REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Posl. br. P-1886/2019-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mariji Grubor u pravnoj stvari tužiteljice NVC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belušić, odvjetnik u Labinu, Svete Katarine 14, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Marijana Belušića i zamjenika punomoćnika tuženika NV, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene kamatnih stopa prema Ugovoru o kreditu broj 366-48/2024 od 7. rujna 2004., isplati tužiteljici iznos od 3.154,18 eura (tri tisuće sto pedeset četiri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene valutnog tečaja prema Ugovoru o kreditu broj 366-48/2024 od 7. rujna 2004. isplati tužiteljici iznos od 3.737,10 eura (tri tisuće sedamsto trideset i sedam eura i deset centi) sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da na ime zateznih kamata obračunatih na iznose iz t. I. i II. izreke isplati tužiteljici iznos od 2.299,38 eura (dvije tisuće dvjesto devedeset devet eura i trideset osam centi) u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zatražila isplatu iznosa od 291,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zatražila isplatu zateznih kamata koje na iznos od 2.299,38 eura teku od 2. veljače 2026. do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom iznosa od 2.050,00 (dvije tisuće pedeset) eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), u roku 15 dana.

VII. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka se

odbija.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja. U tužbi je navela da je 8. rujna 2004. s pravnim prednikom tuženika sklopila ugovor o kreditu br. 366-48/2004. kojim joj je odobren stambeni kredit u iznosu 40.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. U ugovoru je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 321,55 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, kao i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama.

1.1. Navela je da je uredno podmirivala svoju obvezu preuzetu ugovorom, a da je tuženik tijekom određenih vremenskih razdoblja samostalno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope. Tuženik je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnikom kreditnih usluga – potrošačem nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu promjenu kamatnih stopa, a sve na njezinu štetu. Sve navedeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, a potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4. Tuženik je povrijedio njezine interese i prava koristeći u ugovoru o kreditu i njegovom aneksu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da ju prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije u cijelosti obavijestio o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu te naveo kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužiteljica provedbom konverzije u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) u potpunosti ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Pitanje iznosa koje tužiteljica traži je konačno i sporazumno riješeno na temelju Aneksa uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine te je nedvojbeno kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Preplaćene svote koje su priznate tužiteljici iskorištene su za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu, pa je tužiteljica namirena sa svojim potraživanjem. Podredno, tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok. Ako tužiteljica smatra da joj utuženi iznosi pripadaju na temelju instituta stjecanja bez osnove, i u tom slučaju je prigovor zastare osnovan jer tražbine po toj osnovi zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, a rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla.

2.1. Izričito je osporio tvrdnje da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne niti je to tužiteljica dokazala. Tužiteljica se nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora iz više razloga: a) jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (navedeno je omogućeno tek na temelju pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu), b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a tužiteljici nedostaje pravni interes da sud donese takvo utvrđenje (sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužiteljica temelji svoju tužbu više ne postoje), c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru kolektivnog spora (na temelju izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos između stranaka na temelju spornih odredbi osnovnog ugovora) i d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi se na osnovni ugovor o kreditu (kolektivnom tužbom se osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni, pa je prilikom ocjene ništetnosti odredaba ugovora o kreditu potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora).

2.2. Istaknuo je i da valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu nije ništetna jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno na temelju zakona, jer valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03. i jer ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/03. Ugovaranjem valutne klauzule stranke su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a navedeno je razvidno iz činjenice što je tužiteljica imala pravo izbora između kredita s valutnim klauzulama u različitim valutama i nije bila prisiljena sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljici je bila, odnosno trebala je biti jasna, predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je ona kao informatičar stručna osoba za koju se ima smatrati da je svjesna onog što je ugovoreno i s tim se suglasila. Zakonom o zaštiti potrošača je izričito propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (tzv. test poštenosti). U konkretnom slučaju valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora o kreditu te su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne zaštite procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u osnovnom ugovoru o kreditu (čl. 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora, jasno je navedeno da se tužiteljici odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF, a tužiteljici je bio i morao biti razumljiv smisao i učinak valutne klauzule. Naime, osnovni ugovor o kreditu je sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave (tužiteljica je od strane javnog bilježnika bila upoznata sa svim detaljima pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze), zaposlenik tuženika je detaljno upoznao tužiteljicu s kreditnim proizvodom (objasnio što znači valutna klauzula, koja je njezina svrha i ekonomske posljedice porasta vrijednosti CHF na njezine kreditne obveze), a prosječnom hrvatskom potrošaču je vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. Naveo je i da s potencijalnim rizicima promjene tečaja nije upoznao tužiteljicu samo putem svog kreditnog referenta, već da je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF (članci objavljeni u službenom glasilu „HYPO Times“). Osim toga, i Hrvatska narodna banka te guverneri HNB-a su u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takvih kredita, pa je prosječan hrvatski potrošač itekako bio upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste.

2.3. Naveo je i da odredbe ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene jer da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom, moraju kumulativno biti ispunjeni sljedeći uvjeti: a) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, b) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i c) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju tužiteljica je imala pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika (nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF), temeljem valutne klauzule stranke su podjednako preuzele izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je razumljiva te je on aktivnim pristupom podizao svijest svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima. Ni on, prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, nije mogao predvidjeti kretanje tečaja kune prema CHF, pa stoga nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Uvjeti za provođenje testa poštenosti nisu ispunjeni ni u odnosu na odredbu osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope (čl. 6.). Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna iz razloga što nije zabranjena, odnosno što nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu zakonom, a što ovdje nije slučaj. I ta je odredba sasvim uočljiva, jasna i razumljiva, o njoj se pojedinačno raspravljalo i ona ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do 1. siječnja 2009.) kamatnu stopu je mijenjao sukladno Zakonu o bankama. Dakle, kamatne stope nije mijenjao bez primjene adekvatnih kriterija i to, zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira, naprosto ne bi bilo moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, već je ta obveza uvedena tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 4. listopada 2012. Međutim, bez obzira na navedeno, on je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio na temelju spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Istaknuo je i da se u ovom sporu ne može zanemariti nepobitna činjenica kako je tužiteljica na temelju osnovnog ugovora o kreditu pristala na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene, a pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti, kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva s obzirom na to da su stranke tako ugovorile i da je to njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti volju ugovornih strana.

3. U podnesku od 17. rujna 2020. tuženik je istaknuo i da je tužiteljica po struci ekonomist, i to za računovodstvo i financije, pa da joj je trebala biti jasna predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da se ima smatrati da je kao stručna osoba svjesna posljedica onog što je ugovoreno i s tim se suglasila. U podnesku od 24. svibnja 2024. tužiteljici je osporio status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi ulaganja u turističke kapacitete predmetne nekretnine za koju je podignula kreditna sredstva.

4. Tužiteljica je istaknula kako sklopljeni aneks ugovora o kreditu i konverzija kredita izvršena tim aneksom ne mogu utjecati na njezino pravo da od tuženika potražuje povrat više isplaćenih iznosa po ratama otplate kredita. Sklapanjem aneksa ugovora se ni na koji način nije odrekla svog prava za traženje povrata u onom dijelu u kojem to pravo nije izvršeno sklapanjem aneksa i provedbom konverzije.

5. Tužiteljica u tužbi nije postavila određene tužbene zahtjeve za isplatu navodeći kako ne raspolaže potrebnom dokumentacijom koja se nalazi kod tuženika. Nakon dostave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja je, u podnesku od 2. veljače 2026. (str. 648-649), tužbene zahtjeve uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevima na ime preplaćenog iznosa zbog promjene kamatnih stopa potražuje iznos od 3.154,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate (t. I. tužbenog zahtjeva), na ime preplaćenog iznosa zbog promjene valutnog tečaja potražuje iznos od 3.737,10 eura (omaškom navedeno 3.737,19 eura) sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate (t. II. tužbenog zahtjeva), na ime zateznih kamata obračunatih na iznos iz t. I. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 1.434,60 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate, a na ime zateznih kamata obračunatih na iznos iz t. II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 1.156,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate.

6. U dokaznom postupku pročitani su stručni članci (str. 37-46, 81-87, 121-130, 260-264), mišljenje Vlade RH (str. 108-109), glasilo Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 131-135), bilten o bankama (str. 136-142), novinski članci (str. 143-149), dokumenti (str. 150-151), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanja s potrošačima (str. 173-189), aneks uz ugovor o kreditu (str. 197-200), ugovor o kreditu (str. 201-208), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 217-221), otplatni planovi (str. 222-230), popis uplata za namirenje obveza po kreditu (str. 231- 234), nacrt aneksa (str. 235-238), prihvaćanje izračuna konverzije (str. 239-241), kamatne stope banaka na kunske kredite (str. 286-301, 304-307, 430-433), obavijest o parametrima kamate stope (str. 308-309), obavijest o provedenoj konverziji (str. 310- 311), zahtjev za kredit (str. 312), dokumentacija (str. 318-389), zapisnici i kreditni prijedlog (str. 434-441), nalaz i mišljenje vještaka (str. 445-485) te dopune nalaza i mišljenja vještaka (str. 540-571, 598-636, 645-647). Pored toga izveden je dokaz usmenim pojašnjenjem nalaza i mišljenja vještaka, saslušanjem svjedoka LV i saslušanjem tužiteljice.

6.1. Nije izveden dokaz čitanjem pisanog iskaza LVC (str. 442- 446) jer navedeni dokaz nije bio relevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući da ona nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga, svjedoci se u pravilu saslušavaju neposredno pred sudom (kako bi i sud i stranke svjedocima mogli postavljati pitanja), a tuženik uopće nije naveo zbog čega predlaže čitanje iskaza LVC, odnosno zbog čega je odustao od njezinog saslušanja pred sudom.

6.2. Tuženik je u podnesku od 13. listopada 2025. (str. 591) odustao od saslušanja svjedoka MV, a na ročištu od 20. listopada 2025. (str. 592-596) i od saslušanja svjedokinje EV.

7. Tužbeni zahtjevi su djelomično osnovani.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.154,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate, iznosa od 3.737,10 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate, iznosa od 1.434,60 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate i iznosa od 1.156,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate. Te iznose tužiteljica potražuje na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba ugovora o kreditu koji je sklopila s pravnim prednikom tuženika, i to odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i na ime zateznih kamata obračunatih na utvrđene pretplate.

8.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 8. veljače 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 366-48/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., u nastavku: ZID ZPK/15).

9. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor, 7. rujna 2004. sklopili Ugovor o kreditu br. 366-48/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 40.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe -Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije kuće,

- da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF i da je u ugovoru navedeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe - Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (čl. 2. i 3. ugovora),

- da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe - Adria Bank d.d. i da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25 % godišnje (čl. 3. i 6. ugovora),

- da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

9.1. Nije sporno ni da su stranke 8. veljače 2016. sklopile Aneks navedenog ugovora u skladu s ZID ZPK/15 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.887,39 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe - Adria Bank d.d. za eure. Na dan 30. rujna 2015. utvrđena je pretplata u iznosu 2.225,27 kuna.

10. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila aneks osnovnom ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

10.1. Sporno je i ima li tužiteljica status potrošača, pa je najprije valjalo odlučiti o navedenom prigovoru.

11. U zapisniku kreditnog odbora od 1. rujna 2004. (str. 436-437) i kreditnom prijedlogu od 6. kolovoza 2004. (str. 438-441), a koji je sastavio djelatnik pravnog prednika tuženika ĆV, je navedeno da je svrha predmetnog kredita adaptacija turističkih kapaciteta, kao i da je tužiteljica već korisnica turističkog kredita za adaptaciju stare istarske kuće, ali da joj je za dovršenje adaptacije potrebno još sredstava.

11.1. Međutim, u ugovoru o kreditu je navedeno da je kredit podignut u svrhu adaptacije kuće (čl. 2. ugovora), a isto je navedeno i u novom zapisniku kreditnog odbora od 6. rujna 2004. (str. 434-435). Naime, u tom novom zapisniku je u rubrici „vrsta i svrha kredita“ navedeno stambeni kredit – adaptacija kuće, dok je u rubrici „napomena“ navedeno da je novi zapisnik formiran upravo zbog promjene svrhe kredita.

11.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2004. na iznos od 40.000,00 CHF radi renoviranja stare kuće u [adresa] u kojoj se rodila. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu živjela je u Puli, a radila u Labinu, pa joj je namjera bila vratiti se u svoju rodnu kuću i tamo živjeti. U konačnici se nije vratila živjeti u [adresa], odnosno tamo nema prebivalište, ali puno vremena provodi u [adresa] u kući koju je renovirala. Nije joj bila namjera adaptirati kuću radi iznajmljivanja turistima, već prvenstveno za svoje osobne potrebe, međutim bila je primorana započeti s iznajmljivanjem turistima kako bi mogla vraćati kredit. S iznajmljivanjem je počela 2005. te tu kuću iznajmljuje samo tijekom ljetnih mjeseci, dok ostale mjesece kuću koriste njezina kćerka i ona. Nije joj poznato da je u kreditnom prijedlogu navedeno da je svrha kredita bila adaptacija turističkih kapaciteta, tog se dokumenta ne može sjetiti i misli da ništa takvo nije potpisala. Kredit joj je trebao za renoviranje stare kuće i ne sjeća se da bi bilo kojem djelatniku banke rekla da je to bilo za potrebe turističkih kapaciteta. Prilikom podnošenja zahtjeva za kredit kao svrhu je navela adaptaciju stare kuće i taj zahtjev je i potpisala. I prije predmetnog ugovora o kreditu je imala sklopljen ugovor o kreditu s tuženikom. Ne sjeća se što je pisalo u tom drugom ugovoru o kreditu, ali oba kredita je uzela za adaptaciju iste kuće i želja joj je bila adaptirati kuću za vlastite potrebe.

11.3. Iskaz tužiteljice je prihvaćen u cijelosti jer je iskazivala vjerodostojno, uvjerljivo i u skladu s predmetnim ugovorom o kreditu i zahtjevom za kredit. Naime, u zahtjevu za kredit (str. 196), a koji je vlastoručno potpisala, je navedeno da je svrha kredita adaptacija stare kuće. S obzirom na to da ona nije bila potpisnik zapisnika kreditnog odbora od 1. rujna 2004. i kreditnog prijedloga od 6. kolovoza 2004. prihvaćen je njezin iskaz i u dijelu u kojem je navela da joj ti dokumenti nisu poznati, kao i da prilikom sklapanja ugovora nigdje nije navela/rekla da joj je kredit potreban za adaptaciju turističkih kapaciteta niti joj je, u to vrijeme, uopće bila namjera navedeni objekt iznajmljivati turistima. Na navedeno se odlučila naknadno kako bi mogla uredno podmirivati rate kredita.

11.4. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

11.5. U konkretnom slučaju tužiteljica je zaključila ugovor o kreditu kao fizička osoba radi adaptacije stare obiteljske kuće, a tuženik, na kojem je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) nije dokazao da je tužiteljica uzela kredit u svrhu turističkog iznajmljivanja (ili bilo kakve druge poslovne ili poduzetničke djelatnosti) niti to proizlazi iz iskaza tužiteljice i dokumenata koje je dostavio. Navedeno posebno zbog okolnosti da je sam djelatnik pravnog prednika tuženika sastavio novi kreditni zapisnik upravo zbog navođenja ispravne svrhe kredita, dok je u ostalim dijelovima kreditni zapisnik nepromijenjen u odnosu na kreditni zapisnik od 1. rujna 2004.

11.6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bavila turističkim iznajmljivanjem, pa se ne može uzeti da taj ugovor nije sklopila kao potrošač, već u okviru svoje profesionalne djelatnosti kako to tvrdi tuženik. Naime, svojstvo potrošača treba ocijeniti u vrijeme sklapanja ugovora, pa tužiteljica koja se na dan sklapanja ugovora nije bavila djelatnošću iznajmljivanja u turističke svrhe ne gubi svojstvo potrošača u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/03 zato što se iznajmljivanjem počela baviti tijekom izvršavanja ugovora niti je činjenica da je naknadno od upravljanja tom nekretninom željela ostvariti prihode ne može dovesti u nepovoljniji položaj (isključiti iz pojma „potrošač“ u smislu navedene odredbe). Sve da je dio sredstava dobivenih kreditom i iskoristila u svrhu adaptacije turističkih kapaciteta (a što nije dokazano) u konkretnom slučaju navedeno nije bilo pretežita namjena ugovora o kreditu, odnosno tužiteljica taj kredit svakako nije zaključila isključivo za obavljanje gospodarske djelatnosti.

11.7. Osim toga, nije sporno da je tuženik s tužiteljicom pristupio sklapanju aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15, a čemu ne bi bilo mjesta da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Dakle, tuženik prije ovog spora nije dovodio u pitanje da bi se radilo o potrošačkom kreditiranju, iako je i ranije raspolagao svim ispravama na kojima sada temelji svoj prigovor da tužiteljica ne bi ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača.

11.8. Zbog svega navedenog prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača nije osnovan.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i pravni prednik tuženika, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđeno je i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženik je na taj način postupio suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. i 125/07., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) važećeg od 7. kolovoza 2007.

12.1. Navedena presuda je, u odnosu na tuženika, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.2. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

12.3. Prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – Narodne novine br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019., u nastavku: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

12.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

13. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

13.1. Zbog navedenog je, po prijedlogu tuženika, na te okolnosti proveden dokaz saslušanjem svjedoka LV i tužiteljice.

13.2. Svjedok ĆV je bio djelatnik Hypo-Alpe Adria bank d.d., pravnog prednika tuženika, od 2000. do 2012. gdje je radio kao financijski savjetnik za građanstvo. On je naveo da u opisu njegovog posla nije bilo odobravanje kredita, već sve radnje koje prethode odobravanju i sklapanju ugovora o kreditu. Sa strankama je razgovarao, informirao ih o uvjetima kredita, o dokumentaciji koja im je potrebna i koju su im dužni dostaviti te je kreirao kreditni prijedlog koji je išao na odobrenje u Zagreb. Ime tužiteljice mu je poznato i čim je predložen kao svjedok sigurno je upravo on potpisao kreditni prijedlog i zaprimio njezinu dokumentaciju, ali sumnja da je sve razgovore s njom vodio isključivo on. Nakon toliko godina ne može se sjetiti niti jednog konkretnog razgovora koji je obavio s tužiteljicom. Prije potpisivanja ugovora o kreditu se održavaju najmanje dva sastanka (sastanak kada stranka dođe po informacije i sastanak kada donese potrebnu dokumentaciju), međutim u pravilu se uvijek održava više od dva sastanka. Stranke bi se u pravilu, i prije nego bi došle u banku, informirale na internetskim stranicama banke, pa osim onoga što je navedeno na internetu i na deplijanu (papir A4 formata na kojima se nalaze osnovne informacije o kreditu kao što su rokovi, kamata, instrumenti osiguranja i slično), on nema što više od toga (promidžbeni materijal) uručivati strankama, već se stranci eventualno uručivao samo informativni plan otplate kredita. Najveći dio razgovora sa strankama se vodi oko visine mjesečne rate i njihovim primanjima, odnosno o njihovoj kreditnoj sposobnosti, dok se manji dio razgovora vodi oko nekretnine i procjene nekretnine koja se zalaže kao instrument osiguranja. Sve stranke su znale što znači pojam valutne klauzule i ne sjeća se da ga je itko pitao da to pojasni, eventualno da pojasni da se rata plaća u kunskoj protuvrijednosti strane valute na dan dospijeća rate. Kamatna stopa ovisi o odluci banke i to nije potrebno dodatno pojašnjavati jer je već navedeno u općim uvjetima, a misli i u samom ugovoru. Svim strankama je govorio da se ovisno o gospodarskoj situaciji na tržištu i promjeni tečaja može mijenjati kamatna stopa sukladno odluci banke. Strankama nisu pojašnjavali parametre o kojima ovisi promjena tečaja jer to nije u nadležnosti banke, a ni sama banka ne može znati kako će se tečaj mijenjati. Valuta CHF je bila stabilna valuta godinama unazad te je odjednom, zbog njezine velike potražnje na tržištu novca, došlo do rasta tečaja. To se nije moglo predvidjeti, pa ni oni kao djelatnici banke to nisu mogli znati ni na to upozoravati stranke. U vrijeme sklapanja ugovora su potrošačima nudili i kredite u valuti euro, međutim potrošačima su objašnjavali zašto su na kredite u valuti CHF povoljniji uvjeti, odnosno manja kamatna stopa. Ugovori o kreditu su tipski ugovori i na njihov sadržaj stranke nemaju mogućnosti utjecaja, odnosno ne mogu mijenjati ugovorne odredbe. Aneksi ugovora o konverziji kredita su također sastavljeni od strane banaka te ni na njihov sadržaj stranke nisu imale utjecaja. Ugovore o kreditu nije čitao strankama i pojašnjavao svaku pojedinu odredbu niti su oni bili u obvezi to činiti, već bi to trebao činiti javni bilježnik. Njihovi potpisi su deponirani kod javnog bilježnika tako da svaka stranka sama s ugovorom ide na ovjeru potpisa te svaka stranka može i odustati od ugovora nakon što ga pročita.

13.3. Tužiteljica je u svom iskazu navela da se, zbog proteka vremena, ne može sjetiti s kojim djelatnikom je pregovarala vezano za sklapanje ugovora niti se može sjetiti koliko puta je odlazila u banku radi sklapanja ugovora. Koliko se sjeća tijekom tog razdoblja je razgovarala s više djelatnika i svi su joj savjetovali da uzme kredit u valuti CHF jer je taj kredit tada bio najpovoljniji. Imala je mogućnost uzeti kredit u nekoj drugoj valuti, ali je imala sugestiju djelatnika banke da je taj ugovor najpovoljniji. Prije sklapanja ugovora o kreditu od banke nije dobila nikakve brošure ili letke u kojima bi joj bili pojašnjeni parametri koji utječu na visinu rate, već je zapravo bila nagovorena od strane djelatnika banke na kredit u valuti CHF kao najboljem izboru. Sjeća se i da je pitala da li bi se rata kredita mogla drastično povećati i da su joj odgovorili da ne bi trebalo. Njoj su kao ekonomisti bili poznati pojmovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te joj je bilo jasno da rata kredita može odstupati, odnosno biti veća ili manja pojedini mjesec. Međutim, nisu joj bili poznati parametri koji na to utječu niti joj je bilo tko od strane tuženika to pojasnio. Konstantno su joj tvrdili da je to najbolji izbor i da ne može doći do drastičnih promjena. Ugovor koji je potpisala je tipski ugovor koji je unaprijed pripremljen i nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Ugovor nije imala mogućnosti pročitati jer joj nije dano da ugovor uzme kući, već ga je vidjela prije samog potpisivanja. Zbog proteka vremena se ne sjeća je li joj ugovor pročitan od strane djelatnika banke ili od strane javnog bilježnika, ali je sigurna da ju nitko nije upozorio na mogućnost tako velikog rasta rate kredita. U suprotnom bi sigurno uzela kredit u eurima koji je bio stabilniji. Rata kredita joj je u početku iznosila oko 1.500,00 kuna, a u konačnici se popela na iznos od 2.500-2.700,00 kuna. Sjeća se kada ju je banka nazvala i ponudila joj sklapanje aneksa ugovora, odnosno konverziju ugovora o kreditu. S obzirom na to da je do otplate kredita imala još pet godina, razmišljala je što učiniti, međutim s obzirom na to da joj je rata bila jako visoka i da nije bila sigurna koliko još može rasti, odlučila se na konverziju. Bilo joj je jako teško otplaćivati kredit u valuti CHF i osjećala se prevareno od strane banke, a nakon konverzije joj je bilo puno lakše otplatiti kredit do kraja.

13.4. Sud je iskaze svjedoka i tužiteljice ocijenio istinitim jer su iskazivali na objektivan i uvjerljiv način. Na temelju njihovih iskaza utvrđeno je da tužiteljica u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji zbog čega se i odlučila za sklapanje ugovora u toj valuti. Iako je tužiteljica po struci ekonomist, ona nije bila svjesna da joj se rata kredita u tolikoj mjeri može mijenjati i nisu joj bili poznati parametri promjenjivosti niti joj je djelatnik banke te parametre uopće pojašnjavao. Najveći dio razgovora se vodio oko potrebne dokumentacije, njezine kreditne sposobnosti i sredstvima osiguranja, dok se razgovori nisu vodili i oko mogućih rizika i posljedica sklapanja takvog ugovora. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i na njegov sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, a djelatnik banke joj ugovor nije pročitao i nije joj pojasnio njegove odredbe, već je naveo da je to bio zadatak javnog bilježnika koji je ugovor ovjerio. Međutim, javni bilježnik nije stranka ugovora i nije sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju ugovora, a okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran nije dokaz da je javni bilježnik korisniku kredita protumačio učinke i pravne posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima (kako je to tuženik naveo u odgovoru na tužbu) jer oni nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao, već je to trebao učiniti upravo djelatnik banke koji je s tužiteljicom pregovarao. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnikom pravnog prednika tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

14. Slijedom navedenog, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u ovom predmetu. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i pravnog prednika tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu pravnog prednika tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 35/05., 41/08., u nastavku: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

15. Točno je i da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 (kao i čl. 96. i 97. ZZP/07), i to ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

15.1. Ugovorna odredba prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 (kao i čl. 99. ZZP/07), jasna i uočljiva, ali nije razumljiva. Navedeno iz razloga što je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti, zbog nepostojanja egzaktnih kriterija, može provjeriti njezinu pravilnost.

16. Osim ugovorne odredbe prema kojoj promjena kamatne stope ovisi o odluci banke, nisu razumljive ni ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak. I u odnosu na te ugovorne odredbe tužiteljici nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze. Bankama je, s druge strane, bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Zbog toga su i te ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

17. U konkretnom slučaju radilo se o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope trebali su biti precizirani već u ugovoru o kreditu ili u odlukama pravnog prednika tuženika, pa je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači (korisnici kredita) nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze. To znači da pravni prednik tuženika kao profesionalac (kreditor) nije dao tužiteljici sve potrebne informacije i time je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice.

18. Nisu osnovani navodi tuženika da tužiteljica ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u švicarskim francima nakon što je sklopila Aneks ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u skladu s čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora u skladu s čl. 103. i 107. ZOO/91 utvrđuje ex tunc odnosno od sklapanja ugovora. U čl. 107. ZOO/91. je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

18.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev– 2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

18.3. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da su i ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, i to dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke ništetni.

19. Osim toga, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je pravni prednik tuženika kao davatelj kredita naplatio od nje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

19.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

19.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti aneksom ugovora o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK/15.

19.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – ZV protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

19.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19.5. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i odlukama Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3773/2020-5 od 26. lipnja 2024. i Gž-2356/2021-7 od 24. travnja 2025., kao i Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-498/2024-2 od 2. rujna 2024. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1096/2022-2.

19.6. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO/91. Tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20.1. Tužiteljica, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog anuiteta (čl. 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Tuženik je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (a ne tek od podnošenja tužbe u ovom predmetu) mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

20.2. S obzirom na to da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene, a time i poštene.

21. Stoga je, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Ljubomiru Jeliću.

21.1. Vještak je u nalazu i mišljenju iz studenog 2024. (str. 455-485) naveo da je u vremenskom razdoblju od 24. rujna 2004. do 30. rujna 2015. ukupno preplaćeno 1.085,16 eura zbog promjene kamatne stope uzimajući u obzir mjesece u kojima je evidentirana pretplata i manje uplaćeni iznosi (zaključak br. 1.) te da je u tom vremenskom razdoblju, da je ostao tečaj 1 CHF = 4,872317 kuna, preplaćeno 3.346,02 eura (zaključak br. 2.). Izračunao je i da bi preplata po osnovi kamatne stope iznosila 1.240,11 eura, a preplata zbog primjene valutne klauzule 3.303,79 eura, a kada bi se primijenila kamatna stopa 3,23 % u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. (zaključak br. 3.). Prilikom izračuna izvršio je i prijeboj s uplatama koje su bile niže zbog promjene tečaja (zaključak br. 4.), a zatezne kamate nije obračunao jer nije znao na koju metodu izračuna je potrebno izvršiti obračun zateznih kamata (zaključak br. 9.).

21.2. Tužiteljica je u podnesku od 30. prosinca 2024. (str. 491) predložila da se vještaku odredi metoda izračuna zateznih kamata te da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da utvrdi i iznos naknade i troškova (tzv. ulazna naknada), a kako mu je rješenjem i naloženo.

21.3. Tuženik je u podnesku od 24. siječnja 2025. (str. 495-497) predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U podnesku od 10. veljače 2025. (str. 502-504) je naveo kako je vještak koristio pogrešan tečaj na dan isplate kredita i kako nije dobro rasporedio uplate na mjesečnom nivou.

21.4. S obzirom na to da dopunom nalaza i mišljenja vještaka iz veljače 2025. (str. 540-571) nisu otklonjeni nedostaci iz osnovnog nalaza i mišljenja, na ročištu od 20. listopada 2025. (str. 592-596), izveden je dokaz usmenim pojašnjenjem nalaza i mišljenja vještaka.

21.4.1. Vještak je u usmenom pojašnjenju nalaza i mišljenja potvrdio da je u osnovnom nalazu koristio krivi početni tečaj, pa da je točan izračun iz dopune nalaza i mišljenja u kojoj je izračunao pretplatu uzimajući u obzir tečaj 1CHF = 4,815857. U osnovnom nalazu i mišljenju i u dopuni nalaza i mišljenja je na različit način izračunao i pretplatu po osnovi preplaćene kamate iz razloga što je u nalazu i mišljenju izračunao koliko bi iznosila pretplata kada bi se tijekom cijelog to razdoblja, odnosno od sklapanja ugovora do konverzije, primijenila početna kamatna stopa (5,25 %), a u dopuni nalaza i mišljenja je izračunao pretplatu s početnom kamatnom stopom do kraja 2013., dok je od 1. siječnja 2014. koristio zakonsku kamatnu stopu od 3,23 %. S obzirom na to da mu nije bio jasan nalog suda, odnosno na koji način je trebalo izračunati pretplatu po osnovi kamatne stope, nije izračunao koliko iznose zatezne kamate. Prilikom oba izračuna, odnosno i prilikom izračuna preplaćenog CHF tečaja i prilikom izračuna preplaćene kamate, je uzeo u obzir i negativne razlike (razdoblja u kojima je tužiteljica plaćala manje) te je odmah izvršio i prijeboj. U zaključku br. 4. dopune nalaza i mišljenja izračunao je iznos pretplate te potvrdio da okolnost da je u prva dva izračuna odmah izvršio prijeboj utječe i na izračun pretplate. Naveo je da bi uzimajući samo pozitivne razlike iznos pretplate bio još veći.

21.4.2. S obzirom na sve navedeno, sud je na navedenom ročištu ponovno zatražio dopunu nalaza i mišljenja te vještaku odredio jasan zadatak u kojem je naveden način obračuna zateznih kamata, kao i da je negativne razlike potrebno prikazati posebno, a ne vršiti prijeboj. Pritom valja istaknuti da vještaku nije naloženo da u dopuni nalaza i mišljenja utvrdi i iznos naknade i troškova (po prijedlogu tužiteljice) jer navedeno nije ni utuženo, kao i da mu nije naloženo da usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite (po prijedlogu tuženika) jer je način obračuna pravilno određen na način kako je navedeno u t. 20.2. obrazloženja.

21.5. Vještak je, u dopuni II nalaza i mišljenja (str. 598-636) ispravljenog podneskom od 11. studenog 2025. (str. 646), utvrdio razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta prema predmetnom ugovoru o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženiku da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj švicarskog franka. U izračunu je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužiteljica uzela kredit u iznosu 40.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, da je početna kamatna stopa bila 5,25 % (do 31. prosinca 2013.), a da je od 1. siječnja 2014. iznosila 3,23 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,815857 kuna.

21.5.1. Primjenom navedenih parametara utvrdio je da razlika s osnova promjene kamatne stope ukupno iznosi 3.154,18 eura (tablica br. 4.), a da razlika s osnova rasta tečaja ukupno iznosi 3.737,10 eura (tablica br. 6.). Utvrdio je i da zatezne kamate na preplaćene iznose po promjeni kamatne stope iznose 1.434,60 eura (tablica br. 7.1.), a zatezne kamate na preplaćene iznose po promjeni tečaja iznose 1.156,09 eura (tablica br. 7.2.).

21.5.2. Vještak je izračunao i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene u iznosu 1.606,33 eura (tablica br. 5.), kao i negativne razlike uslijed nižeg tečaja od početnog tečaja u iznosu 416,77 eura (tablica br. 7.).

21.6. Sud je dopunu II nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađena na objektivan i stručan način, a stranke na tu dopunu nisu imale nikakve primjedbe. Tužiteljica je, u skladu s dopunom II nalaza i mišljenja, i specificirala tužbene zahtjeve.

21.7. Iako vještak nije u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja jer nije u skladu s t. 5. naloga od iznosa preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule oduzeo iznos priznat konverzijom, sud iz razloga ekonomičnosti i svrsishodnosti nije odredio još jednu dopunu nalaza i mišljenja. Stoga je sud, primjenom pravila uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a, od iznosa obračunatih zateznih kamata u ukupnom iznosu od 2.590,69 eura oduzeo iznos pretplate priznat konverzijom u iznosu 291,31 eura. Iznos od 291,31 eura (vještak omaškom naveo 291,21 eura) predstavlja iznos od 2.225,27 kuna (iznos utvrđen u aneksu ugovora) preračunat u eure na dan 30. rujna 2015. (str. 335). Stoga tužiteljica na ime zateznih kamata ima pravo na iznos od 2.299,38 eura jer bi, u suprotnom, u dijelu priznate pretplate bila dva puta namirena.

22. Mišljenje je ovog suda da se tražbina ne treba umanjiti za negativne razlike iz razloga jer sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed promjene kamatne stope i povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet postavljenog zahtjeva, a niti je tuženik u tijeku postupka u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženika ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ako idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), a ne ako takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa nema osnove da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.

22.1. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj) jer nije tužitelj stekao nešto od tuženika, već upravo suprotno. Naime, tuženik je od tužiteljice stekao dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženika utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

22.2. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05 koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).

23. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.

23.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

23.2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 13. lipnja 2019. (dan predaje preporučene poštanske pošiljke) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

23.3. Prema tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene kamatnih stopa isplati iznos od 3.154,18 eura sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate (t. I. izreke), na ime povrata preplaćenog iznosa zbog promjene valutnog tečaja isplati iznos od 3.737,10 eura sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2025. do isplate (t. II. izreke), a na ime zateznih kamata obračunatih na iznose iz t. I. i II. izreke isplati iznos od 2.299,38 eura (t. III. izreke). S obzirom na to da tužiteljica nema pravo na isplatu iznosa na ime već priznate pretplate, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti u dijelu u kojem potražuje iznos od 291,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate (t. IV. izreke). Osim toga, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti i u dijelu u kojem tužiteljica na iznos od 2.299,38 eura potražuje zatezne kamate koje teku od 2. veljače 2026. do isplate (t. V. izreke). Navedeno iz razloga jer u tom dijelu tužiteljica potražuje zatezne kamate na obračunatu kamatu. Naime, tužiteljica ima pravo potraživati zatezne kamate izražene u apsolutnom iznosu, ali u skladu s čl. 31. st. 1. ZOO-a nema pravo na tako obračunate kamate potraživati dalje kamatu (zabrana anatocizma).

25. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

25.1. Prema čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u nastavku: ZPP) sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela u postupku samo u neznatnom dijelu (iznosa priznate preplate u konverziji i zateznih kamata na kamate) zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženik joj je dužan naknaditi opravdane troškove parničnog postupka.

25.2. Tužiteljica je zatražila naknadu za zastupanje kod sastava tužbe, sastava podnesaka od 3. veljače 2026. te za zastupanje na ročištima od 24. rujna 2020., 3. lipnja 2024., 20. listopada 2025. i 5. veljače 2026. u iznosima od po 200,00 eura. Osim toga, zatražila je na ime PDV-a iznos od 300,00 eura, a na ime troškova vještačenja iznos od 800,00 eura. Na ime sudskih pristojbi zatražila je iznos od 230,37 eura.

25.3. Troškovi zastupanja za sastav tužbe, sastav podnesaka od 3. veljače 2026. te za zastupanje na ročištima od 20. listopada 2025. i 5. veljače 2026. su opravdani i pravilno obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., u nastavku: Tarife).

25.4. Nije opravdan zatraženi trošak za zastupanje na ročištima od 24. rujna 2020. (str. 313-314) i 3. lipnja 2024. (str. 447-448) jer se na tom ročištu nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima, pa naknada prema tar. br. 9. t. 2. Tarife iznosi 100,00 eura (50 bodova x 2,00 eura).

25.5. Tužiteljici na ime PDV-a pripada iznos od 250,00 eura, dok joj je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 800,00 eura.

25.6. Tužiteljica nema pravo na naknadu troškova na ime sudskih pristojbi jer u ovom postupku nije podmirila sudske pristojbe niti će biti pozvana na njihovo plaćanje. Navedeno iz razloga jer je u svibnju 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/2023.) u kojem je u čl. 6. određeno da su od plaćanja pristojbi oslobođeni i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

25.7. Prema tome opravdani troškovi tužiteljice iznose 2.050,00 eura. Na priznate troškove parničnog postupka tužiteljici pripadaju i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

25.8. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 2.050,00 eura sa zateznim kamatama (t. VI. izreke presude), dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu i zahtjev tuženika u cijelosti (t. VII. i VIII. izreke presude).

U Pazinu 31. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Grubor

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

- tužiteljica p. p.,

- tuženik p. p.