REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

Poslovni broj: P-1053/2024-104

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinušu kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika- specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu tužitelja DP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl, Garešnica protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o .o., Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 26. veljače 2026. godine, uz objavu 31. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova preplaćenih kamata uslijed povećanja kamatne stope isplati ukupan iznos od 209,82 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- iznos od 1,22 eura od 16. siječnja 2008. do isplate,

- iznos od 1,21 eura od 16. veljače 2008. do isplate,

- iznos od 1,24 eura od 15. ožujka 2008. do isplate,

- iznos od 1,24 eura od 16. travnja 2008. do isplate,

- iznos od 1,20 eura od 16. svibnja 2008. do isplate,

- iznos od 1,21 eura od 14. lipnja 2008. do isplate,

- iznos od 1,20 eura od 16. srpnja 2008. do isplate,

- iznos od 1,20 eura od 15. kolovoza 2008. do isplate,

- iznos od 1,20 eura od 16. rujna 2008. do isplate,

- iznos od 1,24 eura od 16. listopada 2008. do isplate,

- iznos od 1,29 eura od 15. studenoga 2008. do isplate,

- iznos od 1,22 eura od 16. prosinca 2008. do isplate,

- iznos od 1,34 eura od 16. siječnja 2009. do isplate,

- iznos od 1,34 eura od 17. veljače 2009. do isplate,

- iznos od 1,29 eura od 18. ožujka 2009. do isplate,

- iznos od 8,71 eura od 16. travnja 2009. do isplate,

- iznos od 8,73 eura od 16. svibnja 2009. do isplate,

- iznos od 8,57 eura od 16. lipnja 2009. do isplate,

- iznos od 8,64 eura od 15. srpnja 2009. do isplate,

- iznos od 8,53 eura od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- iznos od 8,64 eura od 15. rujna 2009. do isplate,

- iznos od 8,54 eura od 14. listopada 2009. do isplate,

- iznos od 8,62 eura od 14. studenoga 2009. do isplate,

- iznos od 8,59 eura od 16. prosinca 2009. do isplate,

- iznos od 8,80 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,

- iznos od 8,91 eura od 16. veljače 2010. do isplate,

- iznos od 8,89 eura od 16. ožujka 2010. do isplate,

- iznos od 9,03 eura od 16. travnja 2010. do isplate,

- iznos od 9,25 eura od 15. svibnja 2010. do isplate,

- iznos od 9,26 eura od 16. lipnja 2010. do isplate,

- iznos od 9,58 eura od 16. srpnja 2010. do isplate,

- iznos od 9,56 eura od 14. kolovoza 2010. do isplate

- iznos od 10,09 eura od 16. rujna 2010. do isplate,

- iznos od 4,17 eura od 16. listopada 2010. do isplate,

- iznos od 4,20 eura od 16. studenoga 2010. do isplate,

- iznos od 4,37 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,

- iznos od 4,44 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 16. veljače 2011. do isplate,

- iznos od 4,37 eura od 16. ožujka 2011. do isplate,

- iznos od 4,37 eura od 16. travnja 2011. do isplate,

po stopi od 14% godišnje tekućim do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. stavak 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova pretplate na ime tečajne razlike isplati ukupan iznos od 3.715,34 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na :

- iznos od 1,05 eura od 15. listopada 2004. do isplate,

- iznos od 6,25 eura od 13. studenoga 2004. do isplate,

- iznos od 1,36 eura od 15. prosinca 2004. do isplate,

- iznos od 0,62 eura od 14. siječnja 2005. do isplate,

- iznos od 6,25 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,

- iznos od 7,46 eura od 17. veljače 2010. do isplate,

- iznos od 1,53 eura od 16. travnja 2010. do isplate,

- iznos od 2,09 eura od 16. svibnja 2010. do isplate,

- iznos od 4,19 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,

- iznos od 7,55 eura od 16. veljače 2010. do isplate,

- iznos od 6,93 eura od 16. ožujka 2010. do isplate,

- iznos od 10,94 eura od 16. travnja 2010. do isplate,

- iznos od 17,39 eura od 15. svibnja 2010. do isplate,

- iznos od 17,62 eura od 16. lipnja 2010. do isplate,

- iznos od 26,80 eura od 17. srpnja 2010. do isplate,

- iznos od 26,34 eura od 14. kolovoza 2010. do isplate,

- iznos od 41,56 eura od 16. rujna 2010. do isplate,

- iznos od 32,33 eura od 16. listopada 2010. do isplate,

- iznos od 34,22 eura od 16. studenoga 2010. do isplate,

- iznos od 45,27 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,

- iznos od 50,18 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

- iznos od 42,37 eura od 16. veljače 2011. do isplate,

- iznos od 45,77 eura od 16. ožujka 2011. do isplate,

- iznos od 45,32 eura od 16. travnja 2011. do isplate,

- iznos od 50,16 eura od 14. svibnja 2011. do isplate,

- iznos od 61,05 eura od 16. lipnja 2011. do isplate,

- iznos od 77,69 eura od 16. srpnja 2011. do isplate,

- iznos od 101,23 eura od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- iznos od 68,53 eura od 16. rujna 2011. do isplate,

- iznos od 52,51 eura od 15. listopada 2011. do isplate,

- iznos od 51,84 eura od 16. studenoga 2011. do isplate,

- iznos od 53,16 eura od 16. prosinca 2011. do isplate,

- iznos od 60,43 eura od 14. siječnja 2012. do isplate,

- iznos od 63,14 eura od 16. veljače 2012. do isplate,

- iznos od 60,20 eura od 16. ožujka 2012. do isplate,

- iznos od 60,11 eura od 14. travnja 2012. do isplate,

- iznos od 62,42 eura od 16. svibnja 2012. do isplate,

- iznos od 63,72 eura od 16. lipnja 2012. do isplate,

- iznos od 60,91 eura od 14. srpnja 2012. do isplate,

- iznos od 59,82 eura od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- iznos od 54,74 eura od 15. rujna 2012. do isplate,

- iznos od 59,60 eura od 16. listopada 2012. do isplate,

- iznos od 62,18 eura od 16. studenoga 2012. do isplate,

- iznos od 60,27 eura od 15. prosinca 2012. do isplate,

- iznos od 58,12 eura od 16. siječnja 2013. do isplate,

- iznos od 57,56 eura od 16. veljače 2013. do isplate,

- iznos od 56,53 eura od 16. ožujka 2013. do isplate,

- iznos od 61,75 eura od 16. travnja 2013. do isplate,

- iznos od 53,44 eura od 16. svibnja 2013. do isplate,

- iznos od 53,00 eura od 15. lipnja 2013. do isplate,

- iznos od 52,85 eura od 16. srpnja 2013. do isplate,

- iznos od 53,50 eura od 15. kolovoza 2013. do isplate

- iznos od 55,64 eura od 14. rujna 2013. do isplate,

- iznos od 58,20 eura od 16. listopada 2013. do isplate,

- iznos od 58,30 eura od 16. studenoga 2013. do isplate,

- iznos od 61,11 eura od 17. prosinca 2013. do isplate,

- iznos od 59,24 eura od 16. siječnja 2014. do isplate,

- iznos od 62,88 eura od 15. veljače 2014. do isplate,

- iznos od 64,17 eura od 15. ožujka 2014. do isplate,

- iznos od 62,77 eura od 15. travnja 2014. do isplate,

- iznos od 60,65 eura od 16. svibnja 2014. do isplate,

- iznos od 61,28 eura od 14. lipnja 2014. do isplate,

- iznos od 62,78 eura od 17. srpnja 2014. do isplate,

- iznos od 63,92 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate,

- iznos od 63,97 eura od 16. rujna 2014. do isplate,

- iznos od 65,97 eura od 16. listopada 2014. do isplate,

- iznos od 67,77 eura od 15. studenoga 2014. do isplate,

- iznos od 68,31 eura od 16. prosinca 2014. do isplate,

- iznos od 68,50 eura od 16. siječnja 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 14. veljače 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 02. ožujka 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 02. travnja 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 02. svibnja 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 02. lipnja 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 02. srpnja 2015. do isplate,

- iznos od 68,29 eura od 02. kolovoza 2015. do isplate

sve po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. stavak 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 75,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnove preplaćenih kamata uslijed povećanja kamatne stope, iznos od 217,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnove preplate na ime tečajne razlike, te iznos od 4.376,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike radi uvećanja glavnice, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 643,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, te tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.260,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uslijed ništetne odredbe o kamatnoj stopi, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.169,82 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope, odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj ŠP iz [adresa], protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnesao je tužbu radi stjecanja bez osnove.

2. U tužbi se navodi da su stranke dana 15. lipnja 2004. zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101950989, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke važećem na dan puštanja kredita u opticaj u iznosu od 63.500,00 CHF. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,49 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tijekom trajanja Ugovora o kreditu tuženik je jednostranim odlukama u više navrata promijenio ugovorenu redovnu kamatnu stopu. Nadalje tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke navedene presude koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorim o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbu članka 106. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača temeljem kojih odredbi navedene odluke u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa obvezuju ostale sudove u postupku koji po trošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Vezanost navedenog za utvrđenja iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. proizlazi i iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužitelj navodi da je predmetni ugovor o kreditu zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, a odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101950989 i Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, te je izvršena konverzija sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Međutim, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu i provođenjem konverzije, tužitelj navodi da nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose s osnova plaćene redovne kamate, zatim s osnove pretplate s naslova razlike u tečaju valute CHF, a sve iz razloga što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odluku broj Pž-6632/2017 donio nakon sklapanja ugovora o kreditu i Aneksa ugovora o kreditu, pa je samim time i izračun konverzije bitno drugačiji nego što bi bio da su prilikom konverzije bila poznata utvrđenja iz navedene odluke. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da se u predmetnom slučaju treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje), a sve kako bi se utvrdila razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih po ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim izmjenama kamatnih stopa, te kako bi se utvrdile tečajne razlike nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme trajanja otplate kredita. Pored navedenog, tužitelj navodi da ima prema tuženiku i potraživanje s naslova razlike glavnice i to one određene u valuti EUR nakon provedene konverzije u kunskoj protuvrijednosti, te one kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati iznos od 1.580,77 kn s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, te nadalje iznos od 30.544,99 kn s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te iznos od 32.745,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. kao i da mu naknadi troškove postupka s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do dana isplate.

3. Dana 26. kolovoza 2019. zaprimljen je prigovor mjesne nenadležnosti i odgovor na tužbu tuženika (list 71-78) u kojem odgovoru tuženik je prije upuštanja u raspravljanje stavio prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, u odgovoru na tužbu je naveo da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik je nadalje istaknuo prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tuženik ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Nadalje, tuženik ističe da je između tužitelja i tuženika sklopljen Aneks 1 Ugovora o kreditu dana 18. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK/15). Tim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značajne obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o. Tuženik navodi da je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je na navedeni način omogućena provjera informacija o izračunu konverzije, te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Nadalje se ističe da je sukladno odredbi članka 19.c točka 4. ZIDZPK/15 uzet u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR po tečaju primijenjenom na datum uplate, a sukladno članku 19.c stavak 1. točka 3. ZIDZPK/15. Pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Ističe se da je postupak konverzije proveden sukladno odredbama ZIDZPK/15 na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR-ima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjena, roka i iznosa na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koji su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EUR kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovornog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; te iznosi koji su uplaćeni u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno planu za EUR kredit. Tuženik naglašava da i sam visoki trgovački sud je istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjive na pojedinačne postupke budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveza. Ističe se da s u tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Navodi se da tuženik nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF, te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i ni jedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno su, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek je opće prihvaćen od svih subjekata u društvu. Tuženik smatra da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog, tuženik ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, tuženik smatra da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je istaknuo kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Nadalje se ističe da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovom postupku usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, te tuženik spori da bi na strani tužitelja nastala šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4.Dana 20. rujna 2020. zaprimljen je podnesak tuženika (list 164-166) u kojem je istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.700,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te s osnove razlike u kamati u iznosu od 2.382,42 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

5.U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P- 875/2019-11 od 21. siječnja 2020. (list 168-170) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli broj Gž-196/2020-2 od 13. ožujka 2020. (list 192-195).

6.Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja i očitovanja vještaka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 23. studenog 2022. (list 454-457) kojim predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 2.147,01 kn / 284,96 eura, iznos od 29.629,36 kn / 3.932,49 eura, te iznos od 32.976,08 kn / 4.376,68 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke.

7.U pogledu navedenog tužbenog zahtjeva sud je donesao presudu broj P -576/2022- 63 od 9. ožujka 2023. (list 475-489) kojom je usvojio tužbene zahtjeve tužitelja kao osnovane, dok je utvrdio da ne postoji novčana tražbina tuženika u pogledu prijebojnog zahtjeva, te je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Navedena presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-273/2023-3 od 12. studenog 2024. (list 636-645) jer sud nije saslušao predložene svjedoke od strane tuženika i tužitelja na okolnosti informiranosti tužitelja o uvjetima sklapanja predmetnog ugovora.

8.U nastavku postupka tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka, te je sud odredio provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca, a sve s obzirom da je vještaku Marijani Matijević istekla licenca za vještačenje jer je smatrao, da uzimajući u obzir aktualnu sudsku praksu u pogledu kredita koji su podignuti u švicarskim francima, te izvršenu konverziju kredita, da je potrebno očitovanje vještaka i u pogledu okolnosti iznosa koji je banka vratila tužitelju nakon provedene konverzije, te kako bi se izvršio obračun kamata, a sve kako bi se mogao primjeni odredba članka 172. Zakona o obveznim odnosima.

9.Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tuženik je podneskom koji je kod ovog sud zaprimljen 24. lipnja 2025. (list 698-702) uredio prijebojni zahtjev, na način da s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta potražuje iznos od 643,10 eura, dok s osnove o promjeni kamatne stope potražuje iznos od 1.260,17 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, dok je tužitelj podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 23. rujna 2025. ( list 733-736) uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 209,82 eura s osnove pretplaćenih kamata, iznos od 3.715,34 eura s osnove preplate na ime tečajne razlike, iznos od 2.787,78 eura na ime uvećanja glavnice, te parnični trošak, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

10.Tuženik se je protivio povlačenju tužbenog zahtjeva, te je predložio da sud donese meritornu odluku o dijelu u kojem je tužbeni zahtjev povučen.

11.Tužitelj se je protivio prijebojnom zahtjevu tuženika.

12.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101950989 od 15. lipnja 2004. (list 6-9), pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 17. lipnja 2004. do 30. rujna 2015. (list 10-15), otplatni plan za kredit (list 17-19), obavijesti s otplatnim planovima (list 20-37), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101950989 od 18. prosinca 2015. sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (list 38-41), aneks ugovora od 21. prosinca 2015. (list 42-44), obavijest o izračunu konverzije s prilozima (list 45-55), nalaz i mišljenje vještaka (list 57-69), reklamni materijal (list 120-156), nalaz i mišljenje vještaka (list 271-279), očitovanje vještaka (list 344), izvršen uvid i pročitan nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Marinele Vuković (list 664-682, 725-729), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja ( list 465, 745-746).

13.Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

14.Sporno je da li je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, te uvećanje glavnice, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i prijebojni zahtjev istaknu od strane tuženika.

15.Uvidom u Ugovor o kreditu od 15. lipnja 2004. (list 6-9) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos od 63.500,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan odobrenja žiro-računa, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje. Namjena kredita je stambeni kredit za kupovinu nekretnine.

16.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

18.Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

20.Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22.U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

24.Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

25.Tužitelj saslušana kao stranka, u svom iskazu je naveo ( list 465-466, 745-746) da je predmetni ugovor o kreditu zaključio jer mu je bio potreban novac za kupnju nekretnine i to jednosobnog stana u [adresa], na adresi [adresa]. Naime, tužitelj je naveo da ima dva sina, te su oni trebali krenuti na fakultet i stoga je odlučio kupiti nekretninu. Stan je služio prvo za stanovanje jednog sina, dok je studirao, a potom za stanovanje drugog sina koji je također studirao, te je nakon toga stariji sin i ostao stanovati u tom stanu. Predmetna nekretnina isključivo je služila za stanovanje obitelji tužitelja, te nije služila za obavljanje nikakvih poslovnih djelatnosti. P rilikom podizanja kredita djelatnici tuženika nisu ga posebno upozoravali na eventualne rizike s obzirom da podiže kredit koji je bio vezan uz valutu švicarski franak , već su branili da je to najbolji kredit, odnosno najbolja opcija. Nisu mu nudili kredit u drugoj valuti, te mu nisu objašnjavali koje okolnosti mogu utjecati na kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tužitelj je naveo da je došao u banku, rekao da želi podignut kredit za kupovinu stana i onda su mu ponudili predmetni kredit. S obzirom na protek vremena, ne sjeća se je li bio tipski obrazac kredita, te prilikom potpisivanja kredita obratio je pažnju na osobne podatke koji su bili navedeni u kreditu. Koliko se sjeća njegova početna rata kredita bila je od nekih 700,00 do 800,00 kn da bi mi narasla čak do nekih 3.200,00 kn.

26. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine koji je služio isključivo za stanovanje, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imala status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u koj ima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelj ice na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

28.Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

30. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

31.Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

32.Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

33. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 15. lipnja 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (5,490 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

34.Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. (list 38-41), kojim je utvrđen obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.

35.Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

36. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

37. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015.. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

38. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

39. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., OP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

40.Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

41.Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapan je Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

42.U odnosu na tuženikove prigovore o nedostatku pravnog interesa, treba reći da je tužitelj istaknuo samo kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, kod kojeg se postojanje pravnog interesa presumira. Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

43.Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak 1. ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

44.Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca (list 664-682), utvrđeno je da pretplata tužitelja nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 3.715,34 EUR i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Preplata tužitelja nastala kao razlika između kamate koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih anuiteta temeljem uvećanih kamata iznosi ukupno 209,82 EUR. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 3.925,16 EUR. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu broj 5101950989 (novi broj 5114117380) od 18. prosinca 2015. (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), vještak je potvrdio kako je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama; tuženik je sve iznose koje je primio od tužiteljice po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te Aneksu ugovora o kreditu broj 5101950989 (novi broj 5114117380) od 18. prosinca 2015. uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužiteljica provedbom konverzije nije obeštećena, odnosno tužiteljici nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju. Prilikom konverzije kredita, tuženik nije utvrdio preplatu u konverziji a pri čemu bi se izvršilo uračunavanje iste (prijeboj) sa prethodno utvrđenim preplaćenim iznosima temeljem valutne klauzule i kamatne stope sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima kojom je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi zatim kamate i napokon glavnica. Provedbom konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan Aneksa utvrđen je manje uplaćeni iznos (manjak) u iznosu 1.538,31 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Sve uplate ili nedostatak istih i razdoblju od 01. listopada 2015. godine do dana Aneksa u vezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora uzete su u obzir pri izračunu navedenog iznosa. Zbroj tzv. negativnih razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 643,10 eura, dok zbroj razlike zbog promjene kamatne stope iznosi 1.260,17 eura. Nalaz i mišljenje vještak je nadopunio svojim očitovanjem koje je zaprimljeno 2. rujna 2025. (list 725-729) u kojem je naveo da je prije sklapanja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5101950989 od 18. prosinca 2015. godine i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, tuženik (kreditor) nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već srednji tečaj za EUR tečajne liste HNB na dan 30. rujna 2015. zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 21.004,56 kn / 2.787,78 eura.

45.Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, odnosno njegov matematički izračun punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, pa kako nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao.

46.Uzimajući u obzir navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja, da su nalaz i mišljenje sačinjeni sukladno pravilima struke imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, te ne postoje razlozi za sumnju u njegovu ispravnost.

47.Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Aneks ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija, te se regulira promjena valutne klauzule iz CHF u EUR. Sklapanjem navedenog Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, te promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

48.Podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 23. studenog 2022. (list 454-457), tužitelj je predložio da sud naloži tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 2.147,01 kn / 284,96 eura, iznos od 29.629,36 kn / 3.932,49 eura, te iznos od 32.976,08 kn / 4.376,68 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke. U pogledu navedenog donesena je prvostupanjska presuda koja je ukinuta, te je nakon provedenog vještačenja tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 23. rujna 2025. (list 733-736) na način da potražuje iznos od 209,82 eura s osnove pretplaćenih kamata, iznos od 3.715,34 eura s osnove preplate na ime tečajne razlike, iznos od 2.787,78 eura na ime uvećanja glavnice, te parnični trošak, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik se je podneskom od 10. listopada 2025. (list 739-740) temeljem odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a protivio povlačenju tužbe za ukupan iznos od 1.881,19 eura iz podneska tužitelja od 23. rujna 2025. godine te je tražio da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 284,96 eura pod točkom I. tužbenog zahtjeva, 3.932,49 eura pod točkom II. tužbenog zahtjeva, te 4.376,68 eura pod točkom III. tužbenog zahtjeva. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena pretplata anuiteta za tečajnu razliku u iznosu od 3.715,34 eura i pretplata anuiteta za kamatnu stopu u iznosu od 209,82 eura, sud je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev s navedenih osnova utvrd io osnovanim, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev sud odbio s navedenih osnova kao neosnovan, te je odlučio u točki I i II izreke presude.

49.Tužitelju su priznate kamate od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je navedeno u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. ZOO.

50.Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 4.376,68 eura koji se odnosi na uvećanje glavnice nakon konverzije kredita sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeni iznos predstavlja razliku kredita uz valutnu klauzulu u eurima nakon konverzije i iznosa kredita u CHF po početnom otplatnom planu.

51.S obzirom da predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa Ugovoru, sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 4.376,68 euro sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Naime, Aneks ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Aneks je ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan radi isplate razlike glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, te bi se morale preispitivati i odredbe Aneksa Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Aneks Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti, te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je tako u točki I I izreke ove presude te odbijen zahtjev tužiteljice radi isplate razlike glavnice u iznosu od 4.376,68 euro (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž-379/2024-2 od 3. listopada 2024., Gž- 109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).

52.Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 643,10 eura, te osnove o promjeni kamatne stope u iznosu od 1.260,17 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, nije osnovan.

53.Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. stavak 1. ZOO-a, te je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

54.Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

55.U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora, te je stoga odlučeno kao u točki IV izreke presude.

56.U odnosu na prigovor zastre tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

57.Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana neposredno na sud 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

58.Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, za sastav podnesaka od 29. kolovoza 2019., 6. rujna 2019., 20. svibnja 2020., 25. rujna 2020., 19. listopada 2020., 24. studenog 2020., 23. studenog 2022., 11. lipnja 2025., te 23. rujna 2025., iznos od po 200,00 eura za svaki podnesak , za zastupanje na raspravama 16. linja 2020., 24. siječnja 2023., 15. siječnja 2025., te 26. veljače 2026., iznos od po 200,00 eura za svaku raspravu, na ime PDV-a iznos od 700,00 eura, za sudsku pristojbu na tužbu i presudu iznos od 265,46 eura, na ime troškova preliminarnog vještačenja iznos od 66,36 eura, te na ime troškova vještačenja iznos od 581,81 euro, a što sveukupno čini iznos od 4.413,62 eura.

59.U pogledu tako zatraženih troškova sud nije utvrdio osnovanim zatraženi trošak punomoćnika tužitelja na ime više od 4 obrazložena podneska, a pri tome uzimajući u obzir Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa), već je tužitelju za obrazložene podneske kojih je više od 4 podneska priznao nagradu od 100,00 eura temeljem Tbr. 8. točka 3. Tarife, te nadalje sud nije utvrdio zatraženu nagradu za podnesak od 29. kolovoza 2019. u kojem je tužitelj ispravio tužbeni zahtjev s obzirom da je napravljena omaška u pisanju u tužbenom zahtjevu koji je naveden u tužbi, sve s obzirom jer se radi i propustu tužitelja, te se stoga ne može obvezati tuženik da mu naknadi trošak navedenog podneska.

60.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u postupku, sud je uzeo u obzir njegov uspjeh u pogledu tužbenog zahtjeva, kao i da tuženik nije uspio s prijebojnim zahtjevom. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev, sud cijeni da je tužitelj uspio u ovom postupku u omjeru od 72,84 % ( 45,67 % (tužbeni zahtjev je postavljen u visini od 8.594,13 eura, dok je tužitelj uspio sa 3.925,16 euro), te u pogledu prijebojnog zahtjeva tuženika 100,00 %), a tuženik u omjeru od 27,16 % ( tužbeni zahtjev 54,33 %, prijebojni zahtjev 0 %). Kada se od postotka uspjeha tužitelja od 72,84% oduzme postotak uspjeha tuženika od 27,16 % jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela proizlazi da je tužitelj uspio sa 45,68 %, te je u tom omjeru tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su nastali vođenjem ove parnice, a koji su mu bili nužni i potrebni. Sukladno prethodno izloženom u svezi novčanog iznosa koji se odnosi na opravdani trošak tužitelja od 2.750,00 eura, tužitelju pripada pravo na novčani iznos od 1.256,20 eura (45,68 % od 2.750,00 eura). Kada se navedenom iznosu pribroje troškovi tužitelja na ime vještačenja u iznosu od 648,17 eura, te sudske pristojbe u iznosu od 265,45 eura proizlazi da je tuženik dužan naknaditi trošak tužitelju u iznosu od 2.169,82 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 31. ožujka 2026. pa do isplate prema članku 29. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Daruvaru 31. ožujka 2026.

Sudac

Damir Palatinuš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Zajednički odvjetnički ured Bojan Doneski i dr., Garešnica

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb