REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6283/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama Branki Štajduhar i Ireni Jurec Baras, odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Štajduhar & Jurec Baras d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. veljače 2026. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Irene Jurec Baras, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 31. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016- 606/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 14.03.2006. godine, koja glasi: „…Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 520,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2006. g. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2026. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika dana 14.03.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 016-606/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, i to tuženik kao kreditor (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i tužitelj kao korisnik kredita. Radilo se o namjenskom stambenom kreditu, u iznosu glavnice od 93.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja od 30 godina. Navodi da je člankom 5. predmetnog Ugovora propisano da se korisniku kredita, ovdje tužitelju, prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita. Tužitelj je predmetni iznos tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita) iz članka 5. Ugovora o kreditu u cijelosti platio tuženiku. Navodi da je odredba čl. 5. predmetnog Ugovora koja se odnosi na naplatu troškova za obradu kredita ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama, a iz razloga kako slijedi. Tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje troškova odnosno naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,90% od iznosa kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, a niti zašto je baš određena naknada u visini od 0,90% od iznosa kredita. Takva obveza tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Člankom 270. ZOO-a određeno je da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 5. pojedinačno nije pregovaralo. Takav je bio slučaj i u ovome konkretnome primjeru te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Odredbom čl. 49. st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23, dalje u tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon iz 2003. godine, kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Citirana odredba temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenim u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koji se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita, odnosno gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Dakle, tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. U ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji mu takvo što nalažu, tuženik je tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz svega navedenog, nesporno je kako je odredba čl. 5. citiranog ugovora nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom postavlja i zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe, te ujedno ovu tužbu podnosi i radi isplate, budući da je citirana ugovorna odredba prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tuženik je tužitelju dana 29.03.2006. godine naplatio naknadu u iznosu od 3.920,53 HRK odnosno 520,34 EUR. Na taj način, tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi, koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni, te takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, odnosno ovdje kreditora. Budući da je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 0,90% od iznosa kredita, sve na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 520,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.03.2006. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj, te predlaže vrijednost predmeta spora odrediti u iznosu od 520,34 EUR. Ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom smatra kako se isto treba odrediti na temelju kondemnatornog zahtjeva, te stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan. Tužitelju je naplaćena tzv. ulazna naknada dana 29.03.2006. u iznosu od 3.920,53 kn. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu, sadržaj osporenog ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama stranaka. Ističe da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Navodi da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Nadalje navodi da tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a. Navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je:

- Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.

- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.

- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanje naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i u točno određenom iznosu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Navodi da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Ističe da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je konkretna ugovorna odredba u skladu s prisilnim propisom, tada važećim Zakonom o bankama. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-606/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.03.2006.g. (list 7-12 spisa), isplatni nalog – obračun od 29.03.2006. (list 24 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužitelja kao stranku.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 14.03.2006. godine, te isplata iznosa od 520,34 EUR.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika dana 14.03.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 016-606/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to na iznos od 93.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je u čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita. Nije sporno niti to da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.920,53 kn/520,34 EUR dana 29.03.2006. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 14.03.2006. sklopio s prednikom tuženika predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 93.600,00 CHF na rok otplate od 30 godina. Radilo se o namjenskom stambenom kreditu. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana u [adresa] radi rješenja stambenog pitanja, te je u tom stanu živio do 2016. godine kada je stan prodan kako bi zatvorio predmetni kredit. Ugovor o kreditu bio je unaprijed sastavljen od strane banke i bio mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitao i kada je uočio da je u članku 5. ugovora propisano da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita pitao je da li se te obveze može osloboditi odnosno da li se ti troškovi mogu smanjiti na što mu je odgovoreno da je plaćanje troškova obrade pravilo banke i da je to uvjet za realizaciju kredita, te da se tu ništa ne može promijeniti, s time da mu nije pojašnjeno na što se ti troškovi točno odnose, niti zašto su ugovoreni baš u visini od 0,90% od iznosa kredita. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je vlasnik trgovačkog društva Ragan promet d.o.o. sa sjedištem u [adresa], s time da stan koji je kupljen od predmetnog kredita nikada nije korišten za potrebe trgovačkog društva Ragan promet d.o.o. već isključivo za stanovanje.

8. Cijeneći iskaz tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te je bila uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom i zašto iznosi baš 0,90% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita i zašto je određena upravo u visini od 0,90% od iznosa kredita.

9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita.

11. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

13. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da su tužitelju na temelju članka 5. Ugovora o kreditu naplaćeni jednokratni troškovi obrade kredita u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 5. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

14. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% iznosa kredita ništetna i stoga odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

15. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da su troškovi obrade kredita, određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

16. Kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 29.03.2006. godine u iznosu 520,34 EUR/3.920,53 kn.

17. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača valja reći da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom namjenski ugovor o kreditu - stambeni kredit za kupnju stana (članak 2. Ugovora – iznos, namjena i korištenje kredita), te da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.

18. Naime, Zakon o zaštiti potrošača definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl.3. st.1.). Tužitelj jest fizička osoba, a iz iskaza tužitelja prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju stana u [adresa], radi rješenja stambenog pitanja i da je u tom stanu živio do 2016. godine kada je stan prodan kako bi zatvorio predmetni kredit. Iako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio vlasnik trgovačkog društva Ragan promet d.o.o. sa sjedištem u [adresa], stan koji je kupljen od predmetnog kredita nikada nije korišten za potrebe trgovačkog društva Ragan promet d.o.o. već isključivo za stanovanje, te je u tome smislu on potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP-a.

19. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

20. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 520,34 EUR. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena dana 29.03.2006. godine, što među strankama nije sporno, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 30.03.2006. godine u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.

21. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 520,34 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 807,66 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva, to je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37.st.1. ZPP-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 22.12.2025.g. 100 bodova (Tbr. 8/1) i za zastupanje na ročištu 18.02.2026.g. 100 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 300 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 750,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu od 53,09 EUR, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 829,64 EUR. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 31. ožujka 2026. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. pun. tuženika