REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-427/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kopilović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja sadržanog u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -36/2025 od 1. prosinca 2025., 30. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-36/2025 od 1. prosinca 2025. u točki IV. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 4.b Ugovora o kreditu broj 40190/07 od 5. siječnja 2007. sklopljenog između korisnika kredita LN i tuženika koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“ (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke, naloženo je tuženiku na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplatiti iznos od 86,27 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odlukom iz točke III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 139,82 eura. Odlukom iz točke IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 886,73 eura.
2. Prvostupanjski sud je saslušanjem korisnika utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita - kupnja novog motornog vozila. Prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 96. st. 1. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
3. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).
4. Protiv odluke o troškovima postupka žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom dopuštenih razloga - bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da prvostupanjski sud nije pravilno odredio vrijednost predmeta spora uzimajući u obzir samo kondemnatorni a zanemarujući deklaratorni zahtjev. Ističe da je tužitelj imao pravo prvo tužbom samo utvrđivati ništetnost - ne zahtijevajući uopće isplatu, a tek nakon toga novom, zasebnom tužbom zahtijevati isplatu zbog stjecanja bez osnove, a što brojni tužitelji i rade. Odnosno, da je tužitelj podnio isključivo deklaratornu tužbu, vrijednost predmeta spora sasvim sigurno ne bi bila 0,00 eura, pa samim time nema razloga niti da to ovdje bude slučaj. Nadalje, smatra da njegovo pravo na zbrajanje zahtjeva proizlazi i iz odredbe čl. 37. ZPP-a kojom je propisano da u slučaju postojanja više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi vrijednost takvih zahtjeva zbraja. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da tužitelju dosudi troškove prema vrijednosti predmeta spora kako je naznačena u tužbi (6.630,00 eura).
5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
6. S obzirom na to da se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem, odnosno s obzirom na to da je tuženik podnio žalbu samo protiv odluke o troškovima postupka, ovaj sud je odlučujući o njegovoj žalbi donio rješenje (čl. 129. u vezi s čl. 167. ZPP-a).
7. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
8. Prema ocjeni ovog suda a jednako tako i prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je pravilno odredio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.630,00 eura. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 86,27 eura. Stoga je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 6.630,00 eura suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 86,27 eura budući da je posljedica ništetnosti upravo plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora 86,27 eura. To posredno proizlazi i iz odredaba čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a.
9. Zato je, primjenom čl. 368. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.
Zagreb, 30. ožujka 2026.
Sudac
Radovan Raduka
