Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-598/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Lucije Lasić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te mr. sc. Ivane Erceg Čurić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Vinku Adžići i Ivanu Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-5758/2024-13 od 6. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-5758/2024-13 od 6. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012051976 kojeg su 25. listopada 2006. koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.50% od iznosa kredita. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 116,90 eura sa zateznim kamatama na ime naplaćene tzv. „ulazne naknade“ po osnovu ništetne odredbe za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Konačno u točki III. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 289,82 eura sa zateznim kamatama.

2.1. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv odluke o trošku sadržane u točki III. izreke prvostupanjske presude i to u dijelu u kojoj joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 289,82 eura. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se podnosi iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP- a. Tužitelj smatra da mu je pored dosuđenog troška u iznosu od 289,82 eura trebalo dosuditi i daljnji trošak u iznos od 750,00 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 116,90 eura na ime naplaćene tzv. „ulazne naknade“.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81., 83. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, dalje ZZP) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 116,90 eura s osnova plaćenih naknada sa zateznim kamatama.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 25. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos od 12.689,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije korištenja kredita, na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 1,50% na iznos kredita,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada za obradu kredita u iznosu od 116,90 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužiteljica podigla radi kupnje osobnog vozila.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćenu naknadu s osnova te ništetne odredbe.

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

14. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužiteljice koja je navela da nije imala mogućnost pregovaranja i da joj nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

16. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužiteljici banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljica je morala platiti naknadu za obradu kredita kako bi joj se uopće odobrio kredit i isplatio.

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

25. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

26. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

27. Pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

28. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 116,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2006. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

29.1. Odluka o parničnom trošku (točka III. izreke prvostupanjske presude) pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

29.2. Prigovor tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora (dalje VPS) nije osnovan. U predmetnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice te postavila tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom jedne odredbe ugovora (koji je zaključen između stranaka 25. listopada 2006.) te isplate iznosa od 116,90 eura. Ovaj zahtjev za isplatom je postavljen, i od prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaćen, upravo na temelju stjecanja bez osnove radi ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. Tužiteljica je još u tužbi označila kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.327,23 eura. Tužbeni zahtjev se sastoji od dijela koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti) te dijela koji se odnosi na novčanu svotu (zahtjev za isplatom). Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu (riječ je o deklaratornom tužbenom zahtjevu) u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom ukupnog iznosa od 116,90 eura (stjecanje bez osnove). Kod takvog stanja stvari, kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno obračunao parnični trošak tužiteljice polazeći da je vrijednost predmeta spora 116,90 eura.

30. Slijedom navedenog trebalo je žalbe tužiteljice i tuženice odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 27. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić