REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-1054/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku PV protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka zastupanog po punomoćniku MV, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-431/2019-36 od 2. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-431/2019-36 od 2. svibnja 2025. pod točkom I. – u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe članka 7., 8. i čl. 16. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041, sklopljenog 14.6.2006. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, te pod točkama
III., V. i V.I. izreke presude.
II Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana te se preinačava presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-431/2019-36 od 2. svibnja 2025. pod točkom I. izreke presude - u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 5103028041, sklopljenog 14.6.2006. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te pod točkom II. izreke kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041 od 14.1.2016. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem se navodi: ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.“ te da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III Uvaženjem žalbe tužiteljice i odbijanjem žalbe tuženika preinačava se odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom VI. izreke presude i sudi:
Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.387,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se za više traženi iznos naknade troškova postupka zahtjev odbija kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR u roku od 15 dana.
V Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
-pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe članka 2., 7., 8. i čl. 16. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041, sklopljenog 14.6.2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF-a, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane;
-pod točkom II. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041 od 14.1.2016. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem se navodi : ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.“ te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane;
-pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi iznos od 490,82 EUR te na ime preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplatiti tužiteljici iznos od 6.375,88 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine dijelove tih iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude;
-pod točkom IV. izreke odbijena je tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.405,58 EUR;
-pod točkom V. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 284,01 zajedno sa zateznim kamatama na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude;
-pod točkom V.I. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 670,01 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine dijelove tog iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude;
-pod točkom VI. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Protiv citirane presude pod točkama I., II., III., V., V.I. i VI. pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Tuženik žalbom pobija rješenje Ureda predsjednice od 7. listopada 2021., pos.br.Su-388/2021 kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje Drage Parag i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ukazuje na sadržaj odredbe čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP te ističe da je u predmetnom slučaju potrebno utvrditi da li postoji zainteresiranost uređujućeg suca da tužitelj uspije u predmetnom postupku, jer je njegova životna situacija bitno jednaka kao ona tužiteljeva, te da ukoliko na strani uređujućeg suca ili člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od okolnosti koje bi ga onemogućili radom na predmetu, ističe zahtjev za izuzećem toga suca odnosno člana vijeća, te predlaže postupanje u smislu odredbe čl. 72. st. 2. ZPP. Navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu- ima li tužiteljica status potrošača te da je time ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sadržajem svoje žalbe u pretežnom dijelu ponavlja navode iznijete tijekom postupka, te u bitnome, tvrdi da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita, jer sud pogrešno zaključuje da sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da je prvostupanjski pogrešno utvrdio ništetnost čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. jer je Aneks sačinjen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da sud uopće nije obrazložio zašto bi ta odredba bila ništetna. Također da je nejasno po kojoj osnovi je sud utvrdio ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 78.000,00 CHF. Ističe da su odredbe ugovora o kreditu bile jasne tužiteljici, da je ugovaranje promjenjive kamatne i valutne klauzule bilo dopušteno te ustraje kod istaknutog prigovora zastare. Ukazuje na odredbu čl. 214. ZOO te pobija odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata. Također ustraje kod prigovora radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita i kada je kamata bila niža od početno ugovorene. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te tužiteljici naloži da tuženiku nadoknadi parnični trošak, a podredno pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.
3. Tužiteljica žalbom koja je pravovremena i dopuštena pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojom je odlučeno o troškovima postupka pod točkom VI. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP. Navodi da sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke o trošku nije cijenio činjenicu da je tužiteljica uspjela u cijelosti u dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Osim toga da je tužiteljici valjalo priznati trošak predujma za provedeno financijsko vještačenje, jer je riječ je o trošku koji je bio nužan radi vođenja postupka i donošenja meritorne odluke. Predlaže uvažiti njezinu žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili odluku o trošku preinačiti.
4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.
4.1. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana i djelomično neosnovana, dok je žalba tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku u cijelosti osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda u dijelu kojim su utvrđeni ništetnim dijelovi odredbi članka 7., 8. i čl. 16. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041, sklopljenog 14. lipnja 2006. (dio točke I.izreke), u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za isplatu (točka III. izreke) i u dijelu kojim je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici (pod točkom V. i V.I.izreke) nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, i izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
7. Suprotno žalbenim navodima tuženika i rješenje Ureda predsjednice od 7. listopada 2021., posl.br.Su-388/2021 kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje Drage Parag pravilno je i zakonito, budući je iz izjave uređujuće sutkinje utvrđeno da ona osobno kao ni njoj bliska osoba nije imala kredit u CHF kod tuženika niti bilo koje druge banke koja bi bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12, i u donošenju tog rješenja nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a tuženik pozivanjem na taj žalbeni razlog u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojale bitne povrede postupka.
8. U odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za izuzeće ističe se da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "Slijedom svega navedenog, ukoliko na strani uređujućeg suca ili sudaca u žalbenom postupku postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. II. ovog podneska, ovaj dio podneska treba smatrati zahtjevom za izuzeće uređujućeg suca u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u vezi odredbe čl. 71. st.1. ZPP-a podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi čl. 72. st.2. ZPP uređujući sudac ili suci o okolnostima obavijeste predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću". U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, radi čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi članka 2., 7., 8. i čl. 16. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041, sklopljenog 14. lipnja 2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, u dijelu u kojem je vezana isplata anuiteta uz srednji tečaj kreditora za CHF, u dijelu u kojem se navodi da je tuženik informirao tužitelja o mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja i posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja, u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim Odlukama tuženika te u dijelu u kojem se navodi da bi tužitelju kao korisniku kredita bili predočeni svi uvjeti kredita i kamatna stopa te da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, zatim zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103028041 od 14. siječnja 2016. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem se navodi : ''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.''' te da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, zatim zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti joj utužene iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je ovaj iznos tuženik od nje neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.
10. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK/15).
11. Dokazima provedenim tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice (čl. 8. ZPP) i to:
- da je tužiteljica s tuženikom 14. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 5103028041, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio kredit u iznosu od 78.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa redovnom kamatom u visini od 4,50 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa otplatom u 228 mjesečnih anuiteta od 509,55 CHF;
- da su tužiteljica kao fizička osoba i tuženik, zaključili potrošački Ugovor koji je tužiteljica realizirala za rješavanje stambenog pitanja dok tuženik nije dokazao niti priložio dokaze koji bi govorili suprotno;
- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50%;
- da su stranke zaključile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 5103028041 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15-dalje ZID ZPK/15), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR te da je u konverziji utvrđen manjak u iznosu od 42,41
EUR (čl. 5. t. 3.);
- da se prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama sadržanim nije pregovaralo;
- da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku, a odredbe Ugovora o kreditu sastavljenu su na formuliranom obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužiteljica nije mogla imati utjecaja,
- da iz nalaza i mišljenja vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo UV, mag. oec. iz [adresa]. (koga sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 1.160,83 EUR, da manje plaćena kamata iznosi 670,01 EUR, te da neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 490,82 EUR;
- da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 6.659,89 EUR, da negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 284,01 EUR te neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 6.375,88 EUR;
- da je vještačenjem utvrđeno da konverzijom nije provedena ravnoteža među strankama jer je u konverziji na dan 30.09.2015. utvrđen manjak u iznosu od 42,41 EUR odnosno 323,68 kn ili 42,96 EUR po fiksnom tečaju konverzije, dok neto preplata kamate iznosi 490,82 EUR, neto preplata tečaja u slučaju ništetnosti iznosi 6.375,88 EUR te ako se izračun iznosa preplate iz konverzije uspoređuje s preplatom kamate i tečaja u slučaju ništetnosti, manji je za 52.061,18 HRK odnosno 6.909,66 EUR.
12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti i isplate prihvatio kao osnovan, zaključujući, u bitnom, da je spornim Ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za valutu CHF, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, da tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao potrošača čime da je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/205., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO. Pritom, sud se pozvao na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP, budući da je i tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi te je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno 14. lipnja 2006. a tuženik na kojem je teret dokaza u smislu odredbe čl. 81. st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo.
12.1. Pri tome je sud kao neosnovan otklonio tuženik prigovor zastare potraživanja tužiteljice, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“, pa budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., zaključuje da nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.
12.2. Također, sud je zaključio da Sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravni interes jer ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, pozivajući se i na stajalište VSRH izraženo u odlukama Rev-3868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odlukom Rev-8/2018 od dana 26. svibnja 2020. Posljedično tome, okolnost da je predmetni kredit konvertiran prema shvaćanju prvostupanjskog suda ne utječe na osnovanost zahtjeva tužiteljice jer činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama, a ako to nije slučaj, tada tužiteljica mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Tužiteljica da se sklapanjem Aneksa nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te iako je konverzija napravljena zakonito i računski točno u konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR pa kako konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužiteljica pretrpjela primjenom nepoštenih ugovornih odredaba to je tuženiku naloženo na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. ZOO vratiti tužiteljici preplaćeni iznos i to s osnove promjene kamatnih stopa 490,82 EUR te s osnova promjene tečaja CHF iznos od 6.375,88 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od stjecanja svakog pojedinog iznosa preplate budući je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada.
12.3. Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja prvostupanjski sud je isti ocijenio neosnovanim budući je vještak u nalazu i mišljenju već obuhvatila pozitivne i negativne efekte isplate za obje strane te izvršila prijeboj za manje plaćane iznose po osnovi tečaja i kamatne stope, a kako tuženik nije prigovorio računskom nalazu vještaka, te budući da je prijebojni zahtjev tuženika već uračunat u izračunu vještaka sud je utvrdio da s osnova tzv. negativnih razlika ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici te je odlučio kao pod točkom V. i V.I. izreke.
12.4. Dio tužbenog zahtjeva tužiteljice radi isplate od 6.405,58 EUR prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan budući da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe za navedeni iznos.
13. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita, osim u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita te odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. jer je odlučujući o tom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP na koju u žalbi osnovano ukazuje tuženik, a što će biti obrazloženo u nastavku.
14. Neosnovani su navodi žalbe da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu – ima li tužiteljica status potrošača. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i obrazložio status potrošača tužiteljice na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja Ugovora o kreditu te je pravilno zaključio da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03 jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju nekretnine za vlastite potrebe, a suprotno tuženik nije dokazao.
15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.
15.1. Naime, prema odredbi članka 502.c. ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka pozivala na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica kao potrošač u potpunosti bila upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužiteljici bile jasne sporne ugovorne odredbe.
15.2. Pritom, navesti je da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi sadržanih u članku 7., 8. i 16.st.1. Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim.
15.3. Kraj činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno odredbama ZOO, da je tužiteljica pristala na takvu ugovornu odredbu, da je i ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom članka 22. ZOO, pa da sporne ugovorne odredbe, a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
16. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to u trenutku podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. petogodišnji zastarni rok (čl. 225. ZOO) nije protekao, odnosno zastara nije nastupila.
17. Žalitelj neosnovano navodi kako tužiteljica nema pravo na obeštećenje jer da je slobodnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom te da je konverzijom stvorena nova pravna osnova s retroaktivnim učinkom te time uspostavljena ravnoteža pa da nema stečenog bez osnove na strani tuženika a time ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove.
17.1. Naime, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (16. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14., 110/15. - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.kojim je u odredbi čl. 41. st. 1. propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče u slučaju nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega "slobodno i informirano" odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
17.2. Zakonom proklamirani cilj, odnosno svrha (ratio legis) koja se želi postići primjenom odredbi navedenog ZID ZPK/15 u skladu sa odredbom čl.19.b, da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako ni jednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ZID ZPK/15 regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.
17.3. Uz to valja navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se, utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.
17.4. Da je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kako to tumači tuženik, tada je to trebalo biti jasno i nedvosmisleno propisano odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije na taj način propisao, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
17.5. U odnosu na pozivanje žalitelja na presude suda EU u predmetu C-567/2020, C- 81/19, C.243/20 i C-567/20 u kojim je Sud EU zauzeo prano stajalište da su odredbe ugovora, koje su odraz odredbi nacionalnog prava, isključene iz primjene Direktive i da se stoga ne može ispitivati d ali su nepoštene, jer da se može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, navesti je kako sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužiteljice na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo odnosno odredbe ZZP, ZOO i ZID ZPK/15 i to na pravilan način kada je zaključio da tužiteljica ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO.
17.6. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ima svoje izvorište u zakonu i banke su bile dužne postupiti po ZID ZPK/15 za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). Nije sporno da je tužiteljica prihvatila po tuženiku ponuđeni izračun konverzije, međutim, to ne znači, kako to pogrešno smatra tuženik, da bi se tužiteljica kao potrošač na neki način odrekla ili izgubila pravo na obeštećenje time što je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu s ciljem da prekine situaciju dužničke krize nastale nepoštenom praksom tuženika kao kreditne institucije.
17.7. Kada bi se prihvatilo tumačenje tuženika, da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
17.8. Tuženik se, pri sporenju prava tužiteljice na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva i na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Naime, navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenom odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora).
18. Neosnovano tuženik navodi da nakon provedene konverzije u njegovoj imovini nema imovine tužiteljice koju bi isti stekao bez pravne osnove, jer je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje pune restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
18.1. Da sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu 14. siječnja 2016. nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljičine pretplate jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji je izračunao da je tužiteljica na ime kamata, do konverzije više uplatila 490,82 EUR te je na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 6.375,88 EUR, koja preplata joj nije priznata prilikom konverzije pa stoga tužiteljica ima i dalje otvorena dospjela potraživanja u navedenom iznosu.
18.2. Budući sklapanjem navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice kao potrošača jer prilikom izvršene konverzije nisu uzeti u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osnove ovih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa sklapanjem navedenog Aneksa nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je s ove osnove u imovini tuženika ostao ovaj preplaćen iznos od 490,82 EUR zbog jednostrane promjene kamatne stope te iznos od 6.375,88 EUR na ime tečajnih razlika do konverzije, i po ocjeni ovog suda tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu navedenih preplaćenih iznosa jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. ZOO u vezi s čl.1111. st. 1. ZOO, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti navedeni novčani iznos u visini koja predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužiteljice, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita sukladno čl.1115. ZOO jer je tuženik nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada.
19. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o tuženikovom prigovoru radi prebijanja budući je vještakinja već u nalazu i mišljenju izračunala pozitivne i negativne efekte isplate za obje strane, te je izvršila prijeboj za manje plaćana iznose po osnovi tečaja i kamatne stope i nakon prijeboja utvrdila neto preplatu po osnovu kamatne stope od 490,82 EUR i neto preplatu po osnovu valutne klauzule od 6.375,88 EUR a tužiteljica je zatražila isplatu navedenih utuženih iznosa u skladu s nalazom vještaka pa prema tome ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, slijedom čage je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.
20. Međutim, u pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.1. toč.11. ZPP u dijelu kojim je utvrdio ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita te odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. jer presuda u tom dijelu nema nikakvih razloga, međutim tu je bitnu povredu uklonio ovaj drugostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st.1. i 3. ZPP budući je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i dokaza koji se nalaze u spisu.
21. Naime, odredba čl. 2. Ugovor o kreditu glasi „Iznos kredita:87.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika (a ne tužiteljice), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj pod točkom III. izreke i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju pobijane presude, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (a ne tužiteljice na otplatu kredita), nije riječ o odredbi koja može stvoriti znatnu neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 99. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. Predmetnog Ugovora o kreditu valjalo odbiti kao neosnovan.
22. Neosnovan je i tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. u dijelu koji glasi: „Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih.“ To stoga što Aneks ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik (banka). Zbog toga ugovoreni sadržaj Aneksa ugovoru o kreditu u smislu čl. 49. st. 5. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.
22.1. Osim toga navesti je da je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos- 1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, a Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
23. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. valjalo odbiti kao neosnovan.
24. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368.st.1. ZPP odlučiti kao u točki I izreke, te djelomično uvažiti i primjenom čl. 373.a st.1. i 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.
25. U pravu je tužiteljica da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka pogrešno zaključio da su stranke podjednako uspjele u sporu te je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 4. ZPP kada je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
25.1. Naime, tužiteljičinih uspjeh, sagledavajući ga u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, iznosi 75,9% (100% u odnosu na osnovu, a 51,74 % u odnosu na visinu), čime je uspjeh protivne strane 24,1% pa je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP tuženik dužan tužiteljici platiti 51,8 % parničnih troškova.
25.2. Tužiteljici je kao opravdan i potreban u smislu čl. 155. ZPP priznat trošak; za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 1. travnja 2021., 5. rujna 2023., 25. studenog 2023. i 1.travnja 2025., te za sastav podneska od 5. ožujka 2025. za svaku od navedenih radnji po 100 bodova prema Tbr. 8.1. i Tbr.9.t.1. u vezi s Tbr.7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.-dalje Tarifa), za sastav žalbe na rješenje od 17. veljače 2022. - 50 bodova prema Tbr.10.t.4. Tarife te za pristup na ročište za objavu i uručenje presude 50 bodova prema Tbr.9.t.3. Tarife, ukupno 700 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr.54. Tarife i PDV po stopi od 25% (Tbr.46.) u iznosu od 350,00 EUR, te trošak pristojbe na tužbu 179,18 EUR i presudu 108,83 EUR zbirno daje 2.038,01 EUR.
25.3. Dakle, razmjerno uspjehu u sporu tužiteljici pripada 51,8% tog iznosa ili 1.055,69 EUR. Pored toga, tužiteljici pripada neophodni trošak financijskog vještačenja u cjelokupnom iznosu od 331,81 EUR, tako da ukupni parnični troškovi tužiteljice iznose 1.387,50 EUR dok je u preostalom dijelu za iznos od 982,32 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan. Na dosuđeni trošak postupka teče zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude do isplate sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP i čl. 29. st.2. ZOO.
26. Stoga je odbijanjem žalbe tuženika i uvaženjem žalbe tužiteljice na temelju čl. 380. st.2. i 3. ZPP odluku o trošku sadržanu pod točkom VI. prvostupanjske presude valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom III izreke ove presude.
27. Tužiteljica je sa žalbom uspjela u cijelosti pa joj pripada trošak sastava žalbe u visini od 50 bodova prema Tbr.10.t.4. Tarife uvećano za PDV 25 %, u iznosu od 125,00 EUR.
28. Obzirom da je tuženik, uspio sa neznatnim dijelom svoje žalbe, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP).
Pula - Pola, 30. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
