REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-37/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj], i ĐAO, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupanih po punomoćniku Franji Ribiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Trajbar Team d.o.o., OIB:11456882554, iz Zaprešića, Bana J. Jelačćića 199, zastupanog po punomoćniku Ivanu Emeru, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: Pn-163/2020-15 od 8. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj: Pn-163/2020-15 od 8. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tuženika kao osnovana i preinačava se rješenje o parničnom trošku pod točkom 3. izreke presude u dijelu kojim tuženiku nije priznat više zatraženi trošak postupka na način da se nalaže tužiteljima u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR u roku od 15 dana.

II Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 37,89 EUR, dok se u preostalom dijelu do zatraženih 392,14 EUR odnosno za 354,25 EUR zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je :

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Trajbar Team d.o.o., oib:11456882554, Bana Josipa Jelačića 199, Zaprešić, isplati tužiteljima novčani iznos od 2264 EUR /17.058,11 kuna na ime naknade imovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana nastanka štete, odnosno do dana 13. rujna 2020., godine do isplate, te novčani iznos od 1726 EUR /13.004,55 HRK na ime naknade neimovinske štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana nastanka štete pa do dana isplate i to sve u roku od 15 dana."

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova ovog postupka.

3. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eur, u roku 15 dana.“

2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom i dopuštenom žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. –pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navode da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tuženi nije prouzročio štetu otkazom svadbene svečanosti te da je pogrešno postupio kada je prihvatio iskaz svjedoka AA dosljednim, logičnim i uvjerljivim, jer se njegov iskaz isključivo odnosio na općenite tvrdnje o poslovanju tuženika, a ne na relevantne činjenice vezane za otkaz svadbene svečanosti. Navode da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 369. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a vezano uz odgovornost za neispunjenje ugovora, sukladno višoj sili (COVID–19) i naknadi štete. Iako je pandemija vanredna okolnost, tuženi je mogao izvršiti ugovor ili vratiti uplaćene avanse, međutim isti to nije učinio, te sud nije uzeo u obzir načela savjesnosti i pravične raspodjele rizika. Također ističu kako je tijekom samog postupka došlo je do promjene raspravnog suca u završnom dijelu samog predmeta, da isti nije ponovno saslušao stranke niti ponovno izvodio dokaze, da je presuda donesena bez neposrednog saslušanja stranaka te da je odluka zasnovana isključivo na zapisnicima, čime je povrijeđeno načelo neposrednosti i kontradiktornosti kao i pravo tužitelja na pravično suđenje. Ističe da presuda sadrži nedostatke koji onemogućuju njezinu pravnu provjeru, posebice jer je izreka presude nejasna, proturječna samoj sebi te da sud nije pravilno i obrazložio zašto je prihvatio iskaz svjedoka tuženika, a zanemario druge dokaze. Pobijaju i odluku o parničnom trošku. Predlažu uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno suđenje, a podredno preinačiti presudu „na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, oslobodi tužitelja obveze plaćanja parničnog troška tuženiku a tuženika obveže na naknadu parničnih troškova“.

3. Tuženik žalbom pobija odluku o trošku pod točkom 3. u dijelu kojim nije priznat njegov zahtjev za naknadu troška za zastupanja na ročištu od 12. rujna 2023. preko dosuđenog. Ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbu Tbr. 9.2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 138/2023.- nadalje u tekstu: Tarifa), kada je trošak zastupanja na tom ročištu odmjerio po navedenoj odredbi iako se na tom ročištu nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima, jer je tužitelj ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, svih navoda i dokaznih prijedloga, dok je tuženik izlagao kao u odgovoru na tužbu, pa da je trebalo primijeniti Tbr. 9.1. Tarife. Osim toga, da sud nije ničime obrazložio zašto je primijenio odredbu Tbr. 9.2. a ne odredbu Tbr. 9.1. Tarife te da je time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Predlaže uvažiti žalbi i odluku u pobijanom dijelu preinačiti u skladu s žalbenim navodima a podredno ukinuti. Također potražuje trošak žalbenog postupka.

4. Sa žalbama je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. st. 1. ZPP.

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana u cijelosti.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi imovinsku i neimovinsku štetu koju su prema navodima iz tužbe pretrpjeli time što im je tuženik bez opravdanog razloga otkazao organizaciju svadbene svečanosti ugovorene za dan 13. rujna 2020. u prostorijama tuženika. Tvrde da je time za njih nastala imovinska šteta zbog plaćenih predujmova za rezervaciju termina i planirane usluge tijekom ceremonije vjenčanja na ime čega potražuju iznos od 2.264,00 EUR, te neimovinska šteta zbog povrede ugleda i časti radi čega potražuju iznos od 1.726,00 EUR.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda žalitelja i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. st.1. u vezi s čl. 4. st.1. ZPP na koju sadržajno ukazuju tužitelji navodeći da je tijekom postupka došlo je do promjene raspravnog suca u završnom dijelu samog predmeta te da je presuda je donesena bez neposrednog saslušanja stranaka, čime da je povrijeđeno načelo neposrednosti i kontradiktornosti kao i pravo tužitelja na pravično suđenje. Naime, iako je točno da je tijekom postupka došlo do promjene raspravnog suca, iz zapisnika sa ročišta održanog 24. studenog 2025. razvidno je da je zbog promjene raspravnog suca glavna rasprava počela iznova te su pročitani svi provedeni dokazi, sa čime su se tužitelji po punomoćniku usuglasili te nisu predložili ponovno saslušanje stranaka već su predložili da se glavna rasprava zaključi, slijedom čega su žalbeni navodi tužitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

9. Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja; da je među strankama bila ugovorena organizacija svadbene svečanosti u prostorijama tuženika za dan 13. lipnja 2020.; da su tužitelji na ime predujma tuženiku uplatili 500,00 EUR, da je iz tuženikove potvrde o plaćenom predujmu utvrđeno da su tužitelji pristali na tuženikove Opće uvjete za održavanje svadbene svečanosti za 2020. godinu prema kojima se u slučaju otkazivanja vjenčanja predujam ne vraća; da je iz iskaza drugotužiteljice i tuženika utvrđeno da su sami tužitelji otkazali termin svečanosti u lipnju 2020., bojeći se da zbog aktualne epidemiološke situacije neće doći puni broj gostiju; da je uvidom u tuženikove račune od 12. lipnja 2020., 13. lipnja 2020., 24. lipnja 2020., 12. rujna 2020., 16. rujna 2020., 28. rujna 2020. i 21. listopada 2020. utvrđeno je da je tuženik poslovao i tijekom mjeseca lipnja i rujna 2020. kada su se konzumirala jela i pića i iznajmljivao prostor na adresi tuženika, a što u svomu iskazu potvrđuje i svjedok AA, zaposlenik tuženika; da je tuženik tužiteljima nudio slobodne termine za održavanje svadbene svečanosti nakon lipnja 2020., kao i da je s njima razgovarao o terminima u rujnu iste godine, no da nisu ništa definirali, a nakon svadbenog ručka održanog u lipnju 2020. da je porukom koju je uputio drugotužiteljici otklonio svaku mogućnost daljnje poslovne suradnje s tužiteljima jer da su se tužitelji ponijeli nepristojno prema osoblju tuženika; da između stranaka nije sklopljen ugovor za organizaciju svadbene svečanosti za rujan 2020., kao što je bio slučaj za organizaciju takve svečanosti u lipnju 2020. kada je bila izdana potvrda o plaćenom predujmu u iznosu od 500,00 EUR koja potvrđuje točan datum održavanja svečanosti; da je došlo do nesuglasica i do gubitka međusobnoga povjerenja između stranaka, jer i iz iskaza prvotužitelja proizlazi da su tužitelji prigovorili kvaliteti hrane koja im je bila poslužena tijekom svadbenog ručka; da su povodom organizacije svadbene svečanosti osim već spomenutog iznosa od 500,00 EUR na ime predujma plaćenoga tuženiku za rezervaciju prostora, tužitelji imali trošak u iznosu od 133,00 EUR na ime uplaćene akontacije obrtu za usluge "Farfala", što dokazuju Ugovorom o poslovnoj suradnji od 24. travnja 2020., te u iznosu od 1.100,00 EUR za organizaciju glazbe, što dokazuju Ugovorom o muzičko scenskom nastupu od 17. travnja 2020., koje su iznose zadržali primatelji obzirom da je otkazana svadbena svečanost, zaključio da su u konkretnom slučaju stranke samo pregovarale oko sklapanja novog ugovora za organizaciju svadbene svečanosti u rujnu 2020., a pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju u smislu čl. 251. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), pa time što je prekinuo pregovore porukom koju je uputio tužiteljima zbog tog što se tužitelji nisu ponašali pristojno, tuženik nije postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u smislu pravila čl. 251. st. 2. i 3. ZOO, zbog čega tužiteljima nije dužan nadoknaditi štetu koju oni od njega potražuju u iznosu od 1.233,00 EUR niti im vratiti iznos predujma od 500,00 EUR koji ima pravo zadržati sukladno čl. 304. st. 1. ZOO i prema Općim uvjetima koje su tužitelji nesporno prihvatili, jer su upravo tužitelji po svom nahođenju otkazali ugovoreni termin za lipanj 2020.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelji nisu ničim dokazali da im je nastao i daljnji trošak u iznosu od 531,00 EUR, zbog čega je u tomu dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221a. ZPP, a glede zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete koja da im je nastala jer da su otkazivanjem svadbene svečanosti pretrpjeli povredu ugleda i časti i duševne bolove, prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju (otkazivanja svadbene svečanosti) ne radi o nikakvom iznimno jakom napadu na osobnost tužitelja koji bi prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokovao jasno manifestiranu povredu njihova ugleda i časti i provocirao kod njih osobito intenzivnu duševnu bol, o kojoj uostalom ne iskazuju niti sami tužitelji, slijedom čega nema osnove da se tužiteljima takva naknada prizna i dosudi u smislu čl. 19. u vezi s čl. 1100. ZOO, slijedom čega je i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

10. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, ovakva činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i napose uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti niti žalitelji osporavajući takva činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava svojim paušalnim navodima.

11. Prema odredbi čl. 1045. st.1. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

12. Prema odredbi čl. 251. st.1. ZOO pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (st.2.). Suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, između ostalog, ako strana uđe u pregovore s drugom stranom bez prave namjere da s tom stranom sklopi ugovor (st.3.).

13. Cijeneći činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, koja žalbom tužitelja ničim nisu dovedena u pitanje, a koja su pravilno utemeljena na iskazima saslušanih stranaka, svjedoka i isprava u spisu (čl. 8. ZPP) da su upravo tužitelji sami otkazali ugovoreni termin svečanosti u lipnju 2020., bojeći se da zbog aktualne epidemiološke situacije neće doći puni broj gostiju te da između stranaka nije sklopljen ugovor za organizaciju svadbene svečanosti za rujan 2020., već su stranke samo pregovarale oko sklapanja novog ugovora za organizaciju svadbene svečanosti u rujnu 2020. a do konačnog dogovora nije došlo jer je tuženik nakon svadbenog ručka u lipnju 2020. prekinuo pregovore budući je došlo do nesuglasica i do gubitka međusobnoga povjerenja između stranaka, to je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije odgovoran za naknadu štete nastale tužiteljima u visini od 1.233,00 EUR na ime uplaćene akontacije obrtu za usluge "Farfala" te akontacije za organizaciju glazbe, koje su usluge ugovorene za rujan 2020, jer pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju, a tuženik nije postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer nije vodio pregovore s namjerom da ugovor ne sklopi, te je posljedično pravilno primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

13.1. Također prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelji imovinsku štetu u iznosu od 531,00 EUR, kao i neimovinsku štetu zatraženu u iznosu od 1.726,00 EUR ničim nisu dokazali pa je pravnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221a. ZPP i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen.

13.2. Nadalje, prvostupanjski sud je polazeći od činjenice da su upravo tužitelji po svom nahođenju otkazali ugovoreni termin za lipanj 2020. pravilno zaključio da tuženik nije u obvezi vratiti tužiteljima ni iznos predujma od 500,00 EUR budući je Općim uvjetima za održavanje svadbene svečanosti za 2020. godinu, koje su tužitelji prihvatili, a kako to proizlazi iz tuženikove potvrde o plaćenom predujmu od 6. studenog 2018., propisano da u slučaju otkazivanja vjenčanja predan predujam se ne vraća, te je i u tom dijelu odbivši kao neosnovan tužbeni zahtjev pravilno primijenio materijalno pravo.

14. Neosnovano se žalitelji u žalbi pozivaju na odredbu čl. 369. ZOO budući da se tom odredbom ne uređuje pravo na naknadu štete, već mogućnost izmjene ili raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti, pa ista ne predstavlja pravnu osnovu za postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga, tužitelji nisu ni zahtijevali izmjenu ili raskid ugovora sudskom odlukom, niti je to predmet ovog postupka.

14.1. Naime, pravilno je utvrđeno da su upravo tužitelji otkazali termin svadbene svečanosti u lipnju 2020., čime je ugovor prestao njihovom voljom, te su time prihvatili posljedicu raskida ugovora u vidu gubitka prava na povrat plaćenog predujma, a nakon toga između stranaka nije sklopljen novi ugovor, već su vođeni samo pregovori koji ne obvezuju, pa se stoga se žalbeni navodi tužitelja i u tom dijelu ukazuju neosnovanim.

15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom tužitelja pobija, to je njihovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužitelji pobijaju samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

16. Osnovano međutim, tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku za zastupanje na ročištu 12. rujna 2023. priznao 50% nagrade prema Tbr.9.toč.1. Tarife odnosno 125,00 EUR, umjesto zatraženih 100 bodova odnosno 250,00 EUR prema Tbr.9.toč.1. Tarife.

16.1. Naime, iz spisa predmeta je razvidno da su na navedenom ročištu tužitelji istakli da ostaju kod tužbe te su predložili daljnje dokaze, a tuženik je naveo da ostaje kod odgovora na tužbu, predložio je daljnje dokaze te se očitovao na dokazne prijedloge tuženika, pa je tada suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari jer se na tom ročištu nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 547/2023 od 5. rujna 2023..

16.2. Dakle tuženiku je za ročište od 12. rujna 2023., sukladno odredbi Tbr. 9. toč.1. Tarife, valjalo priznati nagradu u visini od 100 bodova, odnosno 250,00 EUR a ne u visini od 50 bodova kako je to priznao prvostupanjski sud, slijedom čega mu je za zastupanje na tom ročištu valjalo priznati daljnju nagradu od 50 bodova što uvećano za vrijednost boda (Tbr.54.) i PDV (Tbr.46. Tarife) iznosi 125,00 EUR.

17. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. toč.3. ZPP žalbu tuženika valjalo uvažiti i odlučiti kao po točkom I izreke ovog rješenja.

18. Budući je tuženik sa žalbom uspio u cijelosti valjalo mu je priznati i trošak sastava žalbe temeljem Tbr. 10. toč.4. Tarife u visini od 12,5 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda 2,00 EUR te uvećano za PDV iznosi 31,25 EUR. Navedenom je iznosu valjao pribrojiti trošak pristojbe na žalbu od 6,64 EUR, čime ukupno priznati trošak iznosi 37,89 EUR, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 392,14 EUR odnosno za daljnji iznos od 354,25 EUR zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

Pula - Pola, 30. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković