REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Privredne banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-864/2025-7 od 24. listopada 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-864/2025-7 od 24. listopada 2025. u pobijanom dijelu –pod točkom I., II. i III. izreke.

II Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015321871 sklopljenog 7. rujna 2010. godine između tužiteljice i tužene, potvrđenog dana 13. rujna 2010. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-10643/2010, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima:nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 370,13 EUR sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 21. rujna 2010. do isplate sve u roku od 15 dana, dok je pod točkom III. naloženo tuženici da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 477,32 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 302,33 eura.

2. Protiv ove presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka tuženoj uvećano za trošak žalbenog postupka i sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu.

2.1. Tužena nije navela u kojem dijelu pobija presudu, pa je uzeto da pobija dio u kojem nije uspjela u sporu (čl. 365. st.1. ZPP), dakle pod točkom I., II. i III. izreke.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žaliteljica ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženica u žalbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i koje žaliteljica žalbenim navodima o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nije uspjela dovesti u pitanje.

7. Predmet spora, predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe iz članka 13.2. Ugovora o kreditu br. 9015321871 sklopljenog dana 7. rujna 2010. između tužiteljice i tužene i potvrđenog 13. rujna 2010. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-10643/2010, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,80 % (slovima:nula cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“ te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati iznos od 370,13 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od idućeg dana od dana stjecanja tj. od 21. rujna 2010. do isplate.

8. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica s tuženom sklopila Ugovor o stambenom kreditu broj:9015321871 dana 7. rujna 2010. radi kupnje stana u [adresa], kojim je tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.883,06 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate u trajanju od 276 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Isto tako nesporna je činjenica da je u članku 13.2. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,80 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je tužena prilikom isplate kredita 20. rujna 2010. naplatila naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.788,71 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 370,13 EUR.

9. Sporno je, je li ugovorna odredba članka 13.2. ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tužena od nje naplatila temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te je nadalje sporno je li za to potraživanje tužiteljice nastupila zastara.

10. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, u svrhu stambenog zbrinjavanja odnosno za kupnju stana u kojem je stanovala do nedavno, a u kojem sada stanuje njezina kćerka, pa da tužiteljica ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.); da je predmetna ugovorna odredba jasno napisana, međutim, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženice kao banke; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, da joj je ugovor bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", a niti druge ugovorne odredbe nije bilo moguće promijeniti, odnosno pregovarati o istima; da tužena koji je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnim troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti objasnila tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje jednokratnih troškova obrade i nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača; da je stoga navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07 i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07 pozivajući se pritom i na presude Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19, te da stoga tužiteljici na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od nje tužena naplatila temeljem takve ništetne odredbe, konkretno iznosa od 370,13 EUR koji je utvrđen iz spisu predmeta priložene knjigovodstvene kartice, sa zakonskim zateznim kamatama od slijedećeg dana po uplati, odnosno od 21. rujna 2010. jer je tužena nepošten stjecatelj od dana naplate predmetne naknade. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da zahtjev za isplatu predstavlja restitucijski zahtjev temeljem čl. 323. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 navodeći kako u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu, pa da zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao.

11. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. Prije svega u odnosu na žalbene navode tužene da je tužiteljica naslijedila korisnika kredita, te da nema neposrednih saznanja o pregovaranju i razgovoru s osobnim bankarom navesti je da su ti žalbeni navodi neosnovani, jer iz sadržaja Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je upravo tužiteljica ugovorna strana u svojstvu korisnika kredita, a iz izvatka iz matice vjenčanih i vjenčanog lista je utvrđeno da se ista u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu prezivala K.

13. Iz stanja spisa i iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužiteljica s tuženicom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja ja se nudila u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, pa se radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su u to vrijeme zaključivani s drugim korisnicima kredita.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena, te je uočljiva, kao i da je tužiteljica postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogla precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za nju proizlazi (0,80% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 100. ZZP/07. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 120/17.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba članka 13.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužiteljici bila dužna dati tužena, a takve su informacije izostale.

15.4. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužiteljici nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za nju nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za nju (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužiteljica mogla shvatiti njezine posljedice.

15.5. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 T i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., Ž i Káslerné H od 30. travnja 2014., t. 75.).

15.6. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

16.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tužena suprotno nije dokazala), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužiteljici bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

17.1. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.2. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, a iako je tuženica tijekom postupka navela da ukupni troškovi za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, osim troškova javnog bilježnika. i sl., tuženica niti u ovom postupku nije jasno i određeno navela na koje se konkretne troškove odnosi sporna naknada.

17.3. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (TS protiv CIB Bank Zrt.), na koju upire tužena, navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

18. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade) sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu, ništetna u smislu odredbi čl. 102. st.1 ZZP/07 te čl. 322. st 1. ZOO.

19. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 370,13 EUR, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja te naknade sukladno čl.1115. ZOO jer je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnula tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, bila nepošten stjecatelj.

20. Pravilno je odbijen i tuženičin prigovor zastare, budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

20.1. Suprotno shvaćanju tužene navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda EU zauzetom u presudi C-561/21 Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13.

20.2. U odnosu na žalbene navode tužene da je svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze nastala najkasnije 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. kolektivnoj tužbi za CHF postao pravomoćan pa da od tada valja računati tijek zastare, navesti je da su takvi navodi neosnovani, jer se u konkretnom slučaju ne radi o kreditu u valuti CHF niti je predmet postupka utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u CHF koja je bila predmet postupka po kolektivnoj tužbi pa se pitanje zastare restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi ne računa od trenutka utvrđenja ništetnosti tih ugovornih odredbi u postupku po tzv. kolektivnoj tužbi.

21. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je žalbu tužene valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužena pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

22. Zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP budući tužena sa žalbom nije uspjela.

Pula – Pola, 30. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković