REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-26/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Natalija Đuran Tršinski, odvjetnica u Zaboku, protiv tuženog Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB 29743547503, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika PC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Pažin, odvjetnik u Zlataru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-46/2021-81 od 2. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se u pobijanom dijelu – točka I. i II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-46/2021-81 od 2. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠC, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Triglav osiguranju d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ŠC iznos od 4.086,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2019. do isplate i iznos od 6,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od utuženja pa do isplate, a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju ŠC tuženiku Triglav osiguranju d.d. Zagreb naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.586,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 2. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operac ije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Triglav osiguranja d.d. Zagreb za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke II. Izreke ove presude.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je sud počinio bitnu povredu parničnog postupaka, jer su pobijana odluka i zaključci sud suprotni dokaznom postupku. U osnovnom ostaje kod svojih tvrdnji iznijetih u tužbi i tijekom postupaka i to da je osiguranik tuženika u cijelosti odgovoran za predmetnu nezgodu i njene posljedice, pa da stoga nema suodgovornosti na njegovoj strani a posebno ne u omjeru od 50%. Tvrdi da je visina neimovinske štete pogrešno odmjerena i kao takva je ispod svih orijentacijskih kriterija i sudske prakse.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži predmetu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, ali pred drugim raspravnim sucem. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. U svom odgovoru na žalbu tužitelja tuženik se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlože njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za naknadom daljnje imovinske i neimovinske štete koju je pretrpio kao posljedicu ozljeđivanja u štetnom događaju od 15. lipnja 2018., koji se odgodio na adresi u [adresa], a koju je skrivio PC, upravljajući vozilom registracijske oznake [registarska oznaka], koje je osigurano kod tuženika policom osiguranja broj [broj police osiguranja].

5.1. Pritom, među parničnim strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika, kao i da je tuženik tužitelju u lipnju mjesecu 2019. isplatio nesporni iznos štete u visini od 18.000,00 kn / 2.389,01 eur a u studenom mjesecu 2019. iznos od 12.000,00 kn / 1.592,67 eur ili ukupno 3.981,68 eur.

5.2. Među parničnim strankama je sporno da li je osiguranik tuženika u cijelosti odgovoran za predmetnu prometnu nezgodu i njene posljedice, ili kako to tvrdi tuženik, postoji li podijeljene odgovornost na strani oba sudionika predmetne nezgode i u kom omjeru, a također sporna je i visina štete.

6. Odlučujući o tim spornim okolnostima sud prvoga stupnja dokazima provedenim tijekom postupka utvrdio je činjenično stanje (članak 8. ZPP), i to:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, Prekršajni odjel, poslovni broj Pp P-336/2019 od 25. veljače 2019. osiguranik tuženika PC proglašen krivim što je 15. lipnja 2018. u 21,40 sati u [adresa], na kolniku lokalne ceste LC 22053 kao vozač osobnog automobila prouzročio prometnu nesreću na način da u kretanju vozilo nije držao što bliže desnom rubu kolnika, već je istim djelomično prešao na suprotnu stranu kolnika, gdje je prednjim lijevim dijelom vozila udario u prednji kotač bicikla kojim je iz smjera grada [adresa] u smjeru mjesta [adresa] upravljao ŠC, a koji je nakon udarca odbačen u odvodni kanal, a u prometnoj nesreći nastala je materijalna šteta na osobnom automobilu reg. oznaka [registarska oznaka] te na biciklu, dok je tjelesne ozljede zadobio ŠC te zbog toga što je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljao automobilom dok je u krvi imao 1,46 g/kg alkohola, čime je počinio prekršaj iz članka 47. stavak 3. i članka 199. stavak 12. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Presuda je postala pravomoćna 25. veljače 2019.;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se kritičnog dana biciklom vraćao kući oko 21,00 sati, bicikl nije bio osvijetljen osim tzv. mačjim očima i to jednim s prednje a drugim sa stražnje strane, prije toga konzumirao je alkohol ali ne može točno reći u kojoj količini, u trenutku nezgode nije na sebi imao reflektirajuću odjeću već je bio je obučen u maskirne hlače i majicu plave boje, na dijelu ceste na kom se dogodila predmetna nezgoda - koja je relativno uska, neosvijetljena, oštećena te puna udarnih rupa, kretao se svojom stranom ceste možda nekih pola metra od njenog desnog ruba kolnika, a upravno na tom dijelu ceste udarilo ga je vozilo osiguranika tuženika koje se kretalo iz suprotnog smjera, pri čemu dozvoljava da je smo u tom trenutku biciklom zateturao po cesti jer su ga zaslijepila svijetla tog vozila;

- da iz iskaza osiguranika tuženika ovdje umješača PC proizlazi da se kritičnog dana vraćao kući s posla osobnim automobilom oko 21,00 sati (noć) iz smjera [adresa] prema [adresa], dionica na kojoj se dogodila prometna nezgoda bila je neosvijetljena, bez iscrtanih bijelih linija po sredini ceste i uz njene rubove tako da su se vozila uglavnom istom kretala bliže sredini kolnika, na tom dijelu ceste na udaljenosti od oko 4-5 metara ugledao je tužitelja koji se kretao biciklom iz suprotnog smjera teturajući lijevo-desno, kada ga je ugledao pokušao ga je izbjeći skrećući malo udesno ali nije uspio, do kontakta između njegova vozila i tužitelja došlo je negdje oko sredine kolnika tako da je prednjim lijevim dijelom svog vozila udario u prednji dio prvog kotača bicikla tužitelja uslijed čega je tužitelj pao s bicikla na poklopac njegova motora a potom se otkotrljao u odvodni kanal se s lijeve strane glede ceste, izišao je iz svog vozila kako bi pomogao tužitelju zajedno s vozačem vozila koji je u tom trenutku naišao iz suprotnog smjera te su zatekli tužitelja kako spava u kanalu, nisu mu dozvolili da se pomiče te su pozvali hitnu pomoć koja ga je nakon toga odvezla;

- da su oba sudionika predmetne prometne nezgode u trenutku iste bila alkoholizirana i to tužitelj s 2,10 g/kg alkohola u krvi a osiguranik tuženika s 1,46 g/kg alkohola u krvi;

- da je po prijedlogu tuženika a radi utvrđivanja stupnja alkoholiziranosti tužitelja u trenutku prometne nezgode i utjecaja te okolnosti na tužiteljevu sposobnost sudjelovanja u prometu proveden dokaz toksikološkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku toksikologu dipl. ing. Zdravku Kovačiću, iz čijeg osnovnog nalaza i mišljenja te njegove dopune - koga parnične stranke u cijelosti prihvaćaju i ne istih primjedbi nemaju a sud ga ocjenjuje objektivnim i stručnim i konačno ga prihvaća, proizlazi da je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi tužitelja u vrijeme prometne nezgode morala iznositi najmanje 2,10 g/kg, kod koje koncentracije apsolutnog alkohola u krvi većina ljudi se nalazi u pijanom stanju, bitno smanjenih vozačkih sposobnosti i apsolutno nesigurna za sigurno upravljanje vozilom, da je tužitelj u trenutku nezgode upravljao biciklom a vozači sa stupnjem alkoholiziranosti kao tužitelj zbog narušene ravnoteže uslijed alkoholiziranosti nisu u stanju voziti bicikl pravocrtno, već ga voze cik-cak, pa ukoliko se tužitelj ponašao kao prosječna pijana osoba s koncentracijom od 2,10 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, mogao je doprinijeti nastanku štetnog događaja zbog narušenog centra za ravnotežu, pojave nistagmusa koji nije mjeren tijekom liječničkog pregleda, kao i zbog produžene akomodacije oka izazvane zasljepljivanjem nadolazećeg vozila;

- da je radi utvrđivanja načina nastanka predmetne prometne nezgode proveden dokaz prometnim vještačenjem po vještaku prometne struke ing. Nevenu Ereša iz kog proizlazi je da je vozilo osiguranika tuženika svojim prednjim lijevim dijelom naletjelo na prednji dio bicikla tužitelja, pri čemu je kut među vozilima u trenutku sudara iznosio oko 170 stupnjeva, mjesto sudara, gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tuženika, nalazilo se na suprotnoj lijevoj polovici kolnika, udaljeno od sredine kolnika oko 0,7 do 0,8 metara, za izračun brzine kretanja oba voz ila prije sudara nije bilo elemenata, da provedena analiza pokazuje da je vozilo osiguranika tuženika kretanjem po sebi suprotnoj lijevoj polovici kolnika presjeklo put kretanja biciklu tužitelja koji se nalazio na svojoj desnoj polovici kolnika, pa je stoga kretanje vozila osiguranika tuženika po sebi suprotnoj lijevoj polovici kolnika bilo uzrokom nastanka štetnog događaja, do sudara ne bi došlo da se vozilo osiguranika tuženika kretalo svojom desnom polovicom kolnika, tužitelj je na ravnom dijelu kolnika na dovoljno velikoj udaljenosti mogao uočiti vozilo osiguranika tuženika koje mu je dolazilo ususret, pa da se nastavio kretati svojom desnom polovicom kolnika uz sebi desni rub kolnika, do sudara ne bi došlo;

- da se vještaka prometne struke po prigovorima tuženika na njegov osnovni nalaz očitovao na način da je ustvrdio da utvrđeni sudarni položaj i mjesto sudara ukazuju da se tužitelj na biciklu prije sudara kretao približno sredinom kolnika i da je neposredno prije sudara bio u radnji skretanja udesno, da nema materijalnih tragova na temelju kojih bi se moglo zaključiti da se tužitelj prije sudara na biciklu kretao cik - cak, da je kolnik na mjestu nesreće prema policijskoj skici ravan, tako da je tužitelj na dovoljno velikoj udaljenosti mogao uočiti vozilo osiguranika tuženika koje mu je dolazilo ususret, pa da se nastavio kretati svojom desnom polovicom kolnika uz sebi desni rub kolnika, do sudara ne bi došlo, da je osiguranik tuženika mogao uočiti tužitelja na biciklu kako mu dolazi ususret na udaljenosti od najmanje 80 m s upaljenim dugim svjetlima ili na udaljenosti od najmanje 25 m s upaljenim kratkim svjetlima, da je u tehničkom smislu realno za očekivati da se prosječan vozač bicikla kreće svojom desnom polovicom kolnika i da nakon uočavanja vozila iz suprotnog smjera koje se kreće po njegovoj polovici kolnika reagira smanjenjem brzine i skretanjem prema desnom rubu kolnika, a također da je realno za očekivati da se prosječan vozač vozila kreće na takav način i takvom brzinom da ne dovodi ostale sudionike u prometu u opasnost te da se može zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnom slučaju može predvidjeti;

- da parnične stranke nalaz i mišljenje vještaka prometne struke i njegovu dopunu konačno prihvaćaju i na isti primjedbi nemaju a sud ga ocjenjuje objektivnim i stručnim;

- da je po prijedlogu tužitelja a radi utvrđivanja visine štete koju je pretrpio u predmetnom štetnom događaju provedeno medicinsko vještačenje po vještacima spec. opće i abdominalne kirurgije dr. Marijanu Haisu i spec. neurologu dr. Ivanu Dubroju koji su u svom osnovnom nalazu i mišljenju te njegovoj dopuni kojim su se očitovali na prigovore tuženika na njihov osnovni nalaz, utvrdili da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljede: prijelom stražnjih okrajaka III. -V. rebra lijevog prsišta s pomakom ulomaka i prijelom V., IX., XI. I XII. rebra istog prsišta bez pomaka ulomaka s ozljedom pleure i naknadnim razvojem subkutanog emfizema, prijelom lijeve lopatice bez pomaka ulomaka, ranu razderotinu ispod lijevog koljena, natuk desnog bedra i višestruke oguljotine na obje potkoljenice, da je zbog zadobivenih ozljeda tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana te povremene bolove slabog intenziteta u trajanju od 60 dana, zaostao mu je ožiljak na prednjoj strani lijevog koljena što predstavlja naruženje lakog do srednjeg stupnja, povremeno vidljivo drugim ljudima , primarni strah je tužitelj trpio u trenutku ozljeđivanja i bio je jakog intenziteta i kratkog trajanja, da je sekundarni strah trpio u trajanju od dva dana, a strah srednjem intenziteta u trajanju od 20 dana, dok se na njega nastavlja strah u vidu zabrinutosti u trajanju od 45 dana, kod tužitelja je zaostalo smanjenje opće životne aktivnosti u omjeru od 12%, tuđa pomoć i njega tužitelju je bila potrebna 14 dana po 4 sata dnevno, 30 dana po 2 sata dnevno i 30 dana po 1 sat dnevno;

- da je po prijedlogu tuženika provedeno novo medicinsko vještačenje po vještacima spec. kirurgu prof. dr. sc. Romanu Paviću i spec. neurologu prof. dr. sc. ŠCN;

- da iz osnovnog nalaza i mišljenja tih imenovanih vještaka i njihove dopune dane po prigovorima tuženika na osnovni nalaz i mišljenje proizlazi da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio upravo one povrede koje su opisali prethodni vještaci time da je dodana povreda u vidu istegnuća vratne muskulature, da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove i to jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana i slabog intenziteta u trajanju od 60 dana, trajno smanjenje životne aktivnosti procijenio je na 12%, i to kao posljedica nakon serijskog prijeloma rebara lijevog prsišta sa slomljenih sedam rebara, od čega tri s pomakom ulomaka, serijski prijelomi rebara su se dodatno komplicirali u vidu izljeva u lijevo prsište te subkutanog emfizema u području vrata i lijevog prsišta, a osim toga je tužitelj zadobio i infraglenoidalni prijelom lijeve lopatice, kod tužitelja je postojala potreba za tuđom pomoći i njegom i to za obavljanje najnužnijih poslova u kućanstvu, nabavu i pripremu namirnica te pomoć pri oblačenju i obavljanju osnovnih higijenskih potreba i to u trajanju od 14 dana po 4 sata dnevno, 30 dana po 2 sata dnevno te 30 dana po 1 sat dnevno. stoga ocijenio, u trenutku ozljeđivanja tužitelj je trpio tzv. primarni strah koji je bio intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah ocijenjen je u jakom intenzitetu u trajanju od 2 dana, u srednjem intenzitetu u trajanju od 20 dana i blaži povremeni strah povremeno kumulativno u trajanju od 45 dana;

- da je tuženik nije prihvatio nalaz i mišljenje imenovanih vještaka već je predložio novom treće medicinsko vještačenje, koje je sud odbio obzirom je ocijenio da odluku može donijeti temeljem stanja u predmetu, polazeći od sadržaja oba nalaza i mišljenja imenovanih vještaka.

7. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, onom koji je konačno postavio nakon provedenog medicinskog vještačenja u iznosu od 8.068,00 eur, koji iznos je umanjio za nesporno isplaćen iznos od 3.981,68 eur te je potraživao naknadu štete u iznosu od 4.086,32 eur (na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.200,00 eur, na ime pretrpljenog straha u iznos od 2.200,00 eur, na ime smanjenja životnih aktivnosti iznos od 2.500,00 eur, na ime tuđom pomoći i njege iznos od 584,00 eur i to po cijeni od 4,00 eura po satu, pri čemu tužitelj koji nije naveo koji iznos naknade neimovinske štete potražuje po kriteriju naruženja), sud prvoga stupnja prethodno je odlučio o odgovornosti sudionika predmetne prometne nezgode istoj na način da je utvrdio da su i tužitelj i osiguranik tuženika PC ovdje umješač, suodgovorni za njen nastanak, i to tužitelja u omjeru od 50% a osiguranik tuženika u omjeru od 50%. Odgovornost osiguranika tuženika u utvrđenom omjeru ogleda se u činjenici da se u trenutku nezgode kretao prometnim trakom koji je namijenjen kretanju vozila iz suprotnog smjera, jer da se kretao po svojem kolničkom traku do naleta na tužitelja ne bi došlo, a također i u okolnosti da je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola (1,46 g/kg), pa su i njegove vozačke sposobnosti bile smanjene, što je utjecalo na mogućnost pravovremenog uočavanja tužitelja koji mu je na biciklu dolazio ususret i na pravilnu te pravovremenu reakciju na takvu prometnu situaciju. Odgovornost tužitelja u utvrđenom omjeru ogleda se u činjenici utvrđene alkoholiziranosti (2,10 g/kg apsolutnog alkohola u krvi) zbog koje je u trenutku nezgode bio potpuno nesposoban za sigurno vožnju, pa tako i za vožnju biciklom – zbog narušene ravnoteže uslijed alkoholiziranosti nije bio u mogućnosti viziti bicikl pravocrtno već cik-cak, kao i činjenice da je upravljao biciklom protivno odredbi članka 101. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019., 42/2020., 85/2022., 114/2022., 133/2023. i 145/2024. – dalje: ZSPC) jer u noćnim uvjetima nije imao upaljena propisana svjetla na biciklu, protivno odredbi članka 113. istoga Zakona, jer nije bio označen reflektirajućim prslukom, odjećom ili drugom reflektirajućom oznakom, zbog čega je bio teško uočljiv osiguraniku tuženika, te protivno odredbi članka 112. ZSPC jer se trebao kretati što bliže desnom rubu kolnika, a nije, obzirom da je mjesto naleta vozila osiguranika tuženika na njega bilo udaljeno od sredine kolnika za 0,7 do 0,8 m, a kolnik je bio širok 4,5 m, odnosno svaki kolnički trak je bio širok 2,25 m. Svoju odluku u tom dijelu sud je utemeljio na odredbi članka 1067. stavak 3. i članka 1092. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO).

7.1. Polazeći od nalaza i mišljenja imenovanih vještaka, sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete utvrdio je osnovan u iznosu od ukupno 7.350,00 eur, time da mu je na ime pretrpljenih fizičkih bolova (jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg u trajanju od 20 dana i slabog u trajanju od 60 dana) priznao iznos od 2.000,00 eura, na ime pretrpljenog straha (primarni jak i kratak, sekundarni: jak u trajanju od 2 dana, srednji u trajanju od 20 dana i kasni, odnosno blaži u trajanju od 45 dana) priznao mu je iznos od 1.800,00 eur, na ime smanjenja životnih aktivnosti od 12% iznos od 1.800,00 eur, a na ime zaostalog naruženja (lakog do srednjeg stupnja, povremeno vidljivo trećima) iznos od 1.750,00 eur. Pritom sud je pošao od sadržaja odredbe članka 1100. ZOO. Sud je tužitelju na ime naknade imovinske štete i to tuđe pomoći i njege priznao iznos od 584,00 eur (146 sati x 4,00 eur) jer se radi o pomoći koja je tužitelju pružana od strane nestručne osobe , dok mu je na ime plaćenog iznosa participacije (prema ispostavljenom računu) priznao iznos od 6,64 eur. Dakle, sud je tužitelju na ime kako neimovinske tako i imovinske štete priznao iznos od ukupno 7.940,64 eur. Svoju odluku u tom dijelu sud prvoga stupnja utemeljio je na odredbi članka 1100 i članka 1095. ZOO. Priznati iznos štete sud je potom umanjio za doprinos tužitelja nastanku predmetnog štetnog događaja u omjeru od 50%, na koji način je dobiven iznos ukupne štete u visini od 3.970,32 eur, a koji iznos je dalje umanjio za nesporno plaćeni iznos štete u mirnom postupku 3.981,68 eur, slijedom čega je zaključio da je navedenom isplatom predmetne štete u mirnom postupku, tuženik tužitelju u cijelosti naknadio kako imovinsku tako i neimovinsku štetu koja je za njega nastala u predmetnim štetnim događajem, slijedom čega je zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome, dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su utvrđene a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je utvrđeno.

8.1. Pritom, sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje, jer je presuda razumljiva i nema nedostataka i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova pravilnost i zakonitost.

8.2. Činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja i njegovu pravnu ocjenu u cijelosti prihvaća ovaj sud drugoga stupnja i ona žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u pitanje.

9. Člankom 19. stavak 1. ZOO propisano je kako svaka fizička i pravna osoba ima pravno na zaštitu svojih prava osobnosti pred pretpostavkama utvrđenim zakonom. Iz stavka 2. tog članaka proizlazi da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

9.1. Člankom 1045. ZOO propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pri čemu se predmnijeva obična nepažnja. Prema odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

9.2. Člankom 1100. stavkom 1. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Odredbom stavka 2. tog članka propisano je kako će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

10. Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da su kako tužitelj tako i osiguranik tuženika suodgovorni za nastanak predmetne prometne nezgode i njenih posljedica svaki u omjeru od 50%. Sud je svoju odluku u tom dijelu utemeljio na nalazu i mišljenju prometnog vještaka koji je opisao dinamiku nastanka predmetne nezgode, ali i nalazu i mišljenju vještaka toksikologa koji je pojasnio ponašanje vozača bicikla pod utjecajem alkohola u krvi u količini koja je kod tužitelju utvrđena u trenutku nezgode , a koje ponašanje je kod tužitelja i bilo prisutno (u tom dijelu poklonio je vjeru iskazu osiguranika tuženika) u trenutku predmetnog štetnog događaja. Za svoje utvrđenje o omjeru suodgovornosti sudionika predmetne prometne nezgode istoj, sud je dao valjane razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

10.1. Nije sporno da je pravomoćnom odlukom nadležnog prekršajnog suda poslovni broj Pp P-336/2019 od 25. veljače 2019. osiguranik tuženika PC proglašen krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 47. stavak 3. i članka 199. stavak 12. ZSPC. Međutim, građanskopravna odgovornosti šira je od prekršajnopravne odgovornosti, pa je tako sud utvrdio da je i tužitelj kritičnoga dana upravljao biciklom protivno odredbi članka 101. ZSPC - jer njegov bicikl nije bio propisno osvjetljeno, protivno odredbi članka 113. ZSPC - jer na sebi nije imao reflektirajuću odjeću ili takvu drugu oznaku, te protivno odredbi članka 112. ZSPC – obzirom na mjesto naleta nije se kretao uz desni rub kolnika, a koje okolnosti u svojoj ukupnosti i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugog stupnja opravdavaju zaključak suda prvoga stupnja o doprinosu tužitelja nastanku predmetne prometne nezgode u omjeru od 50%. Dakle, ne može se prihvatiti kao osnovan žalbeni navod tužitelja da se krivnja tužitelja za predmetnu nezgodu ogleda samo u činjenici da je u trenutku nezgode upravljao biciklom pod utjecajem alkohola, odnosno da bi omjer njegove suodgovornosti bio manji od onog koji je utvrdio sud prvoga stupnja.

11. Po ocjeni ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja dosuđenjem naknade neimovinske štete u iznosu od 7.350,00 eur, pravilno je primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1100. ZOO, vodeći pri tome računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, težini straha, stupnju naruženosti, životnoj dobi tužitelja, ali i o cilju koje mu služi ta naknada i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

11.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja po mišljenju ovog drugostupanjskog suda dosuđena naknada obzirom na težinu i vrstu povreda, trajanje i jačinu fizičkih bolova i straha, neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen za vrijeme liječenja, te obzirom na sve druge okolnosti predmetnog slučaja, predstavlja primjerenu naknadu, te dosuđeni iznos naknade štete ima karakter realne i pravične naknade za sve pretrpljene tegobe tužitelja u smislu navedenog propisa. Stoga se neosnovanim ukazuje žalbeni navod tužitelja da je sud prvoga stupnja prilikom odmjeravanja visine te naknade povrijedio tužiteljevo pravo na pravično suđenje, ono zagarantirano člankom 29. Ustava Republike Hrvatske, odnosno jer je visinu štete cijenio obzirom na činjenicu da je tužitelj sklon konzumiranju alkohola i ne poštuje liječničke savjete u tom pravcu.

11.2. Ne može se prihvatiti kao osnovan žalbeni navod tužitelja da sud stupnja prilikom odmjeravanja visine neimovinske štete koja tužitelju pripada nije uzeo u obzir da je u odnosu na vrijeme utuženja došlo do povećanja troškova života, devalvacije novca kao i da su Orijentacijski kriteriji povećani 50%. Naime, iako visina pravične novčane naknade ovisi o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, njezino odmjeravanje nije samo matematički izračun, odnosno umnožak broja dana trajanja fizičkih bolova i straha ili postotka duševnih boli s iznosima navedenima u Orijentacijskim kriterijima, već se pri tome vodi računa o svim okolnostima slučaja, ali i o cilju kojem ta naknada služi, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Upravo je od tih okolnosti sud prvoga stupnja i pošao prilikom odmjeravanja visine neimovinske štete koja tužitelju pripada. Sama činjenica što nakon odbitka utvrđenog omjera suodgovornosti tužitelja nastanku predmetne nezgode i nesporno plaćenog iznosa štete, proizlazi da tužitelju ne ostvaruje pravo na daljnju štetu koju predmetnom tužbom potražuje, ne opravdava tvrdnju tužitelja da visina neimovinske štete nije pravilno odmjerena.

11.3. Nejasni su žalbeni navodi tužitelja da čak i kada bi se primijenili kriteriji suda koji su ispod svakog minimuma i sudske prakse i drakonsko visokog omjerom suodgovornosti od 50%, da bi tužitelj trebao dobiti novčanu naknadu po presudi u iznosu od 11,36 eur a što sud nije niti sudio niti obrazložio. To stoga što je sud jasno obrazložio visinu štete koja tužitelju pripada nakon umanjenja iste za doprinos tužitelja predmetnoj prometnoj nezgodi i visinu štete koja je tužitelju isplaćena u mirnom postupku. Nakon svih tih umanjenja proizlazi da je tuženik u mirnom postupku tužitelju isplatio neznatan, ali ipak veći iznos štete od onoga koji mu pripada po predmetnoj presudi.

12. Ostali žalbeni navodi tužitelja ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

13. Odluku o troškovima postupka sud nije posebno ispitivao, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 365. stavak 2., u vezi s člankom 381. ZPP, prema kojoj drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa kako tužitelj žalbom posebno ne osporava odluku o troškovima postupka, sud odluku o troškovima nije posebno ispitivao.

14. Obzirom na navedeno, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se pazi po službenoj dužnosti, kao niti oni zbog kojih tužitelj pobija presudu, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom odredbe članka 368. ZPP.

15. Odluka o troškovima žalbe tužitelja temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP.

16. Odluka o troškovima odgovora na žalbu tužitelja temelji se na odredbi članka 155. ZPP.

U Puli-Pola 30. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić