REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-3/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Krešo Štefek iz Zagreba, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa odvjetnik Krešimir Franjo Šenjug iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2372/18-93 od 24. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2372/18-93 od 24. listopada 2025. u odluci o glavnoj stvari - pod točkama I, II, III i IV izreke.

r i j e š i o  j e

I Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje odluka o parničnom trošku pod točkom V izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.931,74 EUR s zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika te se djelomično preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom V izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju preko iznosa od 18.931,74 EUR do dosuđenog 21.306,74 EUR odnosno za daljnji iznos od 2.375,00 EUR na način da se u ovom dijelu zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„II Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. platiti tužitelju JB

3.905,54 eur s zateznim kamatama na:

- 279,68 eur od 6. listopada 2017.

- 443,19 eur od 8. studenog 2017.

- 443,19 eur od 8. prosinca 2017

- 443,19 eur od 9. siječnja 2018.

- 459,26 eur od 8. veljače 2018.

- 459,26 eur od 8. ožujka 2018.

- 459,26 eur od 9. travnja 2018.

- 459,26 eur od 9. svibnja 2018.

- 459,26 eur od 8. lipnja 2018., sve do isplate do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. plaćati tužitelju JB mjesečnu rentu od 1. lipnja 2018. godine nadalje i to:

- 459,26 eur za lipanj 2018.

- 451,66 eur mjesečno za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 30. studenog 2018.,

- 466,90 eur za prosinac 2018.

- 510,47 eur mjesečno za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019.

- 503,32 eur mjesečno za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019.

te od 1. siječnja 2020. nadalje mjesečno 528,36 eur do svakog 10. dana u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, s tim što je dospjele obroke dužan platiti odjednom s zateznim kamatama na dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke tekućim od dana dospjelosti svakoga pojedinoga mjesečnog obroka do isplate, sve po stopi do 31. prosinca 2022. godine određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. platiti tužitelju JB 165,90 eur s zateznim kamatama od 24. prosinca 2017. godine do isplate do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. plaćati tužitelju JB godišnju rentu od 1. siječnja 2018. godine nadalje od 165,90 eur do svakog 24. prosinca u godini za tekuću godinu, s time da je dospjele obroke dužan platiti odjednom, s zateznim kamatama na dospjele, a neisplaćene godišnje obroke tekućim od dana dospjelosti svakog pojedinog godišnjeg obroka do isplate, do 31. prosinca 2022. godine određenoj po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju JB od 21.306,74 eur s zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Protiv ove presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.– dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP jer su razlozi presude u protivnosti sa sadržajem spisa predmeta te da je sud iz dokaza koje je tijekom postupka proveo, izveo pogrešne zaključke o prigovoru limita police osiguranja od automobilske odgovornosti, isključivoj krivnji i odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju i nepostojanju doprinosa tužitelja za nastanak štetnog događaja i štete te osnovu i visini tužbenog zahtjeva. Ističe da je iz provedenih dokaza u postupku sud izveo pogrešne zaključke o odlučnim spornim činjenicama, radi čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. I u žalbi u bitnom ponavlja prigovor iscrpljenosti svote - limita police osiguranja od automobilske odgovornosti broj 0682664850, prigovor doprinosa tužitelja nastanku štete i njezinom opsegu i prigovara visini dosuđene štete navodeći da je u izračun gubitka zarade bilo potrebno uračunati otpremninu koju je poslodavac isplatio tužitelju prilikom umirovljenja. Navodi da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 14. kolovoza 2020. kojoj je tuženik protivio. Pobija i odluku o parničnom trošku. Predlaže uvažiti njegovu žalbu i ukinuti pobijanu presudu, a podredno preinačiti u skladu s žalbenim navodima i tužitelja obvezati na naknadu troškova postupku tuženiku uvećano za trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno u skladu s odredbom čl. 359. st. 1. ZPP.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj je u cijelosti osporio žalbene navode tuženika te je predložio odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

5. Žalba tuženika protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je protiv odluke o parničnom trošku žalba djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. Prije svega, ne mogu se prihvatiti kao osnovane žalbene tvrdnje o postojanju bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354.st. 2. toč.11. ZPP. To stoga što je pobijana presuda potpuno jasna u svim svojim dijelovima, kako u izreci tako i u obrazloženju, i jer je sud prvog stupnja naveo jasne i međusobno ne proturječne razloge za sve važne činjenice, kako za one temeljem kojih izvodi zaključak neosnovanosti prigovora limita police osiguranja od automobilske odgovornosti, tako i one temeljem kojih izvodi zaključak o isključivoj krivnji i odgovornosti tuženika za naknadu štete tužitelju i nepostojanju doprinosa tužitelja za nastanak štetnog događaja i štete, te o osnovu i visini tužbenog zahtjeva, a presuda nema ni nekih drugih nedostatka zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nju samu kao i pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP na koju u žalbi sadržajno ukazuje žalitelj navodeći da nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu navedene odredbe. Naime, prema čl. 191. st. 1. ZPP, preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je st. 2. istoga članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva već je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja s obzirom na zadatak vještačenja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP a to je poštivanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo, to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

9. Konačno, nije utvrđeno ni da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi imovinsku štetu na ime izgubljene zarade kao posljedicu štetnog događaja od 16. lipnja 2006. u kojoj je tužitelj stradao kao vozač motocikla reg. oz. [registarska oznaka] krivnjom tuženikova osiguranika MB koji je upravljao motociklom reg. oz. [registarska oznaka] s 1,56 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, koji je bio osiguran kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 0682664856, a koja se očituje u razlici između invalidske mirovine koju tužitelj prima i neto plaće koju bi tužitelj primao te Božićnice koju bi ostvarivao sukladno Kolektivnom ugovoru da nije stradao u prometnoj nesreći koju je prouzročio osiguranik tuženika kao i zahtjev za isplatu rente na ime izgubljene zarade.

11. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika. I u ovoj fazi postupka s obzirom na žalbene navode tuženika, sporna je osnovanost tuženikova prigovora iscrpljenosti limita police osiguranja od automobilske odgovornosti budući tuženik i u svojoj žalbi ustraje pri svojim tvrdnjama da kao osiguratelj koji je izdao policu osiguranja s ugovorenom svotom od 1.400.000,00 kuna (185.811,93 EUR) te da ne može odgovarati za naknadu štete iznad tog iznosa, bez obzira na to što se prometna nesreća dogodila nakon 1. siječnja 2006., jer je ugovorom osiguranju preuzeta i jamčena obveza osiguratelja do iznosa ugovorene svote osiguranja od 1.400.000,00 kn (185.811,93 EUR), u skladu s važećim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja predmetne police osiguranja od automobilske odgovornosti, te da tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza. Također sporna je osnovanost prigovora podijeljene krivnje i doprinosa tužitelja, kod kojeg tuženik ustraje i u žalbi, navodeći da se kritične zgode prije same prometne nesreće tužitelj motociklom kretao čak dvostruko većom brzinom od ograničenja brzine kretanja na mjestu nezgode i na taj način teško kršio odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te da je brzina kretanja tužitelja bila od utjecaja na dinamiku same prometne nesreće jer su u istoj ostvarene znatno veće sudarne sile nego bi bile ostvarene u slučaju da se tužitelj kretao dopuštenom brzinom te da je navedeno bilo u uzročnoj vezi sa zadobivanjem težih ozljeda kod tužitelja nego bi to bilo u slučaju da kretao se motociklom brzinama do 40 km/h. Posljedično tomu, sporna je i visina naknade štete s osnova izgubljene zarade tužitelja, koju osim zbog doprinosa tužitelja nastanku i opsegu štete, tuženik pobija iz razloga što u izračunu gubitka zarade prvostupanjski sud nije uračunao otpremninu koju je poslodavac isplatio tužitelju prilikom umirovljenja u visini od 19.236,00 kuna (2.553,05 EUR).

12. Prvostupanjski sud je odlučujući o materijalno pravnom prigovoru iscrpljene svote osiguranja istaknutom po tuženiku polazeći od utvrđenja da je tuženikov osiguranik bio osiguran od automobilske odgovornosti policom br. [broj police] od 28. rujna 2005. do 28. rujna 2006. s osiguranom svotom od 1.400.000,00 kn za osobe i 750.000,00 kn za stvari, da se štetni događaj dogodio 16. lipnja 2006., da je 1. siječnja 2006. stupio na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05) kojim je u članku čl. 26. st. 2. toč. 1. propisana najniža osigurana svota po jednom štetnom događaju za štetu zbog smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja nanesenu ostalim vozilima u iznosu od 3.500.000,00 kn, zaključio da obzirom je taj Zakon bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, da se isti primjenjuje i na sve zatečene ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti pa tako i na ovu policu osiguranja, neovisno što je ona ugovorena prije stupanja na snagu ovog Zakona u nižoj svoti, a kako je računovodstvenim vještačenjem utvrđeno da do sada izvršenim isplatama (1.538.540,00 kn na ime štete na osobama, 46.520,46 kn na ime štete na stvarima te 1.595.612,48 kn na ime kamata i parničnih troškova) zakonom propisana svota osiguranja nije iscrpljena, to je taj tuženikov prigovor ocijenio neosnovanim.

13. Odlučujući o prigovoru doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja i opsegu štete prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja; da je brzina kretanja motocikla tuženikova osiguranika u trenutku sudara iznosila oko 104 km/h, a tužiteljevog oko 79,5 km/h, da tehničkim putem nije moguće utvrditi brzinu kretanja oba motocikla prije sudara, da je do sudara došlo prednjim dijelom motocikla tuženikova osiguranika u stražnji više lijevi dio motocikla tužiteljeva; sa su s obzirom na širinu kolnika od 8,2 m koji je ravan postojali uvjeti za normalno pretjecanje; da je tužitelj zadobio u tom događaju teške tjelesne ozljede koje odgovaraju ozljedama kakve se viđaju kod pada osoba s motorkotača, a kod kojih prevladava ozljeda prsne kralješnice s zaostalom oduzetošću donjih udova, zbog čega se tužitelj kreće u kolicima i kateterizira intermitentno; da je vještačenjem po vještaku prometne struke na ročištu 14. rujna 2009. u postupku Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.br. P-62/07 utvrđeno da bi u slučaju da je brzina kretanja ovdje tužitelja u konkretnom slučaju 40 km/h, a ne 79,5 km/h, razlika u brzinama bila daleko veća s najvjerojatnije istim ili sličnim posljedicama; da kod intenzivnog kočenja motorkotača po suhom kolniku moraju ostati tragovi kočenja kojih u ovom slučaju nema kao što nema elemenata na osnovi kojih bi se moglo zaključiti da bi ovdje tužitelj imao potrebu za intenzivnim kočenjem; da je vještačenjem po vještaku sudske medicine utvrđeno da bi u teorijskom slučaju, da je ovdje tužitelj vozio brzinom od 40 km/h, a tuženikov osiguranik od 104 km/h tada razlika brzina bila 64 km/h, a ne 25 km/h, što znači da bi ovdje tužiteljev motorkotač dobio daleko veće ubrzanje koje bi se prenijelo na njegovo tijelo te bi i njegove ozljede bile znatno opsežnije; da je dopunom nalaza i mišljenja istih vještaka u ovom postupku od 5. lipnja 2022. prometni vještak ponovio svoja utvrđenja iz osnovnog nalaza o brzini kretanja oba motorkotača i brzinama neposredno nakon sudara te ponovio da i u slučaju kad bi se tužitelj kretao dopuštenom brzinom od oko 40 km/h, a tuženikov osiguranik utvrđenom brzinom od 104 km/h na tužiteljevom motorkotaču bi se promijenila brzina za oko 33 km/h s brzinom neposredno nakon sudara od oko 72 km/h, pri čemu naglašava da promjena kretanja brzine motorkotača nije isto što i promjena brzine kretanja vozačeva tijela jer on i motorkotač nisu u trenutku sudara zajednički element, jer tada dolazi do odvajanja vozačeva tijela od motorkotača, što u slučaju sudara motornih vozila nije slučaj; da tehnički nije moguće da bi se tijelo klizalo po asfaltu 84 m te udarilo tijelom u prometni znak i betonski propust mosta kod početne brzine kretanja tijela brzinom nešto većom od 40 km/h; da je vještak sudske medicine kao u osnovnom nalazu i mišljenju, uzevši u obzir utvrđene brzine kretanja oba motorkotača i povećanje brzine, potvrdio uzročno posljedičnu vezu; da je na pitanje tuženika jesu li tužiteljeve ozljede nastale u uzročnoj svezi s njegovim dvostrukim prekoračenjem brzine i bi li nastale iste ozljede s istim opsegom posljedica u slučaju da se tužitelj pridržavao propisane ograničene brzine od 40 km/h ili bi te ozljede u tom slučaju bile manje, odgovorio kako na to pitanje ne može odgovoriti budući je riječ o nagađanju, a teorijski bi se u tom slučaju ostvarila promjena brzine tužiteljeva vozila od 33 km/ h što bi u vremenu oko 0,1 sek dovelo do povećanja brzine njegova motorkotača s 40 km/h na 72 km/h što ne može svladati ni jedna osoba pa bi tužitelj tako teoretski pao s motorkotača i pri brzini od oko 40 km/h a hipotetski bi bilo očekivano da padom s motorkotača pri brzini kretanja od oko 93 km/h vozač zadobije opsežnije ozljede nego da se kretao 40 km/h, te da tužiteljeve opsežne ozljede, prvenstveno prijelomi nisu nastali klizanjem već izravnim djelovanjem sile kod stvarnog odigravanja štetnog događaja pri čemu se ne može izjasniti je li to nastalo prilikom pada ili klizanjem i udarcem u zapreku; zaključio da je osiguranik tuženika isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja sukladno odredbi čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj:25/05. -dalje ZOO) u vezi s čl. 37, čl. 43. st. 1, čl. 53. st. 2. i čl. 66. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne Novine“ broj:105/04.), budući je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.br. K-355/06 proglašen krivim što je vozio u alkoholiziranom stanju od 1,56 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i nije držao svoje vozilo na sigurnoj udaljenosti od drugih vozila u prometu te je izazvao ovu prometnu nezgodu, dok je neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja i posljedično štete budući je iz podataka u zapisniku o očevidu utvrđeno da tužitelj nije bio pod utjecajem alkohola a činjenica da je tužitelj vozio iznad dopuštene brzine od 40 km/h tj. brzinom od 79,5 km/h u trenutku sudara nije odlučna, iz razloga što je upravo tuženikov osiguranik prilikom pretjecanja tužiteljeva motorkotača uzrokovao ovaj štetni događaj vozeći također iznad dopuštene brzine od 104 km/h. Pri tome, dalje navodi, da sve i da je tužitelj upravljao svojim motorkotačem dopuštenom brzinom od 40 km/h opet bi zbog razlike u brzinama, koja bi bila daleko veća u tom slučaju, nastale iste ili slične posljedice tj. njegove bi ozljede bile daleko opsežnije a to što se u tom slučaju tužitelj svojim tijelom ne bi mogao klizati po asfaltu 84 m i udariti u dvije zapreke nije odlučno, jer najteže ozljede poput prijeloma nisu nastale klizanjem već uslijed izravnog djelovanja sile pri čemu nije moguće razlučiti što je od tih ozljeda nastalo padom, klizanjem i udarcem u zapreku, pa je posljeidično tomu taj prigovor tuženika ocijenio neosnovanim.

14. Nadalje, odlučujući o visini štete prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja; da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje 14. kolovoza 2017. svojim rješenjem priznao tužitelju pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada 100% zbog koje je nastao potpuni gubitak radne sposobnosti i to počevši od 6. lipnja 2017. i koje je pravomoćno 12. rujna 2017.; da je rješenjem Grada Zagreba o prestanku rada 15. rujna 2017. godine, tužitelju kao recepcionaru - informatoru prestao rad 12. rujna 2017. zbog priznatog prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad; da je vještačenjem po vještaku medicine rada od 24. kolovoza 2024. utvrđeno da kod tužitelja ne postoji preostala radna sposobnost isključivo kao posljedica štetnog događaja; da je računovodstvenim vještačenjem utvrđena izgubljena zarada na ime razlike možebitne plaće da je tužitelj ostao raditi i ostvarene invalidske mirovine za razdoblje od 13. rujna 2017. do 31. svibnja 2020. ukupno 119.154,44 kn neto, a mjesečna renta na ime izgubljene zarade od 1. lipnja 2020. nadalje, iznosila bi 3.980,95 kn, pri čemu je u izračun uzeta u obzir neto svota, bez ostalih prava poput naknade za prijevoz i topli obrok, a osim plaće tužitelj bi ostvario i Božićnicu od 3.750,00 kn neto od 2017. do 2020. godine tj. 1.250,00 kn neto po godini, primjenom odredbe čl. 1095. st.1. i 2. ZOO ocijenio osnovanim u cijelosti tužbeni zahtjev radi isplate naknade štete na ime izgubljene zarade i rente te je odlučio kao pod točkama I do IV izreke pobijane presude.

15. Pri tome je tuženikov prigovor da bi u izgubljenu zaradu valjalo uračunati i otpremninu koju je poslodavac isplatio tužitelju prilikom umirovljenja prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim uz obrazloženje kako otpremnina predstavlja poseban vid naknade zbog odlaska u invalidsku mirovinu, koja pripada tužitelju po odredbi čl. 49. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima Grada Zagreba od 1. travnja 2014. te je to samostalan prihod tj. primanje koje ne ulazi u obračun visine izgubljene zarade odnosno rente (Rev-17/2009), te da tuženik ne može umanjivati svoju zakonsku obvezu naknade štete s tužiteljevim posebnim primanjima s potpuno druge pravne osnove.

16. Takva činjenična utvrđenja, zaključke prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

17. I po ocjeni ovog suda drugog stupnja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 26. st.1. i 2. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne Novine“ broj:151/05.-dalje ZOOP) kada je tuženikov prigovor iscrpljene svote osiguranja ocijenio neosnovanim.

17.1. To stoga što je polica osiguranja od automobilske odgovornosti br. 0682664850 za motocikl reg oznake [registarska oznaka] kojim je u vrijeme štetnog događaja upravljao osiguranik tuženika sklopljena za razdoblje od 28. rujna 2005. do 28. rujna 2006. s osiguranom svotom od 1.400.000,00 kn za osobe i 750.000,00 kn za stvari, te je za vrijeme trajanja tog Ugovora o osiguranju, s danom 1. siječnja 2006. stupio je na snagu ZOOP kojim su promijenjene visine najnižih osiguranih svota po jednom štetnom događaju za smrt, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja nanesenu uporabom vozila, a na koje se najniže iznose osiguranih svota moraju sklopiti ugovori o osiguranju od automobilske odgovornosti. Tako je u čl. 26. st.2. ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, 16. lipnja 2006., propisano da najniža osigurana svota po jednom štetnom događaju određena ugovorom o osiguranju za štetu zbog smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja nanesenu ostalim vozilima iznosi 3.500.000,00 kn. Stavkom 1. istog članaka je propisano da obvezu društva za osiguranje iz ugovora o osiguranju iz članka 22. ovoga Zakona predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaja, ako ugovorom o osiguranju nije ugovoren viši iznos. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja, iz navedenog proizlazi da ukoliko je u trenutku nastanka osiguranog slučaja propisana minimalna osigurana svota koja je veća od ugovorene, primjenjuje se minimalna osigurana svota koju je zakonodavac propisao kogentnom normom. Kako se predmetni štetni događaj dogodio nakon stupanja na snagu ZOOP kojim je propisana najniža osigurana svota po jednom štetnom događaju za štetu zbog smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja nanesenu motociklom u iznosu od 3.500.000,00 kn to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se upravo Zakonom propisana najniža osigurana svota primjenjuje i na sve zatečene ugovore o osiguranju od automobilske odgovornosti pa tako i na ovu policu osiguranja, neovisno što je ona ugovorena prije stupanja na snagu ovog Zakona u nižoj svoti, pa je posljedično tomu pravilno tuženikov prigovor iscrpljene svote osiguranja odbijen kao neosnovan.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o neosnovanosti tuženikova prigovora podijeljene krivnje i doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja i opsegu štete zbog gotovo dvostrukog prekoračenja ograničene brzine kretanja.

18.1. Naime prema odredbi čl. 1072. st.1. ZOO kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj. Stavkom 2. istog članka je propisano ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

18.2. Prvostupanjski sud je i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilno zaključio da je za predmetnu štetu isključivo odgovoran osiguranik tuženika te da tužitelj svojim ponašanjem u prometu nije pridonio nastanku štetnog događaja kao ni visini štete. Iako se tužitelj motociklom kretao gotovo dvostruko većom brzinom od ograničenja brzine kretanja na mjestu nezgode te je time prekršio odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne Novine“ broj:105/04.), ne postoji pravno relevantna uzročna veza između brzine kretanja motocikla tužitelja i nastale štete jer brzina kretanja motocikla tužitelja, sama za sebe ne bi dovela do nezgode da osiguranik tuženika, postupajući protivno odredbama čl. 37. i 199. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prednjim dijelom svog vozila nije naletio na stražnji dio vozila tužitelja.

18.3. Tuženik neosnovano u žalbi ustraje u prigovoru podijeljene krivnje i doprinosa tužitelja za nastanak štetnih posljedica, svojim tvrdnjama da bi u slučaju da se tužitelj kretao motociklom dopuštenom brzinom do 40 km/h, u samom u sudaru bile ostvarene znatno manje sudarne inercijske sile te da ne bi došlo do klizanja tijela tužitelja u dužini od čak 84 metara i potom udarca tijela u prometni znak i betonski propust mosta odvodnog kanala i ogradu. To stoga što je vještačenjima provedenom u postupku P-62/07 u odnosu na koja su stranke suglasile da se koriste i u ovome postupku utvrđeno i to prometnim vještačenjem po vještaku Mišu Bariću, da i kada bi brzina kretanja tužitelja iznosila 40 km/h, a ne 79,5 km/h, tada bi i razlika u brzinama bila daleko veća sa najvjerojatnije istim ili većim posljedicama (str. 361 spisa) te je vještačenjem po vještaku sudske medicine Josipu Škariću utvrđeno da bi u teorijskom slučaju da je ovdje tužitelj vozio brzinom od 40 km/h, a tuženikov osiguranik od 104 km/h tada bi razlika brzina bila 64 km/h, a ne 25 km/h, što znači da bi ovdje tužiteljev motorkotač dobio daleko veće ubrzanje koje bi se prenijelo na njegovo tijelo te bi i njegove ozljede bile znatno opsežnije (str.362.) a kod takvog su nalaza i mišljenja imenovani vještaci ostali i u ovome postupku o čemu su se očitovali na ročištu 5. travnja 2022. (str. 331.).

18.4. Iz dopune nalaza i mišljenja sačinjene u ovom postupku po vještaku ing. Mišu Bariću utvrđeno je da uslijed naleta motocikla osiguranika tuženika brzinom od 104 km/h na motocikl tužitelja koji se kretao brzinom od 79,5 km/h, brzina neposredno nakon sudara iznosila oko 93 km/h dakle, došlo je do ubrzanja kretanja motocikla tužitelja za oko 13,5 km/h, a da se tužitelj kretao dopuštenom brzinom od 40 km/h uslijed naleta motocikla osiguranika tuženika pri brzini od 104 km/h ubrzanje motocikla tužitelja iznosilo bi 33 km/h te bi brzina neposredno nakon sudara iznosila 72 km/h, pri čemu je vještak Barić na ročištu pojasnio kako bi kod manje brzine kretanja nastala veća promjena brzine te da promjena kretanja brzine motorkotača nije isto što i promjena brzine kretanja vozačeva tijela jer on i motorkotač nisu u trenutku sudara zajednički element, zato jer tada dolazi do odvajanja vozačeva tijela od motorkotača, a da nije moguće utvrditi brzinu kretanja tužiteljevog tijela u pretpostavljenoj situaciji da je vozio 40 km/h te da je na njega naletio osiguranik tuženika s brzinom od 104 km/h.

18.5. Također vještak sudske medicine prof.dr.sc. Josip Škavić je i u dopuni nalaza i mišljenja u ovome postupku ustvrdio da je u stvarnom štetnog događaju pad tužitelja i ozljeđivanje direktna posljedica naleta motocikla osiguranika tuženika straga, a na pitanje tuženika da li bi tužitelj zadobio iste ili teže posljedice od zadobivenih da se kretao dopuštenom brzinom od 40 km/h vještak je izrijekom naveo kako na to pitanje nije moguće decidirano odgovoriti jer to ne bi spadalo u domenu vještačenja već špekulaciju i nagađanje. Pri tome je vještak Škavić vezano za pretpostavljenu dinamiku odigravanja prometne nesreće tj. u slučaju da se tužitelj na motociklu kretao dopuštenom brzinom od 40 km/h naveo da bi tada naletom drugog motocikla straga došlo do povećanja brzine tužiteljeva vozila od 33 km/ h što bi u vremenu oko 0,1 sek dovelo do povećanja brzine njegova motorkotača s 40 km/h na 72 km/h, a da ovakvo povećanje brzine motocikla ne može svladati niti jedna osoba što znači da bi tužitelj pao sa motocikla pri brzini od oko 40 km/h te je prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu od 16. svibnja 2023. (str.375) vještak ponovio kako ne može sa sigurnošću odgovoriti o tome koje bi ozljede tužitelj zadobio u nekim pretpostavljenim situacijama te je u odnosu na pitanje tuženika da li bi u hipotetskoj dinamici odigravanja prometne nezgode izostale ovako teške tjelesne ozljede koje je tužitelj zadobio vještak ustvrdio kako su tužiteljeve opsežne ozljede, prvenstveno prijelomi nastali izravnim djelovanjem sile kod stvarnog odigravanja štetnog događaja a da se ne može izjasniti je li to nastalo prilikom pada ili klizanjem i udarcem u zapreku.

18.6. Iako bi u hipotetskoj situaciji brzina kretanja tužitelja u trenutku pada bila manja (iznosila bi 73 km/h), iz nalaza vještaka jasno proizlazi da bi zbog znatno većeg i naglijeg povećanja brzine uslijed naleta (od 33 km/h nasuprot 13 km/h) došlo do jače destabilizacije motocikla i samim time težeg mehanizma ozljeđivanja. Neosnovano je pozivanje žalitelja na dio iz nalaza vještaka Škavića u kojem navodi da bi „u hipotetskoj varijanti odigravanja prometne nesreće bilo za očekivati da padom sa motocikla pri brzini kretanja od oko 93 km/h vozač motocikla zadobije daleko opsežnije ozljede od vozača motocikla koji pada pri brzini kretanja motocikla od 40 km/h“ jer je i sam vještak u pisanom nalazu, a potom i prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, jasno naveo da ne može sa sigurnošću govoriti o tome što bi bilo i koje bi ozljede tužitelj zadobio u nekim pretpostavljenim situacijama, a da su tužiteljeve opsežne ozljede, prvenstveno prijelomi nastali izravnim djelovanjem sile kod stvarnog odigravanja štetnog događaja.

18.7. Stoga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilno zaključio da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje bi upućivale na doprinos tužitelja nastanku štete niti je doveo u sumnju uzročnu vezu između naleta vozila osiguranika tuženika i nastalih ozljeda. Samo hipotetske tvrdnje o mogućem drugačijem ishodu štetnog događaja ne mogu predstavljati pravno relevantan dokaz niti mogu biti osnova za umanjenje odgovornosti tuženika primjenom odredbe čl. 1092. ZOO, pa je prigovor tuženik u tom dijelu pravilno odbijen.

19. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao postojanje okolnosti koje isključuju, ili umanjuju njegovu odgovornost za naknadu štete tužitelju, dužan je tužitelju naknaditi štetu zbog izgubljene zarade u smislu čl. 1095. st.2. ZOO.

19.1. Prema odredbi čl. 1095. st.2. ZOO ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089.st.3. ZOO).

19.2. Iz činjenice da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu recepcionara - informatora u odjelu za poslove zaštite osoba i imovine Sektora za tehničke poslove u Uredu gradonačelnika grada Zagreba pravilno je i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud zaključio da je po redovnom tijeku stvari bilo osnovano očekivati da bi tužitelj ostvarivao svojim radom zaradu na svojem dosadašnjem mjestu.

19.3. Zbog stupnja trajne invalidnosti, kao isključive posljedice ozljeđivanja u štetnom događaju tužitelj je ostvario pravo na invalidsku mirovinu. Odlazak u invalidsku mirovinu je zakonsko pravo tužitelja koje je on iskoristio, no time se ne dovodi u pitanje njegovo pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade (razlike između onog što bi tužitelj ostvario kao radno sposobna osoba i prihoda s osnove mirovine).

19.4. Visinu štete u vidu izgubljene zarade, te mjesečne rente, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio financijskim vještačenjem na osnovu podataka o mirovini tužitelja i plaći te božićnici koju bi ostvarivao na radnom mjestu recepcionara - informatora u odjelu za poslove zaštite osoba i imovine Sektora za tehničke poslove u Uredu gradonačelnika grada Zagreba, a na koje vještačenje u pogledu matematičkog izračuna tuženik nije imao primjedbi, već je isključivo ukazivao da je u izračunu gubitka zarade potrebno uračunati otpremninu koju je poslodavac isplatio tužitelju prilikom umirovljenja u iznosu od 19.236,00 kuna (2.553,05 EUR). Taj je prigovor tuženika prvostupanjski sud pravilno otklonio zaključujući da otpremnina predstavlja poseban vid naknade zbog odlaska u invalidsku mirovinu, koja pripada tužitelju po odredbi čl. 49. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima Grada Zagreba od 1. travnja 2014. te je to samostalan prihod tj. primanje i ne ulazi u obračun visine izgubljene zarade tj. takve rente te tuženik ne može umanjivati svoju zakonsku obvezu naknade štete tužiteljevim posebnim primanjima s potpuno druge pravne osnove. Navedeno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-17/2009 od 5. rujna 2012. te ga pravilnim prihvaća i ovaj sud, slijedom čega je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

20. Žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku djelomično je osnovana.

20.1. Naime, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak za pristup na ročište 11.1.2022. u punom iznosu od 1.000,00 EUR jer je iz spisa premeta razvidno da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa tužitelju pripada nagrada u visini od 50 bodova prema Tbr.9.toč.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik („Narodne Novine“ broj: 138/23.-dalje Tarifa), odnosno 100,00 EUR (Tbr.54.). Također prvostupanjski sud je pogrešno tužitelju priznao trošak za pristup na ročište 14.2.2023. i trošak u visini od 1.000,00 EUR te za isto ročište ponovno trošak u visini od 100,00 EUR. Iz spisa predmeta je razvidno da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja jer na isto nije pristupio vještak pa stoga tužitelju za isto pripada trošak u visini od 50 bodova prema Tbr. 9. Toč. 5. Tarife odnosno 100,00 EUR .

20.2. U preostalom dijelu odluka o trošku pravilna je i zakonita.

20.3. Neosnovano tuženik navodi da je tužitelju protivno Tbr.8.toč1. Tarife priznat trošak za čak 13 podneska u punom iznosu, jer je tužitelju priznat, pored tužbe, trošak u punom iznosu za sastav četiri obrazložena podneska od 9.1.2019., 5.2.2019., 15.5.2019. i 24.12.2019., dakle u visini od 250 bodova odnosno 500,00 EUR prema Tbr. 8. toč1. u vezi s Tbr.7.toč.1. Tarife (prema visini tužbenog zahtjeva od 32.461,50 eur iz tužbe), dok je za sastav podnesaka od 4.3.2020. i 14.8.2020. priznato prema Tbr. 8.toč.3. u vezi s Tbr.7.toč.1. Tarife 50% nagrade, dakle 125 bodova, odnosno po 250,00 EUR, sve prema visini tužbenog zahtjeva od 32.461,50 eur iz tužbe. Također, pravilno je za sastav podnesaka od 23.10.2020., 07.04.2021., 29.07.2022., 09.04.2024. 13.09.2024., 13.02.2023. i podnesak od 29.07.2023. priznato 50% nagrade prema Tbr. 8.toč.3. u vezi s Tbr.7.toč.1. Tarife (po vrijednosti predmeta spora od 36.602,73 eur), u visini od po 250 bodova, odnosno po 500,00 EUR (Tbr.54.).

20.4. Prvostupanjski sud je nadalje, pravilno za pristup ročištima od 18.1.2019., 21.3.2019., 14.5.2019. i 15.6.2021. tužitelju priznao trošak u punom iznosu prema Tbr.9.toč1. Tarife jer se na navedenim ročištima, suprotno shvaćanju tuženika, raspravljalo o glavnoj stvari pa tužitelju pripada tako zatraženi trošak u punom iznosu. Također pravilno je tužitelju priznat trošak za pristup na ročište 4.3.2025. u punom iznosu jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari – tuženik se na istom očitovao na nalaz vještaka medicine rada visini te je predložio pozvati vještaka na usmeno očitovanje, iako su prethodno rješenjem suda od 28. kolovoza 2024. stranke pozvane očitovati se na nalaz vještaka u roku od 15 dana, što je tuženik propustio učiniti, te je isto ročište odgođeno krivnjom tuženika, pa je tuženik i prema odredbi čl. 156. st.1 ZPP dužan tužitelju naknaditi tako prouzročeni trošak.

20.5. Ni žalbeni navodi tuženika glede pogrešne primjene Tarife koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave nisu osnovani. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 126/22.-dalje: Odvjetnička tarifa/22) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Na isti način propisana je i primjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) prema Tbr. 52. st. 3. Stoga, prvostupanjski sud je odlučujući o trošku postupka pravilno primijenio tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka i za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/22 odnosno prije 05. studenog 2022. (tako i VSRH u rješenju broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.) pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

21. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je valjalo priznati trošak postupka u iznosu od 18.931,74 EUR (trošak zastupanja 14.200,00 EUR, PDV 3.550,00 EUR, pristojbe 783,57 EUR, trošak vještačenja 398,17 EUR) sa zateznim kamatama, a u preostalom dijelu, do prvostupanjskom presudom priznatih 21.306,74 EUR, odnosno za daljnji iznos od 2.375,00 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbiti kao neosnovan.

22. Stoga je, djelomičnim odbijanjem i djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika, valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč.2. i 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja te odbijanjem kao neosnovane žalbe tuženika protiv odluke o glavnoj stvari prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci ove presude.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka odbijen je u cijelosti budući da je tuženik s izjavljenom žalbom uspio djelomično samo u pogledu sporednog zahtjeva (parničnog troška).

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu čl. 155. ZPP.

Pula - Pola, 30. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković