REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-736/2025-19

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Danijel Bolfan, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Matija Palac Varga i Danijel Bolfan u Zagrebu, Opatovina 49, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenik MB, službena osoba, radi teže povrede službene dužnosti, 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja KLASA: NK-UP/II-114-04/25-02/40, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 5. svibnja 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka KLASA: NK-UP/I-114-04/24-02/261, URBROJ: 511-01-158-25-38 od 6. veljače 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/II-114-04/25-02/40, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 5. svibnja 2025. djelomično je usvojena žalba tužitelja i poništeno je rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka KLASA: NK-UP/I-114-04/24-02/261, URBROJ: 511-01- 158-25-38 od 6. veljače 2025. u odnosu na izrečenu disciplinsku kaznu (točka 1. izreke). Pod točkom 2. se na temelju članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji (Narodne novine, broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19. i 155/23.), a u svezi s člankom 17. stavkom 1 točkom 2. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine, broj 141/11., dalje: Pravilnik), tužitelju izriče disciplinska kazna, novčana kazna u mjesečnom iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od tri mjeseca (3x10%).

1.1. Navedenim djelomično poništenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelj, policijski službenik Operativno komunikacijskog centra policije, Policijske uprave zagrebačke sa završenom VSS - fakultetom kriminalistike u Zagrebu (mag. kriminalistike), raspoređen na radno mjesto voditelj smjene OKCP-a od 1. lipnja 2024., u osobnom zvanju policijski savjetnik, nagrađivan, do sada disciplinski ne kažnjavan, nije sindikalni povjerenik, nije udaljen iz službe, protiv kojeg se ne vodi drugi disciplinski postupak, proglašen odgovornim zbog toga što je dana 17. travnja 2024. u vremenu između 15.20 i 15.30 sati za vrijeme dok se nalazio izvan službe, ispred igraonice “LOLLIPOP“ u Zagrebu, Laška ulica 12, počinio psihičko nasilje nad bivšom suprugom LB u prisutnosti zajedničke djece, kćeri VB (2017.) i CB (2014.), na način da je istu za vrijeme rasprave i nesuglasica oko plaćanja usluga igraonice, vezano uz proslavu rođendana kćerke, povišenim tonom, unoseći joj se u lice verbalno napao govoreći joj kako nema šanse da on plati i neka ona plati, pritom ju vrijeđao da je đubre i smeće te joj je psovao majku, a što je kod iste izazvalo osjećaj uznemirenosti i povredu dostojanstva, dakle, nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, čime je počinio teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji, zbog čega mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 5. istog Zakona izrečena uvjetna kazna prestanka državne službe na vrijeme od 3 mjeseca. U skladu sa stavkom 4. navedenog članka, uvjetna kazna prestanka državne službe izrečena je kao kazna prestanka državne službe uz rok kušnje od 3 mjeseca s tim da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da policijski službenik u tom roku ne počini novu težu povredu službene dužnosti.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako se predmetni upravni postupak vodio po prijavi bivše supruge, LB, također zaposlenice tuženika, te cjelokupnu prijavu kao i događaje na kojima se prijava temeljila osporava u cijelosti. Navodi da je u prilog svojim tvrdnjama priložio niz dokaza pa tako i nalaz vještaka specijaliste psihijatrije dr. med. Soldo koja je po nalogu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu vještačila podnositeljicu prijave LB te je potvrdila da je riječ o narcisoidnoj osobi sklonoj slaboj samokontroli I manipulativnoj koji ima potrebu narušene odnose sa suprugom činiti još vidljivijima. Radi se o stručnoj osobi koja je samostalno utvrdila da je dvojbeno je li došlo do nasilja odnosno samim time do okolnosti na kojima se temelji prijava upravo iz razloga potrebe afektiranja podnositeljice prijave kada je riječ o odnosu sa bivšim suprugom. Tužitelj navodi da je tuženik dio žalbenih prigovora usvojio, ali samo u odnosu na određivanja disciplinske kazne te je svejedno utvrdio tužitelja odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti te smatra da je naštetio ugledu policije. Pri tome je uzeo u obzir iskaz socijalne radnice, ali ne i stručno mišljenje vještakinje koju je imenovao sud i koja nije imala ranijih iskustava sa podnositeljicom prijave, a čije je mišljenje dano potpuno objektivno.

2.1. Tužitelj smatra da u provedenom postupku nisu ispravno niti u potpunosti utvrđene sve relevantne činjenice za donošenje odluke pri čemu ističe da je činjenični opis djela koji se tužitelju stavlja na teret u predmetnom postupku identičan opisu prekršaja koji je podnositeljica prijave tužitelju stavila na teret i u prekršajnom postupku koji se vodio pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem:

Pp-5085/2024. S obzirom na identičan opis obje prijave, smatra da dokazni postupak radi utvrđenja činjenica s pravnom snagom može provesti isključivo sud, odnosno činjenice koje utvrdi nadležni sud su apsolutno jače pravne snage od činjenica koje je utvrdilo upravno tijelo jer sud ima veće mogućnosti provođenja dokaznog postupka saslušanjem svjedoka, provođenjem vještačenja i slično. Stoga se poziva na presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp-5085/2024-34 od 14. svibnja 2025. kojom je tužitelj u cijelosti oslobođen optužbe. Pri tome ističe da iz te presude proizlazi da niti jedan svjedok koji je bio prisutan na dan i u vrijeme navodnog prijavljenog događaja nije potvrdio da je tužitelj postupao na način kako ga se tereti, već je čak svjedok FB potvrdio da je podnositeljica prijave već mjesecima prije prijetila tužitelju prijavom za nasilje u obitelji kako bi mu stvorila probleme kao policijskom službeniku. Smatra i da predmetna presuda predstavlja osnovu za obnovu upravnog postupka budući da je nadležni sud iste činjenice utvrdio suprotno tuženiku, a poziva se i na načelo „in dubio pro reo“ te članak 3. Pravilnika kada u slučaju dvojbe o postojanju činjenica koje čine obilježja povrede službene dužnosti će se iste razmatrati na način koji je povoljniji za policijskog službenika.

2.2. Nadalje, smatra promašenim i zaključak tuženika da je već samim angažiranjem policije, suda i Centra za socijalnu skrb zbog događaja koji se u prijavi opisuje narušen ugled policije od strane tužitelja jer je sav angažman navedenih tijela upravo rezultat postupanja podnositeljice prijave LB, također zaposlenice tuženika.

2.3. Tužitelj predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela uz naknadu troška spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je činjenično stanje u postupku pravilno utvrđeno te da su detaljno analizirani izvedeni dokazi pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a da je tuženik iscrpno otklonio sve žalbene prigovore tužitelja. Poziva se na propisano člankom 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS) prema kojem se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke, konkretno disciplinske kazne donesene slobodnom ocjenom disciplinskog suda, te se poziva na relevantnu sudsku praksu. U vezi presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp-5085/2024 kojom je tužitelj u cijelosti oslobođen optužbe i činjenične identičnosti optužbe u oba postupka, navodi da ista nije pravomoćna te da je disciplinski postupak samostalan i zaseban koji se vodi radi počinjenja disciplinske povrede, a da eventualno postojanje prekršajne odgovornosti ne utječe na odlučivanje o postojanju disciplinske povrede (članak 93. stavak 3. i 4. Zakona o policiji) pri čemu se poziva na niz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske.

3.1. Nadalje, tuženik obrazlaže razdvojenost disciplinskog postupka i upravnog spora od prekršajnog i kaznenog postupka, te odluka donesenih u tim sudskim postupcima i iznosi svoje stavove o karakteru presuda disciplinskih i upravnih sudova koje se ne temelje na prekršajnoj ili kaznenoj odgovornosti već na utvrđenju nedoličnog ponašanja i povredi propisa kojima se uređuje rad službe te ugled iste. Stoga smatra da se odgovornost policijskog službenika za težu povredu radne discipline u disciplinskom postupku može utvrditi neovisno o odluci prekršajnog odnosno kaznenog suda. Iznosi općenite stavove o tome da se u disciplinskom postupku utvrđuju elementi povrede radne discipline pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od prekršajne odnosno kaznene odgovornosti (U-III-4798/2010 od 12. lipnja 2014.). Navodi da tužitelj u ovom disciplinskom postupku ne odgovara da bi počinio prekršaj iz članka 10. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji nego se radi o odgovornosti koja proistječe iz radnopravnog odnosa između njega kao državnog, odnosno policijskog službenika i Ministarstva unutarnjih poslova odnosno države kao poslodavca. Dakle, zaključuje kako tužitelj odgovara poslodavcu koji je propisao na koji način se njegov zaposlenik treba ponašati da bi uredno obavljao poslove zbog kojih je primljen u državnu službu, a stoga se treba pridržavati i pravila ponašanja za vrijeme službe ili izvan službe kada šteti ugledu službe, dok je člankom 97. točkom 7. Zakona o policiji propisano da policijski službenik odgovara za nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije. Smatra da je u ovom slučaju povreda službene dužnosti realizirana time što se tužitelj nedolično ponašao izvan službe na način da se verbalno sukobio (povišenim tonom verbalno napao i vrijeđao) sa bivšom suprugom, a tužitelj je kao policijski službenik dužan u svakoj situaciji štititi život, sigurnost i nepovredivost osobe te sprečavati ovakva i slična djela (verbalni sukob), a ne svojim ponašanjem izazivati osjećaj nesigurnosti kod građana, u ovom slučaju bivše supruge.

3.2. U vezi pozivanja tužitelja na pravilo “in dubio pro reo„ sadržano u članku 3. Pravilnika, za koje smatra da se tuženik trebao pridržavati prilikom vođenja disciplinskog postupka i donošenje odluke, navodi da s obzirom na činjenicu da dokazi kojima je raspolagao disciplinski sud u konkretnom slučaju nisu ostavljali prostora za sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti tužitelja, da ta dvojba nije postojala pa stoga nema ni povrede načela „in dubio pro reo“. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U podnescima dostavljenim tijekom spora su tužitelj i tuženik u bitnome ponovili već iznesene navode.

5. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, te spis upravnog postupka, a dana 9. ožujka 2026. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a, strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na održanoj raspravi je zamjenik opunomoćenika tužitelja ostao pri navodima tužbe i tužbenom zahtjevu, te je zatražio naknadu troška spora prema dostavljenom troškovniku (str. 107 spisa). Opunomoćenik tuženika je ostao pri odgovoru na tužbu te dotadašnjim navodima tijekom spora. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Sporno prema navodima tužbe je utjecaj oslobađajuće presude iz prekršajnog sudskog postupka na disciplinski postupak te jesu li u upravnom postupku povrijeđena njegova temeljna načela, a s obzirom na pravilnost ocjene provedenih dokaza i utvrđivanje činjeničnog stanja u odnosu na dokaze koji su izvedeni, osobito iskaze svjedoka. Stoga je sporno je li u postupku dokazano da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti za koju se tereti, činjenično i pravno opisanu u prvostupanjskom rješenju, a predviđenu člankom 96. stavkom 1. točkom 7. Zakona o policiji, kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

8. Prije svega, tuženik se u odgovoru na tužbu pravilno pozvao na propisano člankom 4. stavkom 2. ZUS-a, prema kojem se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Dakle, Sud ima ovlast ispitivati zakonitost odluka javnopravnih tijela, u ovom slučaju disciplinskih, a time i je li u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz provedenih dokaza, te izvršiti kontrolu jesu li odluke tih tijela rezultat provedenih dokaza ili se na istima ne temelje, u kojem slučaju su iste nezakonite.

9. Disciplinski postupak protiv policijskih službenika uređen je odredbama članaka 93. do 114. Zakona o policiji i odredbama Pravilnika, a podredno Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), što proizlazi iz odredbe članka 100. Zakona o policiji te članka 3. stavka 1. ZUP -a. Odredbama ZUP-a normirana su, između ostalog, načela utvrđivanja materijalne istine (članak 8.) te samostalnosti i slobodne ocjene dokaza (članak 9.), kao i pravila o izjašnjavanju stranke (članak 30.) i utvrđivanju činjeničnog stanja (članak 47.). Stoga u odnosu na postupak dokazivanja i utvrđivanja činjeničnog stanja su relevantne odredbe ZUP-a, izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka (članak 62. do 64. ZUP-a) te s obzirom na iskaze istih, u ispitnom postupku je nužno utvrditi činjenično stanje te s obzirom na isto izvesti zaključak, u ovom slučaju o postojanju ili ne postojanju teške povrede službene dužnosti koji mora biti utemeljen na izvedenim dokazima.

10. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni disciplinski postupak pokrenut po zahtjevu načelnika Policijske uprave zagrebačke KLASA: NK-114-04/23-02/388, URBROJ: 511-19-01-24-3 od 17. svibnja 2024. zbog teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisane u izreci citiranog prvostupanjskog rješenja. Postupak je proveden, kao i usmena rasprava, te su izvedeni dokazi, saslušan je tužitelj, prijaviteljica te svjedoci.

10.1. Iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da osim mlt. djece, prijaviteljice i tužitelja je jedini svjedok koji je prisustvovao spornom događaju bila TB.

10.2. Iz izjave TB dane 19. travnja 2024. proizlazi, „ja kao njihova kuma ne želim se miješati u njihov odnos i o čemu su oni raspravljali. Od svega što znam vezano za navodni njihov sukob jest to da su nakon rođendana prilikom pospremanja, kumovi LB raspravljali o tome tko će što platiti i ja sam se u tom trenutku isključila od bilo kakvih njihovih rasprava i nisu mi poznati njihovi detalji o bilo čemu, a nakon čega je svatko otišao u svoj auto. OB je poklone LB stavio u njezino vozilo, a ja sam svoga sina O stavila u svoje vozilo jer se isti uznemirio iz razloga što nije mogao ići s CB i VB jer nisu išli kod OB na adresu nego kod LB. Ja kao kuma ne želim zauzimati bilo čiji stav jer su meni oba dvoje kumovi, smatram ih dobrim prijateljima i ne petljam se u njihove razmirice te mi je previše i ovako hodati po policiji, a kamo li da idem po sudovima.“ Nadalje, iz izjave dane 15. svibnja 2024. pred Općinskim prekršajnim sudom proizlazi: „nisam čula niti vidjela bilo kakav sukob okrivljenika s bivšom suprugom. Jako mi je neugodno zbog toga. Isključila sam se iz toga (…). Nisam čula niti jednu pogrdnu riječ koju bi navodno okrivljenik uputio bivšoj supruzi LB.“ Saslušana pred prvostupanjskim tijelom 4. srpnja 2024. ista svjedokinja je izjavila: „Ne, na takav način ga nisam vidjela. Prvo smo tamo počeli čistiti prostor, dok je OB za to vrijeme unosio stvari od rođendana u svoj auto i ja i LB smo počele skupljati stvari sa stola i odnositi do Martininog auta. Onda je LB u jednom trenutku dok sam ja bila sagnuta i uzimala stvari ružnim tonom obratila se OB i rekla ružnim tonom „Ti ćeš platiti igraonicu“. To je meni bilo jako ružno i jako neugodno. On je nosio te stvari i nije joj se uopće obraćao, a ona je hodala za njim i jedno te isto ponavljala. U jednom trenutku se ona udaljila od mene i nisam čula komunikaciju jer sam bila malo iza zida. Onda u jednom momentu opet sam nosila stvari i ona je vikala „ VB kod mame ćeš otvarati poklone“. I na to je stavila djecu, VB i CB, u svoj auto i zaključala je auto. Na to su se djeca jako uznemirila i moj sin M. Moj sin se nalazio tu negdje oko mene, a kada su cure ušla u auto navodno je nastala panika, jer smo onda te poklone iz Vladimirovog auta prebacivali kod nje, tu mislim na Martinin auto. Skupa smo poklone prebacivali ja, L i LB. Na to su djeca bila uzrujana jer smo još mi trebali ići kod OB kući. Kada kažem „Mi“ mislim na O i sebe. Ne znam vremenski koliko, svi smo posjedali u aute i krenuli iz igraonice. Ja sam sa svojim sinom otišla kod svekrve jer u blizini živi. Ovo je stvarno bilo ovako kako sam sada ispričala, ona mu stvarno želi uništiti ugled, jer ima još puno toga nevezano uz ovo. U zadnje vrijeme se LB promijenila i ne znam kako bi to opisala jer smo godinama prijateljice“. U vezi iskaza danog pred pol icijskim službenicima dana 19. travnja 2024. pojasnila je da je iskazivala na način kako je to evidentirano jer nije „htjela LB spominjati da je ona zauzela ružan stav i da je ona svojim ponašanjem uznemirila djecu“ i bilo joj je neugodno jer je iskaz ivala pred dvojicom policijskih službenika. U vezi iskaza pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu od 15. svibnja 2024., pojasnila je da je iskazivala na način kako je to evidentirano iz razloga jer se htjela izuzeti od LB jer cijeni njezino majčins tvo i činjenice da je ona policijska službenica, međutim što se tiče samog događaja tada joj nije bilo neugodno već samo može potvrditi da OB nije LB uputio riječi, koje je LB navela da joj je izrekao. Ističe da OB sigurno nije učinio to na način kako je LB opisala, jer drži da OB nije kadar učiniti bilo kakvo nasilje u obitelji. Nadalje, dana 23. listopada 2024., provedena je dokazna radnja suočenja LB i TB pri čemu je LB iskazivala na način: „Ti si čula da sam ja rekla OB da će platiti rođendaonicu?, na što je TB rekla: „Jesam, pri tomu si vikala, a OB je na to rekao: „Ok, razgovarat ćemo. Tebi se u glavi vidio bijes i ljutnja i najžalosnije od svega je što si djecu uznemirila kad si im naredila da odu u tvoj auto te su djevojčice plakale.” Na to LB izjavljuje: Ti si znala za sudsku odluku o namirenju troškova, pa i troškova rođendana po pola i kako bi ja onda tražila da on te troškove plati u cijelosti. Na to je TB izjavila: Ne znam za tu odluku, ti znaš da sam ja truba i ne razumijem se u te pravne stvari, ali si ti izričito rekla OB da će on platiti troškove rođendana. Unijela si mu se u lice. OB je na to rekao Ok, razgovarat ćemo. “Nisam čula da bi ti on uputio bilo kakve pogrdne riječi. Ti si ovdje nešto ispričala što tamo nije bilo. Nisam čula da se on tebi obraćao. Sjećam se da je u jednom trenutku CB dotrčala do mene. Imala sam ovaj kaput koji imam na sebi. Obgrlila me, stisnula i rekla: „Kuma, ja se jako bojim za mamu“. Došla sam do tebe i pitala želiš li da ja uzmem djecu kod sebe što si odbila.“

10.3. Iz svih citiranih izjava svjedokinje TB, bez obzira na manje neusklađenosti, ali koje se uglavnom odnose na zaštitu dostojanstva prijaviteljice (“nije htjela LB spominjati da je ona zauzela ružan stav i da je ona svojim ponašanjem uznemirila djecu”), a ne na tužitelja, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj “nije LB uputio riječi, koje je LB navela da joj je izrekao”, te “Nisam čula da bi ti on uputio bilo kakve pogrdne riječi. Ti si ovdje nešto ispričala što tamo nije bilo. Nisam čula da se on tebi obraćao.” Dakle, ne radi se o nevjerodostojnom svjedočenju, kako su to samovoljno i pogrešno utvrdila upravna tijela, u odnosu na jedino relevantno, a to je ponašanje i verbalno izražavanje tužitelja prilikom predmetnog događaja, za koje je jedina svjedokinja jasno i dosljedno ustvrdila da se nije dogodilo.

10.4. Stoga su nerazumljive, kontradiktorne i nedokazane tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu da dokazi kojima je raspolagalo prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju nisu ostavljali prostora za sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje povrede, a koje zaključivanje ovaj Sud ne može prihvatiti kao pravilno.

10.5. Iz navedenog, bez obzira na neznatno različito opisane okolnosti stresnog događaja za sve sudionike, jasno i nedvojbeno proizlazi da jedina prisutna odrasla svjedokinja nije čula da je tužitelj uputio pogrdne riječi prijaviteljici, a što čini činjenični supstrat počinjenog djela, okarakteriziranog kao predmetna teška povreda službene dužnosti. Obrazloženje i zaključak prvostupanjskog tijela, a koji je u potpunosti prihvatio i tuženik, u situaciji u kojoj nisu imali na raspolaganju niti jedan drugi dokaz, osim izjave same prijaviteljice, da je iskaz svjedokinje TB “s obzirom na kronologiju iskazivanja pred različitim tijelima ocijenilo nevjerodostojnim i iskazanim isključivo iz razloga pokušaja umanjena disciplinske odgovornosti OB, nema podlogu u provedenim dokazima. Jedino relevantno u njenom iskazivanju, a dosljedno u svim izjavama je da tužitelj nije uputio pogrdne riječi prijaviteljici za koje ga ona tereti.

11. Nadalje, u svjetlu takvih okolnosti i nedostatka dokaza, tuženik, iako se na isti pozvao tužitelj i tuženik ga je imao na raspolaganju, nije cijenio psihijatrijski nalaz i mišljenje iz sudskog, prekršajnog postupka stalne sudske vještakinje dr. med. Snježane Soldo, specijaliste psihijatrije, o stanju duševnog zdravlja LB sačinjeno po nalogu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, i to baš u konkretnoj stvari i događaju, kojim se na teret policijskom službeniku stavlja disciplinska odgovornost. Sud je u isti izvršio uvid te je iz nalaza razvidno da prijaviteljica LB je u psihijatrijsko dijagnostičkom smislu osoba kod koje su prisutna narcistička obilježja ličnosti izražena kroz povredljivost što može doprinijeti porastu afektivne tenzije i slabljenja mehanizma samokontrole u određenim frustrirajućim situacijama. Uz to se uočava agravacijski trend kao potreba da svoje realno narušene odnose s bivšim suprugom pokaže još "vidljivijima” te je dvojbeno je li došlo do nasilja na način kako ispitanica tvrdi, pa je time upitna kauzalna povezanost između predmetnog događaja i njegovih psihičkih posljedica kroz osjećaj straha i uznemirenosti te povrede dostojanstva.”

11.1. Tuženik u situaciji nedostatka dokaza o počinjenju djela, iako su stalni sudski vještaci osobe koje na temelju svoga stručnog znanja na zahtjev pravosudnih tijela ili za potrebe postupaka pred pravosudnim tijelima, izrađuju vještački nalaz i mišljenje (vještačenje) odnosno procjenu kada je to potrebno radi utvrđivanja ili razjašnjenja činjenica koje se utvrđuju u postupku, navedenom nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka nije poklonio vjeru, već iskazu socijalne radnice Romane Gregurec koja nije stručna osoba, niti ima neposredna saznanja o samom kritičnom događaju, već je ista iznijela osobna zapažanja i svoje pretpostavke koja je zadobila prilikom posrednog saznanja o događaju. Pri tome tužitelj opravdano prigovara da predmetna socijalna radnica nije svjedočila predmetnom događaju niti ista posjeduje znanja i vještine potrebne za psihološku analizu ponašanja pojedine osobe, pa su stoga neopravdano disciplinska tijela poklonila vjeru njezinom subjektivnom dojmu u vezi predmetne situacije, dok su u isto vrijeme potpuno zanemarili mišljenje sudske vještakinje, specijaliste psihijatra koje ne ide u prilog ocjeni psihološkog profila i namjerama prijaviteljice.

12. Nadalje, iz presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp-5085/2024-34 od 14. svibnja 2025. proizlazi da je na temelju članka 182. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) tužitelj kao okrivljenik oslobođen optužbe da je dana 17. travnja 2024. u vremenu između 15,10 i 15,30 sati, ispred rođendaonice Lollipop u Zagrebu, Laška ulica 12, počinio psihičko nasilje u obitelji na štetu svoje bivše supruge LB u prisustvu njihove zajedničke djece VB (2017.) i CB (2014.) na način da bi zbog nesuglasica oko plaćanja usluga rođendaonice počeo vikati na LB riječima: "Nema šanse, ti ćeš platiti, đubre si, smeće jedno, pička ti materina", da bi joj se u jednom trenutku unio u lice, ponovno vičući: "Šta hoćeš ti, ha, što hoćeš, đubre si smeće, pička ti materina" da bi to kod nje izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti, dakle, da bi počinio psihičko nasilje u obitelji prema bivšoj supruz i u nazočnosti djece, što da bi kod nje izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti, čime bi počinio prekršaj iz članka 10. stavak 1. točka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kažnjivo po članku 22. stavak 3. istog Zakona.

12.1. Tuženik se opravdano poziva na propisano člankom 93. stavkom 3. i 4. Zakona o policiji, prema kojem kaznena, odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti. Oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti. Navedena odredba je u pravilu primjenjiva, osim u specifičnim situacijama kada je pravomoćno utvrđeno u kaznenom ili prekršajnom postupku da djelo nije počinjeno (sudska praksa, presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-289/2022-7 od 3. studenog 2022., presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-4588/2022-2 od 1. ožujka 2023.).

12.2. Iako tuženik opravdano ističe da presuda Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp-5085/2024-34 od 14. svibnja 2025. još uvijek nije pravomoćna, iz provedenog dokaznog postupka i iskaza svjedoka u tom prekršajnom postupku proizlazi jednako kao i u upravnom, da niti jedan svjedok osim prijaviteljice nije potvrdio da je predmetnog dana tužitelj izrekao na opisani način riječi koje mu se stavljaju na teret. Dakle, zaključak upravnih tijela, s obzirom na isto činjenično stanje kao i u prekršajnom postupku je utemeljen na istim dokazima i iskazima svjedoka, ali je dijametralno suprotan zaključku Općinskog prekršajnog suda, kao i ovog Suda.

12.3. K tome, zanemareno je i svjedočenje FB, koji iako nije nazočio predmetnom događaju je izjavio da ima saznanja da je bivša supruga tužitelja tijekom mjeseca studenoga 2023. prijetila tužitelju da će ga prijaviti za nasilje i da će ostati bez posla nakon prepirke oko imovine, što je kod tužitelja već tada izazvalo strah od mogućeg prijavljivanja. Ti navodi, kao i svjedočenje tužitelja koji poriče sve za što ga se tereti su upravna tijela paušalno ocijenila “neodlučnim za donošenje odluke u ovom disciplinskom postupku, već su njihovi iskazi dani isključivo u smjeru umanjenja disciplinske odgovornosti prijavljenog policijskog službenika i načinom izbjegavanja odgovornosti”.

12.4. Imajući u vidu iskaze svih saslušanih svjedoka, a posebno TB kao jedinog neposrednog očevidca, proizlazi da su upravna tijela izašla iz okvira ovlasti koja im je dana, jer njihova odluka mora biti utemeljena na dokazima, a ne proizvoljna te time i nezakonita, a navedeno jeste podložno kontroli upravnog suda. Pri tome opravdano ukazuje tužitelj da prihvaćajući jedino relevantnim jednostranu izjavu prijaviteljice kao istinitu, a u potpunoj odsutnosti drugih dokaza bi takvo odlučivanje dovelo do vrlo diskutabilne i opasne prakse da bi svaki policijski službenik mogao biti utvrđen krivim za disciplinsku povredu na temelju jednostrane izjave prijavitelja, što je potpuno neprihvatljivo.

12.5. Nadalje, u situaciji općenito teško poremećenih obiteljskih odnosa, osim prekršajnog postupka u kojem je tužitelj nepravomoćno oslobođen, svrha i cilj vođenja disciplinskog postupka je radna disciplina i poštivanje pravila službe, a isti ne bi sm io biti sredstvo za rješavanje privatnih imovinskih i obiteljski narušenih odnosa. Pri tome tužitelj opravdano prigovara da je neprihvatljiv stav tuženika da je već samim angažiranjem policije, suda i Centra za socijalnu skrb zbog događaja koji se u prijavi opisuje narušen ugled policije od strane tužitelja jer je sav angažman navedenih tijela iniciran prijavom bivše supruge tužitelja i navedeno ne može biti stavljeno na teret tužitelju.

13. Imajući u vidu elaboriranje tuženika o razgraničenju disciplinskog od prekršajnog i kaznenog postupka, Sud je s obzirom na relevantnu sudsku praksu utvrdio, primjerice iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4798/2010, U-III-1916/2020, U-I-4473/2013 i U-III-3640/2003, da sudska praksa dosljedno razgraničava disciplinsku odgovornost od kaznene i prekršajne odgovornosti te da se u disciplinskom postupku odgovornost može utvrđivati neovisno. Tako presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž-2159/2017-3 izričito navodi da kaznena odgovornost ne predstavlja prethodno pitanje za disciplinski postupak. Stoga je nesporno je da se radi o različitim objektima zaštite i svrhama kažnjavanja, iako postoje iznimke, kako je to odlučeno u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-4588/2022-2 od 1. ožujka 2023. na koju se tužitelj opravdano poziva, u situaciji da ako pravomoćna kaznena presuda utvrdi da djelo nije počinjeno, to izravno utječe na opstojnost disciplinske sankcije. Navedeno u ovom trenutku nije od utjecaja u konkretnom slučaju budući da presuda Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp-5085/2024-34 od 14. svibnja 2025. nije pravomoćna, ali iskazi svjedoka i provedeno stručno psihijatrijsko vještačenje na okolnosti bitne za disciplinski postupak su mogle biti korištene i u predmetnom postupku.

13.1. K tome, iz odluka Ustavnog suda u predmetima broj: U-III-1916/2020 i Us I-1251/2024-10 proizlazi da su sudovi (pa tako i upravna tijela) obvezni strogo ispitivati proceduralna jamstva, poput prava na kontradiktornost i pravilnu ocjenu dokaza, što je upravo problematično u konkretnoj situaciji.

14. Nadalje, u osporavanim rješenjima izostali su i opravdani razlozi zbog kojih disciplinski sudovi nisu eventualno primijenili članak 3. Pravilnika, kojim je propisano da će prilikom odlučivanja u disciplinskom postupku, dvojba u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, razmatrat na način koji je povoljniji za policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak.

14.1. Upravo iz razloga nedostatka dokaza i postojanja dvojbe u opis događaja kako ga je prezentirala prijaviteljica, u prekršajnom postupku utvrđeno je da se ne može bez ikakve sumnje utvrditi da je tužitelj doista počinio nasilje u obitelji prema bivšoj supruzi LB, odnosno da je svojim radnjama i ponašanjem kritične zgode ostvario bitna obilježja djela prekršaja kako mu se to optužnim aktom stavlja na teret. Pri tome, nije sporno niti u prekršajnom, a niti predmetnom postupku da je između tužitelja i bivše supruge, LB očito došlo do verbalnog sukoba izazvanog sporom oko plaćanja troškova rođendaonice, ali nije nedvojbeno i sa sigurnošću utvrđeno da bi tužitelj tom prilikom počinio nasilje u obitelji u nazočnosti malodobne djece prema LB na način da bi joj vikao pogrdne riječi, a što da bi kod nje izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti. Iz navedenih razloga je i Općinski prekršajni sud primijenio načelo “in dubio pro reo”, odnosno u slučaju sumnje riješeno je u korist tužitelja kao okrivljenika, dok u istoj situaciji su disciplinska tijela to načelo odbila primijeniti.

15. Slijedom iznesenoga, Sud smatra da su disciplinska tijela svoj zaključak o počinjenu činjenično opisano djela okarakteriziranog kao povredu službene dužnosti morali utemeljiti na izvedenim dokazima, a ne na proizvoljnim zaključcima.

16. Iz prethodno izloženih razloga, Sud osporavana rješenja nije mogao ocijeniti zakonitima te je iste poništio i odlučio kao u izreci ove presude pod točkama I.

II. u skladu s odredbom članka 117. stavka 1. ZUS-a i predmet vratio na ponovni postupak. U istome će prvostupanjsko tijelo ponovno ocijeniti iskaze svjedoka i uzeti u obzir i sudski nalaz i mišljenje specijaliste psihijatra u odnosu na prijaviteljicu te ponovno utvrditi cjelokupno činjenično stanje te otkloniti utvrđene nedostatke. Pri tome će, s obzirom na identičan činjenični i pravni supstrat djela za koje se tužitelj tereti imati u vidu i presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pp-5085/2024- 34 od 14. svibnja 2025. ukoliko ista u međuvremenu postane pravomoćna ili poništena. U skladu s člankom 119. stavkom 4. ZUS-a, upravna tijela su obvezna postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju odluke .

17. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbama članka 144. i 147. ZUS -a, a visina troškova je određena u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., dalje: Tarifa), odnosno predviđenim Tbr. 52. stavkom 3.

17.1. Tako tužitelju pripada zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 27/1 Tarife) uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife, te isti iznos za pristup na ročište 9. ožujka 2026. (Tbr. 27/2 Tarife).

17.2. S obzirom na zatraženu naknadu troška podneska od 22. kolovoza 2025., 11. studenoga 2025., 2. prosinca 2025. i 8. siječnja 2026., isti ne sadrže nikakva nova činjenična niti pravna razlaganja koja nisu mogla biti iznesena u tužbi ili na ročištu, pa je zahtjev u tom dijelu ocijenjen neosnovanim.

17.3. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, pripada mu pravo na naknadu navedenog priznatog troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura, u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a, a koji mu je tuženik dužan naknaditi, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen.

17.4. Stoga je Sud odlučio kao u točki III. izreke presude.

U Osijeku 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točki I. i II ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS- a). Protiv točke III. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje točke III. pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku, uz spis