REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 83 P-6086/2025-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja KA, odv. vježbenice u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e:
I./Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, tužitelju HA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 261,29 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i to:
Na iznos od 6,79 € Od 01.10.2009. pa do isplate
Na iznos od 6,89 € Od 02.11.2009. pa do isplate
Na iznos od 6,45 € Od 01.12.2009. pa do isplate
Na iznos od 6,89 € Od 02.01.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,45 € Od 01.02.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,56 € Od 01.03.2010. pa do isplate
Na iznos od 5,42 € Od 01.04.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,91 € Od 03.05.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,03 € Od 01.06.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,75 € Od 01.07.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,78 € Od 02.08.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,56 € Od 01.09.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,50 € Od 01.10.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,47 € Od 02.11.2010. pa do isplate
Na iznos od 6,31 € Od 01.12.2010. pa do isplate
Na iznos od 7,08 € Od 03.01.2011. pa do isplate
Na iznos od 5,94 € Od 01.02.2011. pa do isplate
Na iznos od 6,26 € Od 01.03.2011. pa do isplate
Na iznos od 6,02 € Od 01.04.2011. pa do isplate
Na iznos od 6,13 € Od 02.05.2011. pa do isplate
Na iznos od 5,97 € Od 01.06.2011. pa do isplate
Na iznos od 6,09 € Od 01.07.2011. pa do isplate
Na iznos od 6,35 € Od 01.08.2011. pa do isplate
Na iznos od 6,06 € Od 01.09.2011. pa do isplate
Na iznos od 5,71 € Od 01.10.2011. pa do isplate
Na iznos od 5,75 € Od 02.11.2011. pa do isplate
Na iznos od 5,22 € Od 01.12.2011. pa do isplate
Na iznos od 5,50 € Od 02.01.2012. pa do isplate
Na iznos od 5,08 € Od 01.02.2012. pa do isplate
Na iznos od 5,11 € Od 01.03.2012. pa do isplate
Na iznos od 5,07 € Od 02.04.2012. pa do isplate
Na iznos od 4,78 € Od 02.05.2012. pa do isplate
Na iznos od 4,49 € Od 01.06.2012. pa do isplate
Na iznos od 4,61 € Od 02.07.2012. pa do isplate
Na iznos od 4,16 € Od 01.08.2012. pa do isplate
Na iznos od 4,12 € Od 01.09.2012. pa do isplate
Na iznos od 3,92 € Od 01.10.2012. pa do isplate
Na iznos od 3,94 € Od 02.11.2012. pa do isplate
Na iznos od 3,54 € Od 01.12.2012. pa do isplate
Na iznos od 3,60 € Od 02.01.2013. pa do isplate
Na iznos od 3,15 € Od 01.02.2013. pa do isplate
Na iznos od 3,13 € Od 01.03.2013. pa do isplate
Na iznos od 3,07 € Od 02.04.2013. pa do isplate
Na iznos od 2,78 € Od 02.05.2013. pa do isplate
Na iznos od 2,48 € Od 01.06.2013. pa do isplate
Na iznos od 2,37 € Od 01.07.2013. pa do isplate
Na iznos od 2,22 € Od 01.08.2013. pa do isplate
Na iznos od 2,12 € Od 02.09.2013. pa do isplate
Na iznos od 1,84 € Od 01.10.2013. pa do isplate
Na iznos od 1,76 € Od 02.11.2013. pa do isplate
Na iznos od 1,53 € Od 02.12.2013. pa do isplate
Na iznos od 1,34 € Od 02.01.2014. pa do isplate
Na iznos od 1,12 € Od 01.02.2014. pa do isplate
Na iznos od 0,97 € Od 01.03.2014. pa do isplate
Na iznos od 0,78 € Od 01.04.2014. pa do isplate
Na iznos od 0,59 € Od 02.05.2014. pa do isplate
Na iznos od 0,38 € Od 02.06.2014. pa do isplate
Na iznos od 0,17 € Od 01.07.2014. pa do isplate
sve to do 31.07.2015., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II./ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, tužitelju HA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka od 1.368,10 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 30. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 25. svibnja 2022. godine navodi da je tužitelj je sa prednikom tuženika, Volksbank d.d., dana 27. 06. 2008. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 218269, kojim se Ugovorom isti, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 21.850,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po kupovnom tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate na 72 mjeseca, a koji kredit je otplaćen u cijelosti. Tužitelj ovu tužbu podnosi protiv ovdje naznačenog tuženika, kao pravnog slijednika Volksbank d.d.. Tužitelj se sukladno članku 8. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. točka 2.1. i točka 2.4 predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 6,10 % godišnje, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 2. točka 2.1. i 2.4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope, ništetan. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 1.968,66 kn. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope od 6,10 % i svake naknadno povećane kamatne stope odlukom tuženika, a tužitelj je iznose koji predstavljaju razliku u kamati iskazao u financijskom izračunu, sastavljenom iz dokumentacije tuženika, koji dostavlja u prilogu tužbe. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer iz formulacije ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo jasno na temelju kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05). Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, te je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj što je protivno čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima kao i odredbe čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kakav je bio i ugovor tužitelja. Nadalje, pravni prednik tuženika ne samo da je u Ugovoru o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je glavnicu i redovnu kamatnu stopu, vezao za tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku tečaja između početnog mjesečnog anuiteta koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i anuiteta koliko su naknadno iznosili na dan plaćanja. Tužitelju također nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 30.864,27 kn. Tužitelj je iznose koji predstavljaju razliku u valuti iskazao u financijskom izračunu, sastavljenom iz dokumentacije tuženika, koji dostavlja u prilogu tužbe. Osim prethodno navedenog, tužitelj ističe kako je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tužena Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17-10, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za valutu CHF u odnosu na tuženika, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 03. rujna 2019. godine, pod brojem: Rev- 2221/2018-11Dokaz: Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pos. broj: Rev- 2221/2018-11, od dana 03. rujna 2019. godine (javno objavljena na mrežnim stranicama suda, po potrebi će se dostaviti) Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj je od početno ugovorenog anuiteta, isplaćenog u kunskom iznosu na dan realizacije kredita, izračunao razliku u naplaćenim anuitetima, nastalu jednostranom promjenom kamatne stope te porastom tečaja, u dvije zasebne tablice, jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. S tim u vezi, početno isplaćeni kunski anuitet izračunat je temeljem jedine važeće kamatne stope, odnosno početno ugovorene kamatne stope od 6,10 % godišnje, te tečaja važećeg na dan realizacije kredita, pa slijedom navedenog, a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 02.03.2026. potražuje od tuženika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplatu iznosa od 4.357,68 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate, kao i trošak postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je zaprimio tužbu tužitelja, te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03), prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Tuženik je stavio prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 25.5.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tuženik nadalje navodi ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 218269 sklopljen 2008. (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. 6. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 72 mjeseca u iznosu od 21.850,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11.5. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“ S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik je pojednostavljeno i skraćeno objasnio metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke
– jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, srednjem tečaju za devize HNB-na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj, stoga je tuženik dostavio obračun banke u prilogu. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je u skladu s prethodnim navodima predložio Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3.Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P-3051/22 od 20.04.2023. kojim je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. toč. 2.1. i 2.4. o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu, naložio tuženiku isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule od 4.087,69 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, isplatu parničnog troška od 943,05 EUR, odbio tuženi zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od 261,29 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, te odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
4.Županijski sud u Splitu, Gž-2134/23 od 29.11.2023. potvrdio je u cijelosti presudu ovog suda P-3051/22 od 20.04.2023.
5.Vrhovni sud RH rješenjem Rev-718/25 od 02.09.2025. ukinuo je prethodno navedene presude ovog suda i ŽS u Splitu u odnosu na točku V izreke i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.
6. U obrazloženju iste presude stoji kako su nižestupanjski sudovi su u ovoj pravnoj stvari zaključili da dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 261,29€ nije osnovan. Naime, nižestupanjski su sudovi zaključili da je osnovan prigovor zastare potraživanja u odnosu na taj dio zahtjeva tužitelja jer da je - 7 - Rev-718/2025-2 tužitelj podnio tužbu 25. svibnja 2022., a presuda u kolektivnom sporu u odnosu na nepoštenu i ništetnu promjenjivu kamatu iz ugovora o kreditu u CHF postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. i od tada teče zastarni rok u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) koji je istekao pa je navedeni dio potraživanja u zastari. 10. Međutim odgovor na naznačeno pravno pitanje (tako i u Rev-808/2023 od 7. studenog 2023. i dr.) glasi: "Zastara potraživanja potrošača prema Novoj hrvatskoj banci d.d. kao pravnom sljedniku Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjena kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod brojem Pž7129/2013 i Pž-6632/2017 počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.". 11. Slijedom iznesenog zbog pogrešnog pravnog pristupa u odnosu na računanje isteka zastarnog roka za predmetno potraživanje valjalo je ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva sukladno čl. 391. st. 7. ZPP kako je odlučeno u točki I. izreke ove odluke. 12. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
7.Isto tako u podnesku od 02.03.2026. tužitelj je naveo kako je dosadašnji tuženik promijenio naziv u Nova Hrvatska banka d.d. Zagreb, a koja je pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, te kao tuženika naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d., Zagreb, a navedeno je ovaj sud utvrdio uvidom u izvadak iz sudskog registra sa razvidnim statusnim promjenama.
8. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu 218269 (list 10-16 spisa), presliku podataka o poslovnom subjektu (list 17-23 spisa), povijesni izvadak za tuženika (list 24-76 spisa), plan otplate po promjeni kamatne stope kreditu (77-79 spisa), otplatnu tablicu (list 80-82 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 84-90 spisa), potvrdu o isplati kredita od 03.07.2014. (list 91 spisa), otplatni plan (list 93-96 spisa), obračun banke (list 110-116 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 352-417 spisa).
9. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
10. Među strankama je nesporno kako je između Volksbank d.d., Zagreb (pravnog prednika ovdje tuženika), kao banke, te tužitelja kao korisnika kredita zaključen Ugovor o kreditu broj: 218269 temeljem kojeg je banka odobrila korisniku kredita iznos od 21.850,64 CHF za kupnju vozila uz redovnu kamatu od 6,10 % promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, efektivnu kamatnu stopu od 7,89% , interkalarnu kamatu koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope, redovna kamata po dospijeću promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukama o kamatama i naknadama kreditora, a koja se obračunava i naplaćuje na sva dospijeća, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate.
11. Čl.5. stranke ugovaraju rok otplate kredita od 72 mjeseci.
12. Čl. 8. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 363,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećim na dan dospijeća.
13. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01-og dana u mjesecu počev od 01.08.2008.
14. Među strankama je također nesporno kako je tužitelj isti Ugovor ispunio u cijelosti, da je sa tuženikom ugovorio da će plaćati promjenjivu kamatnu stopu, a sukladno Odluci o kamatnim stopama banke.
15. Među strankama je nesporna i visina utuženog potraživanja.
16. Među strankama je u ponovnom postupku sporni pitanje zastare preplaćenih anuiteta po osovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu.
17. U svom logičnom i životnom iskazu kojem sud vjeruje tužitelj navodi da je predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u [adresa], a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 21.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatio predmetni kredit. U auto kući mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, shvatio je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivao takav skok anuiteta. Prvotno mu je rata iznosila 1.640,00 kn, a kasnije 2.500,00 kn. Nije mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njegovi osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko mu nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Ne sjeća se da li je zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Nije bio vlasnik obrta niti tvrtke.
18.Obzirom na na stav VSRH u ukidboj odluci Rev-718/25 kojim je utvrđeno kako zastara potraživanja potrošača prema Novoj hrvatskoj banci d.d. kao pravnom sljedniku Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjena kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.".“ dakle tek po proteku petogodišnjeg zastarnog roka koji počinje teći od dana donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017, odnosno od dana 14. lipnja 2018. godine, dakle tek protekom dana 14. lipnja 2023. g., dok je tužba u ovom predmetu podnesena dana 25. svibnja 2022. g., razvidno je kaako zastara predmetnog potraživanja iz navedenih razloga nije nastupila
19. Iz svih gore navedenih razloga, a imajući u vidu da je visina zahtjeva među strankama nesporna, a sud je istu utvrdio iz priležeće dokumentacije u spisu sud je prihvatio konačni tužbeni zahtjev tužitelja od 02.03.2026. u kojem traži da mu tuženik izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 261,29 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 01.10.2009. do konačne otplate, tj. 01.07.2014., te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
20. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).
21. Tuženik je u smislu čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak radnji i to: za sastav žalbe 250,00 EUR (VPS: 4.357,68 EUR), za sastav za sastav prijedloga za dopuštenje revizije 300,00 EUR, za sastav revizije 300,00 EUR, za sastav podneska od 02.03.2026. 50,00 EUR (VPS: 261,29 EUR), za pristup na ročište 18.03.2026. 50,00 EUR, ukupno 950,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a od 237,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za žalbu 90,03 EUR i prijedlog za dopuštenje revizije od 90,03 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP), dok je za ostale zatražene radnje presuda ovog suda P-3051/22 pravomoćna i ovršna, pa stoga trošak ostalih zatraženih radnji prema priloženom troškovniku nosu dosuđene tužitelju.
22. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.
23. Tužitelju je stoga trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.368,10 EUR, dok je tuženik zbog navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III.
24. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. 30. ožujka 2026. do isplate.
U Zagrebu, 30. ožujka 2026.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. tužitelju po pun
2. tuženiku po pun
