REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

P-4414/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Bože Šitum, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draganu Mijoču, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ERSTE & STEIMERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320, koje zastupa punomoćnici, odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, na ročištu za objavu presude dana, 30. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuje se ništetenom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102853464, zaključenog dana 16. veljače 2006. godine., između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 37.359,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.

II. Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 3. i 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102853464, zaključenog dana 16. veljače 2006. godine., između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak(CHF).

III. Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102853464, zaključenog dana 16. veljače 2006. godine., između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke.

IV. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 (petnaest) dana, isplati tužitelju iznos od 7.642,27 EUR (slovima: sedamtisućašestočetrdesetdva eura i dvadesetsedam centi), zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 17,70 EUR od 04.04.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 04.05.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.06.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.07.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 03.08.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 04.09.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.10.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 03.11.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 04.12.2006.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.01.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.02.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.03.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.04.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 04.05.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.06.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.07.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 03.08.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.09.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.10.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.11.2007.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.12.2007.g.,

do 31.prosinca 2007. godine, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 72/02), a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

- na iznos od 17,70 EUR od 04.01.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 04.02.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.03.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 03.04.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.05.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.06.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 04.07.2008.g.,

1 Fiksni teča 1EUR=7,53450 kuna

- na iznos od 17,70 EUR od 04.08.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.09.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 03.10.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.11.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.12.2008.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.01.2009.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.02.2009.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 05.03.2009.g.,

- na iznos od 17,70 EUR od 06.04.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.05.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.06.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 06.07.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 04.08.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 04.09.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.10.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.11.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 04.12.2009.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.01.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.02.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.03.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 06.04.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.05.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 04.06.2010.g.,

- na iznos od 34,53 EUR od 05.07.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 04.08.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 06.09.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.10.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.11.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 06.12.2010.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.01.2011.g.,

- na iznos od 62,92 EUR od 04.02.2011.g.,

- na iznos od 69,53 EUR od 04.03.2011.g.,

- na iznos od 55,70 EUR od 05.04.2011.g.,

- na iznos od 64,26 EUR od 05.05.2011.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 06.06.2011.g.,

- na iznos od 94,65 EUR od 05.07.2011.g.,

- na iznos od 207,64 EUR od 04.08.2011.g.,

- na iznos od 21,26 EUR od 05.09.2011.g.,

- na iznos od 114,16 EUR od 05.10.2011.g.,

- na iznos od 23,88 EUR od 04.11.2011.g.,

- na iznos od 23,88 EUR od 05.12.2011.g.,

- na iznos od 23,88 EUR od 05.01.2012.g.,

- na iznos od 420,59 EUR od 06.02.2012.g.,

- na iznos od 5.324,00 EUR od 29.03.2012.g.,

pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.291,38 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

Obrazloženje

1. U tužbi, koja je podnesen a 16. prosinca 2021. god., se navodi da su dana, 16. veljače 2006. godine, tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 2402006- 10312160/51404627-5102853464 (dalje: Ugovor), u Splitu, a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 37.359,00 CFH (tridesetsedamtisućaitristopedesetdevetfranaka), a uz valutnu kaluzulu, srokom otplate od 144 mjeseca s iznosom anuiteta od 404,19 CHF a koji dospijeva svakog prvog u mjesecu. Tužitelj navodi da su Ugovorom predviđene primjene iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja. Također, da je čl. 8. predmetnog Ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,99% te je ugovorom predviđeno da se mogu vršiti promjene kamatne stope u skladu s važećim odlukama tuženika te da je vidljivo da je tuženik zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja utančana odredbe ugovora bez ikakvog odobrenja korisnika kredita. a što je pak protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa a to je načelo savjesnosti i poštenja. nadalje, navodi da ugovoren CHF, kao valuta uz koju je vezana glavnica a da Banka (tuženik), kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja nije u cijelosti tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje utemeljen a potpunoj obavijesti. nadalje, navodi , da je izravna posljedica ništetnosti članaka 2., 3., 7., i 8., Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iznos koji je tužitelj pretplatio a to je 61.181,87 kuna. navodi da je isto potvrđeno i odlukama VSRH posl. br. rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. S obzirom na navedeno tužitelj da je tuženik postupio suprotno načelima obveznog prava protivno odredba Zakona o zaštiti potrošača odrebama čl. 4. Direktive Vijeća Eu 93/3, Kodeksu dobre bankovne prakse što je dovelo do nesavjesnosti u postupanju tuženika a time i ništetnosti navedenih članaka pa stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev. Tužitelj je podneskom od 16. svibnja . 2024. godine konačno uredio svoj tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, u cijelosti navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je potraživanje tužitelja u zastari, a imajući u vidu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima a s obzirom da je tužba podnesena 16. prosinca 2021. godine, a što je više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj a kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 06. prosinca 2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope a što potvrđuje i odluka ŽS Varaždin, Stalna služba u Koprivnici, posl. br. Gž-1252/21 od 20. listopada 2021.g. Nadalje, navodi da se status potrošača ne presumira već da je tužitelj dužan tijekom postupka dokazati status potrošača. U odnosu na odluke od 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C- 81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje, ističe da je tuženik u reklamnom materijalu kao i oglasima, u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); te da ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. nadalje, navodi da tuženik nije mogao ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužena u CHF, navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima da je zaštita koju tužitelj traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, ako i da spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta odnosno da bi je tuženik prouzročio tužitelju svojim postupanjem. Nadalje ističe, da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. ističe i prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Zaključno, predlaže da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Rješenjem Županijskog suda u Splitu, pod posl. br. Gž-334/2023, od 15. veljače 2023. godine, potvrđeno je ovosudsko rješenje pod posl. br. P-4414/2021 od 11. veljače 2023. godine, kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nadležnosti.

4. Tijekom dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, otplatni plan za kredit i obavijest o promjeni kamatne stope(list 144-164), pročitano je vještvo vještaka Mire Krnete od 28.kolovoza 2023. godine, kao i dopuna nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo Mire Krnete od 28. ožujka 2024. godine te je izveden dokaz saslušanja tužitelja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13, 89/14, 70/19 - u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi čl. 2. ,3., 7., i 8., Ugovora o kreditu broj: 2402006-10312160/51404627-5102853464 od 16. veljače 2006. godine, te na postavljeni tužbeni zahtjev za vraćanje onog što je tuženica primila na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi po pravilima stjecanja bez osnove u iznosu od 7.642,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Među strankama nije sporno: da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-10312160/51404627-5102853464 od 16. veljače 2006. godine., na temelju kojeg je odobrena isplata 37.359,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 144 mjeseca – da je člankom 8. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 7,99 % godišnje i da je ista promjenjiva, da je početni anuitet iznosio 404,19 CHF. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna,(dakle odredbe Ugovor čl. 2,3,7,8) o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

7. Istaknut je i prigovor zastare.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit dignuo 2006. godine,da mu bankarica nije ništa komunicirala o valutnoj kaluzuli ni o CHF, te mu to nije struka, pa nije znao što je valutna kaluzla.

9. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

-da je između tuženika ERSTE & STEIMERMARKISCHE BANK d.d.,, kao kreditora i tužitelja ŠJ, kao korisnika kredita, dana 16. 02. 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006-10312160/51404627-5102853464 kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 37.359,00 CHF koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita 144 mjeseca, da se kredit otplaćuje u 144 mjesečna anuiteta u iznosu od 404,19 CHF, da je kamatna stopa promjenljiva, a na dan zaključenja Ugovora iznosi 7,99 % te da je promjenljiva, a utvrđuje se važećim odlukama tuženika,

-nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Mire Krnete, od godine utvrđeno da je korisnik kredita po osnovi glavice i pripadajuće kamate platio za 10.881,80 kn veća vrijednost od otrplatnom tablicom kreditora utvrđena vrijednost ukupne obveze, da je razlika u vrijednosti mjesečnih uplata korisnika kreditai vrijednosti mjesečne obveze u uvjetima promijenjive vrijednosti anuiteta, iskazanihg u CHF te proračunatih u kune po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća zaključuje kao je korisnik kredita uplatio ukuppnu vrijednost 6.567,36 kn, dok je korisnik kredita u uvijetima promijenjivih mjesečnih anuiteta, iskoazanih u Chf te preračunatih u kune po srednjem tečaju na da 1.4.2006., za CHFuplatio ukupnu vrijedost od 56.580,66 veću od kreditne obveze. U svom nalazu vještak je naveo da je u tablici 10. prikazao razlike u vrijednostima između izvršenih uplata i obveze korisnika kredita sukladno promijenjivim vrijednostima mjesečnih anuiteta te protuvriojednosti kuna obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća prve rate 1.4.2006. godine (CHF=4,618200 kn), uvažavajući okolnost jednokratne uplate u korist kreditora od 29.3.2012. godine, na razini mjeseca, u neto iznosima , odnosno manjih i većih vrijednosti mjesečnih uplata u odnosu na utvrđenu kreditnu obvezu. Dopunskim vještvomk od 28. ožujka 2024. godine, sudski vještak se je očitovao o prigovorima koje se odnose na datume kada je došlo do plaćanja svakog pojedinog iznosa te na okolnost da se utvrde negativne razlike priložene kako je predloženo od tuženika.

-da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima,

-da je odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

-da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita

- potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne,

-da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

10. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

13. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te promjenjiva kamatna stopa isključivo prema Odluci kreditora kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.

15. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mire Krnete od 28. kolovoza 2023. godine te dopune od 28. ožujka 2024. godine jer je izrađen stručno na temelju dokumentacije priložene spisu, te na temelju stručnog izračuna na koji stranke nisu imale primjedbi u pogledu računskog dijela nalaza vještaka.

16. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi zbog promjene ugovorene kamatne stope u promatranom razdoblju platio ukupno više sukladnno promijenjivim mjesečnim anuiteteima te protuvrijednosti kuna obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća u iznosu od 7.642,27 EUR-A, pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezan je tuženik isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

17. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora.

18. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja treba navesti kako tuženik potražuje ukupan iznos od 540,75 eura sa zateznim kamatama s osnova pretplaćenih i povlaštenih anuiteta. Cijeneći sadržaj članka 323. stavak 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj u ovom postupku zahtijevao samo tzv. „pozitivu razliku“ preplaćenog osnovom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da je svoju ugovornu obvezu redovito ispunjavao prema pravilima i uvjetima tuženika, to u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj primjenom ove zakonske odredbe nije ništa dužan vratiti tuženiku, a niti je to dužan po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO) budući od tuženika ništa, pa ni tzv. „negativnu razliku“ nije stekao pa bi za slučaj umanjenja tužiteljevog zahtjeva za tzv. „negativnu razliku“ (osnovanosti 19 P-4568/2022-24 prigovora prijeboja) zapravo došlo do nepravičnog umanjenja njegove imovine, a što je u suprotnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/1997-13/2017). Također, za naglasiti je da tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, te tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužitelja se odnose na sastav tužbe, podnesak od 31.05.2022., zastupanje na ročištu od 07.07.2022., od 16.05.2023., sastav podneska od 26.01.2024., zastupanje na ročištu od 06.02.2024.,. sastav podneska od 16.05.2024., zastupanje na ročištu od 02.12.2025., od 17. veljače. 2026. g.. sve po 200 bodova. Nije obistinjen za objavu presude jer tužitelj na ta ročišta nije pristupio. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023), te Tar. br. 1. i Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23). Sveukupni iznos nagrade od 900 bodova pomnožen sa 2 EUR-a po bodu daje iznos od 1.800,00 EUR-a što uvećano za trošak vještačenja i pristojbi daje iznos od 3.291,38 EUR-a.

Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Sinju, 30. ožujka 2026. godine

Sudac:

Bože Šitum

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika