Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-62/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Ankici Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari za socijalni rad, Područni ured Ivanić-Grad, OIB: 52966791065, Ivanić-Grad, predlagateljice HČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nini Ćosiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv protustranke PČ iz Češke Republike, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Zečević, odvjetnik Odvjetničkog društva Zečević i dr., u Zagrebu, radi donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj R1 Ob- 358/2025-6 od 4. veljače 2026., 30. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se pobijano rješenje i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je odluku koja glasi:

"I. Ovaj sud se oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Ukidaju se sve provedene radnje u postupku i odbacuje prijedlog predan sudu elektronskim putem 23.prosinca 2025.godine".

2. Žali se predlagateljica i pobija predmetno prvostupanjsko rješenje zbog svih žalbenih razloga sve sa prijedlogom da se žalba prihvati i postupi u skladu sa istom.

3. Žalba je osnovana.

4. Iz spisa proizlazi da je predlagateljica zajedno sa djetetom koje je rođeno u braku stranaka, maloljetni AČ napustila Češku Republiku zbog obiteljskog nasilja pa privremenom mjerom (članak 533. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15, 98/19, 47/20 i 156/23, dalje u tekstu: ObZ) traži provedbu glede stanovanja maloljetnog djeteta sa majkom, ostvarivanja osobnih odnosa s ocem i zakonsko uzdržavanje.

5. Sud prvog stupnja naglašava se apsolutno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari smatrajući da dijete ima uobičajeno boravište u [adresa], da je živjelo na teritoriju Češke Republike sa roditeljima i da su svi Češki državljani.

6. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja se poziva na odredbu članka 50. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17, 67/23, dalje: ZMPP)kojim je određena nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima roditeljske skrbi koja se određuje prema poglavlju II. Uredbe Vijeća (EZ)br. 2201/2003 od 27.11.2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br.1347/2000 (SL L 338, 23.12.2003.) i Haškoj konvenciji o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnos na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece iz 1996.

(Narodne novine Međunarodni ugovori, br. 5/09.

7. Poziva se i na članak 5. ZMPP u kojem se navodi kako je u smislu toga zakona, uobičajeno boravište mjesto u kojem fizička osoba pretežno živi bez obzira na to je li njezin boravak ili nastanjenje u tom mjestu registriran ili dozvoljen. Pri utvrđenju uobičajenog boravišta valja osobito uzeti u obzir okolnosti osobne ili poslovne prirode koje ukazuju na trajne veze osobe s tim mjestom ili njezinu namjeru da takve veze uspostavi.

8. Prema stanju u spisu proizlazi da je predlagateljica sa djetetom došla u Republiku Hrvatsku krajem prošle godine pozivajući se na financijsko, fizičko i emocionalno zlostavljanje od strane protustranke.

9. Međutim, potrebno je prvenstveno navesti što je interes djeteta u ovakvoj situaciji, s obzirom na žalbene navode predlagateljice.

10. Interes djeteta predstavlja pravni standard koji zahtjeva da svaka odluka u postupku roditeljske skrbi mora biti utemeljena na konkretnim i objektivnim razlozima koji dokazuje da je takva odluka u najboljem interesu djeteta. Interes mora biti jasno utvrđen i potkrijepljen dokazima, a ne može se temeljiti samo na općenitim ili paušalnim tvrdnjama i sud je dužan odbiti prijedloge koji nisu u skladu s ovim standardom osobito ako postoji okolnosti koje ukazuju na moguće štetne posljedice kao što je manipulacija roditelja i narušavanje odnosa s drugim roditeljem.

11. S odlukom suda prvog stupnja nije suglasan žalbeni sud i to iz sljedećih razloga:

12. Za sporove o roditeljskoj skrbi (roditeljska odgovornost, skrbništvo, pravo na susrete, povrat djeteta) između država članica EU-a nadležnost je uređena Uredbom Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (preinaka), a koja Uredba je poznata kao Bruxelles IIb, a primjenjuje se od 1. kolovoza 2022. (u daljnjem tekstu Uredba).

12.1. Člankom 7.navedene Uredbe propisana je opća nadležnost sudova i to: “1. Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u toj državi članici u trenutku pokretanja postupka pred sudom.

2. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se podložno člancima od 8. do 10.”

12.2. Prema članku 8. dotične Uredbe određeno je ustaljivanje nadležnosti u svezi s pravom na kontakt i to: 1. Ako se dijete zakonito preseli iz jedne u drugu državu članicu i tamo dobije novo uobičajeno boravište, sudovi države članice djetetova prethodnog uobičajenog boravišta, iznimno od članka 7., zadržavaju nadležnost tri mjeseca nakon preseljenja radi izmjene odluke o pravu na kontakt donesene u toj državi članici prije djetetova preseljenja, ako osoba kojoj je odlukom odobreno pravo na kontakt i dalje ima uobičajeno boravište u državi članici prethodnog djetetova uobičajenog boravišta. 2. Stavak 1. ne primjenjuje se ako je nositelj prava na kontakt iz stavka 1. prihvatio nadležnost sudova države članice u kojoj dijete ima novo uobičajeno boravište sudjelujući u postupku pred tim sudovima i ne osporavajući pri tome njihovu nadležnost.

12.3. U smislu članka 2. predmetne Uredbe „roditeljska odgovornost” znači sva prava i obveze koji se odnose na dijete ili njegovu imovinu, a dodijeljeni su fizičkoj ili pravnoj osobi odlukom, po sili zakona ili sporazumom s pravnim učinkom, uključujući pravo na skrb i pravo na kontakt.

13. Naime, radi donošenja zakonite odluke o nadležnosti suda Republike Hrvatske u postupku je bilo potrebno ponajprije utvrditi je li dijete (predlagateljica) imala uobičajeno boravište u [adresa], državi članici EU, u trenutku pokretanja postupka pred sudom (članak 7. Uredbe), a potom utvrditi i je li možebitno došlo do ustaljivanja nadležnosti u svezi s pravom na kontakt, je li dijete zakonito preselilo iz jedne u drugu državu članicu EU i je li tamo dobilo novo uobičajeno boravište. Ovdje valja dodati i kako i u tom slučaju sudovi države članice djetetova prethodnog uobičajenog boravišta, iznimno od članka 7., zadržavaju nadležnost tri mjeseca nakon preseljenja radi izmjene odluke o pravu na kontakt donesene u toj državi članici prije djetetova preseljenja, sve u okolnostima kada osoba kojoj je odlukom odobreno pravo na kontakt i dalje ima uobičajeno boravište u državi članici prethodnog djetetova uobičajenog boravišta. Međutim, prvostupanjski sud, kako je već rečeno, uopće nije utvrđivao djetetovo uobičajeno boravište (u onom smislu kako je taj pravni institut određen dotičnom Uredbom) i nije dao razloge za svoje zaključke u tom pogledu pa se i prvostupanjska presuda ne može ispitati, a što s pravom ističe i žalitelj. Ovo posebno imajući u vidu, OIB predlagateljice i maloljetnog djeteta.

14. Nadležnost se utvrđuje prema uobičajenom boravištu djeteta u trenutku pokretanja postupka. Ako je dijete na početku postupka živjelo u [adresa] i imalo uobičajeno boravište u [adresa], tada je hrvatski sud bio nadležan, a kasnije preseljenje (čak i u trajanju više mjeseci) ne mijenja već zasnovanu nadležnost – sud zadržava nadležnost (tzv. perpetuatio fori), osim u posebnim situacijama prijenosa nadležnosti (ovdje valja posebno imati na umu i kako je upravo predlagateljica predmetni postupak pokrenula pred sudom u Republici Hrvatskoj naznačavajući pored ostaloga i svoje prebivalište u [adresa]). Ako je, pak, dijete odvedeno u tijeku postupka ili je majka dijete odvela bez suglasnosti drugog roditelja koji ima pravo na skrb, to može predstavljati protupravno odvođenje u smislu Uredbe i u tom slučaju nadležnost ostaje državi prethodnog uobičajenog boravišta sve dok dijete ne stekne novo uobičajeno boravište uz ispunjenje dodatnih uvjeta (protek vremena i integracija, pasivnost nositelja prava skrbi i slično).

15. Uobičajenim boravištem treba smatrati mjesto u kojemu osoba doista i živi, ono mjesto koje je sjedište njezinih privatnih i društvenih životnih aktivnosti. Djeca koja su se uklopila u društvenu sredinu mogu imati samostalno uobičajeno boravište, jer za njegovo zasnivanje nije potrebna poslovna sposobnost. Međutim, praktično je vrlo teško odvojiti uobičajeno boravište djeteta od uobičajenog boravišta osoba koje izvršavaju roditeljsku srb, posebno u slučaju ako se radi o maloj djeci školskog uzrasta koja samostalno ne mogu zasnovati uobičajeno boravište pa je sigurno i da će uobičajeno boravište malodobna djeteta u pravilu biti zavisno i vezano za uobičajeno boravište osobe koja izvršava roditeljsku srb. Sud EU sugerira kako mora postojati određeni stupanj integracije djeteta u društvenu i obiteljsku sredinu, što se posebno ocjenjuje trajanjem, pravilnošću, uvjetima i razlozima boravka te boravkom obitelji u istom mjestu, djetetovim državljanstvom, pohađanjem škole te poznavanjem jezika.

16. Radi odgovora na pitanje kako se utvrđuje “uobičajeno boravište” treba navesti da to nije (isključivo) djetetovo formalno prebivalište, nego se radi o činjeničnom pitanju. Sud EU (CJEU) kroz praksu je razvio kriterije (npr. u predmetima Mercredi, A i dr.) i sud ispituje fizičku nazočnost, koliko dugo dijete boravi u državi, je li boravak stabilan ili privremen, integraciju djeteta u novu sredinu, pohađa li vrtić/školu, govori li jezik, ima li prijatelje, liječnika, izvanškolske aktivnosti, obiteljsko i socijalno okruženje, s kim dijete živi, gdje radi roditelj, kakvi su obiteljski kontakti, namjeru roditelja (posebno kod male djece), a kod vrlo male djece naglasak je više na integraciji roditelja s kojim dijete živi.

17. Prije svega valja reći da uobičajeno boravište djeteta nije definirano u Uredbi nego taj pojam treba tumačiti u skladu s ciljevima i svrsi Uredbe, pri čemu, prema praksi suda Europske unije tumačenje uobičajenog boravišta ne utvrđuje se upućivanjem na bilo koji pojam uobičajenog boravišta u skladu s određenim nacionalnim pravom, već tom pojmu treba dati neovisno značenje u skladu s pravom Europske unije, te se to uobičajeno boravište djeteta u svakom konkretnom predmetu mora utvrditi na temelju činjenica, međutim, sud Europske unije do sada u više navrata kao uobičajeno boravište je odredio mjesto u kojem se nalazi težište životnih, odnosno obiteljskih, poslovnih i općedruštvenih odnosa neke fizičke osobe.

18. Čl. 16. Konvencije o nadležnosti mjerodavnom pravu, priznanja, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost mjerodavna za zaštitu djece (NN 5/09) je propisano da nakon dobivanja obavijesti o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djeteta u smislu čl. 3., sudski ili upravni organi države ugovornice u kojoj je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano neće donositi meritornu odluku o pravu na brigu sve dok se ne utvrdi da se dijete neće vratiti, na temelju ove Konvencije, ili ako nije podnesena molba, na temelju ove Konvencije, u razumnom razdoblju nakon prispijeća obavijesti.

19. Međutim, ovdje predlagateljica ni ne traži meritornu odluku o pravu na brigu nego traži da se donese privremena mjera u svrhu dobrobiti djeteta obzirom da se dijete sada nalazi u Republici Hrvatskoj te da je "potrebno riješiti pitanje prebivališta djeteta, kao i ostale administrativne potrebe djeteta".

20. Pritom je potrebno upozoriti na odredbu čl. 17. Haške konvencije po kojoj sama činjenica da je odluka koja se odnosi na brigu izdana ili da je treba priznati u državi kojoj je poslan zahtjev neće predstavljati osnovu za odbijanje povratka djeteta na temelju te konvencije, ali sudski ili upravni organi države kojoj je poslan zahtjev mogu po primjeni te konvencije uzeti u obzir razlog za donošenje te odluke.

21. Iz ove odredbe jasno proizlazi da čak kad se i donese meritorna odluka u smislu odredbe čl. 16. Haške konvencije da to u biti ne utječe na odluku o povratku djeteta, pa tim više na tu odluku ne može utjecati ni eventualno donesena privremena mjera kojom se samo privremeno uređuju odnosi među strankama dok se dijete nalazi u Republici Hrvatskoj i koja, a kako se to traži u prijedlogu za određivanjem privremene mjere bi trebala ostati na snazi do pravomoćnog okončanja postupka u kojem se ima odlučiti o odnosu koji se osigurava privremenom mjerom.

23. Naposljetku valja dodati i kako privremene mjere u predmetima roditeljske skrbi imaju za svrhu hitnu zaštitu dobrobiti djeteta do pravomoćnog okončanja postupka. Ako je hrvatski sud međunarodno nadležan za odlučivanje o roditeljskoj odgovornosti u meritumu, tada je nadležan i za odlučivanje o privremenim mjerama koje su funkcionalno povezane s glavnim zahtjevom te ne bi bilo osnove za moižebitno odbacivanje takvog prijedloga isključivo zbog nenadležnosti po osnovi koja nije odluka o glavnoj stvari (kao ŽS Split, Gž Ob-36/26 i ŽS Zagreb – Gž Ob- 256/21).

24. Dakle, prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice u smislu spomenutih odredaba Uredbe te je prvostupanjsko rješenje opterećeno bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, valjalo žalbu uvažiti, rješenje ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

25. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će utvrditi sve odlučne činjenice na koje je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem te će pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu zakonitu odluku.

26. Zbog navedenoga je odlučeno kao u izrijeci ovog rješenja.

U Splitu, 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Ankica Matić