Republika Hrvatska
Općinski sud u Požegi
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Pn-80/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, iz Zagreba, Ulica Grada Vukovara 282, zastupani po punomoćniku odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 26. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, 30. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.452,62 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03425346826), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."
II Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete. U tužbi navodi da je na temelju presude presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slav. Brodu br. P-375/2017 od 17.09.2018. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6304/2018 od 01.08.2019. tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja IN, jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika ŽN što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku br. K-711/04 od 09.10.2006.
1.1.Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku IN vršila i poslije 31.10.2022., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, sada šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu za novo razdoblje od 01.11.2022. do 30.09.2025. u iznosu od 11.452,62 eura u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i dr.). Tužitelj potražuje samo 80% punog iznosa štete jer je doprinos tužiteljevog osiguranika 20%.
1.2. Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima, da li čl. 161. ZOMO ("Narodne novine," broj: 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a ("Narodne novine," broj: 151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju "Narodne novine," broj: br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno Zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju "Narodne novine," broj: br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.
1.3. Iznos od 11.452,62 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ("Narodne novine," broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže da je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.452,62 € sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove postupka.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori činjenicu nastanka štetnog događaja tj. nastanak prometne nesreće od 13. lipnja 2004. godine, te činjenicu da je vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika ugovorom o osiguranju odnosno policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećima. Nije sporno niti to da je u tom štetnom događaju osiguranik tužitelja BN zadobio tjelesne ozljede i da je tužitelj HZMO priznao pravo na invalidsku mirovinu svom osiguraniku BN.
2.1. Tužbeni zahtjev se osporava u cijelosti. Tuženik osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja, te se osporava i uzročno-posljedična veza između umirovljenja osiguranika tužitelja i štetnog događaja. Pri tome se tuženik poziva na odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) budući se pasivna legitimacija tuženika temelji na postojanju ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti koji je uređen ZOOP-om, pa se postojanje i opseg obveze tuženika da naknadi štetu koja je predmet ovoga postupka regulira odredbama ZOOP-a odnosno u konkretnom slučaju odredbom čl. 27. ZOOP. Dakle, osnovanost potraživanja tužitelja HZMO potrebno je prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine," broj: 151/05, 36/09, 75/09; u daljnjem tekstu ZOOP), jer je to jedini Zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika kao osiguravajućeg društva glede naknade štete, a obzirom na tuženikov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Članak 27. ZOOP propisuje: (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju; (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji; (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.
2.2. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku BN bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, a što se u predmetnom slučaju nije ispunilo. Dapače, tužitelj tužbom traži 80% iznosa isplaćene invalidske mirovine osiguraniku BN jer drži kako postoji doprinos osiguranika tužitelja 20%, međutim, tužitelju nema pravo ni na takav zahtjev prema tuženiku jer je pravo tužitelja "ograničeno" na razliku između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu (čl. 27. st. 3. ZOOP-a). Tuženik osporava da bi postojala takva razlika, dapače, takve razlike nema. Mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku BN nije veća od mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da je njegov osiguranik BN umirovljen zbog povrede na radu, dapače, utuženo potraživanje se odnosi upravao na isplatu zbog ozljede na radu. Radi toga nema razlike iz čl.27. ZOOP-a odnosno ne postoji obveza tuženika na naknadu štete tužitelju sve pozivom na prednje citiranu odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP-a.
2.3. Stoga tuženik osporava kako osnov tako i visinu štete. Dakle, prema članku 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, kako je prema rješenju tužitelja BN određena invalidska mirovina zbog ozljede na radu, a kako tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine zbog ozljede na radu koju je svom osiguraniku isplatio u utuženom razdoblju, umanjeno za doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 20%, tužitelj, na kojem je teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP), treba dokazati da postoji razlika između mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja, umanjeno za doprinos od 20% i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj ozljede na radu, a koju razliku bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Tužitelj dokazima koji su priloženi u privitku tužbe to nije dokazao, niti je predložio izvođenje drugih dokaza kojim bi eventualno dokazao osnov i visinu svog potraživanja u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, pa je njegov tužbeni zahtjev neosnovan i nedokazan, te ga treba odbiti u cijelosti.
2.4.Tuženik osporava uzročno-posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja tužiteljeva osiguranika i protivi se da se o ovom pitanju odlučuje temeljem vještačenja provedenog u upravnom postupku tužitelja u kojem tuženik nije sudjelovao niti je za to imao mogućnost. Da bi predmetno potraživanje uopće moglo biti razmatrana preduvjet je da tužitelj isplaćuje mirovinu u iznosima kako to tvrdi u tužbi, ali tuženik to plaćanje osporava, a tužitelj nije dostavio adekvatne dokaze izvršenih isplata, tužbeni se zahtjev predlaže odbiti u cijelosti i primjenom pravila o teretu dokaza. Nadalje, tužitelj u točki II. tužbe navodi da ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine korisniku BN u razdoblju od 01.12.2022. do 30.09.2025. godine i da se radi o iznosu od 11.452,62 EUR, te da je to 80% punog iznosa jer postoji doprinos tužiteljeva osiguranika 20%. Tuženik potraživanje tužitelja osporava u cijelosti. S tim u svezi, tuženik navodi da su se između istih stranaka u svezi s istim štetnim događajem samo za drugo vremensko razdoblje potraživanja tužitelja (01.02.2020. do 31.10.2022.) već vodio sudski postupak za naknadu štete, te je tužitelj u tom postupku odbijen u cijelosti. Konkretno, zadnji takav postupak se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-675/2023, te je u tom postupku tužitelj potraživao naknadu štete od tuženika za razdoblje isplate invalidske mirovine svom osiguraniku BN od 1. veljače 2020. do 31. listopada 2022. godine. Sa takvim zahtjevom tužitelj je odbijen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-675/2023- 15 od 13.03.2025. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže odbiti tužitelja u cijelosti, te obvezati tužitelja na plaćanje troška postupka tuženiku.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slav. Brodu br. P-375/2017 od 17.09.2018., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6304/2018 od 01.08.2019., presuda Općinskog suda u Šibeniku br. K-711/04 od 09.10.2006., rješenje tužitelja br. 41529 od 10.07.2009., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 27.01.2009., mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju od 12.02.2009., prijava o povredi na radu od 08.07.2004., obračun službe za isplatu mirovina od 02.10.2025., podnesak tuženika od 24.2.2026. te ostale podneske i priloge u spisu.
4. Nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19
- dalje ZPP-a) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. U postupku nije sporno da je osiguranik tužitelja BN zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika ŽN što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku br. K-711/04 od 09.10.2006.
5.1.Nije sporno niti da je osiguraniku tužitelja IN priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu uslijed koje je nastala profesionalna nesposobnost za rad. Isto je razvidno iz rješenja tužitelja br. 41529 od 10.07.2009., nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti od 27.01.2009., te mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju od 12.02.2009.
5.2. Nesporna je i činjenica da je tužitelj podnio prema tuženiku zahtjev za naknadu štete za isplaćene iznose invalidske mirovine za ranije razdoblje gdje je na temelju presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slav. Brodu br. P-375/2017 od 17.09.2018. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6304/2018 od 01.08.2019. tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja. Isto tako nije sporno da je Općinski građanski sud u Zagrebu u presudi br. P 675/2023-15 od 13. ožujka 2025. odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je potraživao naknadu štete od tuženika za razdoblje isplate invalidske mirovine svom osiguraniku BN od 1.2.2020. do 31.10.2022.
6. Sporno je međutim među strankama pripada li pravo tužitelju regresno potraživati od tuženika kao osiguratelja motornog vozila odgovornog za nastanak štete, naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina osiguranici tužitelja ( u punom iznosu ili razmjerni iznos mirovine).
7. Pritom se tužitelj poziva na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ( čl. 161 do čl. 170), a tuženik na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (čl.70).
8. Odredbom čl. 161. st.2. t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.
8.1. Prema odredbi čl. 164. Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
9. Odredbom čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je u stavku 1. da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. glasi da se odredbe st. 1.,2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
10. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25. kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020. kao i u navedenom pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9.lipnja 2022.
10.1. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.
11. Ovaj je sud stava imajući u vidu sva navedena pravna shvaćanja, osobito pravno shvaćanje Vrhovnog suda u zauzeto u odluci br. Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021. da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen i to čl. 27.st.1., 2, i 3. Tako tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete ali onako kako je ona regulirana odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. To znači da se stvarnom štetom u smislu st. 1 ovog članka smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
12. Dakle, prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, obveza tuženika bi postojala samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju bilo potrebno utvrditi postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Budući da osiguranik tužitelja FN prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, te mu je priznata invalidska mirovina upravo po osnovu povrede na radu, ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu imao pravo potraživati od tuženika, odnosno nije dokazao da postoji razlika između mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja, umanjeno za doprinos od 20% i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj ozljede na radu, a koju razliku bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju.
13.Sukladno iznesenom sud se nije odlučivao o ostalim istaknutim prigovorima tuženika.
14. Obzirom ne postoji razlika koja bi predstavljala stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, sud našao tužbeni zahtjev neosnovanim.
15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Obzirom je tužitelj izgubio parnicu u cijelosti dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka zastupanja po punomoćniku i to sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 24.2.2026. u iznosu od 200,00 eura što uz obračunati PDV od 25% iznosi 500,00 eura, sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate.
15.1. Sud nije odlučivao o trošku sudske pristojbe na odgovor na tužbu obzirom isti dospijeva po pravomoćnom okončanju postupka razmjerno uspjehu stranka u parnici.
16. Stoga je odlučeno kao u izreci.
U Požegi, 30. ožujka 2026.
Sudac:
Anamarija Kovačević Turac
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3
2. Odvjetničko društvo Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba