Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2438/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, postupajući po sutkinji ovoga suda Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužitelja BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Valentin Lovrić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić i Toš iz Zagreba, protiv OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, ( kao pravni slijednik iza: HVB Splitska banka d.d. , R. Boškovića 16, 21000, Split, OIB: 69326397242) kojega zastupaju odvjetnici Odvjetničkog durštva Anić i Anić d.o.o. Split radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 03. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ĆL, odvjetničkog vježbenika u OD Višić i Višić iz Splita i punomoćnika tužitelja Dražena Čuljka, odvjetnika te na ročištu za objavu odlukeod 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 90143/05 od 10.10.2005. od sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u točki 5.2., a koja glasi: “5.2. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,5 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.”

2. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 90143/05 od 10.10.2005. od sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u točki 12.1. ugovora, a koja glasi: “12.1.Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.”

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.826,54 € , zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

293,28 € od 29.10.2005

2.533,26 € od 04.06.2011

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 31.12.2023. po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

4. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri troškove ovog postupka od 750,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, a koja se određuju po referentnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 24. 06.2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate u kojoj navodi kako su tužitelj i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. (upis pripajanja subjekta upisa društvu OTP banka d.d. izvršen rješenjem Trgovačkog suda u Splitu pos.br.: Tt-18/9778 od 03.12.2018.) zaključili su Ugovor o kreditu broj 90143/05 od 10.10.2005., (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti.

1.1. Navedeni ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o naplati tzv. “ulazne i izlazne naknade” za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita te je korisniku obračunat trošak prijevremenog zatvaranja kredita (tzv. izlazna naknada).

1.2. Između stranaka je već vođen spor vezan za ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u predmetu naslovnog suda P-4358/2020, a u kojem je utvrđeno da je tuženik koristio ništetne odredbe vezanjem glavnice za valutu CHF, no nije se utvrđivala ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

1.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 13.02.2024. odluku Rev-673/2023 kojom je potvrdio presude nižestupanjskih sudova kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora kojima se ugovara tzv. ulazna naknada za obradu kredita. Predmetni ugovor o kreditu sadrži ništetnu odredbu u točki 5.2. Ugovora temeljem koje je korisnik kredita dužan platiti “naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prije korištenja kredita.” U konkretnom slučaju to je iznosilo tadašnjih 460,00 CHF, odnosno 2.209,70 kn po tadašnjem tečaju za CHF, odnosno, ona iznosi 293,28 € i naplaćena je 28.10.2005. Iz početnog otplatnog plana razvidna je uplata tužitelja od 28.10.2005. u navedenom iznosu od 460,00 CHF. O navedenoj odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). Tužitelj ističe da mu nije razjašnjeno koje usluge mu je banka pružila za navedenu naknadu.

1.4.Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je i presudu pos.br.: Rev-112/2018 od 09.03.2022. kojom je izrazio stajalište da:

" Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. "

1.5. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnesenu protiv gore navedene presude i niza drugih presuda kojima je potvrđena ništavost predmetnih odredbi kojima je tuženik naplaćivao naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

1.6. Točkom 12.1. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora. Navedena odredba također je ništetna.

1.7. U gore navedenom predmetu P-4358/2020 provedeno je financijsko vještačenje te je vještak utvrdio da je „na dan konačne otplate kredita 03.06.20211. naplaćen iznos od 19.086,83 kn za što je u opisu navedeno „IZMJENA KREDITNOG PR 73057“ a što se vjerojatno odnosi na naplatu naknade zbog prijevremene otplate kredita.“ Navedeni iznos, osim što ga kao takvog navodi vještak, vidljiv je i iz pregleda uplata po kreditu koji se ovom prilikom dostavlja.

1.8. Tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem tzv. ulazne/izlazne naknade povrijedio prava tužitelja jer su predmetne odredbe nepoštene i ništetne obzirom se radi o potrošačkom ugovoru, te je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81. i 82. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.9. Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03) u čl. 81. propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog ugovora i ništetnih odredbi čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a u koju svrhu je potrebno provesti i test poštenosti.

2. Tužitelj stoga predlaže sudu donijeti presudu kojom bi se tuženika obvezao na isplatu utuženih iznosa ulazne i izlazne naknade, sa zatraženim zakonksim zateznim kamatama, o kojem tužbenom zahtjevu je ovaj sud odlučio u izreci ove presude.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 18.07.2024. navodi kako je tužitelju, ako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu primijenio i minimum pažnje koja se od njega zahtjeva u pravnom prometu prilikom zaključivanja pravnih poslova, morala biti poznata ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. U skladu s tim, tužitelj je odmah u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao za plaćanje iste, kao i za njezinu visinu. Tuženik drži notornim da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu. Štoviše, niti izračunavanje apsolutnog iznosa te naknade bilo kome ne bi trebalo predstavljati osobiti problem jer i bez pomoći kalkulatora doista svatko može iznos odobrenog kredita pomnožiti s 0,005 da dobije iznos koji treba platiti na ime tzv. ulazne naknade. Da je ta ugovorna odredba lako uočljiva ne bi trebalo biti sporno jer se ista nalazi na prvoj stranici Ugovora o kreditu, i to u čl. 5. s velikim podebljanim slovima: „KAMATNA STOPA / NAKNADA“. Dakle, ovu ugovornu odredbu ne bi uočila samo posve nezainteresirana i krajnje nepažljiva osoba, a ugovorne stranke su dužne prilikom sklapanja pravnih poslova i ispunjavanja preuzetih obveza postupati savjesno i s odgovarajućim stupnjem pažnje koja se u pravnom prometu od njih zahtijeva.

3.1. Tužitelj u tužbi nadalje tvrdi i da je sporna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Unatoč tome, za istaknuti je da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna u skladu s tom odredbom potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke, odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista in concreto uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, što u konkretnom slučaju nedostaje. Dakle, ključna pretpostavka za utvrđivanje nepoštenosti odredbe je okolnost da uzrokuje ne bilo kakvu nego baš značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.2. Odredbom čl. 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovorne strane postupile su u skladu s prednjom odredbom, te su suglasno sklopile Ugovor o kreditu kojim su uredili sve uvjete tog obvezno-pravnog odnosa, te su ugovorili i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih strana u vezi naknada, pa te odredbe obvezuju ugovorne stranke. Osnovno načelo obveznog prava – pacta sunt servanda, određuje da su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i da su odgovorne za ispunjenje tih obveza, a sadržano je i u odredbi čl. 9. ZOO-a, koji određuje da su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje. Tuženik ističe i da tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju Ugovora o kreditu, međutim kada je ugovor sklopljen, onda se prava i obveze stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZZP-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nijednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a nije niti danas.

3.3. Što se tiče tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da su ugovorne stranke sklopljenim Ugovorom o kreditu ugovorile i modalitete u svezi prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju će Banka naplatiti naknadu u skladu s općim aktima, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a s ugovaranjem koje naknade se tužitelj složio. Odredbom čl. 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične stranke postupile su u skladu s prednjom odredbom, te su suglasno zaključile Ugovor o kreditu, kojim su uredili sve uvjete ovog obveznopravnog odnosa, pa tako i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u svezi prijevremene otplate kredita. Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPK-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene otplate kredita, odnosno u skladu s odredbama ZPK-a izrijekom je, pod određenim uvjetima dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita (čl. 16. ZPK). Ova ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a,

3.4. Nadalje, odredbom čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu strane su sporazumno ugovorile da je tužitelj kao korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti tuženiku naknadu određenu aktom Kreditora. Također, odredbom čl. 19. Ugovora o kreditu ugovorne strane su za taj ugovor prihvatile primjenu Općih uvjeta poslovanja, Odluke o tarifi naknada, te drugih akata tuženika koji uređuju kreditiranje građana, osim onih čiju su primjenu izričito isključili, a prihvat primjene tih akata obuhvaća i njihove kasnije izmjene i dopune. Jedan od općih akata tuženika, kojim se uređuje kreditiranje građana i čiju primjenu je tužitelj prihvatio je Tarifa naknada za poslove s građanima (dalje: Tarifa), kojom su propisane sve naknade koje se naplaćuju klijentima kao što su naknade za tekuće račune, žiroračune, kartične poslove, kredite građana i dr. Na st. 2. Tarife propisano je da u slučaju prijevremenog podmirenja kredita naknada iznosi 4,00% preostalog nedospjelog iznosa glavnice. Osim toga, sporna odredba je ukazivala na primjenu Općih uvjeta i drugih akata tuženika, čiju primjenu je tužitelj prihvatio odredbama čl. 19. Ugovora o kreditu. Tužitelju je bila poznata ugovorna odredba da se isključivo u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada od 4,00% preostale glavnice kredita. Ključna je okolnost da se nakon sklapanja Ugovora o kreditu naknada može samo smanjivati ovisno o otplati glavnice, a ne može se povećavati, jer što je više glavnice otplaćeno manji je ostatak glavnice na koji se obračuna naknada. U skladu s tim, tužitelj je mogao kako odmah u trenutku sklapanja ugovora, tako i u svakom trenutku tijekom otplate kredita lako utvrditi koliko točno iznosi ta naknada. U konkretnom slučaju tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao koliko iznosi najveći iznos naknade u slučaju da odmah jednokratno otplati kredit npr. za mjesec dana. Također, tužitelj nije morao predviđati koliko će iznositi naknada u nekom trenutku tijekom trajanja ugovora, zato što je odmah prilikom sklapanja ugovora dobio otplatni plan, u kojem su jasno navedeni točni iznosi mjesečnih anuiteta, udjeli glavnice i kamate u anuitetu, te ostatak duga – glavnice, tako da je tužitelj točno znao koliko iznosi ostatak glavnice nakon otplate svakog anuiteta, odnosno za 5, 10 ili 15 godina otplate kredita, pa je u skladu s tim tužitelj već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu točno znao koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita doslovno za svaki mjesec ugovornog razdoblja.

3.5. Nadalje, odredbom čl. 306. st. 1. ZOO-a propisano je da: „Sporazumom ugovornih strana može se ovlastiti jedna ili svaka strana da odustanu od ugovora davanjem odustatnine“. Predmetna naknada predstavlja odustatninu „sui generis“ specifičnu za ugovor o kreditu, gdje se iznos odustatnine veže uz ostatak glavnice. Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja svojevrsnu odustatninu od ugovora koji traje određeni period, te ista nije ni u kakvoj korelaciji s iznosom redovne kamate iz ugovora o kreditu, Postupajući u skladu s ugovorom o kreditu tužitelj je podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, pa je tuženik osnovano u skladu s Tarifom obračunao i naplatio predmetnu naknadu.

3.6. I konačno, tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare jer je tužba glede tzv. ulazne naknade za obradu kredita podnesena nakon gotovo 20 punih godina od dana kad je tužitelj tzv. ulaznu naknadu platio (28.10.2005.), a glede tzv. Izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita nakon više od 10 godina od dana kad je tužitelj tzv. izlaznu naknadu platio (03.06.2011.). Tuženik smatra da zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke, te od tada druga stranka može tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud RH u odluci, posl. broj Rev-1705/92 od 20.07.1993.). Premda je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, što znači da stranka može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog istaknutog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 28.10.2005., a izlazna naknada plaćena 03.06.2011., a predmetna tužba podnesena je tek 24.06.2024., to je kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

3.7. Radi svega navedenog tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate.

4. Tužitelj tijekom postupka navodi kako u točki 5.2. ugovora o kreditu jasno je navedeno da se naknada “naplaćuje prije korištenja kredita” što jasno znači da kredit ne bi niti bio isplaćen da nije plaćena predmetna naknada. Dakle, iz dokumentacije koja je sastavljena upravo od strane tuženika jasno i nedvojbeno proizlazi da je navedena naknada plaćena u cijelosti stoga je ovaj prigovor tuženika u potpunosti neosnovan. Obzirom da tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva jasno je da mu visina plaćene naknade nije niti sporna čime su navodi iz odgovora na tužbu proturječni sami sebi. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br.: Rev-1051/2023 od 03.04.2024. godine u kojoj VSRH jasno obrazlaže zašto su odredbe o ulaznoj naknadi ništetne. Tužitelj posebno ističe da niti o jednoj spornoj odredbi nije mogao pojedinačno pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj ukoliko je želio da mu predmetni kredit bude odobren.

4.1. Vezano za pozivanje tuženika na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu nigdje ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova, VSRH u odluci Rev-112/2018 od 09.03.2022. u točki 19. jasno navodi, a što je već citirano, da: „paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije“ .

4.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30.01.2020. pod pos.br.:

Su-IV-47/2020-2 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

4.3. Osim toga VSRH kao i niz Županijskih sudova utvrdili su ulaznu i izlaznu naknade banaka ništetnim ( tako Županijski suda u Zagrebu Gž-1368/2021 od 20.07.2021., a Županijski suda u Splitu Gž-617/2022 od 25.05.2022. , Županijski suda u Zagrebu Gž- 3610/2022 od 25.04.2023., VSRH pos.br.: Rev-43/2022 od 14.06.2022., Rev- 659/2021 od 14.06.2022., Rev-179/2021 od 13.09.2022.

5. Tijekom postupka tuženik čini nespornim visinu tužbenog zahtjev, protivi se provođenju dokaza financijskim vještačenjem i ne osporava tužitelju status potrošača i odustaje od dokaza saslušanjem tužitelja uz priznanje svih odlučnih činjenica.

6. U postupku sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva broj 90143/05 od 10.10.2005. ovjerenog od strane javnog bilježnika Borice Kovačević br. Ou-302/2005. od 10.10.2005. ( str 6-15), presude Općinskog suda u Splitu br. P-4358/2020 od 28.10.2022. 8 str 16-26. ), otplatni plan za ugovor broj 90143/05 ( str 35-40.), izvid transakcija po kreditu br. 90143/05 ( str 95-104., Tarife za poslove s građanima ( str 131-133.).

7. Parnične stranke su popisale parnični trošak.

8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 90143/05 od 10.10.2005. od sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u točki 5.2. i 12.1. kao i isplata stečenog bez pravnog osnova iznosa 2.826,54 € a zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose 293,28 € od 29.10.2005. i na iznos od 2.533,26 € od 04.06.2011.

10. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su prednik tuženika i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu broj 90143/05 od 10.10.2005., (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.

Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti.

10.1. Navedeni ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe o naplati tzv. “ulazne i izlazne naknade” za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita te je korisniku obračunat trošak prijevremenog zatvaranja kredita (tzv. izlazna naknada).

10.2. Između stranaka nije sporno da je već vođen spor vezan za ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u predmetu naslovnog suda P-4358/2020, a u kojem je utvrđeno da je tuženik koristio ništetne odredbe vezanjem glavnice za valutu CHF, no nije se utvrđivala ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da je tužitelj potrošač kao ni visina iznosa tužbenog traženja, tj plaćenih naknada tkz. Ulazni i izlaznih kraj činjenice da je tužitelj isplatio kredit prije vremena za koje je bilo ugovoreno trajanje kreditnog odnosa. Među strankama nije sporno da je tužitelj platio ulaznu naknadu od 293,28 eura 28.10.2005. a izlaznu naknadu od 2.533,26 eura 03.06.2011.

11. Među strankama je sporno jesu li navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene ugovorna odredba, a što bi ih činilo ništetnom, kao i istaknuti prigovor zastare

12. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 90143/05 od 10.10.2005., te pregledom priložene dokumentacije, analizom provedenih dokaza, sud je utvrdio kao pravno relevantne slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik dana 10.10.2005., sklopili ugovor o kreditu broj 90143/05, na iznos od 92.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, za namjenu rekonstrukcije stana i podmiru namjenskog kredita br. 60- 06-58740-3 nar ok otplate od 240 mjeseci;

- da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima.

13. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru, tipskom ugovoru u kojemu tužitelj nesporno ima status potrošača. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li odredbe 5.2. i 12.1.

Ugovora o kreditu, ništetne ili ne.

U odnosu na tzv ulaznu naknadu iz točke 5.2. Ugovora tj naknadu za obradu kreditnog zahtjev i upravljanje kreditom od 0,50 % iznosa odobrenog kredita.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07. - u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14.1. Prema odredbi članka 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

14.2. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

15. Za napomenuti je, da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

16. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), koju navode i nižestupanjski sudovi, implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

19. Dakle, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu točke 5.2. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno i prije korištenja kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 10.10.2005. nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj: 1201/17) od 12. listopada 2017. godine, propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14.), kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

22. Tijekom ovog postupka, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi u visini od 0,50 % od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

23. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

24. Ovdje je dodatno za navesti, kako sama činjenica što je jednokratna naknada ugovorena u visini od 0,50% od iznosa kredita, dakle određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, dodatno dovodi tužitelja kao korisnika kredit u neravnopravan položaj.

25. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, isti tijekom ovog postupka nije sa uspjehom dokazao koji su to troškovi. Obzirom da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, proizlazi da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

26. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, prema stavu ovog suda, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade u visini od 0,50%, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

27. Za navesti je kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

28. Obzirom na navedeno, u ovom je postupku u potpunosti zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

29. Istaknuti prigovor zastare je neosnovan, obzirom da deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne zastarijeva.

29.1. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na izlaznu naknadu iz točke 12.1. Ugovora tj naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

30. Među strankama je sporno je li citirana odredba točka 12.1. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, a posljedično, sporno je i pripada li tužitelju restitucijski zahtjev sa navedenog osnova. Konačno, sporna je i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

31. Prema odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO), korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

31.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

31.2. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

32. Tuženik je tijekom postupka u bitnome tvrdio da je sporna ugovorna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Nadalje, da je za tužitelja u ugovoru bila predviđena mogućnost učinit kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate, ali da u tom slučaju tuženiku nastaje šteta, a da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano sa nerazmjernim troškovima. Tuženiku da u takvom slučaju nastaje šteta, a da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik se poziva na odredbu čl. 306. st. 1. ZOO-a te predmetna naknada drži odustatninom „sui generis“ specifičnu za ugovor o kreditu, gdje se iznos odustatnine veže uz ostatak glavnice. Dakle, da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja svojevrsnu odustatninu od ugovora koji traje određeni period,

33. Prema stavu ovog suda, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

33.1. Tuženik, na kojemu je teret dokaza u smislu članka 7. i članka 219. ZPP, dakle, osim općenitog pozivanja na mehanizme djelovanja i postupanja banke kao institucije u slučaju prijevremene otplate kredita niti ne navodi u čemu bi se točno manifestirala šteta koja mu je nastala radi prijevremene otplate kredita tužitelja odnosno iznesenim činjeničnim supstratom ne argumentira konkretno postupanje i djelovanja zaposlenika banke prilikom prijevremene otplate kredita u slučaju tužitelja, njihovo daljnje plasiranje na tržište, a radi kojega postupanja da je on pretrpio štetu.

33.2. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na postupanje zaposlenika Banke u slučaju prijevremene otplate kredita to zasigurno nije), slijedom čega je opravdano je za zaključiti da, kod ugovaranja naknade, ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već ista u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku 1024. st. 4. ZOO, jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi.

34. Drugim riječima, odredba 12.1. predmetnog Ugovora o kreditu o naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

35. Dodatno prednjem, iz samog sadržaja ugovorne odredbe proizlazi da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno aktu Banke, dakle, ne navode se nikakvi parametri o eventualno nastaloj šteti u smislu članka 1024. st. 3. ZOO.

36. Obzirom da odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita, u iznosu od 2.533,26 eura, u svojoj suštini predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništetna, budući da je protivna citiranoj kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, što znači da nije pravno valjana.

37. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

38. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

39. Tuženik se pozvao i na odredbu članka 306. st.1. ZOO-a te naveo da se predmetna naknada ima smatrati odustatninom time da u tome članku u st. 5. propisano je da prav odustajanja od ugovora prestaje i kad strana u čiju je korist ugovoreno počne ispunjavati svoje obveze iz toga ugovora ili primati ispunjenje od druge strane. Pa kako je u konkretnom slučaju tuženik u čiju korist je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, počeo primati ispunjenje na temelju ugovora od strane tužitelja to je tuženik izgubio pravo na odustatninu. Slijedom navedenog, nije osnovan ni ovaj navod tuženika.

40. Posljedično, tužitelj ima pravo temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita kako je odlučeno u točki II izreke ove presude, zahtijevati povrat isplaćenog.

41. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, među strankama nije sporno to je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

42. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja, koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja naknade točnije od 29. 10.2005. ulazna naknada tj od 04.06.2011. izlazna naknada pa do isplate.

43. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 , 156/22, 155/23).

44. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare, slijedom čega je u odnosu na osnovanost istoga, za navesti slijedeće.

45. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina.

46. Na sjednici od 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, time da je ovo stajalište dopunjeno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“.

47. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, obvezna su za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

48. Dakle, kako je predmet spora u ovoj pravnoj stvari restitucijski zahtjev s osnova naknada za ulaznu i izlaznu naknadu tj prijevremenu otplatu kredita, jasno je da zastara istoga nije ni počela teći prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe slijedom čega je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

49. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP i članka 155. ZPP. Tako tužitelju, koji je u cijelosti uspio u ovom postupku, u cijelosti pripada i trošak postupka.

50. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora (2.826,54 eura) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

50.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) – dalje ZPP i 255/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) i Tbr. 7, 8, 9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23, 107/25 – dalje Tarife).

50.2. Priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe 100 bodova, sastav podneska od 23.08.2024. od 100 bodova, za pristup na ročište od 03.12.2025. od 100 bodova, što ukupno iznosi 300 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi priznati parnični trošak iznosi 600,00 eura koji valja uvećati za 25% PDV-a od 150,00 eura isti iznosi 750,00 eura, za koji iznos valja obvezati tuženika na isplatu u roku od 15 dana.

50.3. Tužitelja pripadaju i zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem odredbe članka 151.st.3. ZPP-a u svezi sa čl. 29.st.2. ZOO-a.

U Splitu 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA: - pun. tužitelju

- pun. tuženiku

- u spis