REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7758/24-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Sanji Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja NE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimay, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d., OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 18. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 9912546283, sklopljenog 13. travnja 2012., između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 317,36 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 789,81 eur sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 13,27 eur sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. U tužbu se tvrdi da su 13.4.2012. stranke sklopile potrošački Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 9912546283, da je u čl. 8. Ugovora određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u visini 1,60% od iznosa odobrenog kredita, koja odredba je protivna zakonu, da predmetni ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije informirao tužitelja o svim relevantnim činjenicama u vezi sporne naknade, na što se ta naknada točno odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 1,60% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova, a niti su tužitelju bili uručeni drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano, da tužitelj na tu odredbu nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora, da ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava, da je tuženik uglavljivanjem i nametanjem neodređene i netransparentne odredbe u ugovor, na koju odredbu tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, da je tuženik nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takva ugovorna odredba smatra nepoštenom, da je 13.4.2012. tuženik naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 2.391,14 kn / 317,36 eur, koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju jer je bio nesavjestan i nepošten stjecatelj obzirom da je spornu ugovornu odredbu, koja je nepoštena i ništetna, sam sastavio i istu nametnuo tužitelju.

2. Tužitelj je predložio sudu da presudom utvrdi da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj 9912546283, sklopljenog dana 13.4.2012. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% od iznosa odobrenog kredita, da naloži tuženiku da tužitelju plati iznos od 317,36 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13.4.2012. pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi prouzrokovan parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu u cijelosti, da je potraživanje tužitelja u zastari, da odredba o ulaznoj naknadi propisuju jasan i nedvosmislen iznos naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, izražena je u točno naznačenom postotku od 1,60% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, da se o navedenim naknadama pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita kao i za osiguranje kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila uvriježena praksa banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, da tužitelj tvrdnju da se o predmetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom, nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu prilagođen potrošača s kojim se ugovor sklapa pa se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i dr., da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, da je tužitelj u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja, da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

4. Na ročištu održanom 18.2.2026. punomoćnik tuženika je izjavio da tuženik ne osporava visinu potraživanja (str. 78 spisa).

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu br.: 9912546283 od 13.4.2012. (str. 6 i 7 spisa), dopis tuženika od 28.1.2021. (str. 8 i 9 spisa) te Interni nalog za prijenos od 13.4.2012. (str. 10 spisa).

6. Tužitelj NE, saslušan u dokaznom postupku, iskazao je da je tekst ugovora banka unaprijed sastavila, ugovor mu je predočen radi potpisa, nije mogao pregovarati o odredbama tog ugovora, nije niti znao da bi trebao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nije mu objašnjeno na što se točno odnosi ta naknada niti koliko ona iznosi, ugovor je mogao pročitati neposredno prije potpisivanja odnosno rečeno mu je da može prihvatiti ili ne prihvatiti, u kojem slučaju ne bi dobio kredit, da je naknada za obradu kredita naplaćena na način da je obustavljen određeni iznos od odobrenog kredita, kredit je trebao za renoviranje obiteljske kuće u kojoj je stanovao s obitelji.

7. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim.

8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu br.: 9912546283 od 13.4.2012. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu iznos od 317,36 eur sa zateznim kamatama.

10. Između stranaka nije sporno:

- da su stranke 13.4.2012. sklopile Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu br.: 9912546283,

- da je tuženik 13.4.2012. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 317,36 eur / 2.391,14 kn,

- visina potraživanja.

11. Između stranaka je sporno:

- je li ništetna odredba čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

- je li nastupila zastara potraživanja.

12. Iz Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu br.: 9912546283 od 13.4.2012. (str. 6 i 7 spisa, dalje: Ugovor) proizlazi da je u čl. 1., 2. i 4. Ugovora navedeno da je kredit nenamjenski u kunama uz valutnu klauzulu vezanu uz eur, da je iznos kredita 20.000,00 eur u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju liste banke za 1,00 eur važeće na dan korištenja kredita, rok otplate kredita je 180 mjeseci. U čl. 8. Ugovora je navedeno da za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visinu 1,60% od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.

Iz dopisa tuženika od 28.1.2021. (str. 8 i 9 spisa) proizlazi da je prilikom podizanja kredita br.: 9912546283 naplaćena naknada za obradu kredita 1,60% od iznosa kredita, što je po srednjem tečaju HNB na dan 13.4.2012. iznosilo 2.391,14 kn te je naplaćena naknada za povlačenje HROK izvješća u iznosu od 20,00 kn.

13. Iz Internog naloga za prijenos od 13.4.2012. (str. 10 spisa) proizlazi da je tužitelj 13.4.2012. platio naknadu po kreditu u iznosu od 317,36 eur / 2.391,14 kn.

14. Člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog čl. ZZP propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog čl. ZZP propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Članak 97. ZZP navodi primjere ugovornih odredbi koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima, pa tako navodi da bi to bila odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da se potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati s tom odredbom.

16. Članak 98. st. 1. ZZP propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17. Članak 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Članak 100. ZZP propisuje da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

19. Članak 101. st. 1. ZZP propisuje da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Članak 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Stavak 2. istog članka ZZP propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

21. Članak 1022. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku.

22. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tekst ugovora sastavio tuženik, da o odredbama ugovora nije mogao pregovarati, da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, niti koliko ona iznosi.

23. Prema odredbi čl. 4. ZOO, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

24. Sud smatra je tuženik člankom 8. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu br.: 9912546283 od 13.4.2012. prenio na tužitelja obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,60% od iznosa odobrenog kredita, čime je na štetu tužitelja stvorena značajna neravnoteža u pogledu prava i obveza, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Pri tome treba reći da predmetni ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade što dovodi do toga da ta odredba ugovora nije bila jasno određena. Tuženik je takvom ugovornom odredbom proizvoljno odredio visinu naknade, o čemu se, kao što je već naprijed navedeno, nije pojedinačno pregovaralo.

26. Stoga je predmetna ugovorna odredba ništetna, jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (članak 96. st. 1. i st. 2. ZZP).

27. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

28. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

29. Stoga je sud, temeljem čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP, utvrdio da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu br.: 9912546283 sklopljenog između tužitelja i tuženika 13.4.2012. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, a koja odredba glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,60% (jedan cijela šezdeset posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“.

30. Članak 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,60% iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a koja ugovorna odredba je nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

32. Stoga je sud, temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO, naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 317,36 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13.4.2012. (datum kada je ta naknada naplaćena) pa do isplate. Pri čemu se ističe da visina potraživanja nije sporna.

33. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja treba reći da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30.2.2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti, slijedom čega prigovor zastare nije osnovan.

34. Stoga je sud odlučio kao u izreci ove presude pod I. i II.

35. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23, dalje: Tarifa).

36. Trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 789,81 eur, odnosi se na:

- trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eur (Tbr. 7. st. 1. Tarife),

- trošak sastava podneska od 25.4.2025. u iznosu od 150,00 eur (Tbr. 8. st. 1. Tarife – očitovanje na navode odgovora na tužbu),

- trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištu 16.9.2025. u iznosu od 150,00 eur (Tbr. 9. st. 1. Tarife),

- trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištu 18.2.2026. u iznosu od 150,00 eur (Tbr. 9. st. 1. Tarife),

- PDV od 25% u iznosu od 150,00 eur,

- sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 13,27 eur,

- sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 eur.

37. Kako sudu u vrijeme pisanja presude nije poznato hoće li punomoćnik tužitelja pristupiti na ročište za objavu presude, taj trošak tužitelju nije dosuđen, a ako punomoćnik tužitelja pristupi na to ročište, sud će o istom odlučiti dopunskim rješenjem.

38. Sud je odbio preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 13,27 eur (zahtjevan trošak u iznosu od 803,08 eur (u koji nije uključen trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 93,75 (PDV uključen) – dosuđen trošak u iznosu od 789,81 eur = 13,27 eur).

39. Odluka o kamatama na troškove parničnog postupka sukladna je čl. 151. st. 3. ZPP.

40. Stoga je sud odlučio kao u izreci ove presude pod III. i IV.

U Zagrebu, 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Sanja Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu, u roku od 15 dana, računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Dostaviti:

1. pun. tužitelja uz rješenje o obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu

2. pun. tuženika