REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. P-539/2023

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Juraj Magud, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 04.ožujka 2026. godine, a presude javno objavljene dana 30.ožujka 2026. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj: 266- 206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banke na dan 7. srpnja 2006.g., a koji je solemniziran na dan 7. srpnja 2006.g., kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, posl.br.OU-865/06 koje glase:

- čl. 2. koji glasi: „…CHF (…CHF) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.“;

- čl.4.st.3. koji glasi. „Kredit se otplaćuje u 360 (tristođezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ….CHF (…CHF) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 7.990,99 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi do 31. srpnja 2015.g., određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.g., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 1,55 EUR od 01.09.2006 do naplate

- na iznos od 1,82 EUR od 03.10.2006 do naplate

- na iznos od 1,21 EUR od 01.11.2006 do naplate

- na iznos od 19,29 EUR od 01.11.2008 do naplate

- na iznos od 3,51 EUR od 03.12.2008 do naplate

- na iznos od 25,61 EUR od 01.01.2009 do naplate

- na iznos od 29,81 EUR od 03.02.2009 do naplate

- na iznos od 31,70 EUR od 03.03.2009 do naplate

- na iznos od 26,47 EUR od 01.04.2009 do naplate

- na iznos od 27,47 EUR od 01.05.2009 do naplate

- na iznos od 19,47 EUR od 02.06.2009 do naplate

- na iznos od 13,59 EUR od 01.07.2009 do naplate

- na iznos od 15,15 EUR od 01.08.2009 do naplate

- na iznos od 18,25 EUR od 01.09.2009 do naplate

- na iznos od 17,99 EUR od 01.10.2009 do naplate

- na iznos od 14,85 EUR od 03.11.2009 do naplate

- na iznos od 20,73 EUR od 01.12.2009 do naplate

- na iznos od 25,46 EUR od 01.01.2010 do naplate

- na iznos od 32,17 EUR od 02.02.2010 do naplate

- na iznos od 30,64 EUR od 02.03.2010 do naplate

- na iznos od 39,75 EUR od 01.04.2010 do naplate

- na iznos od 38,02 EUR od 01.05.2010 do naplate

- na iznos od 42,78 EUR od 02.06.2010 do naplate

- na iznos od 70,57 EUR od 01.07.2010 do naplate

- na iznos od 64,56 EUR od 03.08.2010 do naplate

- na iznos od 82,91 EUR od 01.09.2010 do naplate

- na iznos od 76,57 EUR od 01.10.2010 do naplate

- na iznos od 66,37 EUR od 03.11.2010 do naplate

- na iznos od 87,89 EUR od 01.12.2010 do naplate

- na iznos od 112,54 EUR od 01.01.2011 do naplate

- na iznos od 93,62 EUR od 01.02.2011 do naplate

- na iznos od 100,90 EUR od 01.03.2011 do naplate

- na iznos od 92,45 EUR od 01.04.2011 do naplate

- na iznos od 93,99 EUR od 01.05.2011 do naplate

- na iznos od 129,76 EUR od 01.06.2011 do naplate

- na iznos od 133,24 EUR od 01.07.2011 do naplate

- na iznos od 163,12 EUR od 02.08.2011 do naplate

- na iznos od 147,77 EUR od 01.09.2011 do naplate

- na iznos od 130,97 EUR od 01.10.2011 do naplate

- na iznos od 123,18 EUR od 01.11.2011 do naplate

- na iznos od 121,95 EUR od 01.12.2011 do naplate

- na iznos od 129,59 EUR od 01.01.2012 do naplate

- na iznos od 136,25 EUR od 01.02.2012 do naplate

- na iznos od 137,15 EUR od 01.03.2012 do naplate

- na iznos od 132,54 EUR od 01.04.2012 do naplate

- na iznos od 135,65 EUR od 01.05.2012 do naplate

- na iznos od 137,78 EUR od 01.06.2012 do naplate

- na iznos od 134,20 EUR od 01.07.2012 do naplate

- na iznos od 135,14 EUR od 01.08.2012 do naplate

- na iznos od 132,45 EUR od 01.09.2012 do naplate

- na iznos od 126,73 EUR od 02.10.2012 do naplate

- na iznos od 132,92 EUR od 01.11.2012 do naplate

- na iznos od 135,89 EUR od 01.12.2012 do naplate

- na iznos od 133,72 EUR od 01.01.2013 do naplate

- na iznos od 122,05 EUR od 01.02.2013 do naplate

- na iznos od 131,97 EUR od 01.03.2013 do naplate

- na iznos od 132,83 EUR od 03.04.2013 do naplate

- na iznos od 128,95 EUR od 01.05.2013 do naplate

- na iznos od 116,86 EUR od 01.06.2013 do naplate

- na iznos od 116,55 EUR od 02.07.2013 do naplate

- na iznos od 119,52 EUR od 01.08.2013 do naplate

- na iznos od 124,28 EUR od 01.09.2013 do naplate

- na iznos od 130,87 EUR od 01.10.2013 do naplate

- na iznos od 127,47 EUR od 01.11.2013 do naplate

- na iznos od 129,88 EUR od 01.12.2013 do naplate

- na iznos od 132,61 EUR od 01.01.2014 do naplate

- na iznos od 106,86 EUR od 01.02.2014 do naplate

- na iznos od 109,71 EUR od 01.03.2014 do naplate

- na iznos od 108,78 EUR od 01.04.2014 do naplate

- na iznos od 105,62 EUR od 01.05.2014 do naplate

- na iznos od 104,61 EUR od 01.06.2014 do naplate

- na iznos od 105,06 EUR od 01.07.2014 do naplate

- na iznos od 108,65 EUR od 01.08.2014 do naplate

- na iznos od 111,67 EUR od 02.09.2014 do naplate

- na iznos od 111,04 EUR od 01.10.2014 do naplate

- na iznos od 113,65 EUR od 01.11.2014 do naplate

- na iznos od 115,43 EUR od 02.12.2014 do naplate

- na iznos od 114,38 EUR od 01.01.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.02.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.03.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.04.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.05.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 02.06.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.07.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.08.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.09.2015 do naplate

- na iznos od 114,67 EUR od 01.10.2015 do naplate.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.650,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 30.ožujka 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 05.lipnja 2023.g., tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom (tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditorom dana 7. srpnja 2006.g., sklopio Ugovor o kreditu broj 266-206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika, pod posl.br.OU-865/06 dana 7. srpnja 2006.g., a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

U predmetnom ugovoru, tuženik je koristio nepoštenu, te stoga i ništetnu ugovornu odredbu, a prema kojoj ugovornoj odredbi je švicarski franak (CHF) ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a o čemu se u konkretnom slučaju nije uopće pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj na bilo koji način bilo informiran o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tuženika prema tužitelju kao potrošaču. Navedeno je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je postupajući na navedeni način tuženik stekao bez osnove novčani iznos od 7.990,00 EUR, jer je tužiteljeva obveza zbog znatnog rasta i promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, čime je doveden u krajnje nepovoljan položaj.

Visoki trgovački sud RH je u svojoj odluci posl.br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., kojom je odbijena žalba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., utvrdio da su tužene banke (između ostalog i tuženik u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita (što tužitelj nedvojbeno jest) time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile »ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima«, tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti potrošača. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, u odnosu na pitanje valutne klauzule u švicarskim francima odluka je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetnom preispitivanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev-2221/18 od 3, rujna 2019.g., koji je odbio reviziju banaka i potvrdio odluku VTS RH posl.br.Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. Dakle, pravomoćno je utvrđeno da je više banaka, a među kojima je i tuženik, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskim francima kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih stranaka.

Budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 7. srpnja 2006.g., dakle upravo u periodu na kojega se odnosi gore navedena presuda, ista se odnosi i na predmetni kreditni posao, pa se tužitelj poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku prema kojoj su sudovi vezani za pravna shvaćanja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Također, pokretanjem kolektivnoga spora pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, dana 4. travnja 2012.g., prekinut je tijek zastare potraživanja, a donošenjem navedene pravomoćne presude dana 14. lipnja 2018.g., zastarni rok od pet godina je ponovno počeo teći tako da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

I sudska praksa zauzela je jasan i nedvosmislen stav po pitanju osnovanosti traženja na utvrđenje ništetnosti odredbi u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te je tuženik tužitelju dužan isplatiti razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/HRK na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/HRK na dan isplate kredita.

Tužitelj i tuženik su dana 11. travnja 2016.g., zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 266-206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, broj: OV-3413/2016 na dan 12. travnja 2016.g., a kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem navedenog aneksa nije riješeno pitanje preplate uslijed nepoštene i ništetne klauzule o CHF kao valuti uz koju je vezana glavnica pa tužitelj ima osnovan zahtjev na utvrđenje tih odredbi ništetnima te na isplatu uslijed stečenog bez osnove. Tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev, naveden u izreci ove odluke.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 19.rujna 2023.g., tuženik u bitnome navodi da ne postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je provedbom konverzije u potpunosti tužitelj već ostvario pravnu zaštitu pa to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku. Provedenom konverzijom riješeno je konačno i trajno problematika kredita, te je temeljem provedene konverzije tužitelj obeštećen za iznose koje potražuje tužbom a da navedeni iznos odgovara iznosu pretplate utvrđenom čl. 2 aneksa, a priznate pretplaćene svote su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Ističe prigovor zastare tražbine jer je protekao rok od tri godine s obzirom da se radi o povremenim iznosima od dospjelosti svih anuiteta po osnovnom ugovoru, a ako se radi o stjecanju bez osnove također da je proteklo više od 5 godina pa je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Također navodi da je neosnovano pozivanje na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora jer da nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, da tužitelj nije postavio prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, da među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnosi i da se pravomoćnog prvostupanjske presude u kolektivnoj sporu ne odnosi na osnovni ugovor. Smatra da je odredba osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli bilo izričito dozvoljeno temeljem zakona, da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti i da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer je ta odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Navodi i da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja sa tim kreditnim proizvodom i objasnio što znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta u vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Navodi da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o njoj pojedinačno pregovaralo te da valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača kao i da ugovaranjem valutne klauzule tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor prijeboja za iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem za razdoblje u kojem je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan sklapanja kredita za koji iznos ističe prigovor radi prebijanja.

3.U dokaznom je postupku sud pregledao cjelokupnu pravnorelevantnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu, broj ugovora: 266-206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 7. srpnja 2006.g.,solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđen, posl.br.OU-865/06 od 7. srpnja 2006.g.,(list spisa 8-18, 39-44), Izvadak iz knjige položenih ugovora Zemljišnoknjižni odjel Zagreb dana 25.05.2006. (list spisa 20), specifikacija uplata za razdoblje od 30. kolovoza 2006.g., do 30. rujna 2015.g. (list spisa 22-24), otplatni plan za razdoblje od 19. srpnja 2006.g., do 31. ožujka 2016.g., (list spisa 25-27), pregled prometa za klijenta za razdoblje od 31. kolovoza 2006.g., do 13. travnja 2016.g. (list spisa 28-38), presuda Općinskog suda u Splitu,

posl.br.P.3319/22 (list spisa 45-105), presuda Općinskog suda u Rijeci,

posl.br.P.2948/2019 (list spisa 106-128), presuda Općinskog suda u Osijeku, posl.br.P.1289/19. (list spisa 129-143), stručni članak autora mr. sc. ŠB, dipl. iur., „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19 (list spisa 189-198), stručni članak autora IB i LB, „Inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja“, UDK 336.748.12, 332.12 (list spisa 199-214), Mišljenje Vlade Republike Hrvatske Klasa:

330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine (list spisa 215- 217, 228-230, 233-235), Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „NE UZIMAJTE KREDITE U ŠVICARSKIM FRANCIMA“ objavljen dana 20.07.2005. godine (list spisa 218), Članak objavljen u mediju 24sata pod naslovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ dana 26.08.2006. godine (list spisa 219), Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen dana 09.07.2005. godine (list spisa 220), Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen dana 18.07.2005. godine (list spisa 221), dokument „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od dana 02.11.2011. godine (list spisa 222), Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine (list spisa 223-224), dokument „Random walk model kretanja tečaja“ od dana 01.03.2013. godine (list spisa 225-227), Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA:

Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine (list spisa 231- 232), Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05 (list spisa 236-239), Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05 (list spisa 240-249), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria d.d. (lits spisa 250-275), Opći uvjeti poslovanja sa građanima Hypo Alpe Adria d.d. (list spisa 276-281), Opći uvjeti poslovanja Slavonske banke d.d. Osijek (list spisa 287- 297), godišnje izvješće HNB iz 1992. i bilten od bankama (list spisa 298-400), sudska praksa (list spisa 401-904), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka MB (list spisa 918-919), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja na ročištu dana 25.lipnja 2024. (list spisa 919-920), financijsko vještačenje putem stalnog sudskog vještaka Stefani Gardašanić (list spisa 926-946), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022.g., (list spisa 956-962), presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.Gž-635/2020 od 11. veljače 2025.g. (list spisa 963-973), kamatne stope banaka na kunske kredite (list spisa 907-910, 980-983), usmeno je saslušana vještakinja Stefani Gardašanić na ročištu 04.ožujka 2026 (list spisa 984-985)

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je ništetnosti ugovora o kreditu odnosno odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedene odredbe ugovora o kreditu.

6. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li potraživanje tužitelja u zastari, je li konverzijom kredita nastupila novacija obveze tuženika.

6.1. Među strankama nije sporno da su 07. srpnja 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 266-206/2006 za kupnju stana kojim je kreditor (tuženik) odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti od 106,400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti , da se kamate obračunavaju u postotku od 4,99 % dekurzivno godišnje. Nije sporno da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu 12. travnja 2016. kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. ("Narodne novine", broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15).

7. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pogrešno pripisuje tuženik u ovom sporu, taj da u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, ovo budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo znači da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

7.1 Iz citiranog sadržaja Ugovora o kreditu i vremenu sklapanja, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-632/2017, te odluci Vrhovnog suda Rev-2221/2018 vođenim radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredbi o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi vezano uz švicarski franak, a u kojoj su banke, između kojih je i tuženik sklapao s potrošačem u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

8. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da je mjesečni anuitet vezan za kretanje švicarskog franka na dan plaćanja bez da je tuženik o istom pojasnio ekonomske rizike koji mogu nastati za tužitelja uslijed promjene tečaja CHF, te činjenicom da je tužitelji tijekom otplate kredita zbog povećanja tečaja CHF otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

9. Naime, iz niti jedne isprave koju tuženik dostavlja u spis ne proizlazi da se radi o ispravama koje su tužitelju od strane tuženika prezentirane i bile poznate prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, a čak i da je sud našao dokazanim da se radi o ispravama koje su tužitelju prezentirane, iz sadržaja niti jedne od ovih isprava ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF.

Dapače, iz iskaza tužitelja TB proizlazi da je išao kod nekoliko banaka kako bi uzeo kredit, te su mi redom u svim bankama nudili kredit isključivo u švicarcima. Točno se sjećam da je u Hypo banci gđa. MB također nudila kredit jedino u CHF. On tvrdi kako je izričito tražio kredit u eurima, jer je u eurima trebao platiti cijenu stana prodavatelju međutim u banci su ukazali da je puno bolje uzeti kredit u CHF. Nakon mjesec dana pozvali su ga iz banke i obavijestili da mu je odobren kredit za iznos u CHF a ne u eur. Ugovor o kreditu je pročitao. Osnovno je shvatio, a sve je bilo po principu uzmi ili ostavi. Niti u jednom trenutku mu nisu dali objašnjenje zbog čega mi nije odobren kredit u eurima. U početku je rata bila oko 2.800,00 kn da bi naknadno narasla i do preko 4.000,00 kn. Ono što su u banci rekli da promjena kamatne stope ovisi o kretanju tržišta te da je iznos rate vezan za valutu koja je promjenjiva. Tako da je u tom smislu dobio samo općenite informacije te me nitko nije upozorio da je to rizičan kredit, a što sam naknadno čuo i saznao iz izjava na televiziji i na činjenicu da je HNB upozoravala da je riječ o rizičnim kreditima. Prije ovog kredita nisam imao drugi kredit. Kod javnog bilježnika sam potpisao ugovor, međutim niti tamo mi nije nitko ništa objasnio. Kada je došla prilika za konverziju pristao sam jer sam mislio kako ću riješiti budućnost kredita međutim sklapanjem nije došlo do mog potpuno obeštećenja, kredit se još uvijek otplaćuje. Po mome sjećanju u razgovoru sa službenicom MB prilikom uzimanja kredita sjećam se da je razlika u kamatnoj stopi između CHF-a i eura bila 1 %. To se sigurno sjećam da je ona meni izjavila ali mi nije objašnjeno zašto mi onda nisu odobrili kredit u eurima. Bio sam dao kaparu za stan tako da nisam imao više izbora i novci su mi hitno trebali, a kao što sam rekao sve je bilo na principu uzmi ili ostavi. Nekretnina koju sam kupio, kupio sam za stanovanje te sam u njoj i živio .

9.1.Iz iskaza svjedokinje MB proizlazi kako se sjeća tužitelja te da je radila na obradi njegovog kredita, ali se ne sjeća detalja vezano za konkretni kredit. Općenito navodi kako su klijenti dolazili s zahtjevom za kredit te bi mi temeljem njihove plaće izvršili izračun o njihovoj kreditnoj sposobnosti. Svaki klijent je sam birao koju valutu će uzeti kredit. klijenti su se pretežno odlučivali za kredite u Švicarcima jer je bila velika razlika u iznosu kamatne stope, a ono što su u banci bili educirani je bilo generalno znanje vezano za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu. Razgovor s klijentom je bio sveden na općenita znanja i uobičajena pitanja koja su klijenti postavljali. Ugovori su bili tipski koje je banka sastavljala i nije bilo mogućnosti da klijent utječe na sadržaj ugovora. Kada je stupio na snagu zakon o konverziji, klijenti su dolazili sklapati te ugovore. Uvjeti su bili isti, a klijenti su općenito bili zadovoljni sa tom opcijom. Svjedokinja izjavljuje da uobičajeni rok između podnošenja zahtjeva za kredit isplate kredita treba otprilike tri mjeseca, a u slučaju da se klijentu jako žurilo banka bi u tom slučaju izašla u susret i u kraćem roku. Klijenti su imali mogućnosti odustati od zahtjeva za kredit. U svom razgovoru sa klijentima je iste upoznavala o značenju valutne klauzule.

Dakle, tuženik iskazom svjedokinje nije dokazao da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo odnosno da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku.

10.Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11.Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih, čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužitelj mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama.Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom određene valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, a što sud gore u obrazloženju utvrđuje i ocjenom iskaza tužitelja, pa nije uvjerljiv navod tuženika da je on s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.

12. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

13.Čitanjem spornih odredbi članka 2.i 4 Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporne ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos, namjena i korištenje kredita“ te "otplata kredita", da nije pisano sitnim slovima, već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kako to sudu iskazuje i sama tužitelj kada navodi da joj se po ugovoru o kreditu u CHF anuitet znatno povećao, dok tuženik u tijeku ovog postupka nedvojbeno ne dokazuje da je tužitelja prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj kojeg tuženik o riziku švicarskog franka i u svezi promjene tečaja CHF i parametara koji utječu na njegovu promjenu nije dovoljno informirao, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez prosječnog potrošača nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj koji je prosječan potrošač izrijekom traži pojašnjenje te ugovorne odredbe ili ga ne traži, pri čemu se tuženik nikako ne može u tome osloniti na informacije koje eventualno ima objavljene na svojoj mrežnoj stranici ili pak na kakav priopćenja Hrvatske naredne banke u svezi tečaja CHF već o svim rizicima mora neposredno na jasan i njoj kao prosječnom potrošaču razumljiv način informirati tužitelja.

13.1. Navod tuženika da je javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu tužitelju dao informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, je u cijelosti neosnovan. Ovo kao prvo stoga što je općepoznato da javni bilježnici, koji nisu osobe ekonomske naobrazbe niti financijski stručnjaci, nije mogao tužitelja detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Ovo kao drugo i jer je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98), kao zakona važećeg u trenutku solemnizacije Ugovora o kreditu, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a iz čega proizlazi da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora strankama može samo pročitati onaj sadržaj koji je unesen u ugovor koji solemnizira i u pravnom, a ne ekonomskom smislu objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla. Stoga sud nije ni proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Nikše Viđena.

13.2. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarski franak tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tužitelja tuženik učinio u dobroj vjeri ili pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, neovisno o tome zna li točan iznos za koji će doći do promjene tečaja CHF i točno u kojem vremenskom periodu, a budući mu postojeći rizici o valuti švicarskog franka kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati te sud obzirom na činjenicu koju ističe sam tuženik, tu da se i sam tuženik zadužuje u valuti CHF, sud ne nalazi logičnim niti životnim da tuženik kao financijski stručnjak ne bi bio dovoljno informiran o kretanju tečaja CHF i potencijalnim rizicima zaduživanja u toj valuti. Načelo savjesnosti i poštenja je kao osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba (financijski stručnjak) trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za potrebe kupnje, dakle, rješavanja pitanja koje u današnje vrijeme predstavlja osnovnu životnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene redovne kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatila opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka o čemu će biti riječi u nastavku). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita, sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, također nalazi postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

13.3.Temeljem utvrđenja da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njezinu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nj potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja te koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nesporno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita (što je razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka o čemu će biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno odredba kojim je glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštena i ništetna, a posljedično čemu je prema ocjeni ovog suda obvezu tužitelja na isplatu anuiteta radi povrata kredita za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio određen.

14. Nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ma kredit denominiran u valutu Euro. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija valute CHF u EUR proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio konverziju ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samo zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

14.1. Aneksom ugovora o kreditu ne rješava se pitanje više uplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule već preplata kao razlika između položaja potrošača sa kreditom u CHF i onog u EUR. Odredbama tog zakona nije uređeno na koji bi se način trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominirano u CHF, a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog postupanja banaka, pa tako i ovdje tuženika.

14.2. Takav stav je jasno zauzeo i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2868/2018. Tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug, a radi čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom te osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualno pravo za koje smatra da mu pripadaju.

15. Ono što je sporno je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

15.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.2.Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

15.3. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije deset godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

15.4.Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 DB protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

16.Vezano uz prigovor zastare potraživanja naglašava se da je u kolektivnom sporu tužba podnesena 4.travnja 2012. čime je prekinuta zastara te je zastara ponovno počela teći od 14.lipnja 2018 trenutkom pravomočnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/2012 od 4.srpnja 2013 kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbeu ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako je tužba u ovom postupku podnesena 05.lipnja 2023.g. prije isteka petogodišnjeg roka iz čl.225 ZOO-a, to je prigovor zastare neosnovan.

16.1.Također se ukazuje da pravo na isticanje ništetnosti, sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne zastarijeva, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje te dao zadatak vještaku da 1. izradi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita,

2. izradi izračun ukupnih zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod točkama 1.sve do dana provedene konverzije.

3. izradi izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata odbije eventualna pretplata priznata u konverziji, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, a ukoliko ukupno utvrđeni iznos zakonskih zateznih kamata nije dovoljan da bi se izvršio prijeboj eventualno utvrđene preplate iz konverzije, preostali iznos je potrebno kompenzirati s glavnicom preplaćenih iznosa,

4. na preostali iznos glavnice, nakon odbitka pretplate utvrđene konverzijom, teku zakonske zatezne kamate, počev od 01. listopada 2015.g. pa sve do isplate.

5. te se posebno očitovati jeli konverzija provedena sukladno ZID ZPK.

17.1. Vještakinja Stefani Gardašanić u svom nalazu i mišljenju (list spisa 926-946) navodi kako je datum isplate kredita 19.srpnja 2006. za koji se veže početni tečaj. Plaćanje kredita se vrši po tečaju na dan plaćanja. Kredit je konvertiran u EUR 11.04.2016. s datumom 30.09.2015.

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 60.208,24 HRK, odnosno 7.990,97 EUR.

Negativna preplata tečaja (negativne tečajne razlike), kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 1.915,28 HRK, odnosno 254,18 EUR.

Neto preplata tečaja iznosi 58.292,96 HRK, odnosno 7.736,79 EUR, te je sve prikazano u tablici 3 nalaza i mišljenja.

Ukupna pretplata kamate i tečaja s zateznom kamatom iznosi: Preplata tečaja (pozitivne razlike) iznosi 7.990,97 EUR, a zatezne kamate na preplatu tečaja do 30.09.2015.g. iznosi 2.658,45 EUR. Ukupna preplata tečaja sa zateznom kamatom do 30.09.2015. (tablica 4).

Aneksom Ugovora o kreditu od 11.04.2016.g. izvršena je konverzija kredita u EUR s datumom 30.09.2015. U konverziji na utvrđen je manjak od 1.492,25 HRK, odnosno 198,06 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 5).

Ukupna preplata tečaja, te zateznih kamata na pretplate tečaja iznosi 10.649,42 EUR.

Razlika između preplate tečaja sa zateznom kamatom do 30.09.2015. i preplate u konverziji iznosi 10.649,42 EUR (tab. 5).

Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa čl. 19. c. st.1 ZIDZPK/15.

18. Podneskom od 24.rujna 2025. tužitelj navodi kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tvrdi da je provedenim financijskim vještačenjem nedvojbeno utvrđeno postojanje preplate tečaja i to u visini od 7.990,97 EUR, što u cijelosti potvrđuje postavljeni tužbeni zahtjev. Također, iz provedenog vještačenja je vidljivo da nije bilo nikakve pretplate u konverziji. U odnosu na navode tuženika o negativnim tečajnim razlikama te o istaknutom prigovoru prijeboja takvih razlika sa potraživanjem tužitelja, ističe se da je takav zahtjev potpuno neosnovan. Tužitelj naime ništa ne duguje tuženiku. Samo opreza radi tužitelj u tom pravcu ističe i prigovor zastare. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022.g., Sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač (tužitelj) nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do dana sklapanja ugovora o konverziji. Dakle, sada je i Vrhovni sud Republike Hrvatske nesporno i konačno utvrdio pravo tužitelja na potraživanje onoga što je tuženik stekao bez osnove, a bez ikakve dvojbe je utvrđeno i to da provedena konverzija ne oduzima tužitelju pravo potraživati ono što je tuženik stekao bez osnove, na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. U podnesku od 30.listopada 2025. tuženik opetovano ističe ono što tvrdi od početka ovog spora: da u ovom predmetu ne postoji „preplata“ i da tužitelj nema pravo na nikakvo „obeštećenje“. Kao što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, svaka kunska uplata koju je tužitelj uplatio tuženiku ima svoj pravni temelj u Aneksu, koji je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tim Aneksom u cijelosti su i retroaktivno izmijenjene navodno ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora o kreditu na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu zbog stjecanja bez osnove. Drugim riječima, nakon što je spomenutim Zakonom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku pretvoren u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euru, primijenjena je i kamatna stopa koja je vrijedila za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u euru. Tako je i u ovom slučaju, ako je već prvotno sklopljeni ugovor pretvoren u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite.

20. Na ročištu održanom dana 04.ožujka 2026. saslušana je vještakinja Stefani Gardašanić.

20.1. Vještakinja izjavljuje kako ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Navodi da u konkretnom slučaju tužitelj u konverziji nije utvrđena nikakav pretplata već manjak od 197,06 €. Prema izračunu pozitivna pretplata tečaja iznosi 7.990,97 €.

20.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, a stranke nisu prigovorile matematičkoj pravilnosti obračuna, te je isti je u cijelosti prihvaćen.

21.Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativne razlike nastale u periodu kada je tuženik anuitet kredita tužiteljici obračunavao primjenom nižeg tečaja od onog na dan isplate kredita, poradi čega je u izreci ove presude, ovo sukladno čl. 338. st. 3. ZPP sud i utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju. Naime, nedvojbeno je da tuženik od tužitelja s osnova tečaja nije ništa neosnovano primio budući je tužitelj isplatu po tuženiku mu obračunatih anuiteta vršio kao ispunjenje svoje ugovorne obveze na vraćanje anuiteta kredita pa tuženik prema tužitelju nema potraživanje po osnovi stečenog bez osnove, a kako je isti Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca, a ne potrošača, to tuženik niti temeljem ranije u odluci citiranih odredbi ZZP/03 o posljedicama ništetnosti ugovorne odredbe (o jednostrano promjenjivoj tečaju) od tužitelja ne može osnovano potraživati plaćanje nikakvog iznosa kao iznosa koji je tužitelj po Ugovoru o kreditu manje platio u periodu kada joj je tuženik anuitete kredita obračunavao po nižem tečaju od početnog. Osim toga, ugovorna odredba o jednostrano promjenjenom tečaju je utvrđena ništetnom upravo zbog toga što je ta ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužitelja kao potrošača, pa je zahtjev tuženika da mu tužitelj uslijed utvrđenja da je ništetna ova ugovorna odredba, koju je u Ugovor o kreditu unio sam tuženik koji je sukladno svojoj jednostranoj odluci, dakle, svojoj slobodnoj volji tužitelju obračunao anuitet primjenom nižeg tečaja od početnog, isplati razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi joj bili obračunati primjenom početnog, u izravnoj suprotnosti sa svrhom i smislom zaštite koja je potrošačima u kolektivnom sporu pružena i razlozima zbog kojeg je ova ugovorna odredba utvrđena ništetnom (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž- 2434/2023-3 od 29. studenog 2023.). Posljedice unošenja ništetne odredbe u Ugovor o kreditu koju odredbu pri tome primjenjuje upravo sam tuženik mora snositi sam tuženik pa i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na tužitelja budući isti nije sudjelovao u kreiranju sadržaja ove odredbe niti mu se činjenica ništetnosti ove odredbe može staviti na teret. Konačno, utvrđenje da je tužitelj tuženiku dužan isplatiti bilo koji iznos kao razliku između nižeg anuiteta koje je platila i anuiteta koji bi platio da je tuženik za cijelog otplatnog razdoblja anuitet obračunavao po početnom tečaju bi imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača kao najznačajnije posljedice ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

22. Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO. Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

22.1. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

23.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

23.1.Tužitelju su dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – (100 bod) odnosno 200 eura, te za zastupanje na ročištu 26.02.2024 (100 bod)., 25. 06. 2024. (100 bod), 04.03.2026. (100bod), te za sastav podneska od 24.09.2025, (100 bod) pri vrijednosti boda od 2,00€ , što uvećano za PDV od 25%, iznosi ukupno 1.250,00 eura, a kojem iznosu su kao nužni i neophodni dodani troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, slijedom čega je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eura.

23.2. Na tako dosuđeni iznos parničnog trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja I.st.presude, 30. ožujka 2026., do isplate, temeljem čl.151.st.3.ZPP-a i čl.29.st.1 i 2. ZOO-a.

24. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Juraj Magud

2. Odvjetnik Zlatko Knezović