REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-993/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Đapiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić j.t.d. Split, protiv tuženika ŽN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Čizmiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 12.veljače 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu odluke dana 30.ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 10.225,84 EUR uvećan za zatezne kamate koje teku od 1.siječnja 2003. do 31.prosinca 2007. po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

II.Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 44.774,16 EUR (razlika između traženih 55.000,00 EUR i dosuđenih 10.225,84 EUR) zajedno sa zateznim kamatama od 1.siječnja 2003. do isplate, kao i zatezne kamate na iznos dosuđen u točki I.izreke u postotku višem od dosuđenih.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.620,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30.ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Dana 12.8.2022. uvodno označeni tužitelj i SN su u predmetu ovog suda br. P-1179/2020 protiv uvodno označenog tuženika podnijeli protutužbu radi isplate 55.000,00 EUR i 1.089.690,00 kuna te radi pobijanja "kvarnih kaznenih" kupoprodajnih ugovora od 24.7.2014. i 28.4.2014. Tužba koju su osobno pisali tužitelji se, kako se može razabrati iz opširnih, ali na određeni način konfuznih navoda, činjenično temelji na tome: da se NN (majka tuženika) ugovorom od 28.5.2002. zadužila kod tužitelja za iznos od 55.000,00 EUR koji dug nije vraćen te da je donesena nepravomoćna presuda o ništetnosti tog ugovora.

1.1.O toj protutužbi je odlučeno posebno raspravljati te je formiran predmetni spis. Tijekom trajanja postupka podneskom od **.**.2022. SN je povukla tužbu, a tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev i ustrajao samo u zahtjevu za isplatu iznosa od 55.000,00 EUR na ime povrata pozajmljenog iznosa, a uslijed ništetnosti ugovora o zajmu od 28.5.2002.

2.Tuženik je u podneskom od 13.6.2024. odgovorio na tužbu istaknuvši primarno prigovor zastare, a podredno da iznos od 55.000,00 EUR nikada nije faktično primio jer je taj iznos nastao kapitaliziranjem kamata na inicijalni zajam (koji bi iznosio 10.000,00 DEM), te da je i to potraživanje zastarjelo.

3.Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz pregledom pisane dokumentacije u predmetnom spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, spisa ovog suda broj Po-6/2013 (iz kojeg su preslikana relevantna pismena), saslušanjem stranaka i svjedoka AN, DN i ŠN.

Na ročištu od 12.2.2026. odbijen je tužiteljev prijedlog za vještačenje po vještaku psihijatru jer bi izvođenje tog dokaza predstavljalo preispitivanje pravomoćne sudske odluke.

3.1.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl.104.st.1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO), koji je važio u vrijeme nastanka pravnog odnosa, kojom je propisano: U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

4.1.Tužitelj polazi od toga da je ugovor o zajmu od 28.5.2002. između njega, kao zajmodavca, i tuženika te tuženikove majke NN, kao zajmoprimaca, pravomoćno utvrđen ništetnim presudom ovog suda broj Po-6/2013 od 4.2.2021., potvrđenom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-991/2021 od 12.9.2022. pa da mu se mora vratiti primljeni zajam.

5.Sud je najprije razmotrio prigovor zastare.

Tražbina povrata danog po ništetnom ugovoru (čl. 104. st. 1. ZOO) nije ugovorna tražbina i nije vezana uz ugovorni rok dospijeća. Radi se o zakonskoj tražbini koja nastaje ex lege u trenutku otpadanja pravne osnove - tj. od pravomoćnosti presude kojom je ugovor utvrđen ništetnim. Građanski odjel Vrhovnog suda RH je na sjednici održanoj 30.1.2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. To stoga jer stranke nisu mogle znati za osnovanost svog potraživanja dok ugovor nije uklonjen iz pravnog poretka. Primjena tog načela na predmetni slučaj znači da zastara nije počela teći od 1.1.2003. (rok dospijeća iz ništetnog ugovora) nego od 12.9.2022. (dan pravomoćnosti presude donošenjem drugostupanjske odluke br. Gž-991/2021). Budući da je predmetna tužba podnesena 12.8.2022., dakle još i prije nastupanja pravomoćnosti, prigovor zastare je neosnovan.

6.S obzirom na neosnovanost prigovora zastare, valjalo je utvrditi za meritum ključno činjenično pitanje: koji je iznos tuženik faktično primio od tužitelja na temelju pravnog odnosa iz kojeg je proizišao ništetan ugovor od 28.5.2002., jer se upravo taj iznos, a ne iznos deklariran u ništetnom ugovoru, ima vratiti temeljem čl.104.st.1.ZOO.

6.1.Tuženik tvrdi da mu nikad nije bilo predano 55.000,00 EUR, nego da je taj iznos nastao kapitaliziranjem kamata na inicijalni zajam od 10.000,00 DEM, pa da tražbina za vraćanje 55.000,00 EUR nema osnove. Tužiteljeva je tvrdnja da je iznos iz ugovora stvarno predani iznos. Dakle, sporno je koji iznos je tuženik stvarno primio.

6.2.Za tu ocjenu od osobite je važnosti da je ugovor o zajmu od 28.5.2002. bio prvi pisani ugovor između stranaka. U obrazloženju drugostupanjske presude br. Gž- 991/2021 (točka 10. – list 198), kojom je utvrđena ništetnost tog ugovora i iz zelenaškog razloga, Županijski sud u Slavonskom Brodu izrijekom je naveo da je "tuženik vjerovao da sklapanjem ugovora rješava svoj dug od 20.000 DEM." To je presudna utvrđena činjenica koja tvori neophodnu podlogu izreke te presude i kojom je ovaj sud vezan (o dosegu pravomoćnosti vidi toč.6.7. do 6.9.). Iz tog utvrđenja nedvosmisleno proizlazi da je na dan sklapanja pisanog ugovora o zajmu od 28.5.2002. između stranaka postojao dug tuženika prema tužitelju u iznosu od 20.000,00 DEM i da ga tuženik nije osporavao.

6.3.Tuženik u iskazu danom u ovom postupku na ročištu 13.2.2025. govori da su on i majka potkraj listopada 2000. pozajmili 20.000,00 DEM od tužitelja i RN zajedno (svaki od njih po 10.000,00 DEM) uz kamate od 5% na mjesec. Međutim, tužiteljeva verzija događaja, potvrđena iskazom svjedoka RN u ranijoj parnici br. Po-6/2013 (zapisnik od 19.5.2017. – list 226), jest da RN nije nikada zajedno s tužiteljem pozajmljivao tuženiku novac. RN, svjedok koji je u prijateljskim odnosima s tuženikom, u ranijoj parnici je izrijekom opovrgnuo tvrdnju tuženika da je skupa s tužiteljem pozajmljivao ikakav iznos tuženiku. Ovaj sud ocjenjuje da je taj iskaz RN bio iskren i istinit jer ide protiv svjedokovih interesa (svjedok je mogao temeljem tuženikovog priznanja duga u tom postupku tražiti isplatu od tuženika, a svjedok je svojim iskazom od sebe otklonio status tuženikovog vjerovnika). Izuzev tuženikove tvrdnje (a on je zainteresirana stranka koja je na sve moguće načine pokušavala otkloniti nepovoljne posljedice potpisanog ugovora i dobiti parnicu kako prethodnu tako i ovu), u spisu nema nikakvog ni materijalnog ni personalnog dokaza koji bi potvrdio da je iznos od 20.000,00 DEM bio pozajmljen na jednake dijelove i od tužitelja i od RN.

6.4.Tužiteljev iskaz da je tuženiku predao 55.000,00 EUR u gotovini u prizemlju bilježničkog ureda nije moguće prihvatiti. Izuzev samog tužiteljevog navoda, za predaju te konkretne svote nema ni jednog materijalnog dokaza: nema potvrde o podizanju novca s bankovnog računa (tvrdi da je gotovinu "pretežito držao kod kuće"), a nijedan od saslušanih svjedoka nije bio prisutan predaji novca. Tužiteljev je iskaz stoga prihvatljiv i vjerodostojan samo u dijelu koji se odnosi na inicijalni zajam od 20.000,00 DEM koji je iznos potvrđen utvrđenjima iz ranije parnice.

6.5.Tuženikov iskaz u ovom postupku bio je suglasan s njegovim iskazom koji je dao u ranijoj parnici. Tvrdio je da je zajam primio zajedno s majkom NN (koju je on sam naslijedio), da je iznos od 20.000,00 DEM pozajmljen od tužitelja i RN zajednički te da iznosi iz kasnijih ugovora nisu bili stvarno predani nego su predstavljali narasli dug zbog kamata. U dijelu koji se tiče sudjelovanja RN, taj tuženikov navod nije bio potvrđen ni jednim dokazom osim tuženikove vlastite izjave i bio je izrijekom opovrgnut iskazom samog RN u ranijoj parnici. Stoga tuženikova tvrdnja da je tužitelj pozajmio samo 10.000,00 DEM nije prihvatljiva i vjerodostojna, a ovaj sud zaključuje da je tužitelj bio jedini zajmodavac za cjelokupnih 20.000,00 DEM.

6.6.Svjedoci AN i DN potvrdili su da su bili upoznati s činjenicom pozajmljivanja između stranaka, ali ni jedan od njih nije bio prisutan predaji novca. Svjedok ŠN nije imao nikakvih saznanja o pozajmljivanju.

6.7.Nadalje, valja obrazložiti doseg vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude br. Po-6/2013 potvrđene presudom br. Gž-991/2021.

Odredba čl. 333. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) određuje institut pravomoćnosti presude kojom se odlučilo o zahtjevu. Europski sud za ljudska prava u presudi Brletić protiv Hrvatske (zahtjev br. 42009/10, § 47 obrazloženja) naglasio je implicitno da se materijalni doseg pravomoćnosti ne ograničuje isključivo na formalnu izreku, nego obuhvaća i presudne činjenične okolnosti koje su bile neophodna osnova za donošenje izreke. Sudovi koji naknadno iznova raspravljaju o tim presudnim činjenicama između istih stranaka kršili bi načelo pravne sigurnosti iz čl. 6. Konvencije.

6.8.Utvrđenje iz toč. 10. obrazloženja presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-991/2021 da je "tuženik vjerovao da sklapanjem ugovora rješava svoj dug od 20.000 DEM" bilo je neophodna sastavnica zaključka tog suda o zelenaškom karakteru posla (nerazmjer između 20.000 DEM koje je tuženik smatrao dugom i 55.000 EUR ugovorenih u ništetnom ugovoru). Ta je činjenica presudna podloga izreke (jer ugovor o zajmu od 28.5.2002. nije utvrđen ništetnim samo zbog tuženikove nesposobnosti za rasuđivanje već i zbog zelenaškog karaktera) te je kao takva obuhvaćena materijalnopravnim dosegom pravomoćnosti. Ovaj je sud njome vezan, tj. ne može zaključiti da je tuženik primio 55.000,00 EUR, ali isto tako ne može ni zaključiti da tuženik nije dugovao ništa tužitelju prije sklapanja pisanog ugovora od 28.5.2002.

6.9.Glede prigovora tužitelja da se ne bi trebala koristiti u dokazne svrhe pismena iz predmeta br. Po-6/2013, treba reći da su iste stranke sudjelovale u tom pravomoćno okončanom postupku (dakle, zadovoljeno je načelo neposrednosti) i stoga s obzirom na učinke pravomoćnosti (res iudicata facit ius inter partes) ne postoji nikakva zakonska zapreka da sud utvrđuje činjenice uvidom u bilo koje pismeno iz tog predmeta. Štoviše, u vezi ovoga, ovaj sud navodi jednu analogiju. Naime, prema stajalištu sudske prakse (VSRH, Rev-837/04), u parničnom postupku se može koristiti mišljenje vještaka iz kaznenog predmeta, a stranka (koja nije sudjelovala u kaznenom postupku) ako ima određene prigovore na takvo mišljenje, može ih iznijeti i tražiti da se vještak očituje na te prigovore. Dakle, tim više se mogu koristiti u dokazne svrhe pismena iz ranijeg predmeta u kojemu je stranka sudjelovala.

6.10.Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je iznos od 20.000,00 DEM, koji je prema utvrđenju pravomoćne presude br. Gž-991/2021 tuženik smatrao svojim dugom kojeg je "rješavao" sklopljenim pisanim ugovorom, bio u cijelosti pozajmljen tuženiku (i njegovoj majci koju je tuženik prema vlastitom iskazu naslijedio) od strane tužitelja, a ne popola od tužitelja i RN. Ovaj zaključak suda sukladan je tužiteljevom iskazu koji je potvrđen iskazom RN u prethodnoj parnici te sukladan s utvrđenjem iz presude br. Gž-991/2021 koje govori o "dugu od 20.000 DEM".

6.11.Iz navedenog je razvidno da se iznos od 55.000,00 EUR naveden u ništetnom ugovoru od 28.5.2002. nije predao kao zajam nego je nastao kapitaliziranjem kamata na inicijalni zajam od 20.000,00 DEM. Na to upućuje i serijsko povećanje iznosa u kasnijim ugovorima (55.000,00 EUR u ugovoru od 28.5.2002.; 91.000,00 EUR u ugovoru od 20.7.2005.; 151.000,00 EUR u ugovoru od 15.11.2006.; 213.700,00 EUR u ugovoru od 24.4.2008. - svi ugovori navedeni u presudi br. Po-6/13) koje je strukturno koherentno s kapitaliziranjem kamata, a ne s ponovljenim predajama gotovine. Uostalom, krajnje je nelogično i neživotno da bi tužitelj tuženiku u 6 godina pozajmio ukupno 510.700,00 EUR, a kao osiguranje uzeo samo hipoteku na dvosoban stan.

6.12.Taj inicijalni zajam od 20.000,00 DEM je tužiteljevo stvarno davanje tuženiku, koje je prethodilo prvom pisanom ugovoru i koje je, kako je utvrđeno u ranijoj parnici, bilo podloga za sklapanje ugovora od 28.5.2002. za koji je pravomoćno utvrđeno da ima zelenaški karakter. Stoga se upravo iznos od 20.000,00 DEM (10.225,84 EUR nakon konverzije po tečaju 1,95583 DEM za 1 EUR) ima smatrati iznosom koji je tuženik primio u smislu čl. 104. st. 1. ZOO, a koji je dužan vratiti tužitelju budući da tuženik nije ničim dokazao da ga je vratio tužitelju pa je stoga tužitelju dosuđen taj iznos. Za više traženo (44.774,16 EUR) je odbijen tužbeni zahtjev.

6.13.Što se tiče zateznih kamata, tražbina povrata prema čl. 104. st. 1. ZOO prosuđuje se kao tražbina iz stjecanja bez osnove u smislu čl. 210. ZOO. Sukladno čl. 214. ZOO mora se platiti i zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

S obzirom na to da je tuženik tvrdio da mu je zajam dan bez pisanog ugovora krajem 2000., a tužitelj i tuženik su sklopili pisani ugovor o zajmu 28.5.2002. (u kojemu je ugovorena i hipoteka), ovaj sud je mišljenja kako je sklapanje pisanog ugovora o zajmu s vraćanjem zajma određenim na dan 1.1.2003. bio poziv (zahtjev) tuženiku da vrati tužitelju zajam tog dana. Ugovor možda jest ništav, ali sama isprava tog ugovora, po ocjeni ovog suda, može imati značenje i pozivanja na vraćanje duga (opomena). Dakle, 1.1.2003. tuženik je postao nesavjestan stjecalac iznosa od 10.225,84 EUR pa bi od tog dana trebao platiti zatezne kamate na taj iznos. Glede visine stope zatezne kamate, treba reći da pravo tužitelja da zbog ništavosti ugovora o zajmu (koji je sklopljen u stranoj valuti) zahtijeva stranu valutu, opredjeljuje i njegov zahtjev na kamate u valuti duga po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, a od 1.1.2008. zatezna kamata teče po stopi iz čl.29.st.2. u vezi s čl.22.st.4.ZOO-a donesenog 2005. (tako i VSRH, Rev-965/2009). Za razdoblje prije 1.1.2008. tužitelju ne pripadaju zatezne kamate u postotku višem od dosuđenih pa je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

7.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.2.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT). Tužitelj je uspio u cijelosti u pogledu osnove (koja je isto bila sporna) te u pogledu visine zahtjeva je uspio 18,5% pa je njegov ukupni uspjeh 59,25%, a tuženika 40,75% te bi tuženik njemu mora platiti 18,5% nastalog troška.

Tužitelju je od troška priznato: po 500 bodova za sastav podnesaka od 29.12.2022., 5.7.2024. i 17.6.2025. te za ročišta od 14.11.2024., 13.2.2025., 12.2.2026., što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za 25% PDV-a iznosi 7.500,00 EUR, a 18,5% od tog iznosa je 1.387,50 EUR. Kad se još doda i (razmjerno postotku uspjeha) 122,77 EUR za pristojbu tužbe te 110,34 EUR za pristojbu presude, dobije se iznos od 1.620,61 EUR.

Zatezne kamate na iznos troška su dosuđene temeljem čl.151.st.3.ZPP.

U Splitu, 30.ožujka 2026.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika