Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-160/2024-46

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja Auto-Hrvatska, Stanica za tehnički pregled d.o.o. Rijeka, Osječka 50, OIB: 62750394385, zastupan po odvjetnicima iz OD Knežević i partneri iz Rijeke, protiv tužene EĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz OD Ruždjak i partneri iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove, nakon zaključene glavne i javne rasprave 10. veljače 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja Neven Kneževića, odvjetnika iz OD Knežević i partneri iz Rijeke, te punomoćnice tužene IĆ, odvjetnice iz OD Ruždjak i partneri iz Zagreba, dana 30. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj povrat sredstava ustegnutih po rješenju o ovrsi pod (1)

poslovnim brojem Ovr-9099/16 u ukupnom iznosu od 6.785,88 EUR (51.128,23 kn) , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana ustegnuća 28. prosinca 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u rolu od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa do (1)

zatraženog iznosa od 7.834,12 EUR (59.026,21 kn) , u visini od 1.048,24 EUR (1) (7.897,98 kn) .

(1)

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.685,11 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 564,89 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je pravomoćnom presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci, posl. broj P-680/04 od 9. prosinca 2004., naloženo tužitelju, Auto-Hrvatskoj - Stanici za tehnički pregled d.o.o., platiti tuženoj EĆ iznos od 202,25 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, dok je tuženoj naloženo da ovdje tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 24.712,20 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prijašnji punomoćnik tužitelja, odvjetnik Željko Radoslović, 25. rujna 2006. dopisom je izvršio jednostrani prijeboj međusobnih tražbina iz navedene presude kojeg je prijašnji punomoćnik tužene, odvjetnik Milan Musulin, uredno zaprimio. Iz navedenog dopisa proizlazi da je novčano potraživanje sukladno presudi i rješenju pod posl. brojem P- 680/04, uvećano za zakonske zatezne kamate, ovdje tužene EĆ na dan 25. rujna 2006. iznosilo 38.235,74 kn, dok je novčano potraživanje sukladno presudi i rješenju pod posl. brojem P-680/04, uvećano za zakonske zatezne kamate, ovdje tužitelja Auto-Hrvatske - Stanice za tehnički pregled d.o.o., na dan 25. rujna 2006. iznosilo 31.364,19 kn. Sukladno navedenome te sukladno odredbama ZOO koje se odnose na ispunjenje tražbine i prestanak obveze prijebojem (kompenzacijom), razvidno je kako je obveza tužitelja proizašla iz spomenute presude uredno ispunjena još 2006. godine. Iz navedenog dopisa proizlazi i činjenica da je tužitelj pokazao namjeru da je razliku do iznosa od 38.235,74 kn voljan isplatiti odmah, te je ujedno pozvao tuženu da ga pismeno izvijesti o broju računa na koji bi se navedena razlika isplatila. Tužitelj ističe da mu tužena nikada nije dostavila zatraženi broj računa te da joj tužitelj stoga nije bio u mogućnosti isplatiti razliku. Takvim postupanjem tužena je pala u zakašnjenje. Nadalje, unatoč urednom ispunjenju predmetne tražbine putem prijeboja, tužena pokreće ovršni postupak podnoseći prijedlog za ovrhu dana 15. lipnja 2016. radi naplate tražbine određene presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P-680/04. Povodom takvog prijedloga sud donosi rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-3425/16 od 15. rujna 2016. Dana 15. prosinca 2016. u ovršnom predmetu pod posl. brojem Ovr-3425/16, Općinski sud u Rijeci donosi rješenje o obustavi navedenog ovršnog predmeta iz razloga što je tužena kao ovrhovoditelj u svojem prijedlogu navela pogrešan račun, slijedom čega FINA nije bila u mogućnosti provesti osnovu za plaćanje. Tužena kao ovrhovoditelj 5. prosinca 2016. godine ponovo podnosi novi prijedlog za ovrhu u pogledu iste tražbine, te Općinski sud u Rijeci dana 21. prosinca 2016. donosi rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr- 9099/16. FINA je po rješenju o ovrsi br. Ovr-9099/16 postupila u cijelosti te su dana 28. prosinca 2016. sredstva s računa tužitelja ustegnuta u iznosu od 59.026,21 kn.

(1)

Ustegom sredstava sa računa tužitelja ostvarile su se pretpostavke stjecaja bez osnove, točnije pretpostavke iz čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima, koji određuje pravila u slučaju dvostruke isplate duga: „Tko je isti dug platio dva puta pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima ovog odjeljka.". Dakle, neupitno je kako je dug tužitelja po presudi i rješenju Trgovačkog suda u Rijeci posl. brojem P-680/04 dva puta podmiren, prvi put izvršenim prijebojem, drugi put ustegom sredstava sa računa tužitelja od strane FINA-e, tj. provedbom rješenja o ovrsi pod posl. brojem Ovr-9099/16. Tužitelj je stoga prisiljen putem suda zahtijevati povrat bespravno ustegnutog iznosa od 59.026,21 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana ustegnuća 28. prosinca 2016., budući je takvim ustegnućem drugi puta podmirena jedna te ista tražbina (već podmirena prijebojem 2006. godine). Ne samo da zakonske odredbe o dvostrukoj isplati duga ne dopuštaju takvo što, već je dvostruka isplata duga u suprotnosti s bilo kakvom životnom logikom i moralom, što nije dopušteno. Temeljem svega navedenog, tužitelj je predložio da sud sukladno čl. 1113. ZOO donese presudu kojom će se naložiti tuženoj povrat sredstava ustegnutih po rješenju o ovrsi pod posl. brojem Ovr-9099/16 (1)

u ukupnom iznosu od 7.834,12 EUR (59.026,21 kn) , zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje na navedeni iznos teku od dana ustegnuća 28. prosinca 2016. pa do konačne isplate, u roku od 15 dana.

2. U odgovoru na tužbu tužena je navela da je nesporno da je presudom Trgovačkog suda u Rijeci, posl. broj P-680/2004 od 9. prosinca 2004., koja je postala pravomoćna 9. lipnja 2006., naloženo da ovdje tužitelj isplati ovdje tuženoj iznos od 202,25 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nesporno je da je ovdje tužena potraživanje iz navedene presude prema ovdje tužitelju ostvarila u ovršnom postupku temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. broj Ovr-9099/16 od 21. prosinca 2016., te da je za istu ovrhu navedeni sud 16. kolovoza 2019. donio rješenje kojim se utvrđuje da je ovrha dovršena jer je FINA dopisom od 18. srpnja 2019. izvijestila sud da je po predmetnom rješenju o ovrsi postupljeno u cijelosti, na način da je izvršena naplata tražbine ovršenika. Netočni su navodi tužbe da je punomoćnik tužitelja odvjetnik Željko Radoslović 25. rujna 2006. dopisom izvršio jednostrani prijeboj međusobnih tražbina iz navedene presude Trgovačkog suda u Rijeci. Kako jednostrani prijeboj tužena nikada nije primila, to do prijeboja nije niti došlo. Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, a to znači da izjavu o prijeboju druga strana mora primiti, što ovdje nije slučaj. Prijeboj nastaje izjavom jedne strane drugoj da vrši prijeboj. Ta izjava može biti učinjena usmeno ili pismeno. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je prijeboj nastao onog trenutka kada su se stekli uvjeti za to. (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 3496/95 od 14. svibnja 1996.). Slijedom navedenog, tužena je predložila da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz nadoknadu parničnog troška.

3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004., Izjave o prijeboju tužitelja od 25. rujna 2006., preslike rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr- 3425/2016 od 15. rujna 2016., preslike rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-9099/16 od 21. prosinca 2016., preslike rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-3425/2016 od 15. prosinca 2016., preslike rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. br. Ovr-9099/2016-113 od 16. kolovoza 2019., dopisa od 7. srpnja 2006. Vladimira Gredelja, odvjetnika iz Bjelovara, upućen odvjetniku Željku

(1)

Radosloviću iz Rijeke (punomoćniku tužitelja), preslike presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-1633/2018-9 od 17. siječnja 2019., knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještakinji Sanji Radoš iz Bjelovara, stalnoj sudskoj vještakinji za knjigovodstvo i financije, dopunskim vještačenjem po istoj vještakinji te neposrednim saslušanjem vještakinje.

4. Nije sporno da je presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI- P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004. (presuda pravomoćna s danom 30. svibnja 2006.), naloženo u tom predmetu tuženiku Auto-Hrvatska, Stanica za tehnički pregled d.o.o. Rijeka, ovdje tužitelju, da u tom predmetu tužiteljici EĆ, ovdje tuženoj, plati iznos od 202,25 kn, sa zakonski zateznim kamatama koje teku na iznos od 16,47 kn počev od 1. listopada 1991., na iznos od 21,70 kn počev od 20. listopada 1991., na iznos od 18,90 kn počev od 20. listopada 1991. te na iznos od 145,18 kn, počev od 18. studenog 1991. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u tom predmetu tužiteljici EĆ, ovdje tuženoj, naloženo da u tom predmetu tuženiku Auto-Hrvatska, Stanica za tehnički pregled d.o.o. Rijeka, ovdje tužitelju, naknadi troškove postupka u iznosu od 24.712,20 kn, u roku od 15 dana.

5. Između stranaka nije sporno, a kako to proizlazi iz preslike rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-3425/2016 od 15. rujna 2016., da je ovdje tužena u svojstvu ovrhovoditeljice, protiv ovdje tužitelja, kao ovršenika, podnijela prijedlog za ovrhu radi namirenja tražbine iz citirane presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004., te da je ovršni postupak obustavljen rješenjem istog suda posl. br. Ovr-3425/2016 od 15. prosinca 2016., jer FINA vratila citirano rješenje o ovrsi zbog nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje jer je utvrđeno da račun vjerovnika naznačen u osnovi za plaćanje ne pripada vjerovniku iz prijedloga za ovrhu.

6. Iz preslike presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-1633/2018-9 od 17. siječnja 2019., utvrđeno je da je u tom predmetu po tužbi ovdje tužitelja protiv ovdje tužene donesena presuda posl. broj P-1633/2018-9 od 17. siječnja 2019., kojom je proglašena nedopuštena navedena ovrha koja se vodila kod Općinskog suda u Rijeci pod posl. br. Ovr-3425/16, jer da je nastupila zastara za pokretanja ovrhe.

7. Između stranaka nije sporno, a kako to proizlazi iz preslike rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Ovr-9099/16 od 21. prosinca 2016., da je ovdje tužena, u svojstvu ovrhovoditelja, protiv ovdje tužitelja, kao ovršenika, podnijela novi prijedlog za ovrhu radi namirenja iste tražbine iz citirane presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci, te da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. br. Ovr-9099/2016-113 od 16. kolovoza 2019., utvrđeno da je ovrha u toj pravnoj stvari dovršena, budući da je FINA dopisom od 18. srpnja 2019. izvijestila sud da je po navedenom rješenju o ovrsi postupljeno u cijelosti, na način da je izvršena naplata navedene tražbine ovrhovoditelja, ovdje tužene.

8. Sporno je da li je obveza tužitelja iz navedene presude i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004., u cijelosti izvršena prijebojem međusobnih potraživanja koje stranke imaju jedna prema drugoj temeljem citirane presude, da li je temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Ovr-9099/16 od 21. prosinca 2016., sa računa tužitelja ustegom iznosa u visini od

(1)

59.026,21 kn obveza tužitelja po navedenoj presudi i rješenju Trgovačkog suda u Rijeci dva puta podmirena, te da li su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), kojom je određen da tko isti dug plati dva puta pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima odjeljka o stjecanju bez osnove.

9. Na navedene sporne okolnosti izvedeni su dokazi čitanjem Izjave o prijeboju tužitelja od 25. rujna 2006., dopisa od 7. srpnja 2006. Vladimira Gredelja, odvjetnika iz Bjelovara, upućenog odvjetniku Željku Radosloviću iz Rijeke (punomoćniku tužitelja), knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po vještakinji Sanji Radoš iz Bjelovara, stalnoj sudskoj vještakinji za knjigovodstvo i financije, dopunskim vještačenjem po istoj vještakinji te neposrednim saslušanjem vještakinje.

10. Osnovano tužitelj tvrdi da je izjavom o prijeboju sadržanoj u dopisu od 25. rujna 2006. (list 12) izvršen jednostrani prijeboj međusobnih tražbina stranaka iz navedene presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004., i to, kako je to provedenim knjigovodstveno – financijskim vještačenjem utvrđeno, djelomičnom kompenzacijom.

10.1. Naime, iz narečenog dopisa od 25. rujna 2006. utvrđeno je da je tadašnji punomoćnik tužitelja Željko Radoslović, odvjetnik iz Rijeke, navedeni dopis uputio tadašnjem punomoćniku tužene VĆ, odvjetniku iz [adresa], u kojem je tužitelj dao izjavu da vrši prijeboj svog potraživanja koje, prema obračunu tužitelja, uključujući obračunate zatezne kamate, na dan 25. rujna 2006. iznosi 31.364,19 kn, sa potraživanjem tužene koje, prema obračunu tužitelja, na isti dan, uključujući obračunate zatezne kamate, iznosi 38.235,74 kn, te je ujedno pozvao da ga se pismeno izvijesti o broju računa tužene radi uplate razlike navedenih tražbina.

10.2. Tužena neosnovano tvrdi da navedenu tužiteljevu izjavu o prijeboju nikada nije zaprimila. Suprotno proizlazi iz dopisa od 7. srpnja 2006. Vladimira Gredelja, odvjetnika iz Bjelovara, upućenog tadašnjem punomoćniku tužitelja odvjetniku Željku Radosloviću (list 45). Naime, u narečenom dopisu odvjetnik Vladimir Gredelj se obratio tadašnjem punomoćniku tužitelja Željku Radosloviću, gdje vu prvom retku dopisa navodi „Moja stanka gospođa EĆ, proslijedila mi je dopis koji ste dana 25. rujna 2006. godine uputili VĆ, a u svezi međusobnih potraživanja između imenovane EĆ, kao vlasnice zanatske radnje „Paris“ iz [adresa] i trgovačkog društva AUTO – HRVATSKA d.o.o. Rijeka“, te zatim na početku drugog stavka navodi „ Navedeni dopis sadrži izjavu o prijeboju međusobnih potraživanja, s obzirom da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci, posl. broj P- 680/2004 od 9. prosinca 2004. Auto – Hrvatska d.o.o. dužna gospođi EĆ isplatiti ukupan iznos od 202,25 kuna sa zateznim kamatama, dok je gospođa EĆ dužna na ime parničnog troška platiti tuženiku iznos od 24.712,20 kuna sa zateznim kamatama.“.

10.3. Iz navedenog dopisa od 7. srpnja 2006. nedvojbeno je utvrđeno da je tužena zaprimila izjavu tužitelja o prijeboju međusobnih potraživanja stranaka. Izjavom o prijeboju došlo je do jednostranog prijeboja djelomičnom kompenzacijom međusobnih tražbina stranaka iz navedene presude Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-

(1)

680/2004-56 od 9. prosinca 2004. Naime, s obzirom da potraživanja stranaka koja su predmet prijeboja nisu jednaka, veće potraživanje tužene kompenzacijom se smanjuje za iznos manjeg potraživanja tužitelja, čime je došlo do djelomične kompenzacije. Inače, da bi nastao prijeboj potrebno je da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Za nastanak prijeboja ne mora postojati sporazum stranaka, dovoljno je da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj, a nakon što je takva izjava dana, doći će do prijeboja ako su se ispunile i ostale pretpostavke za to, neovisno o tome da li se druga strana slaže s time.

11. U konkretnom slučaju ostvarene su sve zakonske pretpostavke za prijebojem navedenih tražbina stranaka, utvrđene odredbom čl. 195. st. 1. ZOO. Name, citiranom odredbom određeno je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Tražbine stranaka glase na novac te su u trenutku prijeboja bile dospjele, jer su rokovi za njihovo dobrovoljno ispunjenje nastupili prije davanja izjave o prijeboju. Naime, navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004., postala je izvršna 9. lipnja 2006., kojim danom je stranke stekle mogućnost zahtijevati ispunjenje obveze protivne stranke. Dospjelim se smatra ono potraživanje za čije dobrovoljno ispunjenje su rokovi već nastupili te čije ispunjenje vjerovnik može zahtijevati od dužnika. Nadalje, navedena potraživanja stranaka su uzajamna, jer su utvrđena navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Rijeci, pravomoćnošću koje je između stranaka nastao dvostranoobvezni pravni odnos u kojem su stranke istovremeno međusobni vjerovnici i dužnici.

12. Na okolnost da li je u konkretnom slučaju došlo, kako tvrdi tužitelj, do dvostruke naplate duga tužitelja, provedeno je knjigovodstveno – financijsko vještačenje. U vještačkom nalazu i mišljenju od 27. prosinca 2024. vještakinja Sanja Radoš navela da je zbog različitog pristupa pri obračunu zateznih kamata od strane sudova, sudskih vještaka knjigovodstveno financijske struke, Hrvatske narodne banke, poslovnih banaka i današnje FINA-e (bivša SDK i ZAP), Sabor RH na svojoj sjednici od 30. travnja 2004. dao Vjerodostojno tumačenje čl. 3. st. 1. Zakona o zateznim kamatama (NN-28/96), prema kojem u slučaju kada je zakašnjenje dužnika u izvršenju obveze prema vjerovniku dulje od godine dana, zatezna kamata se računa jednostavnim kamatnim računom s proporcionalnim kamatnjakom (prosti način obračuna) za cijelo vrijeme dužnikova kašnjenja, a ako je vrijeme zakašnjenja kraće od godinu dana, zatezna kamata se računa složenim kamatnim računom s konformnim kamatnjakom. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje broj: Su IV-56/19-15 od 21. studenoga 2019., koje glasi "Primjenom dopuštenog složenog (konformnog) kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici), tako obračunate zatezne kamate u trenutku prijelaza na drugačiji način obračun kamata (od 1. travnja 1994.) postale su sastavni dio glavnice, stoga je tako uvećana glavnica osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode.". Slijedom navedenog, vještakinja smatra da se pri izračunu zateznih kamata retroaktivno, počevši od 1. travnja 1994., za sva razdoblja dulja od godinu dana ne može primijeniti obračun s pripisom kamata glavnici na kraju nazivnog razdoblja s konformnim kamatnjakom, nego se mora primijeniti jednostavni kamatni račun s proporcionalnim (razmjernim) kamatnjakom. Zakonsko uporište za takvo stajalište, osim navedenog saborskog Vjerodostojnog tumačenja i pravnog shvaćanja

(1)

Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, nalazi se u čl. 3. st. 1. važećeg Zakona o kamatama te čl. 27. i čl. 31. ZOO. Pod pretpostavkom pripisa kamata obračunatih do 31. ožujka 1994., dug tužitelja na dan 2016. kada je izvršena naplata temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Ovr-9099/16 od 21. prosinca 2016., iznosi bi (1)

82.171,49 kn, odnosno 10.906,03 EUR , dok primjenom metodologije kojom se na kamate obračunate do 31. ožujka 1994., od 1. travnja 1994. ne pripisuju glavnici, uzevši u obzir prijeboj i namirenje navedenom ovrhom, preplata duga tužitelja dan 28. prosinca 2016., kada je izvršena naplata u navedenom ovršnom postupku, iznosila bi (1)

51.128,23 kn, odnosno 6.785,89 EUR . Naime, pod tim okolnostima ukupno potraživanje tužene na dan prijeboja 25. rujna 2006. iznosilo je 38.697,39 kn (5.136,03) (1)

(1)

EUR , a umanjeno za prijeboj u iznosu od 31.211,65 kn (4.142,50 EUR) , koliko je na dan prijeboja iznosilo ukupno potraživanje tužitelja, te za ovrhu na novčanim (1)

sredstvima tužitelja u iznosu od 58.613,97 kn (7.779,41 EUR) , što ukupno čini uplate (1)

od 87.825,69 kn (11.656,47 EUR) , pod opisanim pretpostavkama na dan 28. prosinca 2016., kada je izvršena naplata u navedenom ovršnom postupku, došlo je do (1)

preplate duga tužitelja u iznosu od 51.128,23 kn (6.785,89 EUR) .

12.1. U konkretnom slučaju, prilikom ovrhe na iznos glavnice tražbine tužene obračunate su i zatezne kamate od 30. svibnja 2006., odnosno od pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Rijeci, pa do 8. prosinca 2016., kada je izvršena naplata u navedenom ovršnom postupku posl. br. Ovr-9099/16, tako da je tražbina tužene, kako je to vještačenjem utvrđeno, na dan 28. prosinca 2016., kada je izvršena naplata u navedenom ovršnom postupku, iznosila ukupno 171.997,11 kn (22.827,94 (1)

EUR) .

12.2. S obzirom da pravni učinak kompenzacije nastaje onog trenutka kada su se stekli uvjeti za kompenzaciju te da kompenzacija djeluje retroaktivno, već od onog trenutka kada su ispunjeni svi zakonski uvjeti da bi kompenzacija mogla nastupiti, u konkretnom slučaju dana 30. svibnja 2006., odnosno na dan pravomoćnosti presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. XVI-P-680/2004-56 od 9. prosinca 2004., cijeneći da retroaktivni učinak kompenzacije dovodi do prestanka potraživanja i protupotraživanja u trenutku kada su postala kompenzabilna (dan pravomoćnosti navedene presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci), te da sa prijebojem (kompenzacijom) istovremeno prestaju i sporedna prava, kao što su jamstvo, zalog te prestaju teći daljnje kamate na potraživanja, utvrđeno je da je tužena, s obzirom na izvršeni prijeboj od 25. rujna 2006., u navedenom ovršnom postupku neosnovano zahtijevala naplatu zateznih kamata na cjelokupni iznos tražbine za daljnje razdoblje od pravomoćnosti navedene presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci pa do isplate. Naime, s obzirom na izvršeni prijeboj tužena je imala pravo zahtijevati naplatu daljnje zatezne kamate za razdoblje nakon pravomoćnosti navedene presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci samo u odnosu na onaj dio tražbine koji prijebojem nije (1)

kompenziran, odnosno na iznos od 7.485,74 kn (993,52 EUR) , koliko je prema vještačkom nalazu na dan izvršenja prijeboja 25. rujna 2006. iznosila razlika između do tada obračunate ukupne tražbine tužene u iznosu od 38.697,39 kn i do tada obračunate ukupne tražbine tužitelja u iznosu od 31.211,65 kn.

13. Cijeneći sve navedeno, sud prihvaća utvrđenje vještakinje da je na dan 28. prosinca 2016. u navedenom ovršnom postupku došlo do preplate duga tužitelja u (1)

korist tužene u iznosu od 51.128,23 kn (6.785,89 EUR) , slijedom čega je sud

(1)

temeljem odredbe čl. 1113. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO tužbeni zahtjev djelomično (1)

usvojio, do iznosa od 6.785,89 EUR (51.128,23 kn) , dok je preostali dio tužbenog

(1)

zahtjeva, u iznosu od 1.048,24 EUR (7.897,98 kn) , sud kao neosnovan odbio.

13.1. Naime, odredbom čl. 1113. ZOO određeno je da tko je isti dug platio dva puta pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave, ima pravo zahtijevati povrat po pravilima stjecanja bez osnove, dok je odredbom čl. 1111. st.1. ZOO određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Na dosuđeni iznos tužena je dužna tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja navedenog iznosa preplate 28. prosinca 2016. Naime, unatoč činjenici da je izvršenim prijebojem međusobnih potraživanja stranaka došlo do djelomične kompenzacije, na način da je potraživanje tužitelja podmireno u cijelosti, a potraživanje tužene podmireno djelomično, tužena je kod Općinskog suda u Rijeci u ovršnom predmetu posl. br. Ovr-9099/16 protiv tužitelja, kao ovršenika, podnijela prijedlog za ovrhu radi namirenja tražbine u cijelosti te je po donesenom rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-9099/16 od 21. prosinca 2016. postupljeno na način da je 28. prosinca 2016. naplata tražbine tužene u cijelosti provedena ustegom sa računa (1)

tužitelja iznosa od ukupno 82.171,49 kn (10.906,03 EUR .

14.1. Slijedom toga, u pogledu primljenog preplaćenog iznosa od 51.128,23 kn (1)

(6.785,89 EUR) tužena se ima smatrati nesavjesnim stjecateljem te je stoga dužna na preplaćeni iznos tužitelju platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja pa do isplate. Naime, odredbom čl. čl. 1115. ZOO određeno je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.2. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je za razdoblje od 28. prosinca 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (čl. 3. Zakon o izmjenama i dopuna Zakona o obveznim odnosima, NN-78/15), za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima, NN-114/22, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosim, NN-156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, NN-155/23).

(1)

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 46/25, dalje ZPP), odnosno razmjerno uspjehu stranaka u parnici.

15.1. Tužitelju je postupku imao troškove u iznosu od ukupno 1.945,40 EUR, i to, s obzirom na vrijednost predmeta spora, iznos od 200,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 800,00 EUR za zastupanje na ročištima od 7. ožujka, 16. travnja i 26. rujna 2024. te 10. veljače 2026. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 400,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 3. srpnja 2024. i 21. veljače 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 6. ožujka 2024. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), 362,50 EUR na ime PDV- a od 25 % (Tbr. 46. Tarife), 66,45 EUR za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (NN-37/23, dalje Uredba) te 66,45 EUR za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 2. st. 1. Uredbe).

15.2. Tužitelj je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio sa 100 %, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sa 86,62 %, što daje ukupni uspjeh tužitelja od 93,31 % (186,62 : 2 = 93,31).

15.3. Tužena je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspjela sa 13,38 %, dok u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužena nije uspjela, što daje ukupni uspjeh tužene od 6,69 % (13,38 : 2 = 6,69).

15.4. Kada se pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od ukupnog uspjeha tužitelja oduzme ukupni uspjeh tužene, proizlazi da je tužitelj u postupku uspio sa 86,62 % (93,31 - 6,69) od postavljenog tužbenog zahtjeva.

15.5. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, obvezao tuženu da tužitelju, s obzirom na uspjeh stranaka u parnici, naknadi razmjerni dio troškova u iznosu od 1.685,11 EUR, dok je zahtjev tužitelja za naknadom preostalog zatraženog troška, u iznosu od 564,89 EUR, sud kao neosnovan odbio.

15.6. Na dosuđeni iznos troškova tužena je dužna tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana donošenja presude 30. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 30. ožujka 2026.

S u d a c :

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

(1)

Dostaviti:

1. Neven Knežević, odvjetnik iz OD Knežević i partneri iz Rijeke - punomoćnik tužitelja.

2. IĆ, odvjetnica iz OD Ruždjak i partneri iz Zagreba - punomoćnica tužene.

(1)