Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-1117/2023-30

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor

23250 Pag

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sutkinji tog suda Marijani Zelić, u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, Ante Starčevića 40, protiv tuženice Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženice, na ročištu određenom radi objave presude, 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 /51400607-5102278454 od 9. ožujka 2005. sklopljenog između tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 111.422,00 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora).

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 7.015,49 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,08 eur od dana 02.10.2005. do isplate,

-0,91 eur od dana 02.11.2005. do isplate,

-0,03 eur od dana 02.12.2005. do isplate,

-2,00 eur od dana 02.11.2008. do isplate,

-14,82 eur od dana 02.01.2009. do isplate,

-18,55 eur od dana 02.02.2009. do isplate,

-21,18 eur od dana 02.03.2009. do isplate,

-11,11 eur od dana 02.04.2009. do isplate,

-13,88 eur od dana 02.05.2009. do isplate,

-9,62 eur od dana 02.06.2009. do isplate,

-5,48 eur od dana 02.07.2009. do isplate,

-5,05 eur od dana 02.08.2009. do isplate,

-8,33 eur od dana 02.09.2009. do isplate,

-4,32 eur od dana 02.10.2009. do isplate,

-5,28 eur od dana 02.11.2009. do isplate,

-7,88 eur od dana 02.12.2009. do isplate,

-13,49 eur od dana 02.01.2010. do isplate,

-20,11 eur od dana 02.02.2010. do isplate,

-19,29 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-28,55 eur od dana 02.04.2010. do isplate,

-27,91 eur od dana 02.05.2010. do isplate,

-33,70 eur od dana 02.06.2010. do isplate,

-53,80 eur od dana 02.07.2010. do isplate,

-45,28 eur od dana 02.08.2010. do isplate,

-70,05 eur od dana 02.09.2010. do isplate,

-62,00 eur od dana 02.10.2010. do isplate,

-50,07 eur od dana 02.11.2010. do isplate,

-75,69 eur od dana 02.12.2010. do isplate,

-96,10 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-83,50 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-85,33 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-74,23 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-86,01 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-115,66 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-103,63 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

-163,39 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-166,06 eur od dana 02.09.2011. do isplate,

-116,50 eur od dana 02.10.2011. do isplate,

-114,05 eur od dana 02.11.2011. do isplate,

-105,86 eur od dana 02.12.2011. do isplate,

-115,92 eur od dana 02.01.2012. do isplate,

-123,58 eur od dana 02.02.2012. do isplate,

-122,79 eur od dana 02.03.2012. do isplate,

-118,33 eur od dana 02.04.2012. do isplate,

-120,38 eur od dana 02.05.2012. do isplate,

-123,47 eur od dana 02.06.2012. do isplate,

-119,37 eur od dana 02.07.2012. do isplate,

-121,63 eur od dana 02.08.2012. do isplate,

-117,42 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-114,25 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-119,59 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-118,35 eur od dana 02.12.2012. do isplate,

-121,16 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-112,49 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-112,98 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-121,45 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-114,90 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-105,43 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-106,85 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-105,39 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-111,35 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-117,15 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-114,72 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-118,61 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

-113,72 ur od dana 02.01.2014. do isplate,

-103,05 eur od dana 02.02.2014. do isplate,

-104,51 eur od dana 02.03.2014. do isplate,

-102,35 eur od dana 02.04.2014. do isplate,

-101,87 eur od dana 02.05.2014. do isplate,

-99,33 eur od dana 02.06.2014. do isplate,

-101,44 eur od dana 02.07.2014. do isplate,

-104,68 eur od dana 02.08.2014. do isplate,

-107,28 eur od dana 02.09.2014. do isplate,

-105,93 eur od dana 02.10.2014. do isplate,

-110,60 eur od dana 02.11.2014. do isplate,

-111,41 eur od dana 02.12.2014. do isplate,

-111,80 eur od dana 02.01.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.02.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.03.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.04.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.05.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.06.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.07.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.08.2015. do isplate,

-112,09 eur od dana 02.09.2015. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje , od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice u iznosu od 617,30 EUR prema tužitelju.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbije se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka iznosu od 1.917,90 EUR sa zateznim kamatama koja teku od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 9. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102278454, na temelju kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 111.422,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate kredita od 360 mjeseci. Navedenim ugovorom o kreditu u članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a da će se povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Tužitelj i tuženik su 9. veljače 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj: 5102278454 te su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) izvršili konverziju ugovorenog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je, između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Ovom tužbom tužitelj na temelju ugovora iz točke 1. tužbe potražuje sve preplaćene iznose rata/anuiteta kredita zbog promjena tečaja CHF za utuženo razdoblje od 9. ožujka 2005. do 9. veljače 2016., odnosno do dana sklapanja dodatka ugovora kojim je provedena konverzija. Tužitelj, s obzirom na sadašnji trend sudske prakse, smatra da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka predmetnog postupka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj kao potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koja mu pripada (tako i prema presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.). Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Zadru, Stalna služba u Pagu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi, s obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, s obzirom na cijenu putovanja tužitelja u Rijeku i natrag, kao i s obzirom na za to potrebno vrijeme. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženica sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102278454 od 09. ožujka 2005., (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženicu, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv GG i Viktória Csipai, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego , najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Također, a osvrćući se na okolnost udaljenosti između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), Županijski sud u Splitu u rješenju pod poslovnim brojem Gž-1946/2019 od dana 23. prosinca 2019. U odnosu na udaljenost o prebivališta tužitelja do suda nadležnog prema sjedištu tuženika u istovrsnom predmetu Županijski sud u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-812/2021 od 2. rujna 2021. Tuženica ujedno ističe da se udaljenost tuženikova prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tuženik u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta, a kakvo je pravno shvaćanje zauzeto i u rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1179/2020, od 18. siječnja 2021. Tuženica nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP- a. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž- 135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine, kao i u rješenju poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. U odnosu na primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: Zakon o potrošačkom kreditiranju) prema kojoj bi potrošač mogao pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, tuženik ističe sljedeće. Prvenstveno, Zakon o potrošačkom kreditiranju se uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz razloga što je stupio na snagu dana 1. siječnja 2010. godine (NN 75/09), a sam propisuje u odredbi članka 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona. Dakle, budući da je ovaj ugovor o kreditu sklopljen 09. ožujka 2005. godine, a Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine, to tuženik ističe da nema mjesta primjeni ovoga zakona. Osim toga, sve i da ima mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik ističe da se odredba članka 19.l stavka 1. ne primjenjuje u slučajevima postojanja sporazuma o nadležnosti koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države (članak 19.l stavak. 4. točka 3.), a što je ovdje slučaj. Da se predmetna odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti proizlazi i iz prethodno citiranog rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1179/2020. Tuženik ujedno ističe da se citirana odredba primjenjuje isključivo na sporove koji su obuhvaćeni u glavi IV.B Zakona o potrošačkom kreditiranju - ništetnost i sudski postupci. Odredbom članka 19.j te glave zakona kao ništetan ugovor se utvrđuje onaj ugovor o kreditu koji je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju. Obzirom da je nesporno da tuženica ima odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, onda je nesporno i da u ovom predmetu nije riječ o sporu iz članka 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa se stoga ne može primijeniti niti odredba članka 19.l koja određuje nadležnost za taj spor. Shvaćanje da se odredba članka 19.l. ne može primijeniti u sporovima izvan slučaja iz odredbe članka 19.j. zakona zauzeo je i Županijski sud u Šibeniku u prethodno citiranim rješenjima poslovnog broja Gž- 904/2020 od 9. listopada 2020., poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. i poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021., u kojem je odlučivao o u istovrsnom predmetu te je usvojio žalbu istovrsnog tuženika i ukinuo rješenja kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženica u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženica ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 9. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž- 604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C- 567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Slijedom svega navedenog, tuženica predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Tužitelj pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 4.645,30 eura / 35.000,00 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Tuženica ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 25. svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženica osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 4.804,14 / EUR 637,62 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženica predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Na pripremnom ročištu održanom 13. prosinca 2023. odbijen je prigovor mjesene nanadležnosti ovog suda kao neosnovan.

4. Ovaj sud je stava da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Nadležnost ovog suda proizlazi iz članka 19. I stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/13.) prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreiditu potroašač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj je druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gr1 143/19 od 11. prosinca 2019.). Stoga je tužitelj ispravno postupio kad je podnio tužbu ovom sudu, kao mjesno ii stvarno nadležnom prema mjestu svog prebivališta, a uslijed čega se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, nalazi neosnovanim.

5. Tužitelj je u podnesku od 11. lipnja 2024. uredio tužbeni zahtjev i postavio sukladno provedenom financijskom vještačenju.

6. Tuženica u podnesku od 12. srpnja 2024. navodi da se tužbom potražuje iznos od 4.645,30 EUR sa zateznim kamatama, a da je tužitelj podneskom od 11. lipnja 2024. preinačio tužbeni zahtjev na način da sad potražuje isplatu iznosa od 7.015,49 EUR sa zateznim kamatama. Tuženica da se protivi preinaci jer da je tužitelj mogao i prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva, a i sve do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos s obzirom da je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Podredno, tuženica za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 4.645,30 EUR ističe prigovor zastare.

7. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. dalje ZPP.) , a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv, te je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbene zahtjeve. Tako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024., u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju ne bi se u konkretnom slučaju radilo od zastari.

8. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao isprave priložene spisu i to:

Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102278454 (l.s. 7-11), Aneks broj 1 Ugovor o kreditu broj 5102278454 od 9. veljače 2016. (l.s. 12-18), nalaz i mišljenje (l.s. 390-397), iskaz tužitelja (l.s. 450-451).

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzula u CHF, te za isplatu iznosa od 7.015,49 EUR na ime preplaćenog tečaja u CHF sa zateznim kamatama koje teku od pretplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

11. Među strankama nije sporno da su 9. ožujka 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu.Tužitelj je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganju od strane tuženice stavio iznos kredita od 11.422,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF od Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 360 mjeseci, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 5,490 % godišnje, kamatna stopa je promjenjiva jednostranom odlukom tuženice. Radi se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, kako je to navedeno u tekstu istog. Nadalje, dana 9. veljače 2016. zaključen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu i provedena je konverzija kredita.

12. Među strankama je sporna je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljeva zahtjeva za isplatom preplaćenog iznosa vezano za odredbu o valutnoj kaluzuli u CHF, te je li sklapanjem Aneksa/Dodatka Ugovor o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15.) prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Nadalje tuženik je istakao prigovor radi prebijanja i prigovor zastare.

13. Sud je tijekom postupka saslušao tužitelja u svojstvu stranke, a i svom iskazu u bitnom navodi da je predmetni ugovor zaključio 2005., a kredit digao radi kupnje kuće. Kuću je kupio i u njoj živi zajedno sa svojom obitelji. Kredit u švicarcima je digao iz razloga što su mu u banci rekli da može samo dignuti kredit u švicarskim francima za kupnju kuću koju je htio kupiti. Kredit je digao u iznosu od 72.000,00 EUR u protuvrijednosti u CHF. Rata kredita je s vremenom rasla tako da mu je glavnica sa iznosa od 72.000,00 EUR porasla na od 82.000,00 EUR. On sa djelatnicima banke nije mogao pregovarati oko sadržaja ugovora, oni su mu ponudili ugovor i bilo je uzmi ili ostavi. Nije odlazio u banku sa upitom zašto je došlo do povećanja rate kredita jer je bio u kontaktu sa drugim ljudima koji su također digli kredit u švicarcima i vidio da imaju iste probleme sa porastom rate kredita. Nije još otplatio predmetni kredit i obvezi ga je plaćati još 6 godina. U vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta, ne zna je li obaviješten o značajkama valutne kaluzule i promjenjivosti kamatne stope, oni su mu dali da potpiše i on je potpisao. Službenici banke nisu mu prilkom sklapanja ugovora o kreditu dali informaciju da može doći do rasta ili pada CHF. Iskoristio je pravo da izvrši konverziju ugovora iz CHF u EUR. Kuću koju je kupio se nalazi na adresi [adresa], IG, gdje mu je i adresa prebivališta.

14. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

15. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, a čiji iskaz je sud prihvatio kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, proizlazi da je podigao stambeni kredita za kupnju kuće što je u skladu s odredbom samog ugovora u kojem je navedena namjena kredita

– stambeni kredit za kupnju nekretnine, u kući u kojoj i danas živi s obitelji, stoga ovaj sud utvrđuje da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora imao status potrošača.

16. Budući je tužitelj je u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača isti se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu.

17. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

18. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. -ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP.) . Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

19. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

20. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena. Naime, tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženica, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženica nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženica nije vodila računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženica, kao financijska ustanova, mogla i po redovnom tijeku stvari morala znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženica takve informacije uskratila korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Dakle, kako je već navedeno, sud je prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, te smatra da je tužitelj prilikom sklapanje predmetnom ugovora o kreditu s namjenom kredita za kupnju kuće imao svojstvo potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni sa ostalim klijentima tuženice, nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni posebne okolnosti vezane za valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Ne proizlaze stoga tvrdnje tuženice da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženice precizne informacije na temelju kojih može procijeniti ekonmske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

23. Naime, na temelju ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila na temelju ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

24. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr. namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa kupnjom kuće, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih kredita sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 5,490 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015. (i početkom 2016.), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost predmetne odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Petru Bajlu koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi. Tako je čitanjem nalaza i mišljenja utvrđeno da je tužitelju po osnovi promjene tečaja CHF od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. tuženik preplatio ukupan iznos od 7.015,49 EUR.

25.1. Tužitelj je u podnesku od 11. lipnja 2024. konačno uredio tužbeni zahtjev i postavio sukladno provedenom financijskom vještačenju.

26. Tuženica je u odgovoru na tužbu istakla prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove pretplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.804,14 EUR (kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a nakon provedenog financijsko- knjigovodstveno vještačenje prebijanja svoje tražbine s osnove pretplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 617,30 EUR.

26.1. Ovaj sud smatra da nije osnovan tuženičin materijalnopravni prigovor radi prebijanja (davanjem izjave o prijeboju tijekom parnice) i to s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja, jer plaćanjem (manjih) anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti tražbina tuženice prema tužitelju. Naime, tužitelj u spornom razdoblju nije ništa primio od tuženice, već je upravo on tuženici vršio uplate, kao i da je u razdoblju kad je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženice, a i ne obrnuto, pa ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju za koju bi tuženica mogla izjaviti prijeboj. Stoga je odlučeno kako glasi u točki III. izreke presude.

27. S obziroma na prigovor zastare, za navesti je kako je na sjedinci Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi “4. Ako je ništetnost ustanovljena, ako u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnog istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranek (tuženike) iz tog postupka.“

27.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovoranja valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 17. svibnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg rokau kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, stoga je prigovor zastare neosnovan.

28. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 16/21. dalje ZOO), propisano je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na tenelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada, prema cijenama u u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo određuje, s tim da prema stavku 2. istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije zano ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. Prema odredbi članka 1111. stavak 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

30. Sukladno odredbi članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Kako je u konkretnom sluačju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te ja na iznos od 7.015,49 EUR, po članku 1115. ZOO, dužna tužitelju platiti zatezne kamate počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a u skladu s Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. dalje Tarifa) a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat kao osnovan trošak sastava tužbe od 17. svibnja 2023. prema Tbr. 7. toč. 1. - 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 24. kolovoza 2023. prema Tbr. 8. toč. 1.-200,00 EUR, trošak pristupa na ročište od 13. prosinca 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. -200,00 EUR, trošak sastava podneska od 11. lipnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1.- 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 16. srpnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 2.-100,00 EUR, trošak pristupa na ročište od 18. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. -200,00 EUR, što iznosi 1.100,00 EUR, uvećano za PDV 25 % iznosi 1.375,00 EUR, uvećano za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,90 EUR, što sveukupno iznosi 1.917,90 EUR.

Pag, 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Marijana Zelić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovom sudu putem sustava e-komunikacija, odnosno u tri primjerka ako podnositelj žalbe nije obveznik korištenja e-komunikacije sukladno članku 106.a ZPP-a. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju pp

2. Tuženici pp