REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-10029/2023-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Tajani Škafar, u pravnoj stvari I tužiteljice NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl iz Garešnice, protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petranović iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.6. Ugovora o kreditu, broj: 166-300/2007 od 25.09.2007. godine, sklopljenog između HYPO ALPE-ADRIA-BA1\IK d,d., [adresa], OIB: 14036333877, kao kreditora i pravnog prednik tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 i sada pok. VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tužitelja EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i Odluka tuženika o promjeni kamatne stope donesena tijekom otplate kredita, temeljem navedene odredbe čl.6. Ugovora o kreditu, broj: 166-300/2007 od 25.09.2007. godine.

II Nalaže se tuženiku isplatiti I i II tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće -na iznos 15,90 eur od 27.03.2008.

-na iznos 15,47 eur od 30.04.2008.

-na iznos 15,36 eur od 04.06.2008.

-na iznos 15,28 eur od 09.07.2008.

-na iznos 15,00 eur od 01.08.2008.

-na iznos 15,17 eur od 08.09.2008.

-na iznos 15,12 eur od 02.10.2008.

-na iznos 16,38 eur od 30.10.2008.

-na iznos 15,24 eur od 12.12.2008.

-na iznos 16,64 eur od 22.01.2009.

-na iznos 16,51 eur od 20.02.2009.

-na iznos 15,94 eur od 20.03.2009.

-na iznos 16,51 eur od 29.04.2009.

-na iznos 15,77 eur od 01.06.2009.

-na iznos 15,60 eur od 23.06.2009.

-na iznos 15,39 eur od 30.06.2009.

-na iznos 15,48 eur od 31.08.2009.

-na iznos 15,39 eur od 31.08.2009.

-na iznos 15,26 eur od 01.10.2009.

-na iznos 15,11 eur od 04.11.2009.

-na iznos 15,08 eur od 09.12.2009.

-na iznos 15,29 eur od 29.12.2009.

-na iznos 15,36 eur od 04.02.2010.

-na iznos 15,29 eur od 12.03.2010.

-na iznos 15,65 eur od 02.04.2010.

-na iznos 15,67 eur od 12.05.2010.

-na iznos 15,60 eur od 16.06.2010.

-na iznos 15,91 eur od 20.07.2010.

-na iznos 16,60 eur od 07.09.2010.

-na iznos 16,42 eur od 17.09.2010.

-na iznos 16,16 eur od 05,10.2010.

-na iznos 16,03 eur od 10.11.2010.

-na iznos 16,37 eur od 08.12.2010.

-na iznos 17,08 eur od 10.01.2011.

-na iznos 16,39 eur od 07.02.2011.

-na iznos 16,18 eur od 08.03.2011.

-na iznos 15,82 eur od 05,04.2011.

-na iznos 16,24 eur od 12,05.2011.

-na iznos 16,87 eur od 08.06.2011.

-na iznos 16,62 eur od 06.07.2011.

-na iznos 17,85 eur od 18.08.2011.

-na iznos 16,65 eur od 04.10.2011.

-na iznos 16,16 eur od 13.10.2011.

-na iznos 16,13 eur od 11.11.2011.

-na iznos 15,94 eur od 05.12.2011.

-na iznos 16,11 eur od 10.01.2012.

-na iznos 16,19 eur od 16.02.2012.

-na iznos 15,89 eur od 19.03.2012.

-na iznos 15,70 eur od 11.04.2012.

-na iznos 15,63 eur od 10.05.2012.

-na iznos 15,57 eur od 13.06.2012.

-na iznos 15,29 eur od 12.07.2012.

-na iznos 15,07 eur od 16.08.2012.

-na iznos 14,70 eur od 13.09.2012.

-na iznos 14,59 eur od 09.10.2012.

-na iznos 14,66 eur od 15.11.2012.

-na iznos 14,39 eur od 17.12.2012.

-na iznos 13,99 eur od 16.01.2013.

-na iznos 13,91 eur od 15.02.2013.

-na iznos 13,72 eur od 14.03.2013.

-na iznos 13,74 eur od 12.04.2013.

-na iznos 13,37 eur od 10.05.2013.

-na iznos 13,01 eur od 11.06.2013.

-na iznos 12,81 eur od 12.07.2013.

-na iznos 12,66 eur od 14.08.2013.

-na iznos 12,56 eur od 17.09.2013.

-na iznos 12,55 eur od 07.10.2013.

-na iznos 12,27 eur od 15.11.2013.

-na iznos 12,22 eur od 17.12.2013.

-na iznos 11,87 eur od 14.01.2014.

-na iznos 11,80 eur od 13.02.2014.

-na iznos 11,69 eur od 14.03.2014.

-na iznos 11,41 eur od 17.04.2014.

-na iznos 11,11 eur od 20.05.2014.

-na iznos 10,91 eur od 17.06.2014.

-na iznos 10,78 eur od 15.07.2014.

-na iznos 10,59 eur od 07.08.2014.

-na iznos 10,39 eur od 12.09.2014.

-na iznos 10,24 eur od 16.10.2014.

-na iznos 10,07 eur od 25.11.2014.

-na iznos 9,84 eur od 18.12.2014.

-na iznos 9,63 eur od 14.01.2015.

-na iznos 9,38 eur od 20.02.2015.

-na iznos 9,13 eur od 19.03.2015.

-na iznos 8,90 eur od 17.04.2015.

-na iznos 8,65 eur od 20.05.2015.

-na iznos 8,40 eur od 16.06.2015.

-na iznos 8,16 eur od 14.07.2015.

do 29.09.2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom 1.249,07 eur kao i za tijek zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine mjesečne iznose iz toč. II ove odluke od 30.09.2015. do isplate, kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 3.645,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.03.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi i tijekom postupka navode kako je njihov prednik, sada pok. ZH, kao korisnik kredita, sklopio s prednikom tuženika, 25.09.2007. Ugovor o kreditu br. 166-300/2007, temeljem kojeg mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu 65.579,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a koji kredit se prednik tužitelja obvezao vratiti predniku tuženika u 120 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,50%.

Nadalje navode kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope sukladno jednostranoj odluci prednika tuženika kao i odredbe kojima je prednik tuženika valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer su istima povrijeđena potrošačka prava prednika tužitelja budući da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje ne sadrže egzaktne parametre i metodu izračuna, a niti su ugovorne stranke o predmetnim odredbama pojedinačno pregovarale već je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom standardnom obrascu, čime je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na KUNA na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.

Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.

Navedenim odlukama utvrđeno je

-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa

-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa prednika tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelji tvrde da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope i valutna klauzula te da obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa kao i početni tečaj CHF u odnosu na KUNU.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelji, podneskom od 03.10.2025., uređuju tužbeni zahtjev tražeći od suda

-da utvrdi ništetnom odredbu čl. 6 Ugovora o kreditu kao i Odluku tuženika o promjeni kamatne stope

- da naloži tuženiku, a na ime ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, isplati tužiteljima 1.249,07 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su predniku tužitelja tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Predniku tužitelja je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je točno i eksplicitno ugovoreno na koji način se mijenja kamatna stopa. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, uočljiva i razumljiva i ne čini neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Predniku tužitelja nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Nadalje navodi tuženik kako su prednici stranaka postupka, 25.01.2016., sklopili Aneks Ugovora o kreditu br. 166-300/2007 sa sporazumom o osiguranju tražbine, sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15,102/15 dalje u tekstu ZPK), slijedom čega tužitelji nemaju pravni interes za vođenje ovog postupka. Predmetno iz razloga što je Aneksom ugovoru o kreditu, ugovor o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije te je prednik tužitelja sklapanjem i izvršavanjem aneksa ugovora izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je to sadržano u Aneksu.

2.2. Slijedom navedenog, osporivši osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuvši prigovor zastare, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 166-300/2007, Otplatni plan, Obavijest o promjeni kamatne stope, Odluku o promjeni kamatne stope, Opće uvjete za poslovanje s građanstvom, Opće uvjete poslovanja, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka SH, ĆH, prednika tužitelja, izvršen je uvid u Aneks Ugovora o kreditu br. 166-300/2007 sa sporazumom o osiguranju tražbine, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., izvršen je uvid u Rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Berislava Mihalja od 14.07.2020. posl.br. O-1062/20, Pregled prometa za klijenta, Specifikaciju uplata, provedeno je vještačenje po sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o., izvršen je uvid u Rješenje o nasljeđivanju Javnog bilježnika Berislava Mihalja od 30.09.2022. posl.br. O-1322/22, provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o. te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za

-utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope ovisno o odluci tuženika kao i odluka tuženika

- isplatom na ime ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope u iznosu 1.249,07 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

4.1. S tim u vezi ukazuje se kako je tužitelj podneskom od 03.10.2025. konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju na način da je svoj zahtjev u odnosu na prvotni zahtjev kojim je tražio isplatu 1.627,46 CHF, povisio, budući da potražuje isplatu iznosa u visini 1.249,07 eur što preračunato u CHF valuti iznosi 1.686,32 CHF.

4.2. Budući da se tuženik već odgovorom na tužbu protivio korištenju nalaza i mišljenja trgovačkog društva Rašić računovodstvo i revizija d.o.o., koji nalaz je dostavljen uz tužbu, to je bilo nužno provesti financijsko vještačenje u sudskom postupku. Stoga, a kako su tužitelji svoj tužbeni zahtjev uskladili sa nalazom i mišljenjem provedenog financijskog vještačenja tako je sud dopustio preinaku sukladno odredbi čl. 190 st. 2 u vezi odredbe čl. 191 st. 2 sve ZPP-a.

5. Između stranaka postupka, nije sporno

-da su prednik tužitelja kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, a temeljem Ugovor o kreditu br. 166-300/2007 od 25.09.2007., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je prednik tuženika odobrio i isplatio predniku tužitelja kredit u iznosu 65.579,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, koji iznos se prednik tužitelja, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 6,50% godišnje, obvezao vratiti predniku tuženika u 120 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važeće na dan dospijeća

-da su prednici stranaka 25.01.2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu br. 166- 300/2007 kojim je, a sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15,102/15 dalje u tekstu ZPK), izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sukladno kojoj konverziji je stanje glavnice na dan 30.09.2015. iznosilo 10.730,25 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora te je utvrđena preplata u iznosu 61.885,23 kuna/8.213,58 eur

-da je prednik tužitelja u cijelosti otplatio kredit.

6. Međutim, između stranaka je sporno

-da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika

-da li prednik tužitelja ima status potrošača

-da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

-da li tužitelji imaju pravni interes kao i da li su isti aktivno legitimirani tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz promjenjive kamatne stope budući da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija glavnice

-da li je novčano potraživanje tužitelja u zastari.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno je:

- da je prednik tuženika u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je prednik tuženika u razdoblju 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118 ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

8.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

9. Nadalje se ukazuje kako je sukladno odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu, banka odobrila korisniku kredita potrošački kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije, na kojem predmetu je banka radi osiguranja otplate kredita, sukladno odredbi čl. 10 Ugovora o kreditu, bila upisana vlasnikom.

10. Stoga, a kako iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu koji je prednik tužitelja sklopio kao fizička osoba, pri čemu je proveden i postupak konverzije koji sukladno odredbi čl. 19 a st. 1 ZPK-a uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača te budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je prednik tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti prednika tužitelja u smislu odredaba ZZP-a to je nedvojbeno utvrđeno kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu kako je i navedeno u odredbi čl. 2 Ugovora o kreditu, čime je prednik tužitelja imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3 ZZP-a/03 (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Nastavno na navedeno, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 25.09.2007., dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, to su se tužitelji na spomenute odluke i pozvali, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

12. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o kreditu kao i Odluke o promjeni kamatne stope, razvidno je da predmetna dokumentacija ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu kao što ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedena u čl. 6 Ugovora o kreditu ("Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke.)

12.1. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, ne može se smatrati ni određenom ni odredivom. U situaciji kada vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Da prednik tužitelja, osim što nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa jer su odredbe Ugovora o kreditu i akata tuženika o tome bile nerazumljive i neprecizne, nije niti znao razloge promjene kamatnih stopa, nedvojbeno proizlazi iz njegova iskaza kao i iskaza svjedokinje UH koja je kao zaposlenik tuženika sudjelovala u postupku sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, osim što su prednik tužitelja i svjedokinja u suglasju iskazivali kako je trgovačko društvo „Poljo nova“, kod kojeg trgovačkog društva je prednik tužitelja kupovao traktor kupovinu kojeg je financirao sredstvima Ugovora o kreditu, upućivalo svoje klijente na banku tuženika sa kojom je bilo u poslovnom odnosu, svjedokinja i sama iskazuje kako nije znala za odluku o promjeni kamatnih stopa niti zna zašto je kamatna stopa u konkretnom slučaju povećavana, pri čemu navedena odluka nije niti slana klijentima.

14. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako predniku tužitelja nisu bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis, a niti je sa istima bila upoznata i svjedokinja ŠH koja je u ime tuženika sudjelovala u postupku sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu.

14.1. Očito je stoga da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku prednika tuženika, bez sudjelovanja druge strane (prednika tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd., pa prednik tužitelja nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.

14.2. Uz nesporno utvrđenu činjenicu kako Ugovorom o kreditu kao niti Odluci nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti niti referentna stopa za koju se veže promjena, to predmetno nije niti od strane Javnog bilježnika moglo biti rastumačeno u postupku solemnizacije Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 57-čl. 59 sve Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 16/07 dalje u tekstu ZJB), radi čega njegov iskaz sud nije posebno niti cijenio.

15. Naime, imajući u vidu naprijed navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja, nije dokazao da je pregovarao s prednikom tužitelja kao i na okolnost jesu li uopće bile dane bilo kakve obavijesti prije sklapanja ugovora, pri čemu je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su neodređene, nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to ovaj sud, primjenom utvrđenja iz ranije navedenih odluka u postupku kolektivnog spora u smislu odredbe čl. 502 c ZPP- a u vezi odredbe čl. 81 i čl. 87 sve ZZP/03, nalazi ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kredita i način otplate kredita s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci prednika tuženika.

16. Stoga je temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a u vezi odredbe čl. 87 ZZP-a/03, valjalo odlučiti kao pod toč. I izreke.

16.1. Pri tome činjenica da su prednici stranaka, a sukladno odredbama ZPK-a, 25.01.2016., sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim su izmijenili odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice te utvrdili pri tome i preplatu, ne dovodi do gubitka pravnog interesa tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu kao i za isplatom stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Naime, provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR.

16.1.2. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

16.2. Isto tako, a unatoč nespornoj činjenici kako je prednik tužitelja u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako je isti imao pravni interes za pokretanje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

17. Iz navedenog proizlazi kako je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidna početna kamatna stopa, pa se temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba, na koju okolnost je provedeno i financijsko vještačenje.

17.1. Ukazuje se pri tome kako sud nije posebno cijenio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. budući da je sudski vještak Rješenjem suda od 07.01.2020., izuzet iz vještačenja u ovom postupku u smislu odredbe čl. 254 st. 1 u vezi odredbe čl. 71 sve ZPP-a, jer je bio u ugovornom odnosu s tuženikom u postupku provođenja konverzije, kao što nije posebno cijenjen niti nalaz sudskog vještaka Vještak Tkalec d.o.o. koji je dopisom od 15.02.2024., zbog obima posla, tražio oslobođenje iz postupka vještačenja.

18. Stoga je provedeno vještačenje po sudskom vještaku Darfin d.o.o., čiji nalaz i mišljenje, a budući da je sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan dokaz u ovom postupku, na koji niti tuženik, u računskom dijelu, a nakon usmenog saslušanja sudskog vještaka, nije isticao prigovore dok se ostali prigovori tuženika odnose na osnovanost koje prigovore je sud u ranijem dijelu obrazloženja ove odluke, već obrazložio.

18.1. S tim u vezi, a budući da stranke kao niti sud nemaju dovoljno stručnog znanja iz područja financija što neminovno uključuje i znanje o relevantnoj dokumentaciji koja je potrebna za izradu nalaza i mišljenja, sud je dopustio da se za potrebe vještačenja koristi dokumentacija koju je sudski vještak pribavio od tuženika nakon zaključenja prethodnog postupka, sve to u smislu odredbe čl. 299 st. 2 ZPP-a, budući da nije sporno kako je između stranaka tijekom postupka došlo do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu koji Aneks je sud također u smislu odredbe čl. 299 st. 2 ZPP-a, prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku.

18.2. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako

- razlika između kamata s osnove promjene kamatne stope prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni otplatni plan, a u razdoblju od 27.03.2008. do izvršene konverzije 30.09.2015., iznosi 1.249,07 eur, u mjesečnim iznosima s dospijećem kako je navedeno u Tabeli 1 Zaključka, dok tzv. negativne razlike na ime niže kamatne stope u odnosu na početni otplatni plan, iznosi 14,39 eur-Tabela 2 Zaključka

-razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju važećem na dan isplate kredita, uz umanjenje za preplaćenu kamatu, iznosi 12.298,72 eur-Tabela 3 Zaključka

-razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 1.161,67 eur

-su u izračun konverzije kredita iz valutne klauzule u CHF, u valutnu klauzulu u EUR, uzete sve uplate prednika tužitelja, dakle i uplate koje su predmetom ovog postupka

-nije moguće utvrđenu preplatu po Aneksu Ugovora o kreditu, podijeliti na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i na valutu.

19. Stoga bi tužitelji, a temeljem Rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Berislava Mihalja od 14.07.2020. posl.br. O-1062/20 i od 30.09.2022. posl.br. O- 1322/22, kao zakonski nasljednici ostavitelja, sada pok. ZH i ĐH, bili aktivno legitimirani u ovom postupku te bi imali pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate u iznosu 1.249,07 eur, u mjesečnim iznosima s dospijećem kako je navedeno u Tabeli 1 Zaključka, sve to sukladno odredbi čl. 4 u vezi odredbe čl. 232 sve Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03, 163/03, 127/13, 33/15 i 14/19 dalje u tekstu ZN) u vezi odredbe čl. 323. st. 1., čl. 324 i 1111. st. 1. te čl. 1115 sve ZOO-a, budući da se prednika tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

19.1. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine

to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan u smislu odrede čl. 225 ZOO-a, budući je tužba predana sudu 11.08.2015..

20. Međutim, valjalo je raspraviti da li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci kreditora, proizvodi pravne učinke na prednika tužitelja kao potrošača nakon što je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu.

21. Naime, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita sukladno odredbi čl. 19 c ZPK-a na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZPK-a, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21.1. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je prednik tužitelja platio predniku tuženika na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za prednika tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što odredbe ZPK-a ne propisuju (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

21.2. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZPK-a prednik tužitelja je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos 1.249,07 eur nije u imovini tuženika bez pravne osnove, nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze prednika tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

22. Stoga, a uzimajući u obzir i činjenicu da je Aneksom Ugovora o kreditu predniku tužitelja priznata preplata u iznosu 61.885,23 kuna/8.213,58 eur pri čemu iznos preplate koji je veći od zbroja 50% preostalih obveza po otplatnom planu, za povrat, iznosi 17.381,78 kuna/2.306,96 eur, dok iznos preplate koji se koristi za otplatu 50% svake naredne redovne obveze po otplatnom planu iznosi 44.503,45 kuna/5.906,62 eur, po mišljenju ovog suda, nisu ispunjenje pretpostavke za isplatu utuženog iznosa 1.249,07 eur u smislu odredbe čl. 1111 ZOO-a.

23. Međutim, ZPK-a, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111 st. 1 u vezi s čl. 1115 sve ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za prednika tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita.

23.1. Stoga tužiteljima temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a pripada pravo na isplatu zakoskih zateznih kamata od dana plaćanja pojedinih novčanih iznosa temeljem nepoštene odredbe Ugovora o kreditu o promjenivoj kamatnoj stopi, kako je navedeno u Tabeli 1. Zaključka, pa do 29.09.2015. budući da su danom konverzije (30.09.2015.) ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu te se nalaze u imovini tuženika temeljem valjane pravne osnove nakon čega tuženik nema obvezu plaćanja zatezne kamate.

23.1.1. Naime, VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZPK-om, odgovorio da je obveza kreditora na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19c stavka 1 točka 6 ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115 ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.”

23.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II i III izreke.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 2 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje u tekstu Tarifa) i zatraženom trošku.

Tužiteljima je tako priznat trošak

-za sastav tužbe, pristupa na ročišta 09.05.2016., 10.03.2017., 05.11.2018., za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur, za sastav podneska od 01.09.2020., 09.09.2020., 14.04.2021., 14.05.2021. i 13.05.2022. za svaku radnju u iznosu po 50,00 eur što ukupno iznosi 1.312,50 eur

-za pristup na ročišta 04.10.2021., 24.05.2024., 13.10.2025., 24.02.2026., za sastav podneska od 03.10.2025. za svaku radnju u iznosu po 200,00 eur, za sastav podneska od 20.12.2022., 07.09.2023. za svaku radnju u iznosu po 50,00 eur što uz uvećanje sukladno tbr. 40 te za iznos PDV-a25% iznosi 1.512,50 eur

-za vještačenje u iznosu 820,00 eur,

čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 3.645,00 eur.

Tužiteljima nije priznat trošak za sastav podnesaka od 07.03.2018., 18.03.2019., 28.12.2021. i 31.03.2022. budući da su se istim tužitelji očitovali na nalaze i mišljenja koja sud nije koristio u ovom postupku kao dokaz, zatim za sastav podneska od 10.10.2019. jer isti nije bio relevantan za vođenje postupka. Isto tako tužiteljima nisu priznati troškovi preliminarnog vještačenja budući da predmetni nalaz nije korišten kao dokaz u postupku jer se korištenju istog protivio tuženik slijedom čega je i provedeno financijsko vještačenje po sudskom vještaku imenovanog od strane suda, a nisu im priznati niti troškovi sudske pristojbe je ista nije niti plaćena budući da je prednik tužitelja oslobođen od plaćanja sudske pristojbe sukladno dostavljenoj Potvrdi.

24.1. Nadalje, a budući da tuženiku u pogledu odbijenog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi to isti nema pravo na naknadu srazmjernog dijela troškova postupka već su tužiteljima u cijelosti dosuđeni troškovi postupka.

Pored navedenog, u presudi suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 u točci 5. izreke odlučeno je "čl. 6 st. 1 i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 , te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovoren odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovorih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

Navedena odluka Suda EU obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, takvom tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška neovisno što nije u cijelosti uspio u sporu. Kako su navedene odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava, to proizlazi da ovdje nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer bi to bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama Direktive 93/13.

24.2. Na tako određen trošak tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

U Zagrebu 30. ožujka 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika