REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: Povrv-365/25-63

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zajedničkog odvjetničkog ureda Nenad Škare i TČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andru Marijanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske vode OIB:28921383001 iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 220, zastupanog po punomoćniku MČ, dipl.iur., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. veljače 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ŠČ, odvjetničkog vježbenika te punomoćnika tuženika, dana 27. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-2519/20 od 19. siječnja 2021. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 145,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate i to po stopi koja se za razdoblje od 31. siječnja 2020. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-2519/20 od 19. siječnja 2021. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.682,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja je kod javnog bilježnika podnio prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave, računa br. 121-01-1 (R-2), navodeći da tuženik nije podmirio iznos od 13.774,40 kuna. S obzirom da je navedeni iznos dospio, a tuženik isti nije podmirio, punomoćnik tužitelja je predložio donošenje rješenja o ovrsi kojim će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 13.774,40 kuna, što iznosi protuvrijednost iznosa od 1.828,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Temeljem odgovarajućih odredbi Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – u daljnjem tekstu OZ-a) javni bilježnik je dana 25. svibnja 2021. godine donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-2519/20, kojim je u cijelosti usvojio prijedlog za ovrhu.

3. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor navodeći da je tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o zastupanju u ovršnim predmetima Klasa: 325-01/11-11/9, Urbroj: 374-1-8-11-7 od 28. lipnja 2021. godine, s time da je odredbom članka 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da naručitelj duguje odvjetniku za izvršenje odvjetničkih usluga iz članka 1. tog Ugovora odvjetničku nagradu koja se isplaćuje u dva dijela, odnosno prvi dio nagrade u iznosu od 30,00 kuna uvećano za PDV za svaki ovršni prijedlog podnesen sudu plus 10,00 kuna uvećano za PDV po kamatnom obračunu podnesenom sudu, a drugi dio nagrade do iznosa dosuđenog rješenjem o ovrsi, umanjenog za iznos iz prethodne točke za svaku uspješnu ovrhu. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da se predmetni račun, koji je izdan na iznos od 11.019,52 kuna uvećano za iznos PDV-a od 2.754,88 kuna, odnosno sveukupno na iznos od 13.774,40 kuna, odnosi na 15 ovršnih prijedloga, napomenuo da je samo za 15-tog ovršenika uspješno naplaćena ovrha, a za 11-og ovršenika je utvrđeno da je sam uplatio potraživani iznos, dok u svim ostalim ovršnim postupcima nije bilo naplate, jer je za te ovršenika dug otpisan temeljem odredbi Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama (NN br. 62/18). Isto tako tijekom postupka punomoćnik tuženika je naglasio je sukladno odredbi članka 9. stavka 1. i stavka 3. Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama tuženik po sili zakona bio dužan otpisati dugove i to za 13 ovršenika, što znači da je taj dug prestao postojati, pa nikakva promjena sredstva ovrhe ili bilo kakva daljnja naplata nije dopuštena i ne može se zakonski provesti, jer nije riječ o obustavi naplate, već naprotiv o otpisu duga po sili zakona, odnosno pravnom prestanku duga. Inače i Ustavni sud RH je u odluci broj U-I/2976/2018 od 23. veljače 2018. godine vezano uz odredbu članka 8. Zakona o otpisu dugova fizičkih osobama utvrdio da je svrha i cilj tog Zakona jednokratni otpis duga u iznosima utvrđenim Zakonom i to radi stvaranja mogućnosti za deblokadu računa dužnika, radi poticanja potrošnje i gospodarskog rasta te smanjivanja socijalnih razlika, odnosno cilj te odredbe nije bio poticanje neplaćanja dugovanja, koji efekt bi se postigao da su u otpise ušli dužnici čiji dug nije dospio ili nad kojima se ne provodi ovrha, već je cilj bio pomoći blokiranim dužnicima. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako nije sporno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 145,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate, jer se odnosi na prvi dio nagrade sukladno odredbi članka 7. stavka 1. točke a predmetnog Ugovora i to za 15 ovršenika, što iznosi 99,54 eura te na trošak zastupanja za 15-tog ovršenika u iznosu od 46,39 eura, ali za ostale ovršne postupka tužitelj nema pravo na drugi dio nagrade sadržane u članku 7. stavku 1. točci b Ugovora te je predložio djelomično održati na snazi platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi u iznosu od 145,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate, a za iznos od 1.682,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate ukinuti platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Rješenjem od 31. ožujka 2021. godine sud je stavio izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv-2519/20 od 19. siječnja 2021. godine u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo sve provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u račun br. 121-01- 1 (R-2) od 30. 12. 2019.g. (list 5 u 15 spisa), u presliku specifikacije računa broj 121- 01-1 od 30. 12. 2019. godine (list 6 i 16 spisa), u presliku Ugovora o zastupanju u ovršnim predmetima Klasa: 325-01/11-11/9, Urbroj: 374-1-8-11-7 od 28. lipnja 2011. godine (list 18-24 spisa), u presliku komercijalnog računa broj 121-01-1 od 30.12.2019. (stranica 25-26 spisa), u presliku financijske kartice obveznika – knjiženja (list 27-46 spisa), u presliku rješenja o obustavi ovršnih postupaka s preslikama računa i specifikacije računa (stranica 56-79 spisa), u presliku dopisa FINA-e o pojašnjenju dostavljenih podataka (stranica 86-89, 99-102 i 113-117 spisa), u presliku podataka FINA-e / specifikacije izvršenja osnove za plaćanja / (stranica 124, 127, 132, 136, 140, 141-143, 145-146, 148-150 i 152-155 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 160-171 spisa), u podataka FINA-e (list 175-178 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 299-313 spisa), u iskaz svjedokinje AČ (stranica 314-315 spisa) te u iskaz Nenada Škare (stranica 315-316 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 451. stavka 3. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, kao i činjenica da su stranke dana 28. lipnja 2011. godine sklopile Ugovor o zastupanju u ovršnim predmetima, što je razvidno i iz dostavljene preslike Ugovora o zastupanju u ovršnim predmetima Klasa: 325-01/11-11/9, Urbroj: 374-1-8-11-7 od 28. lipnja 2011. godine (list 18-24 spisa), a nesporno je i potraživanje tužitelja po izdanom računu u iznosu od 145,93 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj sukladno odredbi članka 7. stavka 1. točke b predmetnog Ugovora ima pravo zahtijevati ostatak utuženog potraživanja u iznosu od 1.682,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, jer je nesporna činjenica da ti ovršni predmeti obustavljeni, što je razvidno i iz podataka FINA-e (list 175-178 spisa) i to sukladno odredbama Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama.

8. Prvenstveno treba naglasiti da je sud presudom poslovni broj Povrv- 2243/21 od 06. srpnja 2022. godine ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv- 2519/20 od 19. siječnja 2021. godine u cijelosti te odbio zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan, s time da je Županijski sud u Bjelovaru poslovni broj Gž-993/22 od 16. veljače 2023. godine odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio navedenu presudu. Naprotiv Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-518/24 od 15. svibnja 2024. godine ukinuo presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-993/22 od 16. veljače 2023. godine i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je Županijski sud u Bjelovaru rješenjem poslovni broj Gž-466/24 od 19. prosinca 2024. godine ukinuo presudu naslovnog suda poslovni broj Povrv-2243/21 od 06. srpnja 2022. godine i predmet vratio sudu na ponovno suđenje. Naime iz obrazloženja tog ukidnog rješenja proizlazi da pravilno tužitelj prigovora da je tuženik nakon što je tužitelj ishodio pravomoćna rješenja o ovrsi primjenom Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama povukao prijedloge za ovrhe i time onemogućio tužitelja pokrenuti postupke promjenom predmeta ili sredstva ovrhe i naplatiti dužne tražbine, zbog čega je bitno i odlučno utvrditi nije li takvim postupanjem tuženika došlo do raskida ugovora o nalogu slijedom čega bi tužitelju pripadalo pravo naplate primjenom odredbe članka 766. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima za obavljene radnje. Nastavno navedenim ukidnim rješenjem Županijski sud u Bjelovaru je dao uputu sudu ponovno ocijeniti provedene dokaze i ujedno provesti dokaz saslušanjem tužitelja i predložene svjedokinje AČ na okolnost sklapanja Ugovora i izvršenja tako sklopljenog Ugovora te posebno ispitati da li je samovoljnim postupanjem tuženika došlo do raskida Ugovora o nalogu i od kakvog je značaja činjenica da je tužitelj poduzeo sve potrebno kako bi se namirila tražbina tuženika.

9. Imajući na umu da su tužitelj i tuženik dana 28. lipnja 2011. godine sklopile Ugovor o zastupanju u ovršnim predmetima Klasa: 325-01/11-11/9, Urbroj: 374-1-8- 11-7 (list 18-24 spisa) treba naglasiti da su time stranke stupile u obveznopravni odnos naloga za koji je sukladno odredbi članka 763. stavka 1. i stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu ZOO-a) karakteristično da se nalogoprimac obvezuje poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, s time da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa. Isto tako prema odredbi članka 765. stavka 1. ZOO-a nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u granicama naloga i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi, a sukladno odredbi članka 779. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a nalogodavac može odustati od ugovora te je u tom slučaju dužan nalogoprimcu platiti odgovarajući dio naknade i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

10. Nastavno bitno je naglasiti da su odredbom članka 7. stavka 1. i stavka 2. Ugovora o zastupanju u ovršnim predmetima od 28. lipnja 2011. godine (u daljnjem tekstu Ugovor) tuženik, naručitelj i tužitelj, odvjetnik, ugovorili da naručitelj, za izvršenje odvjetničkih usluga iz članka 1. tog Ugovora, u pitanju je zastupanje u ovršnim predmetima, duguje odvjetniku odvjetničku nagradu koja se isplaćuje u dva dijela i to prvi dio nagrade u iznosu od 30,00 kuna uvećano za PDV za svaki ovršni prijedlog podnesen sudu plus 10,00 kuna uvećano za PDV po kamatnom obračunu podnesenom sudu, a drugi dio nagrade do iznosa dosuđenog rješenjem o ovrsi umanjenog za iznos iz prethodne točke, za svaku uspješnu ovrhu, s time da je odvjetnik ovlašten ne potraživati prvi dio nagrade, a ujedno prema odredbi članka 8. predmetnog Ugovora naručitelj duguje odvjetniku rješenjem o ovrsi dosuđene i naplaćene odvjetničke troškove.

11. U odnosu na sporno pitanje da li su odredbom članka 7. predmetnog Ugovora stranke ugovorile odvjetničku nagradu prema uspjehu u sporu, što je tijekom postupka osporavao punomoćnik tužitelja ističući da stranke nisu ugovorile naplatu odvjetničkih usluga prema uspjehu ovrhovoditelja u sporu, već odvjetnik, u ovom postupku tužitelj, ima pravo na punu odvjetničku nagradu sastava ovršnog prijedloga i drugih radnji zastupanja u ovršnim postupcima, jer je odredbom članka 7. predmetnog Ugovora definiran samo način isplate odvjetničke nagrade, koja se plaća u dvije faze, dok je punomoćnik tuženika isticao da je odredbama predmetnog Ugovora jasno ugovoreno plaćanje nagrade prema uspjehu u ovršnom postupku, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da se sukladno odredbi članka 319. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, a ujedno se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog tumačenja pojedinih izričaja, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, sud je analizirajući odredbu članka 7. stavka 1. predmetnog Ugovora utvrdio da su stranke ugovorile odvjetničku nagradu prema uspjehu u sporu i to samo za moguću razliku između ugovorene nagrade za svaki ovršni prijedlog, čija je visina određena odredbom članka 7. stavka 1. točke a predmetnog Ugovora, na koju nalogoprimac ima pravo neovisno u uspjehu u postupku i iznosa dosuđenog rješenjem o ovrsi, koji se umanjuje za iznos naveden u članku 7. stavku 1. točci a za svaku uspješnu ovrhu. Dodatna potvrda navedenog stava suda proizlazi i iz činjenice da se rješenjem o ovrsi, o kojem je riječ u članku 7. stavku 1. točci b predmetnog Ugovora, dosuđuju troškovi ovršnog postupka, u koji nesporno ulazi i trošak sastava prijedloga za ovrhu, u pitanju je dakle isti trošak naveden u članku 7. stavku 1. točci a Ugovora, s time da je visina tog troška, odnosno nagrade za sastav prijedloga za ovrhu tom odredbom Ugovora unaprijed određena, dakle ne ovisi niti o uspjehu u sporu, a niti o vrijednosti predmeta spora, visini utuženog potraživanja navedenog u samom prijedlogu za ovrhu, pa je razumljivo da ukoliko postoji razlika između odredbom članka 7. stavka 1. točke a predmetnog Ugovora unaprijed određenog iznosa nagrade za sastav svakog pojedinog prijedloga za ovrhu i iznosa troška sastava tog istog prijedloga za ovrhu dosuđenog rješenjem o ovrsi, koji se određuje sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, točnije po Tbr. 11. točci 1. te ovisi o vrijednosti predmeta spora, odvjetnik ima pravo na tu razliku, samo ako je dakako ovrha uspješna, jer se u protivnom u ovršnom postupku niti ne dosuđuje naknada troškova postupka, a uspješna je ona ovrha kojom je u tom ovršnom postupku naplaćeno utuženo potraživanje. Drugim riječima, iako predmetnim Ugovorom stranke nisu ugovorile odvjetničku nagradu u postotku od ostvarenog uspjeha u sporu, što je inače moguće po Tbr. 39. točci 3., u kojem slučaju odvjetnik vezano uz pravo na nagradu za svoj rad snosi isti rizik kao i nalogodavac, kojem je cilj u ovršnom postupku naplatiti utuženo potraživanje, logično je i opravdano da odvjetnik, tužitelj, ima pravo na predmetnim Ugovorom ugovorenu visinu nagrade za sastav svakog pojedinog prijedloga za ovrhu i to bez obzira na uspjeh u sporu, koja nagrada se zapravo svodi na paušal, jer je u krajnjoj liniji izvršio ugovornu obvezu, izvršio je dobiveni nalog, ali ukoliko nalogodavac, ovrhovoditelj u ovršnom postupku uspije, tada nalogoprimac, odvjetnik ima pravo na razliku između predmetnim Ugovorom unaprijed određene visine nagrade za svaki pojedini prijedlog za ovrhu, dakle tog paušalnog iznosa i iznosa dosuđenog rješenjem o ovrsi, koji se odnosi na sastav prijedloga ovrhu. Isto tako u slučaju uspjeha nalogodavca, ovrhovoditelja u ovršnom postupku, tada nalogoprimac, odvjetnik naravno ima pravo i na ostatak cjelokupnog dosuđenog troška ovršnog postupka, koji se odnosi na ostale u ovršnom postupku poduzete radnje, za koje je ocijenjeno da su bile nužne i potrebne, opravdane za taj ovršni postupak. Navedeni stav u skladu je s osnovnim načelima obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti ispunjenja obveze, kao i načelu slobode uređivanja obveznih odnosa.

12. Iskazu svjedokinje AČ (stranica 314-315 spisa), koji dokazni prijedlog je proveden po uputi iz ukidne odluke, u dijelu kojim je u bitnom isticala da je kao referent tuženika, kada je dobila dokaz da je potraživanje zbog kojeg se provodila ovrha naplaćeno, o tome obavijestila odvjetnički ured, koji je tada ispostavio račun, s time da je taj račun dala na provjeru, potpis svojoj šefici TČL i ukoliko je račun bio potpisan, isti je isplatila, a ne zna da li i zašto neki računi nisu naplaćeni, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv.

13. Isto tako iskazu Nenada Škare, odvjetnika (stranica 315-316 spisa) koji je opisujući obveznopravni odnos naloga isticao da se znalo događati da tuženik, ovrhovoditelj povuče prijedlog za ovrhu u odnosu na nekog ovršenika, dužnika, ali je neovisno o tome račun za zastupanje naplaćen u cijelosti, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan. Nastavno Nenad Škare je isticao svoj pravni stav vezan uz odredbe Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama, a svodi se na to da je po njegovom mišljenju tuženik sukladno odredbama tog Zakona samo trebao „odblokirati“ dužnike, ovršenike, ali „ne i odustati od naplate potraživanja“, koje se moglo naplatiti promjenom predmeta, odnosno sredstva ovrhe.

14. Imajući na umu da je svih 15 ovršnih postupaka, na koje se odnosi utuženo potraživanje na ime nagrade za sastav tih 15 prijedloga za ovrhu i to po Tbr. 11. točci 1., što je razvidno iz specifikacije računa broj 121-01-1 od 30. 12. 2019. godine (list 6 i 16 spisa) obustavljeno rješenjem nadležnih sudova i to po prijedlogu tuženika, nalogodavca, u ovršnom postupku ovrhovoditelja (list 175-178 spisa), koji je za 13 od tih ukupno 15 ovršenika prijedlog za obustavu ovrhe podnio sukladno odredbi članka 8. Zakona o otpisu dugova fizičkim osobama („Narodne novine“ broj 62/18 – u daljnjem tekstu ZODFO-a) u svezi s odredbom članka 6. ZODFO-a, dakle po sili zakona, a ne svojom slobodnom voljom, što ujedno znači da tih 13 ovrha nije bilo uspješno, sud je utvrdio da tužitelj ne može osnovano potraživati od tuženika isplatu preostalog utuženog potraživanja u iznosu od 1.682,25 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom iz slijedećih razloga. Naime odredbom članka 8. stavka 1. ZODFO-a propisano je da danom stupanja tog Zakona na snagu, a isti je stupio na snagu 30. srpnja 2018. godine, dužniku iz članka 5. tog Zakona (u pitanju je fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost i fizička osoba koja je obavljala registriranu djelatnost najduže do 31. prosinca 2017. godine, nad kojom se provodi ovrha na novčanim sredstvima po računu radi naplate dospjelog duga iz članka 7. Zakona, odnosno radi naplate glavnice duga i troška s pripadajućom kamatom za koje se na dan 31. prosinca 2017. godine provodila ovrha na novčanim sredstvima po računu i koja se na dan stupanja Zakona na snagu još uvijek provodi) otpisuje se taj dospjeli dug po osnovama za plaćanje vjerovnika iz grupe I. (u pitanju je tuženik, trgovačko društvo u isključivom vlasništvu RH) najviše do ukupnog iznosa zbroja glavnice i troška svih vjerovnika iz grupe I. od 10.000,00 kuna, a koji zbroj se uvećava za pripadajuće dospjele kamate. Isto tako prema odredbi članka 9. stavka 1., stavka 2. i stavka 3. ZODFO-a vjerovnici iz grupe I. (što se odnosi na tuženika, u ovršnom postupku ovrhovoditelja) nakon zaprimanja podataka FINA-e o prestanku izvršavanja osnove za plaćanje, koja je inače dužna u roku 15 dana od dana stupanja Zakona na snagu prestati izvršavati osnove za plaćanja za dug iz članka 8. Zakona, izvršiti će otpis duga i podnijeti prijedlog za obustavu ovrhe, odnosno poduzeti drugu odgovarajuću radnju koja dovodi do prestanka ovrhe na novčanim sredstvima radi naplate otpisanog duga te će ujedno u roku 60 dana obavijestiti dužnike o otpisu dospjelog duga. Nastavno treba posebno naglasiti da otpis duga znači da dug prestaje postojati, vjerovnik ne može više taj dug naplatiti, što je ujedno razvidno i iz odredbe članka 11. stavka 1. i stavka 2. ZODFO-a sukladno kojoj se vjerovniku otpisani dug smatra porezno priznatim rashodom, odnosno otpisani dug ne smatra se oporezivim primitkom, za razliku od obustave naplate dospjelog duga na novčanim sredstvima propisanog odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18 – u daljnjem tekstu ZPONS-a) prema kojoj FINA prestaje s izvršavanjem osnove za plaćanje ako se potraživanje, dug, ne naplati od ovršenika, fizičke osobe, u cijelosti u roku tri godine od primitka osnove za plaćanja u FINA-i, a po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, na što se tijekom postupka pozivao punomoćnik tužitelja, u kojem slučaju se dakako taj dospjeli dug, potraživanje može naplatiti pokretanjem postupka promjene predmeta ili sredstva ovrhe, jer taj dug nije otpisan, nego je samo obustavljena naplata tog duga na novčanim sredstvima.

15. S obzirom da je tuženik, nalogodavac, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ZODFO-a, dakle po sili zakona, a ne svojom slobodnom voljom, bio dužan otpisati dugove za predmetnih 13 ovršenika, što rezultira time da su ti dugovi pravno prestali postojati, pa niti nije bilo moguće radi naplate tih dugova, otpisanih po sili zakona, pokretati postupke promjene predmeta ili sredstva ovrhe, jer se ne radi o obustavi naplate dugova na novčanim sredstvima, nego naprotiv o otpisu dugova, sud je utvrdio da tužitelj, nalogoprimac sukladno odredbi članka 779. stavka 2. ZOO-a ne može osnovano od tuženika, nalogodavca zahtijevati štetu koju je pretrpio time što je samim otpisom dugova za 13 ovršenika tuženik, nalogodavac de facto odustao od danog naloga, jer je za taj odustanak imao osnovani razlog, a to su kogentne odredbe 8. stavka 1. ZODFO-a. Drugim riječima tuženik nije samovoljno odustao od danog naloga tužitelju, nalogoprimcu, na što je ukazano u ukidnoj odluci, nego je po sili zakona, dakle neovisno o svojoj volji, bio dužan otpisati dugovanja za predmetnih 13 ovršenika, radi čije naplate su se vodili ti ovršni postupci, pa tužitelj, nalogoprimac nema pravo zahtijevati štetu koju je pretrpio time što nije bio u mogućnosti izvršiti dani nalog, a time i naplatiti ugovorenu naknadu.

16. Konačno treba naglasiti da je Ustavni sud RH odlukom broj U-I/2976/2018 od 23. veljače 2018. godine utvrdio da je svrha i cilj ZODFO-a jednokratni otpis dugova fizičkim osobama u iznosima utvrđenim odredbama ZODFO-a radi stvaranja mogućnosti za deblokadu računa dužnika, zatim radi poticanja potrošnje i gospodarskog rasta, kao i smanjivanja socijalnih razlika, odnosno cilj otpisa dugova fizičkim osobama reguliranim odredbama ZODFO-a nikako nije poticanje neplaćanja dugova, već pomoć blokiranim dužnicima i to na način da im se dugovi otpisuju.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a u svezi s odredbom članka 319. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 763. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 765. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 779. stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 8. stavka 1. ZODFO-a, odredbom članka 9. stavka 1., stavka 2. i stavka 3. ZODFO-a i odredbom članka 11. stavka 1. i stavka 2. ZODFO-a sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Tihane Sudar iz Zagreba, Frankopanska 2A, poslovni broj Ovrv- 2519/20 od 19. siječnja 2021. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 145,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate, dok je naprotiv ukinuo predmetni platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.682,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2020. godine do isplate i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

18. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka odbio kao neosnovan, jer je tužitelj uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

19. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 31. siječnja 2020. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 27. ožujka 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku

U Zagrebu, dana 27. ožujka 2026. godine