Republika Hrvatska
Općinski sud u Makarskoj
Makarska, Kralja Petra Krešimira IV 2
P-51/2025-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Makarskoj, po sucu tog suda Barbari Mendeš, u pravnoj stvari tužitelja TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupani po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 19. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, te punomoćnika tuženika, prema rješenju posl. br. P-51/2025-14 od 24. ožujka 2026., na ročištu za objavu presude dana 30. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I/ Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 19. 01. 2007. koji su sklopili tužitelj TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217, kao kreditor, a koja glasi:
“Administrativna naknada 1 % (slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.
2. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217, isplatiti TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, iznos od 748,55 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. 02. 2007. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“
II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 1.579,65 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužitelj TC je kod ovog suda ustao tužbom protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., u kojoj navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama dana 19. siječnja 2007 na iznos 564.000,00 HRK. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 31. 07. 2007. godine. Ugovor o kreditu je nenamjenski. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 564.000,00 HRK. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima. Ugovorne strane su člankom 5. 1. ugovorile administrativnu naknadu od 1 % jednokratno na iznos odobrenog kredita. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003-dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti kreditoru administrativnu naknadu, jednokratno u iznosu od 1,00 % na iznos odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO- a. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje platiti jednokratno na iznos odobrenog kredita, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 5.1 ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003. godine) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP- a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl. br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te tužitelj nikako nije mogao utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene administrativne naknade iz priložene dokumentacije je razvidno da je tužitelj s osnove navedene naknade isplatio iznos od 1 % iznosa kredita odnosno 5.640.00 HRK / 748,55 Eura. Navedeno je osobito razvidno iz Ugovora o kreditu br. 320522 i Prometne kartice po kreditu broj 320522 gdje se izrijekom navodi kako je plaćena navedena naknada upravo u utuženom iznosu i to 1 % od iznosa kredita i to iznos od 5640,00 Kn. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu tužitelj isplatio tuženika prilikom prvog korištenja kredita dana 31.01.2007. temeljem čl. 5.1. Ugovora o kreditu. Na navedenu okolnost tužitelj se poziva i na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/23, Rev-1035/2024, Revd-1601/24 i Revd-1974/2023. Tužitelj stoga ustaje predmetnom tužbom kojom traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 19.01.2007. koji su sklopili tužitelj TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217, kao kreditor, koja glasi: “Administrativna naknada 1 % (slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana (točka 1. tužbenog zahtjeva). Točkom 2. tužbenog zahtjeva tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, iznos od 748,55 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.02.2007. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. Sve uz naknadu parničnog troška tužitelju uz pripadajuće zakonske zatezne kamate (točka 3. tužbenog zahtjeva).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu tužitelja, istu smatra neosnovanom, te ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, te osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj u tužbi ističe da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 320522 dana 19. 01. 2007. godine, te da su mu predmetnim Ugovorima povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobrenje kredita ništetna, što ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi, pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Kako je tužba podnesena dana 17. 01. 2025. godine, tuženik ističe materijalno-pravni prigovor zastare, budući da je zastara nastupila s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Navodi da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da je nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.1 Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Sud EU, C-33/76, Rewe-ZentralfinanzandRewe- Zentral:“U nedostatku mjera harmonizacije, prava koja proizlaze iz prava Unije moraju biti izvršena pred nacionalnim sudovima u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim propisima. Situacija bi bila drugačija jedino ako bi takvi uvjeti i zastarni rokovi u praksi onemogućavali ostvarivanje prava koje su nacionalni sudovi dužni štititi. To nije slučaj ako su propisani rokovi zastare razumni. Postavljanje takvih razumnih rokova zastare odraz je primjene temeljnog načela pravne sigurnosti.“ Sud EU, C-255/00, GrundigItaliana:“Sud je već utvrdio da je u skladu s pravom EU-a određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti koje štiti i poreznog obveznika i javno tijelo. Takvi rokovi načelno nisu takve naravi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje prava koje priznaje pravni poredak EU-a. U tom smislu, zastarni rok od tri godine propisan nacionalnim pravom, koji teče od dana sporne isplate, smatra se razumnim. Slijedom svega navedenog, tuženik ističe da je razvidno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a sukladno i stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20.03.2018., iz kojeg proizlazi da zastarni rokovi teku pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13 od 13.06.2014. i to u odnosu na promjenjivost kamatne stope, te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu. Ujedno pitanje početka zastare restitucijskih zahtjeva općenito pa tako i u pogledu restitucijskih zahtjeva koji proistječu iz ništetnih pravnih poslova uređeno je odredbama članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) 1 te članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Članak 215. stavak 1. ZOO-a glasi: (1) Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 1111. stavak 1. ZOO-a glasi: (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada se o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Nadalje, tuženik ističe da je nesporno da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te su ugovorne odredbe osporenog Ugovora o kreditu određene sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka, pa se stoga nije mogla utvrditi ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, niti njegovih dijelova. U svakom pojedinačnom sporu potrebno je utvrditi sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007,79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Dakle, tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, su neosnovane i ničim potkrijepljene. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog predlaže se odbiti tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u prometnu karticu po kreditu br. 320522 na ime TC (list 6-13 spisa), ugovor o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2007. (list 14-20 spisa), otplatna tablica po kreditu klijenta TC (list 21-22 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima TC (list 23-26 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke(list 109-111 spisa), uvid u presudu Trgovačkog suda u Osijeku P- 2/2021-28 od 28. travnja 2022., presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021., nakon čega je sud cijeneći rezultate provedenog dokazanog postupka, temeljem odredbe čl.7. i 8. ZPP-a, odlučio kao u izreci. Druge dokaze sud nije izvodio, budući da stranke nisu stavljale daljnje dokazne prijedloge u skladu s odredbama čl.7. st.1. i čl. 219. ZPP-a.
4. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.
5. Pun. tužitelja i pun. tuženika popisali su troškove postupka.
6. Među strankama je nesporna aktivna i pasivna legitimacija stranaka, koja nedvojbeno proizlazi iz činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2007. (list 14-20 spisa), na iznos od 564.000,00 kuna, nenamjenski kredit, te da je u odredbi čl. 5.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje Banci platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama za usluge u poslovima koje obavlja Banka a naročito Administrativnu naknadu: 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita, a koji iznos je razvidan iz priložene kartice prometa po kreditu br. 320522 na ime TC (list 6-13 spisa) naveden pod imenom korisnika kredita TC u iznosu od 5.640,00 kuna, kao i ugovoreni iznos kredita isplaćen dana 31. siječnja 2007. Tuženik se na ročištu dana 5. prosinca 2025. očitovao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.
7. Spornim se ukazuje i valjalo je utvrditi je li odredba predmetnog Ugovora o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2007. koja se odnosi na administrativnu naknadu u visini od 1% iznosa odobrenog kredita nepoštena, pa time i ništetna. Uz navedeno valjalo je utvrditi osnovanim i istaknuti prigovor zastare potraživanja.
8. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke u izočnosti uredno pozvanog zz tuženika.
9. Tužitelj TC pok. T u svom iskazu navodi da mu je početkom 2007 trebao kredit za rješavanje stambenog pitanja. Kako nisu imali valjanu građevinsku dozvolu, nisu mogli od banke dobiti stambeni kredit. Jedina mogućnost je bila podizanje nenamjenskog kredita. Tako su došli do Volksbanke koji su im također predložili nenamjenski kredit koji im je u to vrijeme žurno trebao. Kredit je bio u iznosu od 560.000,00 Kn, ulazna naknada je bila uračunata. Navodi da njemu prilikom sklapanja tog ugovora nije bilo objašnjeno čemu ta ulazna naknada služi i zašto se koristi, koje troškove pokriva. Nije bilo pregovora oko samog ugovora, niti se išta pregovaralo ili mijenjalo u svezi ugovora. To je bio tipski ugovor, takva je bila procedura banke – uzmi ili ostavi, nije bilo pregovora oko ove naknade. Ako si želio kredit, jedino si takav ugovor trebao prihvatiti. Ulazna naknada je bila u visini od 1% kredita, tako da mu nije bilo teško izračunati o kojem se iznosu radilo. Prilikom zaključenja tog ugovora, odnosno dogovora oko zaključenja i podizanja tog kredita, sa službenikom banke se nije prolazila jedna po jedna stavka ugovora kako bi mu te odredbe ugovora bile pojašnjene. Navodi da se ne može sjetiti tko je tada bio službenik banke s kojim je razgovarao, Volksbanka kod nas više ne postoji. Nije mu ni od strane javnog bilježnika pojašnjeno kako ova, tako i ostale odredbe ugovora. Za ulaznu naknadu mu je rečeno da je to naknada koja se mora platiti da bi se realizirao kredit i ona se odbija od iznosa kredita. Navodi da se i kod drugih banaka raspitivao o podizanju nenamjenskog kredita, ali ovakav kredit nije mogao podignuti kod neke druge banke nego samo kod Volksbanke. U to je vrijeme bio zaposlen u mesnoj industriji Pivac i njegova primanja nisu bila dostatna za realizaciju kredita kod neke druge banke, dok je sa svojim primanjima kod Volksbanke mogao ostvariti ovaj kredit.
10. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit i uvjerljiv, jer je isti iskazivao životno, logično i u skladu s dokazima i dokumentacijom koja prileži spisu.
11. Odredbom članka 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03, 46/07 i 70/07- dalje ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi članka 87 st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da i odredbom čl. 4 Direktive st. 2. 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.
12. Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
13. Imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 u daljnjem tekstu: ZOO) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“ jer se u takvim ugovorima ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.
14. Sud je analizirajući odredbu članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu br. 320522, kojom je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti administrativnu naknadu u iznosu od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita, stava da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
15. Pri ocjeni o tome je li neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“, treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Naime, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020 godine utvrdio da je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2 Direktive 93/13 EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se stoga naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma, zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima, bitne činidbe ugovora „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog i bez kojih to ne bi bio taj ugovor za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera koji ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe svakako se ubraja i odredba o naknadi za obradu kredita i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu iako ulaze u ukupne troškove kredita za potrošače.
16. Isto tako u presudi broj C-259/19 od 16. srpnja 2020., Sud EU je utvrdio da je čl. 3. stavak 2. 1. Direktive 93/123 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
17. Nadalje, u presudi broj C-84/19, C-229/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata, nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbama čl. 4. st. 2 Direktive EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju, te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.
18. Stoga analizirajući provedenih dokaza, dovedenih u svezu s iskazom samog tužitelja, sud je utvrdio da je odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu br. 320522, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti Banci administrativnu naknadu u visini od 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno čl. 87. st. 1 ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga: 19. Naime, radi s nedvojbeno o predmetnoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj. U pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, zbog čega je sud stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku (1 %) od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.
20. Naime, za pitanje je li ugovorna odredba, pa tako i odredba o tzv. administrativnoj naknadi suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi lili ostavi“, kako je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, a ujedno je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je prednik tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme i slično, sama činjenica da je administrativna naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
21. Naprotiv, ne samo da je ugovorenom tzv. administrativnom naknadom nisu pokriveni, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita obzirom da svi troškovi odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala i slično, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što upućuje na zaključak da tužitelju nije jasno niti nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi tzv. „administrativna naknada“ i što se tom naknadom zaista plaća, jer da je korisniku kredita obrazloženo i pojašnjeno na što se ta naknada odnosi, zasigurno od strane korisnika kredita ne bi izostala reakcija u tom pravcu da je takva naknada za troškove koji bi tom naknadom bili pokriveni bila previsoka.
22. Nadalje, ukoliko bi se iz tzv. „administrativne naknade“ trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o kreditima, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta, te se ne radi o izvanrednim poslovima koji bi zahtijevali dodatnu naknadu.
23. Uz navedeno, činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. „administrativnoj naknadi“, tužitelju kao potrošaču bila jasna i razumljiva jer je javni bilježnik, koji prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, jer ni u samom sadržaju ugovora pojam „administrativne naknade“ nije pojašnjen niti obrazložen. Posebno stoga što je sam pojam „administrativna naknada“ sam po sebi šireg značenja i u bankarskom se sustavu pojavljuje kod poslova odobravanja kredita, otvaranja ili vođenja računa, obrade zahtjeva ili promjena uvjeta kredita, kod poslova izdavanja potvrda i dokumenata, pa stoga navođenje samog pojma „administrativne naknade“ nije jasan i transparentan jer ne daje jasan uvid korisniku kredita u opravdanost ovakve naknade i njenu proporcionalnost.
24. Ujedno, ovdje treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2007., nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade s time da su kasnijim Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne Novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Stoga, obzirom da je prednik tuženika, nesporno sastavio predmetu ugovornu odredbu o naknadi za kredit o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik u postupku nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja.
25. Nadalje, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 03/13/EEZ od 05. travnja 1993., nije odlučno znanje i iskustvo pojedinog potrošača, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kao kreditora, koji se primjenjuju na kredite koji se sklapaju, pa stoga svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako, prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, obzirom da su plaćanja učinjena temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
26. U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji je tuženik isticao tijekom postupka ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.
27. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog dojela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
28. Obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, ovaj sud je utvrdio da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Osim toga treba naglasiti sa tužitelj u svakom slučaju ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. „administrativnoj naknadi“ time da se sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
29. Imajući u vidu da je tuženik na prethodno opisani način povrijedio interes i prava tužitelja jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita tzv. „administrativna naknada“ i to u visini od 1 % iznosa kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga ta odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da tuženik, čiji je pravni prednik bio odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.
30. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 325. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2 ZZP-a, čl. 84 ZZP-a, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a odredbom čl. 2, 4 st.2 i čl. 5 Direktive Vijeća 93/13 EEZ, odredbom čl. 295. ZOO-a, čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a ovaj sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu br. 320522 od 19. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. „administrativne naknade“ u visini od 1 % od iznosa kredita. Kako tuženik nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, ovaj sud je prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl.5.1. Ugovora o kreditu br. 320522, te je tužitelju dosudio na ime plaćene „administrativne naknade“ iznos od 748,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. veljače 2007. pa do isplate (čl. 29. ZOO-a), slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom I/ 1. i 2. izreke presude.
31. Obzirom da je tuženik osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora kao previsoko određenu navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 748,55 EUR, treba navesti da takvi navodi nisu osnovani obzirom se tužbeni zahtjev sastoji kako od deklaratornog dijela pod točkom 1. koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, tako i na kondemnatorni dio pod točkom 2. koji se odnosi na isplatu iznosa od 748,55 EUR eura, pa je stoga sud raspravnim rješenjem s ročišta dana 5. prosinca 2025. prihvatio označenu vrijednost predmeta spora u visini od 1.330,00 EUR, koja vrijednost je i navedena u tužbi.
32. Odluka o troškovima postupka, donesena je na temelju čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), pa je stoga tužitelju imajući u vidu vrijednost predmeta spora, prema popisanom trošku priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastav podnesaka od 19. ožujka 2025., 9. prosinca 2025. i 10. prosinca 2025. od po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištima dana 5. prosinca 2025. i 19. veljače 2026. od po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 600 bodova, uvećano za vrijednost boda prema Tarifi (2,00 EUR) ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Navedeni iznos uvećan za PDV 25% (u iznosu 300,00 EUR), što sveukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 79,65 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama što čini ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.579,65 EUR. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u svezi s čl. 30. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14), slijedom čega je sud obvezao tuženika na naknadu troškova parničnog postupka u utvrđenom iznosu od 1.579,65 EUR-a, te je odlučeno je kao pod točkom II/ izreke ove presude.
U Makarskoj 30. ožujka 2026.
S U D A C
BARBARA MENDEŠ
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (članak 348. ZPP-a)
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335. ZPP-a).
DNA:
• Dostava presude u skladu s odredbom čl. 335. st.7., 8.,9. i 10. ZPP-a.
