REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-2162/2019-40

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R  J  E  Š  E  N  J  E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužiteljice ĆN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama Olgi Perović i Ines Ferlin, odvjetnicama iz Umaga, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB 23057039320, [adresa], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezina punomoćnika te punomoćnice tuženika, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische Bank d.d. OIB: 23057039320, iz [adresa], da tužiteljici ĆN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 5,49% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 31.12.2013., na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30.09.2015. godine, iznos od ukupno 12.749,86 EUR EUR (slovima: dvanaestisućasedamstočetrdesetdevet eura i osamdesetšest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, od 01.11.2008. po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

0,01 EUR od dospijeća dana 07.11.2005

0,01 EUR od dospijeća dana 09.12.2005

0,01 EUR od dospijeća dana 06.04.2006

0,01 EUR od dospijeća dana 12.05.2006

0,01 EUR od dospijeća dana 01.01.2008

5,20 EUR od dospijeća dana 01.02.2008

5,19 EUR od dospijeća dana 01.03.2008

5,19 EUR od dospijeća dana 01.04.2008

5,19 EUR od dospijeća dana 01.05.2008

5,19 EUR od dospijeća dana 01.06.2008

5,19 EUR od dospijeća dana 01.07.2008

5,18 EUR od dospijeća dana 01.08.2008

5,18 EUR od dospijeća dana 01.09.2008

5,17 EUR od dospijeća dana 01.10.2008

5,17 EUR od dospijeća dana 01.11.2008

5,17 EUR od dospijeća dana 01.12.2008

5,17 EUR od dospijeća dana 01.01.2009

5,16 EUR od dospijeća dana 01.02.2009

5,16 EUR od dospijeća dana 01.03.2009

5,15 EUR od dospijeća dana 01.04.2009

34,57 EUR od dospijeća dana 01.05.2009

34,55 EUR od dospijeća dana 01.06.2009

34,52 EUR od dospijeća dana 01.07.2009

34,49 EUR od dospijeća dana 01.08.2009

34,48 EUR od dospijeća dana 01.09.2009

34,45 EUR od dospijeća dana 01.10.2009

34,43 EUR od dospijeća dana 01.11.2009

34,41 EUR od dospijeća dana 01.12.2009

34,39 EUR od dospijeća dana 01.01.2010

34,36 EUR od dospijeća dana 01.02.2010

34,34 EUR od dospijeća dana 01.03.2010

34,31 EUR od dospijeća dana 01.04.2010

34,28 EUR od dospijeća dana 01.05.2010

34,26 EUR od dospijeća dana 01.06.2010

34,23 EUR od dospijeća dana 01.07.2010

34,21 EUR od dospijeća dana 01.08.2010

34,18 EUR od dospijeća dana 01.09.2010

34,15 EUR od dospijeća dana 01.10.2010

13,90 EUR od dospijeća dana 08.11.2010

13,89 EUR od dospijeća dana 16.12.2010

13,87 EUR od dospijeća dana 14.01.2011

13,87 EUR od dospijeća dana 04.02.2011

13,85 EUR od dospijeća dana 04.03.2011

13,84 EUR od dospijeća dana 01.04.2011

13,82 EUR od dospijeća dana 01.05.2011

0,10 EUR od dospijeća dana 01.05.2005

0,31 EUR od dospijeća dana 01.06.2005

6,94 EUR od dospijeća dana 09.09.2005

0,51 EUR od dospijeća dana 07.11.2005

3,02 EUR od dospijeća dana 09.12.2005

1,23 EUR od dospijeća dana 09.01.2006

18,79 EUR od dospijeća dana 01.11.2008

26,25 EUR od dospijeća dana 01.01.2009

29,29 EUR od dospijeća dana 01.02.2009

32,36 EUR od dospijeća dana 01.03.2009

23,20 EUR od dospijeća dana 01.04.2009

23,26 EUR od dospijeća dana 01.05.2009

12,94 EUR od dospijeća dana 01.06.2009

0,85 EUR od dospijeća dana 01.07.2009

5,82 EUR od dospijeća dana 01.08.2009

14,58 EUR od dospijeća dana 01.09.2009

6,06 EUR od dospijeća dana 01.10.2009

5,22 EUR od dospijeća dana 01.11.2009

15,36 EUR od dospijeća dana 01.12.2009

23,49 EUR od dospijeća dana 01.01.2010

34,12 EUR od dospijeća dana 01.02.2010

31,55 EUR od dospijeća dana 01.03.2010

49,84 EUR od dospijeća dana 01.04.2010

45,88 EUR od dospijeća dana 01.05.2010

50,22 EUR od dospijeća dana 01.06.2010

98,89 EUR od dospijeća dana 01.07.2010

88,13 EUR od dospijeća dana 01.08.2010

127,74 EUR od dospijeća dana 01.09.2010

108,09 EUR od dospijeća dana 01.10.2010

95,86 EUR od dospijeća dana 08.11.2010

146,43 EUR od dospijeća dana 16.12.2010

152,63 EUR od dospijeća dana 14.01.2011

140,14 EUR od dospijeća dana 04.02.2011

143,22 EUR od dospijeća dana 04.03.2011

135,33 EUR od dospijeća dana 01.04.2011

137,09 EUR od dospijeća dana 01.05.2011

201,74 EUR od dospijeća dana 17.06.2011

181,79 EUR od dospijeća dana 06.07.2011

247,10 EUR od dospijeća dana 01.08.2011

204,21 EUR od dospijeća dana 08.09.2011

185,41 EUR od dospijeća dana 07.10.2011

189,44 EUR od dospijeća dana 06.11.2011

177,36 EUR od dospijeća dana 08.12.2011

197,02 EUR od dospijeća dana 01.01.2012

209,22 EUR od dospijeća dana 07.02.2012

208,52 EUR od dospijeća dana 05.03.2012

199,79 EUR od dospijeća dana 11.04.2012

204,48 EUR od dospijeća dana 02.05.2012

209,96 EUR od dospijeća dana 13.06.2012

204,71 EUR od dospijeća dana 01.07.2012

205,19 EUR od dospijeća dana 07.08.2012

190,40 EUR od dospijeća dana 12.09.2012

192,10 EUR od dospijeća dana 01.10.2012

203,07 EUR od dospijeća dana 06.11.2012

204,83 EUR od dospijeća dana 01.12.2012

205,05 EUR od dospijeća dana 01.01.2013

190,72 EUR od dospijeća dana 01.02.2013

197,44 EUR od dospijeća dana 04.03.2013

202,44 EUR od dospijeća dana 01.04.2013

196,91 EUR od dospijeća dana 01.05.2013

181,37 EUR od dospijeća dana 01.06.2013

175,24 EUR od dospijeća dana 01.07.2013

182,88 EUR od dospijeća dana 01.08.2013

188,15 EUR od dospijeća dana 01.09.2013

201,59 EUR od dospijeća dana 01.10.2013

194,19 EUR od dospijeća dana 01.11.2013

197,50 EUR od dospijeća dana 01.12.2013

198,27 EUR od dospijeća dana 07.01.2014

180,57 EUR od dospijeća dana 01.02.2014

185,33 EUR od dospijeća dana 01.03.2014

182,88 EUR od dospijeća dana 01.04.2014

176,63 EUR od dospijeća dana 12.05.2014

175,98 EUR od dospijeća dana 01.06.2014

176,92 EUR od dospijeća dana 01.07.2014

182,91 EUR od dospijeća dana 01.08.2014

189,02 EUR od dospijeća dana 01.09.2014

188,48 EUR od dospijeća dana 01.10.2014

191,55 EUR od dospijeća dana 01.11.2014

195,96 EUR od dospijeća dana 01.12.2014

194,16 EUR od dospijeća dana 01.01.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.02.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.03.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.04.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.05.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.06.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.07.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.08.2015

196,66 EUR od dospijeća dana 01.09.2015 sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische Bank d.d. OIB: 23057039320, iz [adresa], da tužiteljici ĆN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati na ime više obračunate nedospjele glavnice kredita utvrđene na dan konverzije 30.09.2015. godine, umjesto realno dužne tražbine tuženika, iznos razlike u visini od ukupno 6.899,18 EUR (slovima: šesttisućaosamstodevedesetdevet eura i osamnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana sklapanja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 24.02.2016. godine do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01.1.2023. pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Seiermaerkische Bank d.d. OIB: 23057039320, iz [adresa], da tužiteljici ĆN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.917,45 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, obračunate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.080,52 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 9,00 od 02.07.2005. pa do isplate,

EUR 9,62 od 02.08.2005. pa do isplate,

EUR 0,47 od 02.10.2005. pa do isplate,

EUR 0,00 od 02.11.2005. pa do isplate,

EUR 0,00 od 02.12.2005. pa do isplate,

EUR 0,00 od 02.01.2006. pa do isplate,

EUR 7,08 od 02.02.2006. pa do isplate,

EUR 14,51 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 17,97 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 14,57 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 17,34 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 20,67 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 18,87 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 16,35 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 15,29 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 17,24 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 18,06 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 27,73 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 29,55 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 25,49 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 30,59 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 43,76 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 43,86 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 51,25 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 46,05 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 43,31 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 50,06 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 51,81 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 46,12 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 46,74 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 34,73 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 26,59 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 18,56 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 37,40 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 42,64 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 36,92 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 48,32 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 45,75 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 34,50 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 21,75 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Odbija se zahtjev tuženika da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 4.260,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

EUR 10,06 od 02.06.2011. pa do isplate,

EUR 10,05 od 02.07.2011. pa do isplate,

EUR 10,04 od 02.08.2011. pa do isplate,

EUR 10,03 od 02.09.2011. pa do isplate,

EUR 10,02 od 02.10.2011. pa do isplate,

EUR 37,49 od 02.11.2011. pa do isplate,

EUR 37,45 od 02.12.2011. pa do isplate,

EUR 37,40 od 02.01.2012. pa do isplate,

EUR 37,37 od 02.02.2012. pa do isplate,

EUR 37,32 od 02.03.2012. pa do isplate,

EUR 37,27 od 02.04.2012. pa do isplate,

EUR 37,23 od 02.05.2012. pa do isplate,

EUR 37,18 od 02.06.2012. pa do isplate,

EUR 37,13 od 02.07.2012. pa do isplate,

EUR 37,09 od 02.08.2012. pa do isplate,

EUR 37,04 od 02.09.2012. pa do isplate,

EUR 36,99 od 02.10.2012. pa do isplate,

EUR 36,94 od 02.11.2012. pa do isplate,

EUR 36,89 od 02.12.2012. pa do isplate,

EUR 36,84 od 02.01.2013. pa do isplate,

EUR 36,79 od 02.02.2013. pa do isplate,

EUR 36,74 od 02.03.2013. pa do isplate,

EUR 36,68 od 02.04.2013. pa do isplate,

EUR 36,63 od 02.05.2013. pa do isplate,

EUR 36,57 od 02.06.2013. pa do isplate,

EUR 36,52 od 02.07.2013. pa do isplate,

EUR 36,46 od 02.08.2013. pa do isplate,

EUR 36,41 od 02.09.2013. pa do isplate,

EUR 36,35 od 02.10.2013. pa do isplate,

EUR 36,29 od 02.11.2013. pa do isplate,

EUR 36,23 od 02.12.2013. pa do isplate,

EUR 36,17 od 02.01.2014. pa do isplate,

EUR 164,28 od 02.02.2014. pa do isplate,

EUR 163,92 od 02.03.2014. pa do isplate,

EUR 163,57 od 02.04.2014. pa do isplate,

EUR 163,21 od 02.05.2014. pa do isplate,

EUR 162,85 od 02.06.2014. pa do isplate,

EUR 162,48 od 02.07.2014. pa do isplate,

EUR 162,11 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 161,75 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 161,37 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 160,99 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 160,61 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 160,22 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 159,83 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 159,44 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 159,04 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 158,64 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 158,24 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 157,83 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 157,42 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 157,01 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Odbija se zahtjev tuženika da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Odbija se zahtjev tuženika da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 480,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Odbija se zahtjev tuženika da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"III. Mijenja se odredba čl. 5.2 '(Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102355239» od 24.02.2016. godine, na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa od =86.235,91 EUR utvrđuje iznos u visini od

EUR, slijedom čega se

posljedično briše odredba čl. 5.3., te se mijenja odredba čl. 8.1 istog Aneksa osnovnom kreditnom ugovoru, na način kojim se umjesto utvrđenog iznosa mjesečnih anuiteta od po 704,68 EUR, utvrđuje iznos od

EUR, koji u punoj mjeri uvažava izmjenu visine novčanog iznosa nedospjele glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine, kao i sve nakon toga datuma izvršene preplate u iznosu povećanih anuiteta koje je tužiteljica uplatila do dana izrade novog anuitetnog plana (koje iznose će tužitelj precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka financijsko računovodstvene struke u visini koju predstavlja realan iznos nedospjele glavnice po „Ugovoru 0 kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102355239» od 20.04.2005, sa stanjem na dan 30.09.2015. godine),

IV. Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102355239» od 24.02.2016. godine, opisanoj u točki III. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, te također i puni iznos plaćenih anuiteta do izrade tog otplatnog plana, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe", povučen.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate neodređenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, pozivajući se na ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 20. travnja 2005., solemniziranog kod javnog bilježnika Snježane Nazarević, iz Buja, dana 25. travnja 2005., a koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. U tužbi tvrdi da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu od 174.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj, sa kamatnom stopom 5,49%, koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Ugovoren je rok vraćanja kredita u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, prema početnom otplatnom planu u iznosu anuiteta 1.067,47 CHF te da je predmetni kredit i dalje u otplati. Člankom 8. Ugovora da je ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,49%, promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, a da u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti utvrdili egzatne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. S obzirom na navedeno, tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagreb posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., u djelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu i kojom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzatne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj se poziva na odredbe članaka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj dalje tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli kojom je ugovoren iznos kredita od 174.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj za namjenu kupnje nekretnine, a to da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, što je za posjednicu imalo znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dalje navodi da su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje ZIDZPK) dana 24. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, time da nisu otklonjene posljedice ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužitelju da nije vraćen ukupan iznos koji je do dana konverzije preplatio. Istim aneksom na dan 30.09.2015. da je utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od 126.768,64 CHF odnosno 86.235,91 eur, te da preplata iznosi 1.163,36 kn. Tužitelj se poziva na pravno shvaćanje VSRH u odluci Rev- 2868/2018 od 12.02.2019. jer da ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. To za to jer sklapanjem Aneksa od 24.02.2016. nije u cijelosti podmiren dug. Ništetan ugovor da ne postaje valjan niti tada kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konvertiranjem da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva odredbe čl. 502. C ZPP-a i čl. 118. ZZP tj. da odluke donesene u postupku za Zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete. Smatra da je predmetni kredit preplatio za cca 110.000,00 eura te da će, po provedenom vještačenju, specificirati tužbeni zahtjev po svakom mjesecu. Tužitelj tvrdi da se dana 06.06.2019. obratio tuženiku radi pribave dokumentacije koja je potrebna za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, ali do dana podnošenja tužbe tužitelj da nije zaprimio zatraženu dokumentaciju. Predložio je da sud naloži tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju i da se provede financijsko vještačenje nakon kojeg da će tužitelj točno odrediti tužbeni zahtjev. Zato tužitelj u tužbenom zahtjevu nije označio točne iznose koje potražuje od tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje podnio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu od 20. travnja 2005. tvrdeći da je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Podredno je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da će se u pogledu visine tužbenog zahtjeva očitovati nakon što tužitelj određeno postavi tužbeni zahtjev. Predlaže da sud naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu kojih tužbom zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te se poziva na trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 230. ZO-a u vezi s člankom 118. ZZP-a. Dalje tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran za sve navodne preplate jer da su neke uplate na ime podmirenja tog kredita plaćane i od strane društva Ciemme d.o.o. Osporava stavove tužitelja u pogledu navodne ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007 i na odluku VSRH posl. br. Gos-1/2019. Dalje tvrdi da je između stranaka dana 24. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZIDZPK. Dakle, da tužitelj nema pravni interes budući da je provedena konverzija. Tuženik smatra neosnovanim pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a. Tužitelj da je prije potpisivanja Aneksa prihvatio izračun konverzije i nakon dobivenih propisanih informacija i omogućavanja provjere tih informacija, tužitelj da je prihvatio potpisati Aneks o konverziji. Ističe da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim Aneksa od 24. veljače 2016. Istakao je prigovor da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZIDZPK-a. Dalje tvrdi da je tužitelj bio odgovarajuće informiran o odredbi glede promjenjive kamatne stope kao i o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te o rizicima intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli za CHF. Tvrdi da banka nije imala nikakav "ekstra profit" . Smatra neživotnim i nelogičnim da tužitelj nije znao za rizik koji se odnosi na valutnu klauzulu. Vezano za ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da ista sigurno nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je kamatna stopa bila i niža od početno ugovorene. U tom smislu istakao je prigovor radi prijeboja te je, predložio da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 8.240,33 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose od 2. srpnja 2005. do 2. prosinca 2008. Zatim da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi CHF 6.753,24 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od 2. lipnja 2011. do 2. rujna 2015. Zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Zaključno ističe da je tužitelj u potpunosti bio informiran prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je u svemu postupao sukladno tada važećim pozitivnim propisima te da ne postoji znatne neravnoteže, kako to tvrdi tužitelj. Stoga, smatra da na strani tužitelja nije nastupila šteta niti da je tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim ponašanjem tužitelju.

3. Rješenjem poslovni broj P-2162/2019-6 od 15. prosinca 2021. određen je prekid postupka dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. podnio Vrhovni sud RH u predmetu Rev-1042/2017.

3.1. Rješenjem poslovni broj P-2162/2019-9 od 20. lipnja 2022. nastavljen je postupak u ovom predmetu.

4. Rješenjem poslovni broj P-2162/2019-11 od 6. travnja 2023. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.

4.1. Tuženik je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja žalba je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3053/2023-3 odbijena te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 6. travnja 2023.

5. Rješenjem P-2162/2019-12 od 06. travnja 2023. sud je naložio tuženiku da dostavi svu potrebnu dokumentaciju koju je predložio tužitelj, kako bi mogao točno odrediti tužbeni zahtjev. Povodom žalbe tuženika ukinuto je rješenje od 06. travnja 2023. te je predmet vraćen na ponovni postupak.

5.1. U ponovnom postupku, a nakon što je tužitelj zaprimio od tuženika potrebnu dokumentaciju, tužitelj je odredio tužbeni zahtjev kojim je točno označio novčane iznose koje potražuje na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tako potražuje, u odnosu na ugovorenu kamatu, 11.388,31 eur, a u odnosu na valutnu klauzulu iznos od 7.132,13 eur, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (18- 21, 90-98), u zahtjev za dostavu dokumentacije (22), u odgovor na dostavu dokumentacije (65), u pregled prometa (66-89), Ugovor o kreditu (99-102), sporazum o osiguranju novčane tražbine (103-105), u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (120-121, 163-164), u obavijest o izračunu konverzije kredita (149-162), u izvadak iz zemljišne knjige (173), u izvod iz sudskog registra (174-176), u obavijest o kreditu, otplatni plan, obavijest o promjeni kamatne stope (261-269, 358-394), provedeno je financijsko vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (406-457) vještak je i usmeno saslušan na ročištu na kojem je odgovarao na primjedbe i prigovore tuženika te je saslušan i tužitelj kao parnična stranka.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja preciziran podneskom od 22.01.2026., je osnovan. Prigovor tuženika radi prijeboja preciziran podneskom od 28.01.2026. i zahtjevi povodom prijeboja, nisu osnovani.

8. Uvidom u Ugovorom o kreditu od 20. travnja 2005. utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, TN i EN kao sudužnici i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 174.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Prema članku 3. Ugovora o kreditu isti je odobren kao stambeni kredit za kupnju nekretnine. Prema članku 6., na rok otplate od 300 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj, te da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti iznosa anuiteta od 1.067,47 CHF, dakle, ugovorena je valutna klauzula da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate), obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Člankom 8. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 5,490 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

9. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 24. veljače 2016. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik i TN kao sudužnik s jedne strane te tuženik kao kreditor. Tim Aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Člankom 4. Aneksa ugovoreno je da na dan 30.09.2015. dospjela glavnica kredita iznosi 0,00 CHF, da dospjela ugovorna kamata iznosi 0,00 CHF, da dospjela zatezna kamata iznosi 0,00 CHF, a nedospjela glavnica kredita da iznosi 126.768,64 CHF. Prema čl. 5. sukladno izračunu konverzije na dan 24. veljače 2016. utvrđeno je da postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 1.163,36 HRK, čije korištenje će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio tog Aneksa. Također suglasno su strane utvrdile da će se visina iznosa preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Iznos anuiteta je 704,68 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za EUR na dan podmirenja. Na dan 30. rujna 2015. nije bilo manjka. Dakle, Aneksom je izvršen izračun konverzije, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

10. Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini tuženik kao vjerovnik i predlagatelj osiguranja te tužitelj kao dužnik i protivnik osiguranja te EN kao sudužnik i protivnik osiguranja su dana 25. travnja 2005. konstatirali da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu sa točno određenim iznosom i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom na rok vraćanja od 300 mjeseci te su stranke suglasno utvrdile da je tužitelj kao dužnik vlasnik točno određene nekretnine koju je stekao ugovorom o kupoprodaji od 20.04.2005. te se tužitelj obvezao za osiguranje novčane tražbine tuženika da se zasnuje založno pravo na toj nekretnini u korist tuženika.

11. Tužiteljica je iskazala: "Zbog proteka vremena ne mogu se točno sjetiti datuma kada je zaključen ugovor s bankom za kredit za predmetni kredit, niti točnog iznosa kredita. Ali sa 100%-tnom sigurnošću se sjećam da je predmetni kredit podignut za kupnju stana, za mog sina na adresi [adresa] u [adresa]. Predmetni kredit je iskorišten isključivo u svrhu kupnje predmetnog stana. Moj sin je živio u predmetnom stanu do svoje smrti do 30.05.2025. godine. Taj stan je koristio isključivo za življenje u njemu, predmetni stan nikada nije iznajmljivan, niti korišten u poslovne svrhe. Koliko se sjećam od strane banke mi nitko nije rekao ništa o razlici kredita u CHF valuti u odnosu na euro niti mi je ukazao na eventualne rizike kredita u CHF. Niti mi je objašnjeno ništa vezano za promjenu kamatne stope. Ja mislim da i nakon konverzije kredita, više-manje je ostalo sve isto što se tiče visine anuiteta. Kada sam sklopila aneks o konverziji nitko mi ništa nije rekao a niti sam se ja odrekla bilo kojih prava na daljnje potraživanje vezano za predmetni kredit. Ja sam vjerojatno pročitala o kreditu prilikom sklapanja istog, barem ono što sam mogla shvatiti. Na adresi [adresa] u [adresa], ja mislim da nikada nije bilo registrirano nikakvo trgovačko društvo. Ja sam vlasnica tvrtke Ciemme d.o.o., nisam točno sigurna kada je ta tvrtka osnovana, možda negdje 1994. godine, ta tvrtka je imala sjedište u [adresa]. Ta moja tvrtka nije nikada imala nikakve veze sa adresom [adresa], niti sa predmetnim stanom."

11.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit korišten isključivo za kupnju nekretnine, konkretno predmetnog stana u kojem je živio njezin sin na adresi [adresa] u [adresa], da je predmetni stan korišten isključivo za življenje u njemu te da nikada nije bio iznajmljivan niti korišten u poslovne svrhe. Iz navedenog nesporno je utvrđeno da je tužiteljica imala status potrošača. Na adresi [adresa] nije nikada bila registrirana ikakva tvrtka. Tužiteljica je vlasnik tvrtke Ciemme d.o.o. još od početka 1990-tih godina, sa sjedištem na drugoj lokaciji odnosno na adresi [adresa]. Nadalje, iz iskaza proizlazi da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila upoznata o svim rizicima i parametrima koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, niti su joj objašnjene te odredbe iz Ugovora.

12. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 20.04.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 174.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju nekretnine, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je ugovorena kamatna stopa 5,490 % dekurzivno godišnje, promjenjiva, sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 300 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 24.02.2016. godine sklopili Aneks broj 1. Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 29.04.2005. do 31.12.2007. 5,490%, od 01.01.2008. do 31.03.2009. 5,55%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. 5,90%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. 5,65%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. 5,35%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. 5,00% i od 01.01.2014. 3,23%.

14. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe,

- da li je tužitelj aktivno legitimiran za sve tražene iznose,

- da li tuženik ima pravo prijeboja.

15. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kao prethodno pitanje odlučiti o tome da li su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 20. travnja 2005. i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke

- tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Osnovni zahtjev je isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnih odredbe o valuti otplate anuiteta (CHF). Predmet raspravljanja je i prigovor tuženika radi zastare, prigovor radi nedostatka pravnog interesa i prigovor radi prijeboja.

16. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Presude Visokog trgovačkog suda RH godine posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Presudu Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te na odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na kamatnu stopu i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na pojedinačno pregovaranje, načelo savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i dr.

17. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH, odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl. br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl. br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

18. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

19. Također, i odredba članka 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. Kako je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

21. U ukupnosti provedenih dokaza sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10). Tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na drugačiji sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

22. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, zato ne postoji potreba ponovnog ispitivanja pravilnosti i zakonitosti donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

23. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), (a koja povreda traje i dalje), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 20. travnja 2005., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

24. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

26. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom banke, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

27. Dakle, glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule (kako je već ranije obrazloženo) vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra PN i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

28. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŠN i JN od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

29. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo (kao prethodno pitanje) na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu FN protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

30. Sud je stava da potrošač koji je sklopio Aneks o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Aneksa ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju kada postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Aneksom. Odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Sklapanjem Aneksa ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

32. Nadalje, navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Aneksa o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su, i tužitelj, doslovno spašavali svoju egzistenciju.

33. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio Aneks o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog Aneksa ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

34. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

35. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

36. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

37. U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo koji je dao mišljenje da:

- više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose *793,36 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

- preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za utuženo razdoblje, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *11.956,50 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6

- manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *1.052,73 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7

- manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćene razlike između plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno negativne tečajne razlike, s primjenom ks 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine, za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *1.080,52 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8. Primjena ks 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine u početnom otplatnom planu nema utjecaj na tečajne razlike.

- razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% p.a. i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja ukupno iznose *4.260,48 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9

- razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja, odnosno negativne tečajne razlike u ukupnom iznosu *1.080,52 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 10

- stanje nedospjele glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine obračunato po početnom tečaju iznosi 602.556,70 HRK. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 226.783,78 HRK (sa 884.942,97 HRK na 658.159,19 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *7.379,72 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

- tuženik je tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *480,54 EUR za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita do potpunog iskorištenja

- ukoliko se razlika nedospjelih glavnica glavnica utvrđena na dan 30.09.2015. godine u iznosu od *7.379,72 EUR umanji za preplatu priznatu u obračunu konverzije po tuženiku (*480,54 EUR) preostane iznos od *6.899,18 EUR. Vještak ističe kako bi za preplatu iz konverzije umanjenje trebalo biti izvršeno sukladno pravilima uračunavanja na način da se oduzme od eventualno obračunate zatezne kamate.

38. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev kojim na ime preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 12.749,86 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od 01.11.2008. nadalje, te na ime preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF potražuje isplatu iznosa od 6.899,18 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od 24.02.2016. nadalje. Tužitelj osporava osnovanost prigovora radi prijeboja kojeg je istaknuo tuženik.

39. Tužitelj ističe da je u nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno: više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,49% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose *793,36 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5 o preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za utuženo razdoblje, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *11.956,50 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6, u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *7.379,72 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, tuženik je tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *480,54 EUR za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita do potpunog iskorištenja, ukoliko se razlika nedospjelih glavnica glavnica utvrđena na dan 30.09.2015. godine u iznosu od *7.379,72 EUR umanji za preplatu priznatu u obračunu konverzije po tuženiku (*480,54 EUR) preostane iznos od *6.899,18 EUR. Dakle, tužiteljica je na ime ništetne odredbe o parmetrima promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ukupno preplatila iznos u visini od 12.749,86 EUR. Nadalje, prijebojem priznate preplate u konverziji sa iznosom nedovoljno umanjene glavnice zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos od 6.899,18 EUR.)

40. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka ističući da prigovara samom matematičkom izračun vještaka u odnosu na izračun razlike glavnice te i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja od 22. siječnja 2026., jer da je tužitelj podneskom od 11. listopada 2024. potraživao 11.388,31 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a podneskom od 22. siječnja 2026. da potražuje 12.749,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom, a za preinaku da je potreban pristanak tuženika. Dalje tvrdi da je vještak pogrešno prikazao navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30. rujna 2015. godine, kao dana konverzije. Tuženik ističe kako vještak prilikom izračuna razlike u nedospjeloj glavnici pogrešno računa razliku prema stanju glavnice u švicarskim francima na dan 30.9.2015 pomnoženih sa početnim tečajem dok bi trebao prilikom izračuna uzeti stanje koje bi klijent imao prema inicijalnome otplatnome planu. Tuženik ističe kako stanje nedospjele glavnice s danom 30.9.2015. godine prema inicijalnom otplatnome planu iznosi 612.396,55 HRK. Ujedno tuženik smatra da je predmetni nalaz vještaka u cijelosti nepotreban za odluku u ovom predmetu jer tužitelj uopće nema pravo na nikakvu isplatu.

41. Tuženik je ujedno specificirao prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) te potplaćenih kamata (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene) sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tako je istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu kako je to odbijajuće opisano u točki IV izreke presude te da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju. Podredno ističe prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 11.388,31 eur.

42. Vještak financijske struke Goranka Šmer Maraš, na ročištu održanom dana 23. veljače 2026., iskazala je: "Prije svega želim iskazati da u cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Na primjedbe tuženika iznijete u pisanom podnesku, očitujem se kako slijedi: U odnosu na primjedbu tuženika iz podneska od 28. siječnja 2026. godine kojom prigovara mojem izračunu razlike nedospjelih glavnica kredita na dan obračuna konverzije 30. rujna 2015. godine očitujem se kako je neosnovana. Naime, tuženik prigovara kako sam trebala razliku nedospjelih glavnica izračunati na način da usporedim kunsku protuvrijednost nedospjele glavnice konvertiranog kredita i nedospjele glavnice kredita u CHF prema početnom otplatnom planu. Ističem, kako sam to navela i na str. 47 nalaza, kako je ispravno usporediti nedospjele glavnice kredita i to konvertiranog kredita i preostale nedospjele glavnice po realiziranoj otplati. Ne uspoređuje se nedospjela glavnica prema početnom otplatnom planu iz razloga što se izračunom razlika pod pretpostavkom ništetnosti promjene kamatne stope i tečaja realizirana otplata zapravo svela na početni otplatni plan. Kada bi usporedila početni otplatni plan, tada bi zapravo došlo do dvostrukog obračuna. Razlika je u nedospjelog gravnici kredita u CHF po početnom otplatnom planu i po realiziranoj otplati nastala zbog promjene kamatnih stopa. Upravo iz tog razloga utvrđenjem razlika u kamati i razlika u tečaju stvarnu otplatu kredita smo sveli na početni otplatni plan."

43. Prigovor prijeboja nije osnovan. Tuženik tvrdi da je prilikom konverzije ugovora o kreditu utvrđen iznos preplate tužitelja, a koji iznos da se koristio za podmirenje budućih dospijevajućih anuiteta po ugovoru o kreditu. Međutim, u konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Tužitelj od tuženika nije primio ništa u odnosu na iznos za koji tuženik traži prijeboj, pa slijedom toga tužitelj ne može biti u obvezi vratiti ono što nije primio. Zato, po stavu ovog suda ne postoji obveza tužitelja da bi tuženiku, koji nije potrošač, na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91 (čl. 323. st. 1. ZOO/05) dužan nešto vratiti. Zato su prigovor radi prijeboja i drugi zahtjevi tuženika odbijeni kao neosnovani i odlučeno je kao u toč. IV izreke presude.

44. Sud je prihvatio preinaku tužbe, tužbenog zahtjeva od 22. siječnja 2026., pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Provedenim vještačenjem i preinakom tužbe tužitelj nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj pravnoj osnovi, osim po osnovi okolnosti iz tužbe. Zato je sud i prihvatio preinaku, jer smatra da za preinaku u ovoj pravnoj stvari nije potreban prigovor tuženika. Tužitelj je još podneskom od 11. listopada 2024. odustao (povukao tužbeni zahtjev) u dijelu kako je to opisano u izreci rješenja. Tuženik se nije protivio povlačenju tog dijela tužbenog zahtjeva.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan i obrazložen te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

46. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,490 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa te kamatne stope od 5,490 %, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

47. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

48. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

49. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem Aneksa, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu 20. travnja 2005.

50. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

51. Neosnovan je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer da je pojedine uplate vršila treća osoba. Naime, tužiteljica je vlasnica tvrtke Ciemme d.o.o. i zaposlena u tvrtki i iz iznosa njezine plaće otplaćivane su pojedine rate kredita. Tvrtka Ciemme d.o.o. nije nikada imala veze sa predmetnim kreditom u smislu da je iznos kredita iskorišten ili iskorištavan za tu tvrtku, a konačno ta tvrtka nema nikakvih potraživanja prema tuženiku.

52. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, koja propisuje da strana koja izgubi parnicu je dužna naknaditi trošak dugoj strani. Tuženik je izgubio parnicu pa je dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 11.10.2024. i 23.01.2026., za zastupanje na ročištima 06.04.2024. i 23.02.2026. za svaku radnju po 500,00 eura, plus PDV 625,00 eura, za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 192,45 eura, a što sveukupno iznosi 3.917,45 eura.

52.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

53. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

54. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 30. ožujka 2026.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.