REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–2191/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković & Sanja Perković, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Rikarda Perkovića, odvjetnika u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Boško, odvjetnice u Zadru, te nakon objave dana 30. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 106.457,02 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 303,62 kn od 12.03.2007 godine,

- na iznos od 292,12 kn od 10.04.2007 godine,

- na iznos od 244,56 kn od 10.05.2007 godine,

- na iznos od 248,79 kn od 11.06.2007 godine,

- na iznos od 215,99 kn od 10.07.2007 godine,

- na iznos od 251,06 kn od 10.08.2007 godine,

- na iznos od 249,79 kn od 10.09.2007 godine,

- na iznos od 209,49 kn od 10.10.2007 godine,

- na iznos od 242,47 kn od 12.11.2007 godine,

- na iznos od 229,07 kn od 10.12.2007 godine,

- na iznos od 273,80 kn od 10.01.2008 godine

- na iznos od 312,21 kn od 11.02.2008 godine

- na iznos od 366,92 kn od 10.03.2008 godine

- na iznos od 319,61 kn od 10.04.2008 godine

- na iznos od 286,05 kn od 12.05.2008 godine

- na iznos od 281,20 kn od 10.06.2008 godine

- na iznos od 270,95 kn od 10.07.2008 godine

- na iznos od 254,51 kn od 11.08.2008 godine

- na iznos od 263,56 kn od 10.09.2008 godine

- na iznos od 350,24 kn od 10.10.2008 godine

- na iznos od 420,05 kn od 10.11.2008 godine

- na iznos od 394,09 kn od 10.12.2008 godine

- na iznos od 542,36 kn od 12.01.2009 godine

- na iznos od 642,14 kn od 10.02.2009 godine

- na iznos od 1.110,70 kn od 10.03.2009 godine

- na iznos od 787,42 kn od 10.04.2009 godine

- na iznos od 764,09 kn od 11.05.2009 godine

- na iznos od 750,96 kn od 10.06.2009 godine

- na iznos od 777,35 kn od 10.07.2009 godine

- na iznos od 724,65 kn od 10.08.2009 godine

- na iznos od 748,59 kn od 10.09.2009 godine

- na iznos od 707,51 kn od 12.10.2009 godine

- na iznos od 744,03 kn od 10.11.2009 godine

- na iznos od 723,08 kn od 10.12.2009 godine

- na iznos od 982,91 kn od 11.01.2010 godine

- na iznos od 1.041,05 kn od 10.02.2010 godine

- na iznos od 1.028,60 kn od 10.03.2010 godine

- na iznos od 1.078,50 kn od 12.04.2010 godine

- na iznos od 1.150,29 kn od 10.05.2010 godine

- na iznos od 1.214,28 kn od 10.06.2010 godine

- na iznos od 1.336,97 kn od 12.07.2010 godine

- na iznos od 1.217,00 kn od 10.08.2010 godine

- na iznos od 1.521,79 kn od 10.09.2010 godine

- na iznos od 1.361,85 kn od 11.10.2010 godine

- na iznos od 1.392,81 kn od 10.11.2010 godine

- na iznos od 1.525,44 kn od 10.12.2010 godine

- na iznos od 1.700,74 kn od 10.01.2011 godine

- na iznos od 1.343,91 kn od 10.02.2011 godine

- na iznos od 1.402,73 kn od 10.03.2011 godine

- na iznos od 1.319,52 kn od 11.04.2011 godine

- na iznos od 1.507,80 kn od 10.05.2011 godine

- na iznos od 1.636,84 kn od 10.06.2011 godine

- na iznos od 1.695,38 kn od 11.07.2011 godine

- na iznos od 2.346,08 kn od 10.08.2011 godine

- na iznos od 1.728,91 kn od 11.09.2011 godine

- na iznos od 1.636,83 kn od 10.10.2011 godine

- na iznos od 1.659,51 kn od 10.11.2011 godine

- na iznos od 1.651,13 kn od 11.12.2011 godine

- na iznos od 1.731,46 kn od 10.01.2012 godine

- na iznos od 1.787,59 kn od 10.02.2012 godine

- na iznos od 1.804,90 kn od 12.03.2012 godine

- na iznos od 1.764,09 kn od 10.04.2012 godine

- na iznos od 1.785,87 kn od 10.05.2012 godine

- na iznos od 1.808,35 kn od 10.06.2012 godine

- na iznos od 1.774,67 kn od 10.07.2012 godine

- na iznos od 1.771,51 kn od 10.08.2012 godine

- na iznos od 1.708,09 kn od 10.09.2012 godine

- na iznos od 1.729,74 kn od 10.10.2012 godine

- na iznos od 1.776,87 kn od 12.11.2012 godine

- na iznos od 1.761,89 kn od 12.12.2012 godine

- na iznos od 1.783,54 kn od 10.01.2013 godine

- na iznos od 1.722,04 kn od 11.02.2013 godine

- na iznos od 1.698,27 kn od 11.03.2013 godine

- na iznos od 1.766,08 kn od 10.04.2013 godine

- na iznos od 1.699,70 kn od 10.05.2013 godine

- na iznos od 1.664,73 kn od 10.06.2013 godine

- na iznos od 1.625,29 kn od 10.07.2013 godine

- na iznos od 1.673,60 kn od 12.08.2013 godine

- na iznos od 1.700,05 kn od 10.09.2013 godine

- na iznos od 1.725,20 kn od 10.10.2013 godine

- na iznos od 1.730,77 kn od 11.11.2013 godine

- na iznos od 1.764,02 kn od 10.12.2013 godine

- na iznos od 1.480,42 kn od 10.01.2014 godine

- na iznos od 1.005,93 kn od 10.02.2014 godine

- na iznos od 1.021,94 kn od 10.03.2014 godine

- na iznos od 1.018,98 kn od 10.04.2014 godine

- na iznos od 993,54 kn od 12.05.2014 godine

- na iznos od 989,80 kn od 10.06.2014 godine

- na iznos od 1.012,18 kn od 10.07.2014 godine

- na iznos od 1.034,93 kn od 11.08.2014 godine

- na iznos od 1.046,56 kn od 10.09.2014 godine

- na iznos od 1.047,75 kn od 10.10.2014 godine

- na iznos od 1.069,49 kn od 10.11.2014 godine

- na iznos od 1.076,25 kn od 10.12.2014 godine

- na iznos od 1.085,87 kn od 12.01.2015 godine

- na iznos od 1.657,98 kn od 10.02.2015 godine

- na iznos od 1.519,61 kn od 10.03.2015 godine

- na iznos od 1.574,62 kn od 10.04.2015 godine

- na iznos od 1.559,10 kn od 11.05.2015 godine

- na iznos od 1.527,33 kn od 10.06.2015 godine

- na iznos od 1.569,56 kn od 10.07.2015 godine

- na iznos od 1.388,19 kn od 10.08.2015 godine

- na iznos od 1.376,04 kn od 10.09.2015 godine

- na iznos od 1.028,50 kn od 12.10.2015 godine

- na iznos od 1.028,50 kn od 10.11.2015 godine

- na iznos od 1.028,50 kn od 10.12.2015 godine

- na iznos od 1.010,50 kn od 11.01.2016 godine

- na iznos od 1.028,52 kn od 10.02.2016 godine

- na iznos od 34.365,28 kn od 25.05.2016 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to: do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u valuti Eur prema fiksnom tečaju konverzije 1Eur=7,53450 kuna.

II.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 12.092,09 Hrk uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 9.3.2016.godine po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.

III.Nalaže se tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.193,36 Eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa pravnim prednikom tuženika Societe Generale Splitska Banka d.d. zaključio dana 13.12.2006. godine u [adresa] namjenski kredit za kupnju nekretnine temeljem Ugovora o kreditu br. 58561/06, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine, potvrđen dana 13.12.2006 godine po Davoru Miškoviću javnom bilježniku u [adresa] pod brojem ovjere OU- 842/2006 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je pravni prednik tuženika kao banka kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 114.000,00 CHF (slovima: sto četrnaest tisuća švicarskih franaka) po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 358 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 562,32 CHF kao izabrane valute po prodajnom tečaju kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) važećeg na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Uz iznos glavnice, tužitelj je sukladno čl.5. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i promjenjivu nominalnu kamatnu stopu od 4,20 % godišnje, sukladno čl.11. st.1 redovna kamata je promjenjiva a utvrđuje se odlukom kreditora. U čl.2. Dodatka osnovnom ugovoru od 09.03.2016 godine, također je utvrđeno da je kamatna stopa promjenljiva. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014, koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III povjesnice tužbe). Nadalje, sukladno odredbama čl.1. st.1 Ugovora, pravni prednik tuženika je odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 114.000,00 CHF (slovima: sto četrnaest tisuća švicarskih franaka), sukladno čl.1. st.2 Ugovora-kredit se isplaćuje prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, sukladno čl.1. st.3 Ugovora sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj valuti CHF, sukladno čl.1 st.4 Ugovora – sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i dr.) izvršiti će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) važećeg na dan plaćanja, sukladno čl.1 st.5 Ugovora korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, sukladno čl.1 st.6 Ugovora korisnik kredita upoznat je s mogućnošću promjene tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaje na moguće posljedice izbora valute Ugovora neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužiteljice. Vezano za prethodno citirana utanačenja iz Ugovora, tužitelj također ovom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, ističe se kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III. povjesnice tužbe). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik., u razdoblju od 01.10.2004 g. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Također, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01.10.2004 godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 09.03.2016 godine u [adresa] Dodatak br.1 osnovnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine. Time su izvršene izmjene osnovnog ugovora na način da je temeljem ZID ZPK iznos konverzije kredita denominiran u CHF, zamijenjen iznosom kredita denominiranim u valuti EUR, s nedospjelom glavnicom na dan 24.03.2016 godine u iznosu od 61.657,00 EUR. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tamo tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž- 1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Obzirom da je pitanje koje je u konkretnom slučaju tamo tužiteljica postavila važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja revizijskog suda, to je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužitelja i njegov nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate, počev od dana 10.01.2007 godine kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno sa 10.01.2016 godine tj. s danom prijevremene otplate kredita, uračunavanjem efekta konverzije, tužitelj je tuženiku uslijed prethodno opisanih ništetnih odredbi Ugovora, te na ime razlike realne prijevremene otplate nedospjele glavnice i glavnice prema ugovorenom otplatnom planu preplatio iznos od 31.119,78 kn, te na ime preplaćenih anuiteta iznos od 118.656,66 kn tj.: preplatio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku za ukupni iznos od 149.776,44 kn. S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.- 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st. 1. ZOO-a, ,,kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.". Sukladno st. 3. istog članka ,,obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala". Prema čl.1115 ZOO-a ,,Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva". Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da ,,Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl.6 st 3. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti., Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit. " Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika". Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 58561/06 (dalje: ,,Ugovor o kreditu" ili ,,Ugovor"). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke o reviziji tuženika te ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik je 17.8.2018. podnio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (dalje: ,,Presuda VTS- a"), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013. (dalje: ,,Presuda TS-a") donesena u kolektivnom sporu (dalje: ,,Parnica Potrošač"). Revizijski razlozi tuženika protiv Presude VTS-a u bitnom su se zasnivali na okolnosti da je VTS naočigled postupio protivno uputi Vrhovnog suda RH te zauzeo stajališta koja apsolutno nemaju uporište u činjenicama i dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka u Parnici Potrošač. Kako je pravna argumentacija tužitelja prvenstveno zasnovana na utvrđenjima iz Parnice Potrošač i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, odluka Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika podnesenoj protiv Presude VTS predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ,,ZPP"). Stoga tuženik predlaže sudu prekinuti postupak do odluke Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika od 17.8.2018. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13. lipnja 2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 - 29/18, dalje: „ZOO"), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:,,Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći." Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara . Unatoč tome, tuženik da će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ,,prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS -a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. Tuženik upućuje na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9.1.2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29.12.2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da, cit.: …ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit...,,Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji ,,prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147013, 9/15, 78/15, 102/15; dalje u tekstu: ,,ZPK") kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu od 9.3.2016. (dalje u tekstu: ,,Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu") te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom u CHF valutu klauzulu (dalje u tekstu: ,,Sporazum o korištenju preplate"). S obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je s

1 0

tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave niti ocjene (ne)poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane udruge Potrošač, bespredmetno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa stoga nakon što je tužitelj sklopio navedeni sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Slijedom toga, kako je Dodatkom Ugovora o kreditu ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren prvobitnim Ugovorom (u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope) i to sa učincima od dana sklapanja prvobitnog Ugovora o kreditu, tužitelj nije pravno ovlašten potraživati isplatu od tuženika na temelju odredaba osnovnog Ugovora o kreditu niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje, shodno tome tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu. Pravilnost prethodno iznesenog stajališta tuženika potvrdili su i drugostupanjski sudovi u svojoj praksi, točnije Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Slavonskom Brodu, ali i drugi sudovi u svojim recentnim odlukama. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u korist tuženika. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu ,,prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ,,ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: ,, Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora." Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.

1 1

Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP- a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: ,,Rješenje VSRH") i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik "..... kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?" Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;- a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije

1 2

ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: -da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; -da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku -da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO -a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na ZPK. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: ".....Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune." Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: -odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; -interni akti tuženika; te- sve ostale isprave i podnesci tuženika.

1 3

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o ,,tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps - a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku), Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS). Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: ,,Odluka"). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim

1 4

financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice

- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva ,,spread"; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke - nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž- 2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa

1 5

trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u : Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 58561/06 od 13. prosinca 2006. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-842/2006 od 13. prosinca 2006. godine (l.s.5-12), opću punomoć Splitske banke ovjerena po javnom bilježniku Ivanu Rajčiću u Splitu pod poslovnim brojem OV-13859/06 o 4. rujna 2006. godine (l.s.13-14), izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Zadru zemljišnoknjižnog odjela za kat. čest. [katastarska čestica] zgrada i dvorište ukupne površine 852 m2 (l.s.15), ugovor o kupoprodaji nekretnine između Plodine-Donat d.o.o. kao prodavatelja i ŽŽ kao kupca ovjeren po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić pod brojem OV-23316/06 od 12. prosinca 2006. godine (l.s.16-19), dodatak br. 1 ugovora o kreditu s sporazumom o osiguranju zasnivanja založnog prava broj 58561/06 od 9. ožujka 2016. godine potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] Silvane Grdović pod poslovnim brojem OV-2459/16 od 23. ožujka 2016. godine (l.s.20-32), pregled uplata po računu ČŽ (l.s.33- 41), otplatni plan za ugovor o kreditu 078079 Splitske banke (l.s.42-49), obavijesti o promjeni kamate stope Splitske banke d.d. (l.s.50-55), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 58561/06 Splitske banke d.d. (l.s.56-71), izračun preplate za ŽŽ (l.s.72-76), dopis Splitske banke d.d. od 09.studenog 2015.g. uz otplatni plan (l.s.103-110), pregled uplata (l.s.111-121), sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za Chf valutnu klauzulu između ŽŽ i Societe Generale-Splitska banka d.d. od 09.03.2016.g. (l.s.125), proveo financijsko vještačenje po vještaku dipl. oec. Petru Bajlu i izvršio uvid u nalaz i mišljenje od 3. veljače 2021. godine (l.s.129,137-145), izvršio uvid u očitovanje vještaka dipl. oec. Petra Bajla od 5. srpnja 2021. godine (l.s.158-161), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja ŽŽ (l.s.174-176), izvršio uvid u otplatni plan od 05.02.2024.g. za ugovor o kreditu 078079 (l.s.312-318), e-mail vještaka Petra Bajla dipl.oec. od 19.listopada 2025.g. (l.s.359).

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 106.457,02 kuna, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,20% po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 58561/06 od

1 6

13. prosinca 2006. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-842/2006 od 13. prosinca 2006. godine.

6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 58561/06 od 13. prosinca 2006. godine potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] mr. sc. Davoru Miškoviću pod brojem OU-842/2006 od 13. prosinca 2006. godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 114.000,00 CHF, obračunat prema prodajnom deviznom kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 358 mjeseci, te početnu kamatnu stopu od 4,20%, te da je čl. 5. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorne od 4,20%.

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

1 7

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 5. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelju pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mag.oec.Petra Bajla, prema očitovanja vještaka od 05.srpnja 2021.g. – financijsko vještačenje 10/21-509-odgovor na podnesak tuženika, prema kojem razlika između stvarnih, tj. uvećanih uplata i anuiteta, prema početnom ugovorenom otplatnom planu u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita, u slučaju da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, te fiksnoj početno ugovorenoj kamatnoj stopi u slučaju da su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnima (od 01.10.2014.godine nadalje uz primjenu zakonske kamatne stope u visini 3,23%) iznosi 118.549,11 Hrk, a umanjeno za efekt konverzije da iznosi 106.457,02 Hrk.

14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj

1 8

prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za stambeno zbrinjavanje tužitelja, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.

16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknu to je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

1 9

18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 10. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka

2 0

protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 22. prosinca 2006.godine u iznosu 1CHF=4,617500 Hrk, pa bi slijedom navedenog tužitelja pripadalo potraživanje i po tom osnovu u ukupnom iznosu od 106.457,02 kuna u protuvrijednosti Eur-a.

24.Tuženik nema potraživanje prema tužitelju koje bi stavio u prijeboj sa potraživanjem tužitelja, pa je stoga prigovor prijeboja odbijen kao neosnovan, jer je iznos preplate u iznosu od 12.092,09 kune, iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata od trenutka zaključenja dodatka br. 1 ugovora o kreditu s sporazumom o osiguranju zasnivanja založnog prava broj 58561/06 od 9. ožujka 2016. godine potvrđenom od strane javnog bilježnika u [adresa] Silvane Grdović pod poslovnim brojem OV-2459/16 od 23. ožujka 2016. godine, odnosno ugovora o konverziji i u trenutku zaključenja glavne rasprave potrošen, i za koji iznos je tužbeni zahtjev umanjen prema očitovanja vještaka od 05.srpnja 2021.g. – financijsko vještačenje 10/21-509-odgovor na podnesak tuženika, da je iznos 118.549,11 Hrk koji bi pripadao tužitelju po osnovi ništetnosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a umanjeno za efekt konverzije 106.457,02 Hrk, koji iznos je konačno i utužen u podnesku od 09.srpnja 2021.g., dakle u ponovljenom postupku nakon odluke Županijskog suda u Splitu Gž-49/2023-3 od 6. srpnja 2023.g. kojom je u cijelosti ukinuta presuda Općinskog suda u Zadru P-1964/2019 od 24.studenog 2022.g. u obrazloženju koje odluke je ukazano da je potrebno utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos pretplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen, kao i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost) te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovcima i potrošača, u ponovljenom prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je konverzija

2 1

napravljena zakonito i računski točno, iznos pretplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK-a, na što je odgovoreno u podnesku vještaka Petra Bajla mag.oec. od 05.07.2021.g. kao i da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK -a (npr. poslovna nesposobnost), te da konverzijom nije uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovcima i potrošača.

25.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 126/22 - dalje Tarifa), i to za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.7.1.),za zastupanje na ročištu od 05. rujna 2019.godine 625,00 kuna (Tbr.9.5.),zastupanje na ročištu od 08. studenog 2019.godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 10. veljače 2021.godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 09. srpnja 2021.godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 06. listopada 2022.godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 17. studenog 2022.godine u iznosu od 3.750,00 kuna (Tbr.9.1.), ukupno 16.875,00 kuna, uvećano za PDV, ukupno 21.093,75 kuna, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna,-24.093,75 kuna, i sudsku pristojbu na tužbu 1.848,00 kuna i na presudu 1.415,00 kuna-27.356,75 kuna, ili 3.630,86 Eur-a, u ponovljenom postupku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav obrazloženog podneska od 20. listopada 2023.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 7. studenog 2023. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 12. veljače 2024.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 29. veljače 2024. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 08. srpnja 2024.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 07. svibnja 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 7. svibnja 2025.godine u iznosu od 125 bodova (Tbr.9.2.), za sastav obrazloženog podneska od 06. lipnja 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 11. lipnja 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 13. listopada 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 25. ožujka 2026.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 2.625 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 5.250,00 Eur-a, uz pdv - 6.562,50 Eur-a, ukupno 10.193,36 Eur-a.

26.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 30. ožujka 2026. godine

S u d a c

Marko Baraka

2 2

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćnicima

2.Tuženiku po punomoćnicima