Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-1557/2019-57
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Vretenaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Kožul&Petrinović d.o.o., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 03. ožujka 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Marka Vukića, odvjetnika u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 31.067,42 eura (trideset jednu tisuću šezdeset sedam eura i četrdeset dva centa) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:
- na iznos od 27.939,91 eura od 01. listopada 2015. godine do namirenja tužitelja,
- na iznos od 3.127,51 eura od presuđenja do namirenja tužitelja, te se uvećavaju i do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 da tužitelju RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 4.984,43 eura (četiri tisuće devetsto osamdeset četiri eura i četrdeset tri centa)roku od 15 dana od presuđenja i to uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu broj: 316-05/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziranog kod javne bilježnice Tanje Ferenc iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-37/07 od 16. siječnja 2007., kojim mu je odobren stambeni kredit za adaptaciju i kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti od 250.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je u članku 3. navedenog Ugovora ugovorena kamatna stopa od 4,99% dekurzivno godišnje, a promjenjivost kamatne stope da je ugovorena člankom 6. toga Ugovora na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d., te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Navodi kako mu je kamatna stopa od 4,99% već 31. prosinca 2008. došla do 6,40%, odnosno da se je povećala za gotovo 30%. Navodi da je otplata kredita ugovorena na rok otplate od 21 godinu, u 252 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.607,39 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Zatim da su stranke ugovorile da potpisom navedenog ugovora korisnik kredita, založni dužnik i sudužnici prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe Adria Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe Adria Bank d.d., sa svih izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine banke iz tog Ugovora. Navodi da je 14. siječnja 2016. s tuženikom potpisao Aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je člankom 2. utvrđeno da se sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, koja da je unaprijed formulirana od strane tuženika, a on prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj. Ističe da Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (NN 96/2003) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako) suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i odredbama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da citirani zakon određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Zatim da citirani zakon u članku 87. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odrede. Nadalje navodi da je člankom 272. u vezi s člankom 270. Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. S tim u vezi navodi da je Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, odlučivao o identičnom pravnom pitanju te je formirao stajalište (izraženo primjerice u pravomoćnoj odluci broj P-I-50/10 od 25. ožujka 2011.) o nedopuštenosti takvog postupanja, a iz koje je vidljiv decidirani stav da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. Zatim da je konstatirano da se takvom praksom povrjeđuje i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora "…potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost ugovorene stope". Nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., u kojoj je između ostalog navedeno kako u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu nisu bile razumljive jer je formulacija ugovornih odredbi bila takva da potrošači nisu ni približno mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog ističe da je evidentno da je tuženik sklopio predmetni Ugovor kojim je nametnuo: nerazumljivu, nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre pri čemu ni u kojem slučaju prilikom sklapanja ugovora nije dao naslutiti da će u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se tako namjerava ponašati dugi niz godina te od tužitelja uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Ističe kako je uz ništetnu promjenjivu kamatnu stopu ništetna i valutna klauzula, koja da je također nepoštena temeljem odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007), a što je čini ništetnom temeljem članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), tj. Članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007). Navodi da je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-663/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostalog navedeno kako: "Odredba članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim obvezama zahtjeva od sudionika u obveznim odnosima.". Zatim, da je u toj presudi između ostalog navedeno: "Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.". Zatim da je u presudama Suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. navedeno kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničen samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost. Konkretno korisnik kredita mora s jedne strane biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. Istaknuto je kako je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama, a o čemu potrošači – prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani. Iz presude u slučaju "Franak" Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi kako tuženik ne samo da nije potrošače upozoravao na rizik već im je preporučivao zaduživanje u švicarskim francima kao "sigurnoj valuti" i sl. S obzirom na sve navedeno predložio je da sud odluči o ništetnosti odredbi vezanih uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče konverzije navodi kako odredba članka 19.b Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) glasi: "Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Ističe da je iz navedenog vidljivo da je razlog konverzije bio izjednačavanje položaja korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u eurima. S obzirom na navedeni cilj te ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kod kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u eurima smatra da je potrebno i dužnicima koji su izvršili konverziju omogućiti povrat preplaćenih sredstava do kojih je došlo zbog jednostranih odluka banaka za podizanje promjenjivih kamatnih stopa bez ikakvih obrazloženja i do promjena nastalih uslijed rasta tečaja CHF. Smatra da zakonodavac nije uzeo u obzir kako je i u ugovorima u kreditima denominiranih u euro određivana istovjetna, nepoštena i time ništetna odredba kojom su banke jednostrano povećavale promjenjivu kamatnu stopu bez unaprijed točno određenih kriterija. Osim toga smatra kako je navedenom konverzijom do iznosa preplate došlo prvenstveno zbog promjene valute, a ne ništetne promjenjive kamatne stope. U slučaju da je zakonodavac imao namjeru utjecati na ništetnost promjenjive kamatne stope to je morao i zakonski odrediti odnosno proglasiti je valjanom, ali on to nije učinio već je samo omogućio primjenu (isto tako ništetne) promjenjive kamatne stope istovjetne one u kreditima u eurima. Napominje kako korisnici kredita koji su izvršili konverziju njome nisu obeštećeni, a pogotovo ne u potpunosti. Nadalje navodi da je revizijom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/18 odlučeno da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. S obzirom kako je zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan uz ništetnost ugovornih odredbi smatra kako je navedenom revizijom Vrhovnog suda Republike Hrvatske otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Nadalje navodi kako u konverziji nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove. Odredba članka 328. Zakona o obveznim odnosima određuje: "pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se". Navodi da iz te odredbe jasno proizlazi kako ima pravo isticati ništetnost odredbe Ugovora o kreditu unatoč Aneksu, a sve iz razloga što se šteta nastala konverzijom nije u potpunosti nadoknadila. Nadalje navodi kako je člankom 326. Zakona o obveznim odnosima određeno kako ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. U tom slučaju se ne može ni tvrditi da je uzrok ništetnosti naknadno nestao s obzirom na preostali preplaćeni iznos. Osim toga smatra da u ovom slučaju nije pitanje o obnovi, a i da jest člankom 148. Zakona o obveznim odnosima navedeno je kako je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. Zatim da je člankom 157. Zakona o obveznim odnosima navedeno kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti. Nadalje navodi da u slučaju da sud ne smatra kako su ispunjeni uvjeti za proglašenje predmetnog ugovora ništetnim tvrdi kako je iz razloga nedopuštenog povećanja ugovorne kamatne stope i promjene tečaja uplatio veći iznos od zakonito ugovorenog (i nakon konverzije), odnosno da je tuženik nepripadajuće stekao značajna novčana sredstva koja mu je dužan vratiti sa zateznim kamatama od dana preplate do isplate. Ističe kako je prema navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske glavnica njegovog kredita na dan izračuna trebala iznositi 815.165,03 kune, a konverzijom je kao preostala glavnica određen iznos od 885.615,47 kuna iz čega da je vidljivo kako je konverzijom stavljen u nepovoljniji položaj od dužnika koji nisu izvršili konverziju i to za iznos od 70.450,44 kune samo kod visine glavnice. Nadalje smatra da je preplatio i veliki iznos razlike u anuitetima. Naime, uzevši u obzir početni anuitet od 1.607,39 DHF i početni tečaj od 4,555 kuna za CHF, jedini valjani iznos anuiteta bi trebao iznositi 7.621,66 kuna. S obzirom na broj anuiteta do izračuna konverzije (104) ističe kako je trebao otplatiti najviše 761.452,64 kune anuiteta, dok je iz izračuna konverzije vidljivo kako je do tog izračuna (30. rujna 2015.) otplatio ukupno 129.930,51 eura, odnosno 992.517,34 kune. Radi svega navedenog predložio je da sud donese presudu kojom bi naložio tuženiku da mu izvrši povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove po predmetnom ugovoru.
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu prvenstveno ukazuje da na neosnovanost navoda tužitelja o utjecaju konverzije što da proizlazi iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku u rješenju Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Ukazuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom rješenju naznačio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti pravilo da aneks uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na postavljeni tužbeni zahtjev jer je člankom 19.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) propisano da u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama toga Zakona, te da taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka, aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim sustavom Republike Hrvatske. Ističe temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunaj protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koja se očituju u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli dobiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi, nije osnovano pozivanje tužitelja na spomenutu presudu jer nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Smatra da pravilnom primjenom materijalnog prava valja zaključiti da su parnične stranke aneksom kojim je provedena konverzija ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu, da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju predmetnog ugovora tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u euro, metodologijom koju je propisao zakonodavac, da je tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem aneksa već ispunjena pa tužitelj više nema pravni interes. Ističe da bi primjena suprotnog stajališta predstavljala povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava, te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj, te u tom smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti. Ponavlja da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi u kolektivnom sporu istaknuo da u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivosti kamatne stope ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, ali da tužitelj tu presudu primjenjuje i tumači parcijalno, da se poziva na one dijelove koji mu idu u korist, dok osporava one dijelove koji se izričito protive njegovim navodima. Predlaže da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja kamatne stope i tečajne razlike iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu čime je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena. Ponovo ističe da su stranke sklapanjem aneksa riješile sve pravne posljedice koje proizlaze iz eventualne ništetnosti ugovornih odredbi, te da za ishod ovog spora nisu relevantna utvrđenja iz kolektivnog spora. Ipak, opreza radi navodi kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Pojašnjava da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja se ne može obrazloženo tvrditi da bi sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, da se je članom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora, takve ugovorne odredbe smatrale nepoštenim samo ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i u vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupalo sukladno svim važećim kogentnim propisima, pa je tako potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmjene, te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, da je izradio i javno objavio Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama gdje su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode. Nadalje ističe da se je u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača, te da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Ističe da niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke. Dakle, da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditima na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane nakon 01. siječnja 2014. u cijelosti da je postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje aneksa vezano za konverziju kredita). Nadalje navodi da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s odredbama Zakona o obveznim odnosima, da ona predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za njeno određivanje, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu stopu. Ističe kako se je o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koja da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te ga je ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o parametrima koji utječu na visinu stope. Da je njihova poslovna praksa takva da prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom temeljito pročitaju sve ugovorne odredbe i pojasne smisao i posljedice. Osim toga da je i javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice, utvrdio kako su im jasne i razumljive, te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora. Ističe da predmetni ugovor ima snagu ovršnog i javnobilježničkog akta te je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Nadalje navodi da Hrvatska narodna banka u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno nude svoje kredite i depozitne proizvode uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako to zahtjeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja. Tvrdi da je prava volja bila ugovaranje promjenjive kamatne stope te je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog ugovora s promjenjivom kamatnom stopom koji ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope. Smatra da iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli ističe da se je o njoj pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje ona može imati na njega isto kao i javni bilježnik. Navodi da je sklapanje predmetnog Ugovora bio upravo izbor tužitelja jer je banka tada nudila i druge kreditne proizvode npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunske. Međutim, u slučaju da se utvrdi da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo predlaže provođenje testa poštenja sporne odredbe. Pojašnjava da se taj test sastoji od dva dijela koji moraju biti kumulativno zadovoljeni. Prvi se sastoji od procjene uzrokuje li određena ugovorena odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi od utvrđenja uzrokuje li takva odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja". U odnosu na prvi dio teksta ističe da sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu jer u trenutku sklapanja predmetnog ugovora banka nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, a niti je mogla predvidjeti to kretanje. Osim toga ističe da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati da li je poštena. Nadalje ističe kako sud ne bi smio beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna utvrđenja u svakom posebnom postupku. Da takav zaključak proizlazi i iz same presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj se navodi da su: "pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju pojedinog ugovora, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…". Navodi da isto proizlazi iz prakse suda Europske unije. Nadalje ističe kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Da je ugovaranje odredaba o valutnoj klauzuli kod ugovora o kreditima bilo uvrijeđeno u hrvatskoj povijesti, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti, da su kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu bile ugovarane uz valutnu klauzulu i slično. Stoga smatra da je iracionalno za očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Da je u svom glasilu pod nazivom "HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, kao i u dnevnim novinama "24 sata" u plaćenom oglasu iz 06. rujna 2005. Osim toga, da su guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite s valutnom klauzulom u CHF. Ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem od 13. prosinca 2016. odbio pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Da je taj sud zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Spominje i mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahl iz travnja 2017. da prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost. Nadalje ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi ističe da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva značilo zanemarivanje činjenice da je kamatna stopa na kredite koji su odobreni u hrvatskim kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u CHF. S obzirom na to smatra da bi sud u slučaju kad bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Ističe da bi svako drugo postupanje izlazilo iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom jer dovodi tužitelj u povoljniji položaj i predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos. Napominje da je tu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a budući bi se radilo o stjecanju bez osnove, primjenjuju se opći zastarni rok od pet godina. Navodi da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa jer da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. Zakona o obveznim odnosima budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Na kraju ističe da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predložio je da sud odbaci tužbu a podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 16. svibnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev kako je to naznačeno u izreci ove presude.
Tuženik se nije protivio takvom usklađenju navodeći da je na taj način tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev, čime je djelomično povukao tužbu, s kojim povlačenjem je suglasan s time da je predložio da sud rješenjem utvrdi kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog troška.
4.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu (13-16), Aneks tog ugovora (17-19), izračun konverzije (20), izvod po kreditu (21), potvrdu o plaćenim kamatama (22), obavijest o promjeni kamatne stope (23), popis uplata po kreditu (24-26), otplatni plan (27-29), specifikaciju uplata po kreditu (55-57), obavijest o provedenoj konverziji (86-87), otplatni plan (88-90), zahtjev za kredit (95), policu osiguranja sa zaštitnom klauzulom (106-107), zapisnik sjednice kreditnog odbora (108-120), saslušao je tužitelja (281), svjedoka LŽ (287), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, te je pročitao njihov nalaz i mišljenje (292-304), kao i dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka (338-358), te je saslušao svjedoka RŽĆ (461).
5.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
6.U ovom postupku nije sporno:
- da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 316-05/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (13-16) dana 16. siječnja 2007., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 250.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije i kupnje stana, s promjenjivom kamatnom stopom od 4,99% dekurzivno godišnje, na rok otplate od 21 godina, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Tanji Ferenc pod brojem OU-37/07 dana 16. siječnja 2007.;
- da se je tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada korisnik kredita;
- da je između stanaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-05/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (17-19) dana 14. siječnja 2016., koji je solemniziran po javnom bilježniku iz [adresa], Đordanu Pahoviću, dana 21. siječnja 2016. pod poslovnim brojem OV-383/16, kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
7.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;
- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;
- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-05/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 14. siječnja 2016.
8.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
9. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženik, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima inplementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 VŽ i JŽ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
10. Sud je saslušao tužitelja (281) koji je izjavio da se je odlučio predmetni kredit jer su mu rekli da je najpovoljniji. Bio je svjestan da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali nije očekivao da će se ona mijenjati tako drastično, a na to da ga nitko nije upozorio. Što se tiče valutne klauzule izjavio je da suštinski ne razumije što to znači, pretpostavlja da se odnosi na kretanja na tržištu. Nadalje je izjavio da je suvlasnik poduzeća HANN INVEST zajedno s bratom HŽ koje poduzeće se bavi građevinarstvom i prodajom, ali da je u u predstečaju zadnjih par godina. Kredit je podigao za kupnju i adaptaciju stana koji stan se nalazi u [adresa] u [adresa] na broju 13 u kojem stanu danas živi i koji stan nije iznajmljivao. Zatim je izjavio da je 2016. sklopio dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija pri čemu da mu ništa nije bilo posebno pojašnjeno.
Na posebno pitanje svog punomoćnika odgovorio je da mu nitko nije objasnio kod sklapanja predmetnog ugovora parametre kod kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Bilo mu je samo rečeno da je taj kredit najpovoljniji i da su svi hrlili da podignu takav kredit. Što se tiče valutne klauzule nije bilo govora o rizicima, nije se ukazivalo da bi bile razlike u pogledu rizika između kredita u CHF i kredita u eurima. Nije siguran, ali misli da je postojala mogućnost da se podigne kredit u kunama, ali da je njemu predmetni kredit predstavljen kao najpovoljnija opcija. Kada je sklopio dodatak ugovora nije bilo govora o mogućnosti da bi određene odredbe glavnog ugovora bile ništetne. Na posebno pitanje punomoćnika tužene da li je prije potpisivanja pročitao predmetni ugovor o kreditu odgovorio je da je imao puno povjerenje u službenicu banke, a osim toga da se ne razumijem puno u takve stvari, tako da ga nije baš u potpunosti pročitao, odnosno moguće da i je, ali ga nije razumio. Nije tražio dodatna objašnjenja o pojedinim odredbama ugovora, nije pokušao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Novcem od kredita da je kupio stan u [adresa], a kada ga se je podsjetilo da je naprijed odgovorio drugačije pojasnio je da je razumio da ga se pita o stanu gdje živi. Točno je da je kupio stanu u [adresa] za obitelj, svoju djecu, koji stan da je kasnije prodao zbog situacije s kreditom jer su rate znatno porasle. Prodao ga je negdje 2014. za iznos od cca 154.000,00 eura. Taj stan da je kupio za odmor, za svoju obitelj, a nalazio se je u Tervisu u Italiji. Nije ga nikome iznajmljivao nego ga je samo koristila njegova obitelj.
11. Sud je saslušao i svjedoke.
Svjedok ČŽ, inače brat tužitelja u svom je iskazu (287) izjavio da je bio sudužnik svome bratu, ovdje tužitelju kod predmetnih ugovora o kreditu. Bili su skupa u banci te se sjeća da su bratu ponudili najpovoljniji i najsigurniji kredit te da nije bilo govora o nikakvim rizicima. Bili su i kod javnog bilježnika koji da je djelomično pročitao ugovor, ali im ga nije pojašnjavao s obzirom da su informacije dobili u banci. Tim kreditom njegov brat je kupio stan u [adresa] za svoju djecu, njih troje, koja su tada bili mala. Nakon jedno šest ili sedam godina on je taj stan prodao i to nekim ljudima u Italiji preko agencije. Taj stan da nisu iznajmljivali već su ga koristili s obzirom da je blizu [adresa] tako da su tamo odlazili skoro svaki vikend. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja odgovorio je da koliko se sjeća da je kasnije, kada je učinjena konverzija bio u banci kako bi nešto potpisao kao sudužnik. Na pitanje da li je iz banke dobio kakva upozorenja odgovorio je da ne već su ih samo obavijestili da se to treba učiniti (konverzija) po principu uzmi ili ostavi.
Svjedok RŽĆ, u svom je iskazu (461) izjavila da je radila kod tužene od 2003. do 2016. na različitim mjestima, a od 2007. kao voditeljica poslovnice u [adresa].
Tužitelja se sjeća kao klijenta, ali se ne sjećam da li je obrađivala kredit koji je on podigao. Kao voditelj poslovnice imala je saznanja koji se krediti odobravaju i to je sve što može izjaviti o konkretnom ugovoru o kreditu. Kada joj je predočen ugovor o kreditu na strani 13-15 spisa potvrdila je da je na njemu njezin potpis ispred naznake Hypo Alpe Adria Bank d.d. koji ugovor je supotpisala kao voditelj poslovnice.
12. Na temelju iskaza tužitelja i navedenih svjedoka sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju ovoga suda sporne ugovorne odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
13. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆŽ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
14. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim aneksom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog aneksa tužitelji i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
15. Nije sporno da tužitelj ima status potrošača. Naime, predmetnim ugovorom kupio je stan.
16. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb koji je u svom nalazu i mišljenju (127-142) utvrdio da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 30.653,86 eura od kojeg iznosa je tužitelj preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 7.739,47 eura, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 22.914,39 eura. Da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio zbog pada kamatne stope i pada tečaja u odnosu na početno razdoblje iznosi 2.713,95 eura (2.351,39 eura na ime promjene kamatnih stopa i 362,56 eura na ime promjene tečaja).
Nadalje je utvrđeno da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 115.935,98 eura odnosno 885.615,47 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema prilagođenom početnom otplatnom planu bi na dan 30. rujna 2015. bila manja za 10.301,52 eura. Ustvrdio je da je prilikom obračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je postupio u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c.
Tužitelj je zatražio dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak obračuna zateznu kamatu na svaki iznos pretplate i to od dana nakon datuma pretplate do dana konverzije, te da se iznos priznat dodatkom Ugovora umanji eventualno od zateznih kamata sve u skladu sa čl. 172. Zakona o obveznim odnosima.
U svom dopunskom nalazu (338-358) vještak je utvrdio da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 11.747,88 eura. Pod pretpostavkom da bi se vršio prijeboj zateznih kamata s iznosom pretplate priznate po konverziji, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana 30. rujna 2015. iznosi 3.127,51 euro.
Nakon takve dopune tužitelj je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka slijedom čega je i uskladio svoj tužbeni zahtjev na način kako je navedeno u izreci.
Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju na način da je iznio samo prigovore pravne prirode.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje ni tuženik nije imao primjedbi financijske prirode.
17. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
18. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće kamate stope i većeg tečaja nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju iznos na ime pretplate zbog promjene kamate stope i rasta tečaja kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana učinjene konverzije (01. listopada 2025.) te iznos zatezne kamate svaki iznos pretplate i to od dana nakon datuma pretplate do dana konverzije sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.
S tim u vezi valja istači da je tužitelj umanjio ukupan iznos preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja za tzv. negativne razlike.
19. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta dana 05. lipnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku s obzirom na vrijednost predmeta spora od 30.653,86 eura, te s obzirom da tužitelja zastupa punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 10. svibnja 2019., trošak zastupanja na ročištima dana 28. ožujka 2023., 18. siječnja 2024., 18. travnja 2024., 05. lipnja 2024. i 03. ožujka 2026. u iznosima od po 500,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 125,00 eura, trošak zastupanja na ročištu dana 18. listopada 2023. u iznosu od 125,00 eura, a ne zatraženih 500,00 eura s obzirom da je isto odgođeno, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 31,25 eura, trošak vještačenja u iznosu od 725,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 353,18 eura, ukupno 4.984,43 eura.
Tuženik je zatražio naknadu razmjernog dijela troška jer da je tužitelj nakon vještačenja smanjio svoj tužbeni zahtjev čime je djelomično povukao tužbu. Tužitelj je prvotno potraživao iznos od 30.667,55 eura, a nakon vještačenja 31.067,42 eura. Radi se o neznatnom povećanju, a ne smanjennju.
21. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 30. ožujka 2026.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
