REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2720/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

I

P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A N J A R A S P R A V E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja ZU, kao vlasnika obrta [obrt]KARAMBOL'', Cavtat, Jurja Klovića 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 78,86 EUR s zateznim kamatama od 17. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 78,86 EUR za razdoblje od 17. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR, s zateznim kamatama od 30. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6,63 EUR s zateznim kamatama od 30. ožujka 2026. do isplate, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos od 144,91 EUR za razdoblje od 30. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka III. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 27. travnja 2025. oštećeno vozilo NU, registarske oznake [registarska oznaka], a kako je tuženik njegov kasko osiguratelj, to da joj je isti dužan isplatiti osigurninu za pokriće nastale štete na vozilu. Djelatnici tuženika da su po prijavi osiguranog slučaja 28. srpnja 2025. izvršili izvid štete, temeljem kojeg da je osiguranik tuženika izvršio popravak vozila kod tužitelja, za što da mu je tužitelj izdao račun na iznos od 2.340,79 EUR, ali da je tuženik odbio isplatiti u korist osiguranika iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 1.886,93 EUR, dok preostalih 78,86 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 41,71 EUR uvećano za PDV. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, to da je osiguranik tuženika NU imao prema tuženiku tražbinu za isplatu osigurnine u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlaze iz tužiteljevog računa, a kako mu je tuženik propustio platiti navedeni preostali dio, to da je isti tu tražbinu ustupio tužitelju, temeljem Ugovora o cesiji od 13. listopada 2025., o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 42,50 EUR s zateznim kamatama od 2. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

2. Tuženik, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena 3. prosinca 2025. putem e-Komunikacije (poleđina lista 69. spisa), nije nikada podnio odgovor na tužbu u ovom predmetu.

3. Odredbom čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Iz dostavnice na poleđini lista 69. spisa proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 3. prosinca 2025., a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imao opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu.

5. Tužitelj je uz tužbu, između ostalog, dostavio:

- račun 70/v1/1 za popravak vozila [registarska oznaka], po izvidu štete tuženika (LAQO) oznake 90-AK-16833/2025, na iznos od 2.430,79 EUR,

- tuženikov zapisnik o izvidu štete od 28. srpnja 2025., oznake 90-AK- 16833/2025,

- tuženikovu obavijest o isplati iznosa 1.886,93 EUR,

- ispis e-mail korespondencije između stranaka s fotografijama oštećenog vozila,

- cjenik usluga tužitelja u kojem se kao cijena sata rada autolimara i autolakirera navodi 52,14 EUR (s uračunatim PDV-om),

- Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (dalje u tekstu: Ugovor o cesiji radi ispunjenja) sklopljen 13. listopada 2025. između NU kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja tražbine, kojim NU radi namirenja svog duga prema tužitelju za popravak vozila, za koji je ispostavljen račun 70/v1/1 na iznos od 2.430,79 EUR, a koji je ostao neplaćen u iznosu od 78,86 EUR, ustupa tužitelju tražbinu koju ima prema tuženiku u tom neplaćenom iznosu po osnovi police kasko osiguranja za popravak vozila, za koji je tuženik izvršio izvid štete 90-AK-16833/2025, uz napomenu da se tražbina primatelja prema ustupitelju gasi tek kada primatelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika kao dužnika,

- obavijest tuženiku o izvršenoj cesiji radi ispunjenja od 30. listopada 2025.

6. Napominje se da za donošenje presude zbog ogluhe nije bitno da su dostavljeni dokazi koji podupiru svaki činjenični navod iz tužbe, već da oni dokazi koji jesu dostavljeni nisu u protivnosti s navodima iz tužbe niti s općepoznatim činjenicama.

7. Ovo stoga što tuženik ne davanjem odgovora na tužbu u stvari priznaje sve činjenice koje se navode u tužbi, a priznate činjenice nije potrebno dokazivati (dokazuju se samo sporne odlučne činjenice, u smislu odredbe čl. 221. ZPP-a).

8. Dostavljene isprave podupiru činjenične navode iz tužbe.

9. Tako iz dostavljenog izvida štete te tuženikove obavijesti o obračunu i isplati proizlazi da je tuženik kasko osiguratelj vozila NU, marke VW Tiguan, registarske oznake [registarska oznaka], polica kasko osiguranja 803001133640 te da je to vozilo bilo oštećeno u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 27. travnja 2025. u Dubrovniku.

10. Osim toga, proizlazi da je tuženik izvršio izvid štete na tom vozilu povodom tog štetnog događaja 28. srpnja 2025. te da je tom prilikom utvrdio da je na osiguranom vozilu potrebno zamijeniti stražnji branik (s kontrolom ugradnje), pokrov branika ''DO'', vodilicu lijevog stražnjeg branika, držač senzora stražnjeg lijevog ''SR'', držač senzora stražnjeg desnog ''SR'', držač senzora stražnjeg lijevog ''UN'', držač senzora stražnjeg desnog ''UN'', stražnje svjetlo vanjsko lijevo i reflektirajuće staklo unutarnje lijevo, dok je potrebno popraviti prihvat stražnjeg svjetla lijevog te lakirati stražnji branik i prihvat stražnjeg svjetla lijevog. Za to sve je procijenjeno da je potreban rad limar u trajanju od 4,70 sati te rad lakirera u tom istom trajanju, uz upotrebu lakirerskog potrošnog materijala u iznosu od 147,13 EUR.

11. Nadalje, proizlazi da je tužitelj taj koji je izvršio zamjene i popravke dijelova prema predmetnom izvidu štete tuženika te je za isto ispostavio račun NU u iznosu od 2.430,79 EUR u kojem se navodi da su izvršene zamjene/popravci svih onih stavaka koje se spominju u izvidu štete tuženika, navodi se da je utrošak potrošnog materijala 147,13 EUR te da je utrošeno 4,7 sati rada autolimara te 4,7 sati rada autolakirera te je njihov sat obračunat po cijeni od 41,71 EUR uvećano za PDV, dakle, po cijeni od 52,14 EUR, koliko je to navedeno u dostavljenom cjeniku usluga tužitelja.

12. Cijene tužitelja su tržišne cijene te se nikako ne može smatrati da je osiguranik tuženika time što je svoje vozilo popravio kod tužitelja po tržišnim cijenama pridonio tomu da njegova šteta bude veća nego što bi inače bila pa da bi isti trebao sama snositi dio iste.

13. Naposljetku, iz tuženikove obavijesti o obračunu i isplati proizlazi da je tuženik po računu tužitelja odlučio isplatiti svom osiguraniku samo iznos od 1.886,93 EUR, što znači da mu je odbio isplatiti preostalih 543,86 EUR, a iz obračuna proizlazi da se taj ustegnuti iznos odnosi na odbijanje ugovorne franšize, na odbijanje isplate iznosa koji je prethodno isplaćen te na razmjernu naknadu za trošak rada.

14. Dakle, tuženik je smatrao da je tužiteljeva cijena sata rada u visini od 52,14 EUR bila previsoka te je tako obračunatu cijenu u ukupnom iznosu od 508,92 EUR (54,14 EUR • 4,7 + 54,14 EUR • 4,7 = 508,92 EUR), umanjio za iznos od 78,86 EUR, što znači da je troškove rada priznao u ukupnom iznosu od 430,06 EUR, a sat rad po cijeni od otprilike 45,75 EUR, što predstavlja neznatno manji iznos od cijene po kojoj radi tužitelj.

15. U svakom slučaju, nesporno nepodmireni iznos od 78,86 EUR koji se odnosi na troškove rada popravka osiguranog oštećenog vozila jest iznos kojeg je tuženik bio dužan isplatiti svom osiguraniku NU u okviru osigurnine.

16. Naime, ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO- a).

17. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

18. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

19. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

20. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila NU te je isti bio dužan svojem osiguraniku isplatiti osigurninu u iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu.

21. Sudu nisu dostavljeni tuženikovi opći uvjeti kasko osiguranja iz kojih bi eventualno proizlazilo da je tuženik ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

22. Naime, da je tuženik organizirao i sam izvršio ili dao izvršiti popravak oštećenja na vozilu NU, tada nema dvojbe da bi stvarna šteta podrazumijevala upravo te troškove otklanjanja oštećenja te da bi tuženik bio dužan dovesti osiguranika u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete (naturalna restitucija) isplatom osigurnine u visini tih troškova.

23. Stoga nije jasno zašto bi se osigurnina određivala na drugačiji način u slučaju kada nije tuženik taj koji je organizirao i izvršio popravak vozila (budući da se tako nešto niti nije ponudio učiniti), već je to učinio sam osiguranik.

24. Zato je tuženik dužan osiguraniku NU isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu, a što je uključivalo i plaćanje preostalog iznosa od 78,83 EUR za troškove rada.

25. Kako tuženik nije svom kasko osiguraniku isplatio osigurninu koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranom vozilu u predmetnom štetnom događaju koji predstavlja osigurani slučaj, to je njegov kasko osiguranik imao prema njemu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine, s kojom je mogao slobodno raspolagati.

26. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

27. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

28. Stoga je NU mogao predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

29. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o cesiji, o čijem je sklapanju tuženik uredno obaviješten, sukladno odredbi čl. 82. ZOO-a.

30. U slučaju cesije radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine, ovdje tuženik, može ispuniti svoju obvezu i dalje prema ustupitelju, NU, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 80. st. 4. ZOO-a), međutim, nesporno je da tuženik preostali iznos neplaćenog računa tužitelja u visini od 78,83 EUR nije nikome podmirio, niti tužitelju kao cesionaru niti NU kao cedentu.

31. Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

32. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

33. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

34. S obzirom da tuženik je bio obaviješten o nastanku osiguranog slučaja najkasnije na dan kada je izvršio (naknadni) izvid štete, 28. srpnja 2025., to bi na ostatak neisplaćene osigurnine NU, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 28. srpnja 2025., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 17. kolovoza 2025., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

35. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenog između fizičke osobe koja nije trgovac (nema naznake u spisu da se radi o nositelju registrirane djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor.

36. Stoga je očito da osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu glavnog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ali ne i u pogledu tijeka zateznih kamata na tu glavnicu.

37. Prema odredbi čl. 332.a st. 1. ZPP-a ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, ako je udovoljeno uvjetima iz članka 331.b st. 1. t. 1. i 4. ZPP -a (tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu su tuženiku uredno dostavljeni te ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu), a nije udovoljeno uvjetima iz članka 331.b st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a (osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i/ili činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev su u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate), sud može donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.

38. S obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi samo u pogledu dijela sporednog potraživanja po osnovi zateznih kamata u pogledu stope obračuna istih, to je presudom zbog ogluhe valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 78,86 EUR s zateznim kamatama od 17. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa, dok je presudom bez održavanja rasprave valjalo odbiti tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja zateznih kamata na taj isti iznos u visini razlike između potraživane stope koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora (ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a) te dosuđene stope:

39. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

40. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 78,86 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini jednokratne nagrade u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 7/8 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu:

Uredba/ - pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe elektroničkim putem, u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno 144,91 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, slijedom čega je za razliku između dosuđene stope i potraživane više stope zateznih kamata, kao i preko dosuđenog iznosa od 144,91 EUR do zahtijevanog iznosa od 151,54 EUR, za iznos od 6,63 EUR s zateznim kamatama, valjalo odbiti zahtjev tužitelja.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 30. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.