Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-21/2024-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja HM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz OD Župan, Babić i Antunović iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, zast. po pun. Hrvoju Matiću odvj. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 6. veljače 2026., u prisutnosti zamj. punomoćnika tužitelja Daria Vinka odvj. vježbenika u uredu Ivana Župana odvj. iz Zagreba, te zamj. pun. tuženika Natalije Kriković odvj. iz Čakovca, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.595,63 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 10,80 EUR tekućim od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 10,79 EUR tekućim od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 10,78 EUR tekućim od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 10,76 EUR tekućim od 03. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,75 EUR tekućim od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,74 EUR tekućim od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,47 EUR tekućim od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,43 EUR tekućim od 13. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,39 EUR tekućim od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,34 EUR tekućim od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,29 EUR tekućim od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,24 EUR tekućim od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 40,18 EUR tekućim od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 63,07 EUR tekućim od 05. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 63,00 EUR tekućim od 12. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 62,93 EUR tekućim od 03. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,84 EUR tekućim od 04. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,76 EUR tekućim od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,69 EUR tekućim od 03. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,61 EUR tekućim od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,52 EUR tekućim od 13. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,44 EUR tekućim od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,36 EUR tekućim od 14. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,27 EUR tekućim od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,18 EUR tekućim od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,09 EUR tekućim od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 62,01 EUR tekućim od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 61,91 EUR tekućim od 19. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,82 EUR tekućim od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 123,34 EUR tekućim od 17. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,53 EUR tekućim od 05. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,43 EUR tekućim od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,33 EUR tekućim od 08. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,22 EUR tekućim od 18. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,12 EUR tekućim od 29. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,02 EUR tekućim od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 0,65 EUR tekućim od 09. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 121,07 EUR tekućim od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,03 EUR tekućim od 25. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 5,47 EUR tekućim od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 96,30 EUR tekućim od 26. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 8,19 EUR tekućim od 26. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 93,19 EUR tekućim od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,96 EUR tekućim od 30. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,54 EUR tekućim od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,12 EUR tekućim od 20. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,55 EUR tekućim od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,45 EUR tekućim od 07. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 42,35 EUR tekućim od 28. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,31 EUR tekućim od 28. travnja 2012. godine do isplate

po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 02. listopada 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 11.348,20 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13,38 EUR tekućim od 05. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,28 EUR tekućim od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,49 EUR tekućim od 03. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,67 EUR tekućim od 04. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 27,55 EUR tekućim od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,56 EUR tekućim od 03. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,19 EUR tekućim od 12. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,98 EUR tekućim od 13. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,40 EUR tekućim od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,86 EUR tekućim od 14. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,10 EUR tekućim od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,63 EUR tekućim od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,22 EUR tekućim od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,92 EUR tekućim od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,97 EUR tekućim od 19. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,48 EUR tekućim od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,08 EUR tekućim od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,27 EUR tekućim od 17. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,53 EUR tekućim od 05. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,69 EUR tekućim od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,54 EUR tekućim od 08. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 66,51 EUR tekućim od 18. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 73,14 EUR tekućim od 29. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,98 EUR tekućim od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 84,16 EUR tekućim od 09. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 112,86 EUR tekućim od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 86,62 EUR tekućim od 25. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 95,19 EUR tekućim od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 92,97 EUR tekućim od 26. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR tekućim od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,08 EUR tekućim od 18. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,12 EUR tekućim od 26. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 125,07 EUR tekućim od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR tekućim od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 269,24 EUR tekućim od 30. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,66 EUR tekućim od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 143,81 EUR tekućim od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 241,84 EUR tekućim od 20. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR tekućim od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,16 EUR tekućim od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR tekućim od 25. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR tekućim od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 120,45 EUR tekućim od 07. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR tekućim od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,41 EUR tekućim od 28. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 195,63 EUR tekućim od 28. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 43,56 EUR tekućim od 13. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 45,08 EUR tekućim od 14. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR tekućim od 19. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 127,62 EUR tekućim od 04. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 87,30 EUR tekućim od 05. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 22,72 EUR tekućim od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 17,99 EUR tekućim od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 17,67 EUR tekućim od 18. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 16,21 EUR tekućim od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 4,71 EUR tekućim od 29. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 4,88 EUR tekućim od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 29,54 EUR tekućim od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 15,65 EUR tekućim od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 14,95 EUR tekućim od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 134,72 EUR tekućim od 19. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 13,90 EUR tekućim od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR tekućim od 18. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 12,59 EUR tekućim od 17. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 7.762,73 EUR tekućim od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 31,55 EUR tekućim od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 32,00 EUR tekućim od 12. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 30,99 EUR tekućim od 11. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 38,17 EUR tekućim od 13. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 69,73 EUR tekućim od 12. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 65,67 EUR tekućim od 15. srpnja 2015. godine do isplate, po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 05. studenog 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 7.463,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,15% godišnje koja teće od 30. ožujka 2026. kao dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu zbog stjecanja tuženika bez osnove temeljem ništetnosti odredaba ugovora koji su stranke sklopile a koje se odnose na valutu ugovoru te radi ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

2. Nesporno je među strankama:

- tužitelj je s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko bank d.d., zaključio Ugovor o kreditu poslovni broj 146-351/2005, dana 22.09.2005. godine (nadalje u tekstu: Ugovor)

- predmetnim Ugovorom tuženik je, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita i založnom dužniku, kredit u iznosu od 56.700 EUR u svrhu kupovine stana

- tužitelj je dana 23.02.2006. godine zaključio s tuženikom Aneks uz Ugovor o kreditu broj 146-351/2005 kojim se glavnica kredita izražena u EUR preračunava u novu glavnicu izraženu u CHF, a koja je na dan 22.02.2006. godine iznosila 87.539,23 CHF, te je određeno da se kamatna stopa mijenja odlukom banke

- tužitelj je s tuženikom sklopio i Sporazum uz Ugovor o kredit od dana 09.03.2016. godine (nadalje u tekstu: Sporazum), a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju

- u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru o kreditu nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF.

3. Tužitelj dalje u tužbi i tijekom postupka navodi:

- za trajanja otplate kredita po Ugovoru kamatna stopa je u više puta mijenjana na štetu tužitelja

- u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate

- u konkretnom slučaju određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke

- pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.godine u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.07.2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 05.06.2004. do 31.12.2008. godine, a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna

- aneksom uz Ugovor o kreditu od dana 23.02.2006. godine se izmijenila valutna klauzula i vezala uz CHF

- stoga, Ugovor o kreditu je osim s promjenjivom kamatnom stopom zaključen i s valutnom klauzulom u švicarskim francima (nadalje: CHF)

- odlukom VTS RH u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF

- posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje)

- člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, nadalje u tekstu: ZPP), propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavka 1. ZPP-a kojom je utvrđeno da je postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, ugroženi ili povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati

- slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošač obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

- tužitelj potpisom Sporazuma iz 2016., te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute klauzule u CHF

- činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji

- tuženik je dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora, u skladu s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi:

- u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe kako, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 96, st. 1. ZZP/07 odnosno čl. 81, ZZP/03, i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom

- tužitelj je odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR vezavši kamatnu stopu za šestomjesečni EURIBOR, da bi par mjeseci nakon. samostalno procjenjujući rizike i smatrajući da je taj model za njega najpovoljniji, na njegov zahtjev, Aneksom izmijenio valutnu klauzulu i vezao je uz CHF te ugovorio promjenjivu kamatnu stopu

- odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za da mu najviše odgovaraju

- početna kamatna stopa je određena ugovorom dok je najviša kamatna stopa određena čl. 29. Zakona o obveznim odnosima

- stoga se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi

- sklapanjem Sporazuma ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa

– tako su odredbe čl. 2. i 3., u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Sporazuma ugovora o kreditu i to retroaktivno

- budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku

- tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula CHF nosi

- nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta. tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima

- ističe prigovor zastare te navodi da čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.

5. Sporno je među strankama, jesu li pojedine odredbe Ugovora, na koje se poziva tužitelj, nepoštene, a time i ništetne i to vezano za konkretnog potrošača, ovdje tužitelja HM, a prema određenjima te nepoštenosti i ništetnosti koje navodi tužitelj, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, je li sklapanjem Aneksa tužitelj izgubio pravni interes potraživati preplatu od tuženika, te naposljetku je sporna i sama visina tužiteljeve tražbine.

6. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-483), te proveo dokaz vještačenjem po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Slađani Srnec. Odgovorna osoba tuženika i tužitelj nisu saslušani jer na ročište, iako uredno pozvani, nisu pristupili. Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, a zahtjev tuženika da se dopuni vještački nalaz na način koji sud nije smatrao relevantnim je odbijen, što će kasnije biti obrazloženo. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, "Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe valja reći da se ovaj postupak jedino ispravno može kvalificirati kao stjecanje bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a. Pri tome valja reći da je tim člankom propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Time se implicitno potvrđuje da stjecanje bez osnove predstavlja štetu za osiromašenog, odnosno potrošača. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak) od iznosa koji tužitelj potražuje zbog ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

8. Budući da je tuženik istaknuo prigovor zastare na potraživanje tužitelja i to navodeći da čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a koji stav sud prihvaća, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe, ne može ponovno početi teći iz početka, valja reći da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. između ostaloga potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, dok je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu vezanom za ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Stoga je zastara za dio tužbenog zahtjeva vezanog za ništetnost odredaba ugovora o promjeni kamatnih stopa počela teći tek 14. lipnja 2014. te bi se navršila 14. lipnja 2019., dok je zastara za dio tužbenog zahtjeva vezanog za ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli počela teći tek 15. lipnja 2018., te bi se navršila 15. lipnja 2023. Stoga nije nastupila zastara niti jednog dijela tužbenog zahtjeva, budući da je tužba podnesena 12. lipnja 2019.

9. Što se tiče pravnog značaja Aneksa, valja reći da iz same odluke Vrhovnog suda Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., proizlazi da se u svakom slučaju ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Pri tome s obzirom da je takvo tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske dano prilikom objašnjenja ovlaštenja korisnika kredita da traže ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, sud utvrđuje da iz odluke Gos 1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da korisnici kredita imaju pravni interes za vođenje ovakvih postupaka samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, i to bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv ovaj sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj svojoj odluci potvrdio pravo korisnika kredita na podnošenje kondemnatornih tužbi kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, misleći pri tome na osnovne ugovore o kreditu. Budući da institut ništetnosti svakako proizlazi iz općeg obveznog uređenja i neovisan je o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, nedvojben je pravni interes tužitelja odnosno korisnika kredita za vođenje ovog postupka. Osim toga stav je ovog suda da Aneks djeluje pro futuro i da je intencija same konverzije bila trajno rješenje problema nastalog znatnom promjenom tečaja CHF u odnosu na kunu, u situaciji kad je u svim ugovorima o kreditu vezanim uz CHF rizik promjene tečaja u cijelosti bio prebačen na potrošače, a nije cilj i svrha ZID ZPK/15 bilo uklanjanje ništetnih odredaba ugovora o kreditima u CHF, niti obeštećenje potrošača zbog primjene ništetnih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope. Provođenje konverzije je odredbom čl. 19.b uređeno na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali pro futuro, dok nije ni pravno ni logički moguće da se to učini retroaktivno. Retroaktivnost se ovdje spominje samo u smislu toga da je izračun vršen od početka ugovornog odnosa kao za kredite u EUR valuti, a sve kako bi se dobila glavnica koja ulazi u konverziju, međutim nije time odnos stranaka postao odnos iz euro kredita od samog početka. Da je tome tako proizlazi i iz riječi da se radi o jednokratnoj i izvanrednoj mjeri, koje je upotrijebio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos 1/19, što znači da svi redovni pravni instituti i dalje ostaju u primjeni i navedena činjenica konverzije ne utječe na ocjenu ugovornog odnosa stranaka do konverzije kao ugovornog odnosa iz CHF kredita. Dakle, tekst ZID ZPK/15, nije kao cilj i svrhu zakona proklamirao potpuno uravnoteženje prava i obveza stranaka, niti potpuno obeštećenje korisnika kredita zbog ništetnih odredaba ugovora. Nema nikakve sumnje kako okolnost što je potrošač pristao na uvjete iz Aneksa Ugovora u skladu s odredbom čl. 1. ZID ZPK/15 (19.c.), sama po sebi ne znači da se potrošač odrekao prava na puno obeštećenje. Kad je u pitanju restitucija u korist potrošača kao posljedica ništetnosti već je više puta od strane Suda EU rečeno da ona mora u cijelosti ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. U tom je odnosu izuzetno važna i potreba za djelotvornom sudskom zaštitom u kolektivnim i pojedinačnim sporovima bez koje će sve spomenute odredbe i pravila o zaštiti potrošača biti bez stvarnog učinka. Potpuna i pravedna restitucija je neupitni cilj i logična svrha svake druge ili bilo koje ništetnosti iz obveznopravnih odredbi domaćeg zakonodavstva, ali i iz prava EU. Tužitelj je konverzijom izbjegao po njega štetne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, ali isti učinak je konverzija imala i za tuženika, s time da tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na potraživanja koja je imao po osnovi preplaćenih redovnih kamata prije konverzije i po osnovni preplaćenog tečaja prije konverzije. Ovdje nije riječ o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, nego je li kod obračuna i otplatnog plana vođeno računa o potraživanju tužitelja za iznos kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetnih odredaba. Ukoliko bi bilo riječi samo o tome je li ukupna uplata po svim osnovama (glavnica i kamate) uvrštena u obračun, tada se može reći da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, a što potvrđuje i sama vještakinja u svom nalazu i mišljenju.

10. Nadalje valja reći da konverzija nije restitucija, odnosno tužitelj nije namiren preplatom u konverziji, budući da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

11. Što se tiče intencije zakonodavca koja proistječe iz donošenja prijedloga ZID ZPK/15 da se smanji broj sudskih predmeta valja reći da prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog.

12. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ili pak tvrditi da se potrošač prešutno odrekao ništetnosti sklapanjem Aneksa. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno, niti pak to prešutno proizlazi iz tog zakona, kao što bi proizlazilo iz tvrdnje tuženika da je Sporazum o konverziji nova pravna osnova koja od samo početka zamjenjuje inicijalni Ugovor.

13. Što se tiče ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF u konkretnom predmetu, valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi, uz pretpostavku da se u svakom restitucijskom postupku utvrdi činjenično stanje vezano za konkretnog potrošača o njegovoj obaviještenosti o pravnim i ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora radi donošenja informirane odluke. Naime čl. 502.c ZPP-a propisuje da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje doneseno u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, ali u individualnom postupku sud je dužan razmotriti specifične okolnosti pojedinačnog slučaja i omogućiti dokazivanje činjenica koje nisu bile predmet kolektivnog postupka, osobito kada se radi o dokazivanju informiranosti potrošača o ugovornim odredbama (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 50/24). U ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

14. Kako tuženik koji je također predlagao saslušanje tužitelja nije osigurao njegovu prisutnost, niti je njegova odsutnost kada je drugi puta pozvan bila opravdana, pa ga sud više nije dužan pozivati (čl. 265. ZPP-a), a tuženik je i odustao od saslušanja djelatnika banke na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke u predugovornoj i ugovornoj fazi, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženik nije dokazao da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama. Pri tome valja navesti i slijedeće odredbe ZPP-a temeljem kojih je sud donio ovu odluku: odredbom čl. 7. ZPP-a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok je u čl. 221.a ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

15. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14, 110/15, 14/19 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi će se i dovršiti po odredbama tog Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP). Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. ZZP-a koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prema članku 49. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Prema odredbi čl. 52. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

18. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

19. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da iz ugovora to ne proizlazi. Navedeno se posebno odnosi na upozorenje koje tuženik morao dati tužitelju glede slijedećih činjenica: opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB- a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo je potpuno izvjestan, te povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedeno je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze, niti je bio sukreator ugovora koji je dvostranoobvezujući pravni posao. Pri tome je bitno istaknuti da je teret dokaza da se radi o poštenim ugovornim odredbama, odnosno da se o istima pojedinačno pregovaralo, na trgovcu, odnosno na banci, sukladno čl. 49. st. 4. ZZP-a.

20. Bitno je istaknuti da je sud temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, čime je cjelokupni rizik povećanja prebačen na korisnika kredita (potrošača, ovdje tužitelja). Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Slijedom navedenog, utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi Ugovora koji Ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je stoga u skladu sa čl. 323. ZOO-a, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Rezultat navedene ništetnosti je stjecanje bez osnove, te se sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Uvidom u vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec, sud je utvrdio da je isti vezano za sporne bitne činjenice dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju, te je stoga isti sud i prihvatio. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno izračunu vještakinje iz vještačkog nalaza. Vještakinja je utvrdila preplatu po tečaju CHF u iznosu od 11.348,20 eura (kada je tečaj bio veći od početnog), te preplatu kamate u odnosu na početnu kamatnu stopu u iznosu od 2.595,63 eura. Iako je vještakinja utvrdila i negativne tečajne razlike (kada je tečaj bio niži od početnog) i manje plaćenu kamatu, tuženik u vezi s tim nije postavio adekvatan određeni prigovor o kojem bi sud bio pozvan odlučivati niti pak protutužbu. Također valja reći da vještakinja nije utvrdila preplatu u konverziji. Tužitelj nije imao primjedaba na vještački nalaz, dok je tuženik predložio da vještak razliku što se tiče izračuna preplate kamate računa u odnosu na kamatu primjenjivu na kunske kredite u predmetnom razdoblju, što sud nije prihvatio jer se radi o zadatku koji je dan vještaku s obzirom upravo na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke, dok bi se postupajući po zahtjevu tuženika za dopunsko vještačenje, navedena ništetnost zanemarila.

22. Zbog svega sud je odlučio kao u izreci presude pod toč. I. i II.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 151. st. 1. ZPP-a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

24. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 250 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Sud je tužitelju priznao trošak za: sastav tužbe u iznosu 500,00 eura, sastav podneska od 31.7.2020. u iznosu od 500,00 eura, sastav žalbe od 13.9.2023. u iznosu od 250,00 eura, sastav podneska od 23.2.2024. u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu 28.2.2024. u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od 19.3.2024. u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu 25.11.2024. u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od 19.3.2025. u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od 19.5.2025. u iznosu od 100,00 eura, sastav podneska od 23.5.2025. u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištu 26.5.2025. u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu 13.11.2025. u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu 6.2.2026. u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, pripadajući PDV 25% u iznosu od 1.387,50 eura, trošak izrade preliminarnog nalaza i mišljenja u iznosu od 106,00 eura, predujam za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 7.463,50 eura. Tužitelju sukladno Tbr. 8.3. u vezi s Tbr. 8.1.Tarife za peti i daljnji podnesak (pri čemu se tužba posebno računa kao podnesak) nije priznat trošak veći od 100,00 eura, odnosno za sastav podneska od 19.5.2025. i za sastav podneska od 23.5.2025. mu zajedno sa pripadajućim PDV-om nije priznat iznos od 1.000,00 eura. O trošku je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.

U Čakovcu 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.