REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-1365/2024-12

[adresa] F 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice FI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa opunomoćenica Marina Mraković, odvjetnica u Buzetu, Sjeverna ulica 1/2, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli (OIB: 3993757343), Pula, Rovinjska 2A, radi naknade za oduzetu imovinu, 30. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-01/21-01/252, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 26. travnja 2024.

II. Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/104, URBROJ: 2163/1-24-02-3-21-11 od 25. lipnja 2021.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisuću i dvjesto pedeset eura), u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-943-01/20-01/104, URBROJ: 2163/1-24-02-3-21-11 od 25. lipnja 2021. utvrđeno je da je tužiteljica ovlaštenica naknade i da ima pravo na povrat odnosno na naknadu imovine označene kao k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a koja je nacionalizirana rješenjem Narodnog odbora Općine Motovun broj 2610/56 od 9. siječnja 1957., prijašnje vlasništvo OI, odnosno LI rođ. O, oboje Šimeći 31, Općina Motovun, te je određeno da će se oblik i vrsta naknade, obveznik naknade, kao i troškovi upravnog postupka odrediti dopunskim rješenjem.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavilo Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, a rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/21-01/252, URBROJ: 514-04-02- 01-01/07-24-02 od 26. travnja 2024. usvojena je navedena žalba te je odbijen zahtjev tužiteljice za povrat navedene imovine kao neosnovan iz razloga što je tuženik u žalbenom postupku utvrdio da se radi o imovini osoba koje su u vrijeme oduzimanja imale talijansko državljanstvo bez statusa optanta pa da im je imovina nacionalizirana prema općem propisu o nacionalizaciji nekretnina stranih državljana na teritoriju Jugoslavije i da je pitanje naknade za tu imovinu riješeno Sporazum sklopljenim s Republikom Italijom od 15. rujna 1947. i naknadnim sporazumima, pa da stoga tužiteljica nema pravo na naknadu sukladno čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZN).

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu. Tužiteljica u tužbi navodi, u bitnome, da je tuženik u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu čl. 10. ZN budući da njezini roditelji nisu optirali za talijansko državljanstvo, a niti su od ranije bili talijanski državljani, već su isto stekli tek nakon što su 1956. dobili otpust iz jugoslavenskog državljanstva. Navodi da su stoga predmetne nekretnine oduzete na temelju čl. 3. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća („Službeni list FNRJ“, broj 35/48, dalje: ZID ZNPPP) kada su njezini roditelji otpušteni iz jugoslavenskog državljanstva. Navodi da se navedeni Sporazum od 15. rujna 1947. ne može odnositi na predmetnu imovinu iz razloga što se taj Sporazum ne može odnositi na imovinu koja je oduzeta nakon njegovog zaključenja, već samo na imovinu koja je oduzeta talijanskim državljanima prije njegovog zaključenja, a prijašnji vlasnici su u vrijeme zaključenja tog Sporazuma imali jugoslavensko državljanstvo. Tužbenim zahtjevom predlaže da se poništi osporavano rješenje tuženika i da Sud donese meritornu odluku kojom se usvaja zahtjev tužiteljice za priznanje prava na naknadu oduzete imovine.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. Zainteresirana osoba je u svom odgovoru na tužbu navela da je tuženik u cijelosti donio zakonitu i pravilnu odluku i da stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

6. Sud je na temelju odredbe čl. 98. t. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), te odredbe čl. 8. ZUS prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

8. Čl. 10. st. 1. ZN propisano je da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

9. ZID ZNPPP stupio je na snagu 28. travnja 1948., a u čl. 3. st. 1. tog Zakona bilo je propisano da se danom stupanja na snagu tog Zakona nacionaliziraju i prelaze u državno vlasništvo sve nekretnine, koje su u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih ili javno-pravnih osoba. U st. 2. istog članka bilo je propisano da se od toga izuzimaju: 1. nekretnine seljaka zemljoradnika koji sami obrađuju svoju zemlju; 2. stambene zgrade koje služe vlasniku uglavnom za njegovo stanovanje i 3. nekretnine predstavništava stranih država, koje im služe za službene potrebe. U st. 3. istog članka bilo je propisano da jugoslavenski državljanin, koji pređe u strano državljanstvo gubi pravo vlasništva na nekretnine u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji koje prelaze u državno vlasništvo. Iznimku može dozvoliti samo Ministar pravosuđa FNRJ. U st. 4. istoga članka propisano je da će Ministar pravosuđa FNRJ izdat potrebna uputstva za prijenos vlasništva nacionaliziranih na državu.

10. Dakle, navedenim ZID ZNPPP nacionalizirane su sve nekretnine čiji su vlasnici na dan donošenja tog Zakona bili strani državljani, kao i nekretnine osoba jugoslavenskog državljanstva koje prijeđu u stranu državljanstvo.

11. Citirani čl. 3. st. 3. ZID ZNPPP bio je osnova za nacionalizaciju nekretnina svim osobama koje su od 1948. do 1989. izgubile državljanstvo bivše Jugoslavije iz kojih god razloga. Na temelju te zakonske odredbe nekretnine su prelazile u državno vlasništvo danom donošenja rješenja o otpustu iz jugoslavenskog državljanstva, a rješenje o prijenosu nekretnina u državno vlasništvo imalo je deklaratoran karakter i ono se moglo donijeti u svako doba u vrijeme važenja tog Zakona, jer se je njime utvrđivalo da su neke nekretnine prešle u državno vlasništvo danom otpuštanja vlasnika tih nekretnina iz jugoslavenskog državljanstva.

12. Iz stanja spisa upravnog postupka slijedi da su prijašnji vlasnici predmetnih nekretnina HI i LI roditelji tužiteljice; da su bili državljani FNRJ sve do 1956. kada su otpušteni iz jugoslavenskog državljanstva rješenjem Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove Narodne Republike Hrvatske broj: 26813-II-4-1956 od 4. lipnja 1956. radi primitka u talijansko državljanstvo; da su predmetne nekretnine istima oduzete rješenjem Narodnog odbora Općine Motovun, broj: 2610/56 od 9. siječnja 1957. i prenese u društveno vlasništvo na temelju čl. 3. ZID ZNPPP.

13. Dakle, nije sporno da se radi o imovini koja se nalazi na teritoriju koji je Italija nakon završetka Drugog svjetskog rata ustupila Jugoslaviji prema Ugovoru o miru s Italijom („Služeni list FNRJ“, broj 74/47) zaključenog u Parizu 10. veljače 1947., koji je stupio na snagu 15. rujna 1947. i da se ne radi o imovini osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo (optanti).

14. Prvostupanjsko tijelo je zauzelo stav da s radi o imovini koja je u trenutku oduzimanja bila u vlasništvu jugoslavenskih državljana i koja im je oduzeta na temelju citirane odredbe čl. 3. st. 3. ZID ZNPPP iz razloga što su isti otpušteni iz jugoslavenskog državljanstva i da stoga tužiteljici pripada pravo na naknadu sukladno čl. 2. ZN.

15. Tuženik je zauzeo stav da se radi o imovini koja je u trenutku oduzimanja bila u vlasništvu talijanskih državljana i da je ista oduzeta na temelju citirane odredbe čl. 3. st. 1. ZID ZNPPP prema kojoj odredbi je nacionalizirana sva imovina stranih državljana, međutim obzirom da se je radilo o talijanskim državljanima to da je naknada za tu imovinu riješena sporazumima koje je Jugoslavija sklopila s Republikom Italijom i da stoga tužiteljici ne pripada pravo na naknadu sukladno čl. 10. ZN.

16. Pravilno navodi tuženik da je naknada za imovinu koja se nalazi na teritoriju koji je bio ustupljen Jugoslaviji Ugovorom o miru s Italijom iz 1947., a koja je bila oduzeta talijanskim državljanima koji nisu optirali, već je nacionalizirana kao talijanska imovina po općem propisu o nacionalizaciji strane imovine (po čl. 3. ZID ZNPPP), riješena sporazumom između FNRJ i Republike Italije i to Sporazumom o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji, zaključenim u Beogradu 23. svibnja 1949. („Službeni list FNRJ“ - Međunarodni ugovori, broj 6/56). Tim Sporazumom Jugoslavija je preuzela obvezu plaćanja naknade za oduzetu talijansku imovinu na ustupljenom području i na starom jugoslavenskom području. To je određeno čl. 1. tog Sporazuma, kod čega je izričito rečeno da su od toga isključena dobra likvidirana od strane jugoslavenske vlade primjenom čl. 79. Ugovora o miru iz 1947., jer je obvezu plaćanja obeštećenja vlasnika za ta dobra Ugovorom o miru s Italijom iz 1947. preuzela Italija. Jugoslavija je ispunila obvezu iz navedenog Sporazuma, što je vidljivo iz Sporazuma između FNRJ i Italijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru s Italijom iz 1947. i sukcesivnih sporazuma, zaključenog u Beogradu 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori, broj 2/56). Naime, u tom Sporazumu određeno je da se saldo svih uzajamnih potraživanja i dugovanja utvrđuje na iznos od 30.000.000,00 USD dolara (čl. 11. Sporazuma) u korist jugoslavenske vlade, a iz teksta samog Sporazuma (čl. 2) razvidno je da se je kod toga imala u vidu i obveza jugoslavenske strane iz navedenog Beogradskog sporazuma od 23. svibnja 1949.

17. Međutim, kako je to pravilno obrazložilo prvostupanjsko tijelo, ovdje se radi o imovini koja je bila u vlasništvu jugoslavenskih državljana sve do 1956. i koja im je na temelju citirane odredbe čl. 3. st. 3. ZID ZNPPP oduzeta iz razloga što su otpušteni iz državljanstva FNRJ, pa se stoga na njihovu imovinu koja je u vrijeme oduzimanja bila u vlasništvu jugoslavenskih državljana ne može primijeniti niti jedan sporazum zaključen između bivše Jugoslavije i Republike Italije.

18. Stoga je pravilno odlučilo prvostupanjsko tijelo da se ovdje radi o imovini na ustupljenom području na koju se ne može odnositi niti jedan sporazum zaključen između bivše Jugoslavije i Republike Italije, a sve obzirom na državljanski status prijašnjih vlasnik u trenutku oduzimanja predmetne imovine, koji su u vrijeme oduzimanja imali jugoslavensko, a ne talijansko državljanstvo.

19. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je nezakonitim, pa je stoga Sud na temelju odredbe 117. st. 1. ZUS usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude i donio meritornu odluku u sporu kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude. Odbijanjem žalbe održano je na snazi prvostupanjsko rješenje.

20. Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužiteljici trošak koji joj je nastao u povodu ovog spora.

21. Budući da se prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom to je tužiteljici sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za PDV, što sveukupno iznosi 1.250,00,00 eura.

22. Sukladno odredbi čl. 144. st. 4. ZUS na dosuđeni iznos troška ovog spora tužiteljici pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troška ne podmiri u ostavljenom roku.

23. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužiteljice Marini Mraković, odvjetnici u Buzetu, Sjeverna ulica 1/2

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Rovinjska 2a