REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1905/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Barbir, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, kojeg zastupa punomoćnica TD, mag. iur., po generalnoj punomoći Su-198/2023, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika Petra Barbira, odvjetnika i punomoćnice tuženika TD, **.**.2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZET d.o.o. isplatiti tužitelju JD na ime razlike plaće bruto iznos 1.102,88 eura sa zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, tekućom na:

- za lipanj 2022. u iznosu od 79,34 EUR od 11.7.2022. do isplate,

- za srpanj 2022. u iznosu od 121,86 EUR od 11.8.2022. do isplate,

- za kolovoz 2022. u iznosu od 129,46 EUR od 11.9.2022. do isplate,

- za rujan 2022. u iznosu od 126,69 EUR od 11.10.2022. do isplate,

- za listopad 2022. u iznosu od 134,22 EUR od 11.11.2022. do isplate,

- za studeni 2022. u iznosu od 126,45 EUR od 11.12.2022. do isplate,

- za prosinac 2022. u iznosu od 130,76 EUR od 11.1.2023. do isplate,

- za siječanj 2023. u iznosu od 139,00 EUR od 11.2.2023. do isplate,

- za veljaču 2023. u iznosu od 115,10 EUR od 11.3.2023. do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, za razdoblje do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentne stope) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 1.062,50 eura sa zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od 30.3.2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentne stope) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima te zahtjev za naknadu parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj kao radnik, i tuženik, kao poslodavac, dana 13.6.2022. sklopili Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa I“ sa koeficijentom složenosti poslova 2,20. Dana 24.5.2023. tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,40. Radnik je dana 13.6.2023. godine započeo sa radom temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24.5.2023. Tužitelj je u razdoblju od 13.6.2022. do 13.6.2023. obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,2 te je stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad primaju plaću sa koeficijentom 2,4. Po dobivenom izračunu od strane tuženika tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 8.3.2026. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.102,89 eura (pravilno 1.102,88 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Ne spori da je tužitelj radnik kod tuženika i obavlja poslove vozača autobusa u Autobusnom prometu Podsused. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“. Nesporno je da je tužitelj dana 26.4.2023. godine sa poslodavcem, ovdje tuženikom, sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za radno mjesto „Vozač autobusa“, sa koeficijentom složenosti poslova 2,40. Navedeni Ugovor sklopljen je u skladu sa novim aktima poslodavca, koji nisu bili na snazi u vrijeme utuženog razdoblja. Predmetni akti su Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2023. godine te Dodatak Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31.3.2023. godine, a koji se primjenjuje od 1.3.2023. godine. Svoje ranije ugovore o radu u kojima je bio određen koeficijent složenosti poslova 2,20, tužitelj je sklopio sa tuženikom u skladu sa aktima koji su tada bili na snazi i primjenjivali se kod tuženika. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: - VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20, - VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30,

- VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. U utuženom razdoblju kod tuženika su na snazi bile karte radnog mjesta „Vozač autobusa I“ i „Vozač autobusa III“, iz kojih je vidljivo da postoji razlika, između ostalog, i u tome što se u Karti radnog mjesta za radno mjesto „Vozač autobusa I“ navodi kao potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok se za radno mjesto „Vozač autobusa III“ kao potrebno navodi radno iskustvo od 2 godine na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, te je saslušao svjedoke ŽD i ND te tužitelja kao stranku.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike plaće između pripadajućeg koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti 2,20.

6. Između stranaka u postupku nije sporno da je tuženik zaposlenik tuženika, te da je prvi ugovor o radu s tuženikom sklopio 13.6.2022. na određeno vrijeme na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' u organizacijskoj jedinici tuženika Autobusni promet Podsused sa koeficijentom složenosti od 2,20, te zatim za isto radno mjesto 24.5.2023. ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa koeficijentom složenosti od 2,40. Među strankama također nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika, u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj, kategorizirana radna mjesta ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim '' J autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te '' J autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača autobusa. U postupku također nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za navedeno razdoblje. Nije sporno ni da prema Kolektivnom ugovoru tuženika isplata plaća kod tuženika dospijeva svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec. Nakon što je tuženik dostavio izračun razlike bruto plaće tužitelja ukoliko bi njegov koeficijent plaće bio 2,40, a tužitelj podneskom prihvatio izračun tuženika i specificirao tužbeni zahtjev, među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno iznos razlike u bruto plaći koji bi pripao tužitelju da je njegov tužbeni zahtjev osnovan u visini od 1.102,88 eura.

7. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' i ''Vozač autobusa III'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, u daljem tekstu ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

8. Nije osnovan prigovor prekluzije kojeg je istaknuo tuženik jer ZR u čl. 133. st. 3. isključuje zahtjeve za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa od potrebe obraćanja poslodavcu radi stjecanja prava na sudsku zaštitu.

10. Svjedoci ŽD i ND su suglasno iskazali da su zaposleni kod tuženika kao vozači autobusa u AP Podsused te da im se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40, da tužitelj radi iste poslove te da se zamjenjuju po potrebi. Tužitelj je potvrdio navode svjedoka te naveo da je u utuženom periodu primao plaću prema koeficijentu 2,20.

11. Sud je iskaze svjedoka i tužitelja prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu. Iz njihovih iskaza proizlazi da ne postoji razlika između obavljanja poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa.

12. Nisu odlučni navodi tuženika da je razlika u plaći opravdana činjenicom da su propisani različiti uvjeti za radno mjesto „vozač I“ i „vozač III“. Ovo stoga jer za odluku o tužbenom zahtjevu nije bitno kakve je uvjete zaposlenja i opis poslova u Karti poslova odredio poslodavac, već je bitno obavljaju li radnici isti posao ili posao jednake vrijednosti.

13. Slijedom navedenoga, na temelju svih izvedenih dokaza i rezultata cijelog postupka, sud je utvrdio da je u utuženom razdoblju od lipnja 2022. do veljače 2023. tužitelj kao zaposlenik tuženika na radnom mjestu vozača autobusa primao plaću prema koeficijentu 2,20, dok su u isto vrijeme drugi radnici tuženika koji su radili iste poslove vozača autobusa primali plaću prema koeficijentu 2,40, iako svi rade iste poslove vozača autobusa kao i tužitelj.

14. Odredba čl. 91. st. 1. ZR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse, primjerice u presudi Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022. priloženoj spisu (str. 222-225 spisa).

15. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tužitelja na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

16. Slijedom navedenoga, trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i tužitelju dosuditi traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje koju bi ostvario po koeficijentu 2,40, u ukupnoj visini od 1.102,88 eura koja među strankama nije bila sporna.

17. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, u daljem tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zatezne kamate, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, tekuće od svakog jedanaestog dana u mjesecu za dosuđenu bruto razliku u plaći za prethodni mjesec, do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u bruto plaći.

18. Odbijen je zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavka 5. i članka 155. stavka 1. ZPP, te su troškovi dosuđeni tužitelju koji je u pretežnom dijelu uspio u postupku, sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 1.102,88 eura. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7/1), sastava podneska od 5.11.2025. od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanja na ročištu 21.1.2026. od 200,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanja na ročištu 11.3.2026. od 200,00 eura (Tbr.9/1), sastava podneska od 8.3.2026. od 50,00 eura (Tbr.8/4), uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46), a što sve ukupno iznosi 1.062,50 eura. Tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 28.2.2026. kojim dostavlja adresu svjedoka jer je to trebao naznačiti ranije.

20. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

21. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 30. ožujka 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP). U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku