REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-497/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari 1. tužiteljice FCA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. tužiteljice FC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Marku Božiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika 1. i 2. tužiteljica i punomoćnika tuženika, 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3593211 koji je sklopljen 2. kolovoza 2006., a solemniziran 12. kolovoza 2006. između TC iz [adresa] (pravnog prednika 1. i 2. tužiteljica) kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te u dijelu kojim je ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

II Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini sklopljenog 30. siječnja 2008. između 1. tužiteljice FCA kao dužnika i davatelja osiguranja i tuženika kao vjerovnika, u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te u dijelu kojim je ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

III Nalaže se tuženiku isplatiti 1. tužiteljici FCA iznos od 3.212,95 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 19,06 eur od 06.01.2009. pa do isplate,

- 24,08 eur od 03.02.2009. pa do isplate,

- 24,74 eur od 03.03.2009. pa do isplate,

- 25,24 eur od 04.04.2009. pa do isplate,

- 21,25 eur od 08.05.2009. pa do isplate,

- 18,31 eur od 09.06.2009. pa do isplate,

- 19,09 eur od 10.07.2009. pa do isplate,

- 20,64 eur od 07.08.2009. pa do isplate,

- 20,51 eur od 11.09.2009. pa do isplate,

- 18,94 eur od 03.10.2009. pa do isplate,

- 21,88 eur od 01.12.2009. pa do isplate,

- 24,24 eur od 01.01.2010. pa do isplate,

- 27,58 eur od 01.02.2010. pa do isplate,

- 26,82 eur od 01.03.2010. pa do isplate,

- 31,36 eur od 01.04.2010. pa do isplate

- 30,50 eur od 01.05.2010. pa do isplate,

- 32,18 eur od 01.06.2010. pa do isplate,

- 46,73 eur od 01.07.2010. pa do isplate,

- 43,73 eur od 01.08.2010. pa do isplate,

- 52,88 eur od 01.09.2010. pa do isplate,

- 49,72 eur od 01.10.2010. pa do isplate,

- 44,64 eur od 01.11.2010. pa do isplate

- 55,37 eur od 01.12.2010. pa do isplate,

- 69,01 eur od 01.01.2011. pa do isplate,

- 59,35 eur od 02.02.2011. pa do isplate,

- 62,74 eur od 23.02.2011. pa do isplate,

- 58,43 eur od 15.03.2011. pa do isplate,

- 59,20 eur od 15.04.2011. pa do isplate,

- 77,50 eur od 17.05.2011. pa do isplate,

- 79,28 eur od 05.06.2011. pa do isplate,

- 93,79 eur od 06.07.2011. pa do isplate,

- 85,96 eur od 10.08.2011. pa do isplate,

- 77,39 eur od 10.09.2011. pa do isplate,

- 74,52 eur od 13.10.2011. pa do isplate,

- 73,86 eur od 05.11.2011. pa do isplate,

- 77,92 eur od 07.12.2011. pa do isplate,

- 81,46 eur od 01.02.2012. pa do isplate,

- 81,93 eur od 01.03.2012. pa do isplate,

- 79,49 eur od 01.04.2012. pa do isplate,

- 81,14 eur od 01.05.2012. pa do isplate,

- 82,27 eur od 01.06.2012. pa do isplate,

- 80,37 eur od 01.07.2012. pa do isplate,

- 80,87 eur od 29.07.2012. pa do isplate,

- 79,45 eur od 23.08.2012. pa do isplate,

- 76,36 eur od 01.10.2012. pa do isplate,

- 79,65 eur od 01.11.2012. pa do isplate,

- 81,22 eur od 01.12.2012. pa do isplate,

- 80,12 eur od 01.01.2013. pa do isplate,

- 73,92 eur od 01.02.2013. pa do isplate,

- 79,19 eur od 01.03.2013. pa do isplate,

- 79,65 eur od 01.04.2013. pa do isplate,

- 77,58 eur od 01.05.2013. pa do isplate,

- 71,16 eur od 01.06.2013. pa do isplate,

- 71,00 eur od 01.07.2013. pa do isplate,

- 72,58 eur od 01.08.2013. pa do isplate,

- 75,10 eur od 01.09.2013. pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 6. siječnja 2009. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev 2. tužiteljice FC za isplatu iznosa od 398,17 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2006. do isplate.

V Nalaže se tuženiku naknaditi 1. tužiteljici FCA troškove parničnog postupka u iznosu od 2.652,06 eura sa zateznim kamatama od 30. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI Određuje se da 2. tužiteljica FC i tuženik svaki snosi svoje troškove parničnog postupka nastalih povodom njezine tužbe.

Obrazloženje

1. 1. i 2. tužiteljice u tužbi podnesenoj poštom preporučeno 12. lipnja 2019. (omotnica, list 33 spisa) ističu da je njihov pravni prednik, sada pokojni TC, otac 1. tužiteljice te suprug 2. tužiteljice, s tuženikom 31. srpnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 320-50-3593211. Ističu da je tuženik TC stavio na raspolaganje kredit u iznosu 21.739,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i to za kupnju osobnog vozila. Navode da je 1. tužiteljica 30. siječnja 2008. s tuženikom sklopila sporazum o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini s kojim je preuzela obvezu otplate anuiteta na temelju spomenutog ugovora o kreditu. Ističu da ugovor o kreditu i sporazum reguliraju redovnu kamatu na način da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ističu da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Također ističu da je ništetna i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Pozivaju se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužbenim zahtjevom iz tužbe traže utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu odnosno spomenutog sporazuma o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. 1. tužiteljica po obje osnove (preplaćenih iznosa zbog rasta tečaja i rasta kamatne stope) traži isplatu 3.072,53 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2006. do isplate, dok 2. tužiteljica po obje osnove traži isplatu iznosa od 398,17 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2006. do isplate. Traže i naknadu troškova postupka s kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije uz obrazloženje da tražbina koja je predmet ovog spora nije predmet nasljeđivanja iza pokojnog TC te da 2. tužiteljica u ostavinskom postupku nije iznosila prigovor da ostavinska imovina pokojnog TC predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Nadalje navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini. Nadalje navodi da se radi o kreditu sklopljenom radi kupnje vozila, a da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na takav ugovor o kreditu. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva, razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da je pravnom predniku 1. i 2. tužiteljica sporna odredba bila jasna i na gramatičkoj razini i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti te da su mu tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Također ističe da se radi o solemniziranom ugovoru što znači da je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je u ovom postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja pravnog prednika 1. i 2. tužiteljica. Ističe da je pravni prednik 1. i 2. tužiteljice imao mogućnost ugovoriti valutu EUR. Ističe da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da je promjena kamatne stope posljedica tržišnih okolnosti (a ne tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja) i da je tuženik stopu mijenjao zbog opravdanih razloga. Navodi da su parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa vezano za predmetni ugovor o kreditu bili 6-mjesečni libor za CHF, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište i 6-mjesečni trošak regulacije izračuna za obveznu pričuvu banaka koji se mora održavati na računu HNB-a i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Ističe prigovor zastare te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatama od donošenja presude do isplate.

3. U podnesku od 20. studenog 2025. (list 203-208 spisa) tužiteljice uređuju zahtjev za isplatu na način da 1. tužiteljica po obje ništetne osnove traži isplatu iznosa od 3.212,95 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku, dok 2. tužiteljica ne stavlja zahtjev za isplatu.

4. Tuženik se u podnesku od 29. prosinca 2025. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe. Protivi se i preinaci tužbe, a u slučaju da sud istu dopusti ističe prigovor zastare.

5. Doista, 1. tužiteljica je u podnesku od 20. studenog 2025. preinačila tužbu na način da je, uz postojeći zahtjev za isplatu, istaknula i zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 140,42 eura s pripadajućim zateznim kamatama. S obzirom da 1. tužiteljica prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogla imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen, a tužbeni zahtjev uredila je odmah nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje, zaključak je ovog suda da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP). Stoga je sud na ročištu 5. ožujka 2026. dopustio preinaku iz podneska od 20. studenog 2025.

6. U podnesku od 20. studenog 2025., 2. tužiteljica je ostala kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti spornih odredaba ugovora o kreditu, ali nije stavila zahtjev za isplatu, dakle djelomično je povukla tužbu. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Stoga nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 193. ZPP pa je sud ovom presudom odlučio o njezinom zahtjevu za isplatu istaknutom u tužbi.

7. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz financijskim vještačenjem.

8. Tužbeni zahtjev 1. tužiteljice je osnovan u cijelosti, dok je tužbeni zahtjev 2. tužiteljice djelomično osnovan.

9. Čitanjem ugovora o kreditu (list 10-13 spisa) utvrđeno je da su TC kao fizička osoba i tuženik 31. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.739,48 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. ugovora) te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora). Nadalje, utvrđeno je da je ugovorena redovna godišnja kamata od 5,50%, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. ugovora). Također je utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila (čl. 6. ugovora).

10. Čitanjem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj O 1061/2007-6 od 4. siječnja 2008. (list 29-30 spisa), koje je tog istog dana postalo pravomoćno, utvrđeno je da su 1. i 2. tužiteljice zakonske nasljednice pokojnog TC. Prema tome, kako su obje njegove zakonske nasljednice, neovisno o njihovom međusobnom sporazumu od diobi ostavinske imovine, obje su aktivno legitimirane za isticanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ugovora koji je njihov pravni prednik sklopio s tuženikom.

11. Čitanjem rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj O-2190/2024-13 od 24. siječnja 2025. (list 169-170 spisa), koje je tog istog dana postalo pravomoćno, utvrđeno je da naknadno pronađenu ostavinsku imovinu ostavitelja TC čini njegova novčana tražbina prema ovdje tuženiku s osnove preplaćenih anuiteta na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka, a koji su plaćeni u razdoblju od sklapanja ugovora do 13. prosinca 2007. Također je utvrđeno da je 2. tužiteljica svoj nasljedni dio ustupila 1. tužiteljici pa je opisana ostavinska imovina pripala u cijelosti 1. tužiteljici. Stoga je vezano uz zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa za života TC aktivno legitimirana samo 1. tužiteljica, a ne i 2. tužiteljica. S obzirom da je tražbinu pokojnog TC naslijedila 1. tužiteljica, nije osnovan prigovor tuženika da ona nije aktivno legitimirana jer je te uplate vršio njezin pravni prednik (TC).

12. Čitanjem sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini koji su nakon smrti korisnika kredita TC i to 30. siječnja 2008. sklopili 1. tužiteljica kao dužnik i davatelj osiguranja te tuženik kao vjerovnik (list 25-28 spisa), utvrđeno je da je u čl. 2. utvrđeno da tuženik prema 1. tužiteljici, na temelju ugovora o kreditu 320-50-3593211 (ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora), ima tražbinu na ime glavnice 18.228,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju vjerovnika na dan dospijeća s redovnom kamatom po stopi od 6,45% godišnje koja je promjenjiva.

13. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

16. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i pravnog prednika tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

17. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

19. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

20.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Teret dokaza takve činjenice leži na tuženiku.

20.2. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 23. listopada 2024. (list 162 spisa) naveo da ne predlaže izvođenje dokaza saslušanjem 1. i 2. tužiteljica, a to je ponovio i na ročištu za glavnu raspravu na kojem je zaključena glavna rasprava održanom 5. ožujka 2026. (list 226 spisa).

20.3. Tuženik je na ročištu održanom 23. listopada 2024. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje BC.

20.4. Tuženik je predlagao izvođenje dokaza saslušanjem javne bilježnice Zvjezdane Rauš Kiler. Sud taj dokaz kao neodlučan nije izveo. Naime, u ovoj pravnoj stvari nije odlučno je li pravni prednik tužiteljica bio upoznat sa sadržajem ugovora nego je odlučno je li ga je tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čitanjem ugovora utvrđeno je da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna istih. Po prirodi stvari, javni bilježnik koji solemnizira ugovor o kreditu može imati saznanja samo o onome što piše u ugovoru, a ne i o tome o čemu je tuženik informirao pravnog prednika tužiteljica, a da to ne piše u ugovoru. Stoga sud kao neodlučan nije izveo dokaz saslušanjem javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu.

20.5. Slijedom svega navedenog, zaključak je ovog suda da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je pravnog prednika 1. i 2. tužiteljica drugačije informirao o uvjetima kredita, odnosno da je on dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Posve je neodlučno je li korisniku kredita nuđen i kredit u drugoj valuti i je li bila svjestan da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi nedvojbeno proizlazi iz samog ugovora, ali ono što je problematično jest to da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope.

21. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

22. Suprotno mišljenju tuženika, za vezanost suda za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača posve je neodlučno je li korisnik kredita kao potrošač sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila ili stana. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je pravni prednik 1. i 2. tužiteljica sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu automobila čime je dokazano njegovo svojstvo potrošača.

23. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetni dijelovi članaka 2. i 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu u kojem ugovorena isplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (toč. I izreke). Iz istog razloga ništetan je i čl. 2. sporazuma o osiguranju sklopljenom između 1. tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je 1. tužiteljica preuzela takvu obvezu plaćanja tražbine tuženika koju je imao prema korisniku predmetnog kredita nakon što je on umro (toč. II izreke).

24. Kako su navedene odredbe ugovora o kreditu i sporazuma o osiguranju ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti 1. tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, 1. tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg su ona i njezin pravni prednik platili zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF te razliku između iznosa kojeg su platili zbog rasta kamatne stope i iznosa obračunatih prema početnoj stopi za redovnu kamatu.

25.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutu 14. lipnja 2018. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. U ovoj pravnoj stvari tužba je podnesena 12. lipnja 2019. petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na tražbinu 1. tužiteljice obuhvaćenu zahtjevom iz tužbe.

25.2. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 20. studenog 2025. kojim je 1. tužiteljica zahtjev za isplatu povisila za iznos od 140,42 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Naime, do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Napominje se da je isključivo 1. tužiteljica još u tužbi tražila isplatu preplaćenih iznosa nakon smrti TC, a konačno uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćenih iznosa u razdoblju od 6. siječnja 2009. (nakon smrti TC) pa nadalje, dakle u razdoblju u kojem je upravo ona plaćala anuitete. Stoga se nedvojbeno radi o nepravoj preinaci.

26. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje od 23. listopada 2025. (list 179-191 spisa) sud nalazi utvrđenim da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja iznosi 3.336,17 eura. Ukupan iznos manje plaćenih iznosa zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 123,22 eura. Ako se zbroje više i manje plaćeni iznosi, sveukupan iznos koji je više plaćen iznosi 3.212,95 eura. Pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže su navedeni u Tabeli 2 na stranici 8-11 nalaza odnosno listu 187- 190 spisa).

27. 1. i 2. tužiteljice nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještakinje. Prigovara da je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit (dok je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF) te kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu (dok je ugovorena promjenjiva kamatna stopa).

28. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještakinje kao jasno, stručno i obrazloženo. Prigovori koje iznosi tuženik su pravne naravi o kojima je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

29. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev 1. tužiteljice za isplatu iznosa od 3.212,95 eura (toč. III izreke). 1. tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su sporne odredbe ugovora o kreditu odnosno sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose, unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. III izreke.

30. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

31. Iako je 2. tužiteljica u podnesku od 20. studenog 2025. povukla zahtjev za isplatu iznosa od 398,17 eura sa zateznim kamatama od 3. kolovoza 2006. do isplate (čime je djelomično povukla tužbu), kako je to obrazloženo u toč. 6. obrazloženja, čemu se tuženik usprotivio, sud ovom presudom treba odlučiti i o tom dijelu njezinog zahtjeva istaknutom u tužbi. 2. tužiteljica nije aktivno legitimirana za zahtjev za isplatu, kako je to obrazloženo u toč. 11. obrazloženja pa je taj dio njezinog zahtjeva odbijen kao neosnovan (toč. IV izreke).

32. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima.

33. Tako je 1. i 2. tužiteljicama priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 13.10.2020. i 20.11.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak sastava podneska 31.01.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/4), trošak pristupa na ročišta 15.10.2020., 21.01.2022., 23.10.2024., 14.07.2025. i 05.03.2026. za svako po 100 bodova te trošak pristupa na ročište 08.12.2021. u iznosu od 25 bodova. Navedeno sveukupno iznosi 850 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura, uvećano za 10% (Tbr. 40/1) te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 2.337,50 eura. Priznat im je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 81,09 eura. Navedeno sveukupno iznosi 2.418,59 eura.

34. Sukladno čl. 161. st. 2. ZPP udjel 1. tužiteljice u predmetu spora je 88,98% pa joj naprijed opisani troškovi pripadaju u iznosu od 2.152,06 eura. 1. tužiteljici pripadaju i troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura. Stoga je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP prihvaćen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.652,06 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO. Stoga je odlučeno kao u toč. V izreke.

35. Shodno naprijed navedenom, a sukladno čl. 161. st. 2. ZPP, 2. tužiteljici su prema njezinom udjelu u predmetu spora (11,02%) nastali troškovi parničnog postupka u iznosu od 266,53 eura. Međutim, ona je sa svojim tužbenim zahtjevom uspjela u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba ugovora o kreditu, dok je njezin zahtjev za isplatu iznosa od 398,17 eura odbijen kao neosnovan. Stoga je zaključak je ovog suda da su 2. tužiteljica i tuženik u parnici povodom tužbe 2. tužiteljice uspjeli u približno jednakim dijelova, pa je na temelju čl. 154. st. 4. ZPP određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. VI izreke).

36. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,5345 kuna) kunske iznose preračunao u eure.

U Zagreb 30. ožujka 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.