REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Poslovni broj: P- 787/2023.-38.
Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, u pravnoj stvari tužitelja GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vanja Joka Brkljačić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika Ana-Marije Vegar, odvjetnice u Zagrebu i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 30. ožujka 2026. donio je, objavio je,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br.: 016-1289/2004 od 18.11.2004.g. sklopljenog između tužitelja GE i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 u dijelu u kojem je iznos kredita obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo AlpeAdria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. st. 2 Ugovora o kreditu br.: 016-1289/2004 od 18.11.2004.g. sklopljenog između tužitelja GE i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 u dijelu u kojem je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima obračunatoj po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.934,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose od:
€ 8,10 teče od 10.04.2010. pa sve do isplate;
€ 5,80 teče od 11.05.2010. pa sve do isplate;
€ 10,27 teče od 11.06.2010. pa sve do isplate;
€ 48,97 teče od 10.07.2010. pa sve do isplate;
€ 41,00 teče od 11.08.2010. pa sve do isplate;
€ 65,34 teče od 11.09.2010. pa sve do isplate;
€ 56,93 teče od 08.10.2010. pa sve do isplate;
€ 43,40 teče od 09.11.2010. pa sve do isplate;
€ 71,94 teče od 11.12.2010. pa sve do isplate;
€ 105,85 teče od 11.01.2011. pa sve do isplate;
€ 80,71 teče od 15.02.2011. pa sve do isplate;
€ 90,38 teče od 11.03.2011. pa sve do isplate;
€ 79,16 teče od 09.04.2011. pa sve do isplate;
€ 81,20 teče od 11.05.2011. pa sve do isplate;
€ 128,71 teče od 10.06.2011. pa sve do isplate;
€ 133,34 teče od 09.07.2011. pa sve do isplate;
€ 173,03 teče od 11.08.2011. pa sve do isplate;
€ 152,64 teče od 28.09.2011. pa sve do isplate;
€ 130,32 teče od 03.11.2011. pa sve do isplate;
€ 125,69 teče od 22.11.2011. pa sve do isplate;
€ 124,00 teče od 22.12.2011. pa sve do isplate;
€ 134,46 teče od 18.01.2012. pa sve do isplate;
€ 143,58 teče od 24.02.2012. pa sve do isplate;
€ 144,80 teče od 27.04.2012. pa sve do isplate;
€ 138,49 teče od 27.04.2012. pa sve do isplate;
€ 142,75 teče od 14.05.2012. pa sve do isplate;
€ 123,12 teče od 08.06.2013. pa sve do isplate;
€ 122,68 teče od 05.07.2013. pa sve do isplate;
€ 126,95 teče od 03.08.2013. pa sve do isplate;
€ 133,80 teče od 06.09.2013. pa sve do isplate
€ 143,30 teče od 04.10.2013. pa sve do isplate;
€ 138,40 teče od 07.11.2013. pa sve do isplate;
€ 141,87 teče od 05.12.2013. pa sve do isplate;
€ 145,80 teče od 25.01.2014. pa sve do isplate;
€ 113,27 teče od 25.02.2014. pa sve do isplate;
€ 117,22 teče od 05.03.2014. pa sve do isplate;
€ 115,93 teče od 04.04.2014. pa sve do isplate;
€ 111,56 teče od 07.05.2014. pa sve do isplate;
€ 110,16 teče od 04.06.2014. pa sve do isplate;
€ 110,79 teče od 05.07.2014. pa sve do isplate;
€ 115,75 teče od 19.08.2014. pa sve do isplate;
€ 119,93 teče od 04.09.2014. pa sve do isplate;
€ 119,06 teče od 04.10.2014. pa sve do isplate;
€ 122,67 teče od 06.11.2014. pa sve do isplate;
€ 125,12 teče od 05.12.2014. pa sve do isplate;
€ 123,68 teče od 10.01.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 05.02.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 05.03.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 10.04.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 16.05.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 11.06.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 14.07.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 20.08.2015. pa sve do isplate;
€ 124,08 teče od 29.09.2015. pa sve do isplate; sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.401,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. g. pa do isplate, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12.06.2023.g. pa sve do isplate, u roku od 15 dana".
Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. i 3 Ugovora o kreditu br.: 016-1289/2004 od 18.11.2004.g. sklopljenog između tužitelja GE i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 u dijelu "…utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 137.000,00 CHF… u kunskoj protuvrijednosti 756,52 CHF"
VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.880,95 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2026., pa do isplate, u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u odnosu na tzv. "negativne razlike" u iznosu od 2.174,71 €.
i
r i j e š i o j e
VIII. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 4. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d., sadašnjeg naziva Addiko Bank d.d., dana 18.11.2004. g. sklopio Ugovor o kreditu br.: 016-11289/2004 u iznosu od 137.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora ugovorena je valuta kredita CHF te je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 137.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, te je ugovorena valutna klauzula. Člankom 3. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 756,52 CHF obračunatim po srednjem tečaju za devize Hypo AlpeAdria Bank d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, s odobrenim rokom korištenja kredita do 30.11.2034.g. Na račun tužitelja 30.11.2004. g. isplaćena je protuvrijednost iznosa kredita od 137.000,00 CHF. Promjene tečajne razlike tuženik je vršio jednostrano, svojim jednostranim odlukama o kojima sa tužiteljem nije pregovarao, niti je tužitelj imao utjecaja na odluke tuženika. Isto tako, tuženik kao trgovac nije svoju stranku, ovdje tužitelja, prilikom ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica, a to je u konkretnom slučaju CHF, informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tuženik je svojim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja, zaključujući Ugovor u kojem je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorio valutnu klauzulu, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i egzaktno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni tečaja valute. Sve ovo imalo je za posljedicu neravnotežu ugovornih strana, čime je osim Zakona o zaštiti potrošača povrijeđeno i načelo razmjernosti i načelo jednakosti u oružju (equality of arms) kao stečevina EU. Postupanje tuženika i donošenje jednostranih odluka o promjeni visine kamatne stope utvrđeni su nepoštenima i ništetnima u odlukama domaćih sudova i to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine, odlukom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13.06.2014. godine, revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 09.04.2015. godine, kao i odlukom Ustavnog suda U-III-2521/2015 od 13.12.2016. godine. Odluka tuženika o vezanju valute uz koju je vezana glavnica, a to je u konkretnom slučaju švicarski franak (CHF) je također proglašena ništetnom i nepoštenom i to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 04.07.2013., odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž6632/17 od 14.06.2018. godine, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U- III/4150/2019 od 03.02.2021.g. Tužitelj uz ovu tužbu nije priložio presude donesene u kolektivnom sporu zaštite potrošača na koje se poziva prvenstveno jer se radi o doista obimnoj dokumentaciji koja bi nepotrebno zatrpavala spis, a poštujući načelo iura novit curia i činjenicu da su iste javno dostupne. S druge strane tuženik se nalazi u posjedu svih navedenih odluka obzirom da je bio stranka u svim predmetnim postupcima. Unatoč navedenom, ukoliko sud bude smatrao potrebnim tužitelj se obvezuje dostaviti u spis preslike svih odluka na koje se poziva. Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. ranijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u daljem tekstu: Stari ZZP) koji odgovara čl. 106. st. 1. novog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljem tekstu Novi ZZP). Odredbom čl. 118. novog ZZP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. novog ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106.st. 1. novog ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika. Također, odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe, mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Slijedom navedenih kogentnih odredbi, obzirom da je Ugovor o kreditu tužitelja kao potrošača sklopljen u razdoblju za koje je utvrđena povreda kolektivnih interesa - jednostrane promjene tečaja odlukom banke kako je to opisano u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda, ništetne su sukladno pravnom utvrđenju iz navedene pravomoćne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi o tečaju. Stoga su u odnosu na valutnu klauzulu sve promjene tečaja koje je obračunavao tuženik za svaki pojedini anuitet tijekom otplate kredita ništetne, te se za svaki anuitet ima obračunati tečaj odnosa kune i švicarskog franka identičan onome na dan plasmana kredita. Razlika koja je nastala radi primjene tečaja različitog od onog koji je vrijedio na dan plasmana kredita kako u pogledu anuiteta tako i u pogledu glavnice predstavlja preplatu na strani tužitelja pa te iznose tužitelj potražuje u ovom postupku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Imajući u vidu činjenicu da je u presudama u kolektivnom sporu utvrđeno da je ugovorna odredba o tečaju uz koji se veže kredit ništetna, otpala je osnova temeljem koje je tuženik izračunavao glavnicu kredita i mjesečne obveze tužitelju preko početno ugovorenog tečaja te sukladno tome povećavao te mjesečne anuitete tužitelju. Sporni ugovor o kreditu, sklopljen među parničnim strankama, ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene tečaja, niti mu je prilikom potpisivanja, dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti. Kako je tuženik primio više nego što je trebao zbog nepoštene jednostrane promjene tečaja, a s obzirom na ugovorne odredbe koje su ništetne, to je, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015 i 79/18, dalje u tekstu: ZOO), dužan vratiti tužitelju preplaćeni iznos nastao povećanjem tečaja u utuženom razdoblju. Naime, čl. 1111. ZOO određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO (član 214. Zakona o obveznim odnosima; ''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je prije podnošenja tužbe angažirao stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije koji je izračunao preplaćene iznose s osnova promjene tečaja. Trošak izrade predmetnog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR u cijelosti je podmirio tužitelj. Obzirom da tužitelj nema stručnih znanja za izradu navedenog izračuna, a isti je bio neophodan za postavljanje tužbenog zahtjeva, radi se o trošku učinjenom povodom ovog parničnog postupka na čiju naknadu sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku tužitelj ima pravo. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu donijeti presudu kojom se prihvaća tužba i tužbeni zahtjev tužitelja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 016- 11289/2004 dana 18.11.2004. za iznos od 137.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita. Kako je tužba podnesena dana 12.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17- 02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupjela je zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTSa RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Potvrdu navedenog učinio je i Vrhovni sud RH dana 04.03.2020. godine donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 kojim je izrazio sljedeće pravno shvaćanje: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora.To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. To znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prema kojem korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno utvrđene ništetnosti ugovora. Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK),ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13. Europski sud navodi da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su: odraz odredaba nacionalnog prava, na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora, putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i da je taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu; a koji svi uvjeti su ispunjeni prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Isto je potvrdio i sud koji je uputio zahtjev Europskom sudu kada navodi da odredbe dodatka kojega su banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, upravo održavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. Dakle, Europski sud je utvrdio da se odredbe Direktive ne primjenjuju ratione materiae na Aneks ugovora o kredita – članak 1. stavak 2. Isključenje odredaba koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, kao i ratione temporis na osnovni ugovor – članak 10. stavak 1. – Ugovori sklopljeni prije stupanja države članice Europskoj uniji. Također, sud navodi da je pogrešno pozivanje potrošača na predmet C-118/17, G jer su osnovni ugovori izmijenjeni na temelju slobodne volje, pristanka potrošača, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to slučaj u predmetu G. Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisana je metodologija za izračun novog iznosa kreditnih obveza potrošača modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Tuženik je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke. Na isto ukazuje i Vrhovni sud u rješenju donesenom u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019- 36 u kojemu navodi da se sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu radi o novom sporazumu koji predstavlja novu pravnu osnovu, odnosno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, te tužitelj nema pravnog interesa niti prava potraživati isplatu s nekih drugih osnova. Jedini ispravni izračun u ovome postupku je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, sa čime je tuženik suglasan, a ne na način kako to predlaže tužitelj potražujući tzv. obeštećenje, jer bi se istom narušila ravnoteža stranaka te bi potrošači stekli dvostruku korist na štetu druge strane, bez pravnog uporišta. Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke, a kako tužitelj niti ne tvrdi niti pobija aneks ugovora, to se predlaže sudu da bez daljnje odgode zaključi glavnu raspravu temeljem stanja spisa i odbije tužbeni zahtjev. Dokle god aneks ugovora egzistira i proizvodi pravne učinke, ugovorne stranke ne mogu mimo njega imati bilo kakve zahtjeve jedni prema drugima osnovom tog pravnog posla. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice:
Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi korištenju privatnog vještačenja koje je proveo tužitelj u ovom postupku. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Naime, tuženik ističe da se u praksi sudova RH ustalila praksa kako preplatu ne čine samo pozitivne razlike, već i negativne razlike, a sve iz razloga što je obvezno pravni odnos potrebno sagledati u cijelosti, a ne u samo jednom dijelu (samo pozitivne razlike) kako to traži tužitelj, slijedom čega tuženik pravovremeno ističe prigovor radi prijeboja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja iz toč. IV. kojim od tuženika potražuje isplatu troškova vještačenja u iznosu od 250,00 EUR čije je provođenje samostalno ugovorio neovisno od tijeka ovog postupka, tuženik ističe da isto nije bilo nužno za vođenje predmetnog postupka, a osobito jer tužitelj dodatno predlaže u postupku provesti financijsko vještačenje. Sukladno odredbi članka 152.. 154. i 155. ZPP-a, svaka stranka prethodno podmiruje troškove koje je uzrokovala svojim radnjama, a koji troškovi postupka se naknađuju prema uspjehu u sporu i to samo oni troškovi za koje sud ocijeni da su bili potrebni za vođenje parnice. Obzirom vještačenje nije bilo određeno u tijeku postupka rješenjem od strane suda, da glede istoga tuženiku nije omogućeno predložiti zadatak vještaku te isti vještak neće iskazivati na ročištu, a tužitelj dodatno predlaže provođenje neovisnog vještačenja u postupku, razvidno je da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice, pa tužitelj isti neosnovano potražuje od tuženika. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu potrebno dobiti kao neosnovan. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 18. studenoga 2004. (list 12 do 23 spisa), otplatni plan (list 34 do 37 spisa), specifikacija uplata (list 38 do 42 spisa), tablicu kamatnih stop (list 294 do 298 spisa), Aneks ugovora o kreditu od 16. ožujka 206. (list 402 do 407 spisa), simulirani otplatni plan u eurima (list 408 do 414 spisa), popis uplata (list 415 do 418 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 423 do 425 spisa), novi otplati plan (list 428 do 432 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 433 do 434 spisa), otplatni plan (435 do 456 spisa, list 459 do 472 spisa),obavijest o promjeni kamatne stope (list 473 do 475 spisa, list 487 do 488 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 476 do 486 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 489 spisa), pregled prometa za klijenta (list 490 do 537 spisa), specifikacija uplata (list 538 do 541 spisa), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl.oec. iz Darfin d.o.o. iz Zagreba (list 387 do 398 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 591 spisa), izvršen je uvid u očitovanje vještaka od 1. listopada 2025. (list 570 do 572 spisa), očitovanje od 26. siječnja 2026. (list 582 do 583 spisa),
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5. Između stranaka nije bila sporno:
- da su tužitelja i tuženik dana 18. studenoga 2004. sklopili Ugovor o kreditu,
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 137.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu,
-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB na dan plaćanja,
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 16. ožujka 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela,
-te su utvrdile manjak u iznosu od 7.493,11 €, kao i da su se suglasili da se za utvrđeni manjak uveća preostala neotplaćena glavnica kredita,
-da provedena konverzija i izračun iste nije sporan.
6. Među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužitelja, ništetnost valutne klauzule osnovnog ugovora o kreditu, te zastara utužene novčane tražbine.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušani tužitelj iskazao je da je banku tuženika izabrao iz razloga što je već bio njihov klijent, trebao mu je kredit za rješenje stambenog pitanja, tako da je došao u banku tražiti takav kredit. U banci su mu ponudili samo kredit u CHF, tada mu je rata bila zadovoljavajuća i on je to prihvatio. Nisu ga upozoravali da bi mu rata mogla narasti, niti mu je bilo što objašnjeno što se tiče valute CHF. Nije bio u mogućnosti pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, banka je sastavila ugovor o kreditu i takav ugovor su mu ponudili, on je to mogao prihvatiti ili odbiti, a s obzirom da mu je kredit bio potreban, on je to prihvatio. Početna rata kredita bila je oko 3.000,00 kuna, a u jednom trenutku mu je narasla i do 9.000,00 kuna, da je znao da će mu rata toliko narasti, on taj kredit ne bih uzeo. Prihvatio je ugovor o konverziji jer mu je to bila jedina slamka spasa da si nekako stabilizira ratu jer je bio na rubu egzistencije. Prilikom potpisivanja ugovora o konverziji nitko mu nije objašnjavao što to znači, on je to shvatio na način da se samo radi o prebacivanju kredita u valutu Euro, budući je ta valuta bila stabilna, a to mu je bila sigurnost da mu rata neće rasti. On se time nije odrekao svojih potraživanja na ime preplate po osnovnom ugovoru o kreditu jer o tome prilikom potpisivanja dodataka ugovora nije bilo riječi. Sjeća se da je išao kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor i sjeća se da je bilježnica letimično prošla kroz ugovor, ali mu nije detaljno objašnjavala odredbe tog ugovora. Nije bio obaviješten o značajkama valutne klauzule i promjenjivosti kamatnih stopa. Sredstva kredita upotrebljena su za kupnju stana odnosno radi rješenja njegovog stambenog pitanja. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta niti OPG-a. Predmetni kredit sam ja otplaćivao.
9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ih ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana u kojem je živio. Naime, u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
16. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I. i II. Izreke, te je odbijen s djelom tužbenog zahtjeva kao pod V. Izreke, budući tužitelj traži utvrđenje ništetnosti iznosa kredita i mjesečne rate, što nije osnovano, jer je ništetna samo odredba o valutnoj klauzuli, a ne i iznos kredita i početna mjesečna rata.
17. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
18. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
19. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
20. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
22. Cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
23. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
24. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
25. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit isto kad i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
26. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 12. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).
27. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje iz Darfin d.o.o. u Zagrebu.
28. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, utvrđeno je da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, iznosi 5.934,56 €. Prema izračunu konverzije, utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja u iznosu od 7.493,11 €. Razlika glavnice po konverziji iznosi 4.401,40 €.
29. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik prigovarao metodologiji koju je vještak koristio.
30. Iz očitovanja vještaka od 1. listopada 2025. utvrđeno je da je vještak odgovorio u nalazu na postavljene zadatke od strane suda te da su prigovori pravne prirode odnosno da tuženik nije imao matematičkih prigovora niti direktnih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.
31. Iz očitovanja vještaka od 26. siječnja 2026. utvrđeno je da je izračun vršen na način da su u obzir uzeti stvarno plaćeni anuiteti tužitelja za koje je vještak prikazao razliku između anuiteta plaćenog po primijenjenom tečaju (odnosno tečaju na dan dospijeća ili na dan uplate ukoliko je vršeno prije dospijeća) i anuiteta prema tečaju na dan isplate kredita. Takvu razliku vještak je izrazio u točci 3. Nalaza (str 6 i 7 Nalaza) Vještak je utvrdio postojanje razdoblja u otplati u kojima je tužitelj namirivao manje iznose u točci 2. Zaključka Nalaza (str 10 i 11) Vještak ih je uzeo u obzir, odnosno u toči 1. Zaključka je prikazao samo pozitivne razlike a u točci 2. Zaključka samo negativne razlike.
32. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu s zadatkom koji mu je sud odredio.
33. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to 5.934,56 € na ime više plaćenog iznosa s osnova promjene valutne klauzule, te na ime razlike glavnice po konverziji iznos od 4.401,40 €.
34. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 615.171,79 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica iznosi u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule, iznosila je 582.009,43 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 33.162,36 HRK odnosno 4.401,40 €. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali ne i uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubilo pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK- a.19.
35. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
36. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao podneskom od 4. rujna 2025., u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute., te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim kako je to navedeno pod III. i IV. izreke.
37. Tuženik se podneskom od 11. rujna 2025. usprotivio preinaci odnosno povećanju tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod VIII. Izreke.
38. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod III. i IV., bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izreci pod III i IV. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
39. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja, kojeg tuženik nije konačno specificirao, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
40. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, radi čega je odlučeno kao pod VII. izreke.
41. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).
42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na trošak vještačenja, te s djelom na utvrđenje ništetnosti iznosa i mjesečne rate kredita, radi se o neznatnom djelu tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka.
43. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištima održanim 22. listopada 2024., 17. ožujka 2026., za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 24. rujna 2024. i 4. rujna 2025. za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, za odgođeno ročište od 25. rujna 2024. i za podnesak od 25. ožujka 2024. , za svaku radnju naknada u iznosu od 50,00 €, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 275,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 €, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 55,95 € ili sveukupno 1.880,95 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.
44. Tužitelju nije priznat trošak privatnog vještačenja izvršenog prije pokretanja postupka u iznosu od 250,00 EUR-a. Trošak preliminarnog vještačenja nije trošak koji je bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a, zbog čega tužitelj niti ne ostvaruje pravo na naknadu navedenog troška. Naime, na temelju podataka dobivenih od banke tužitelj je i sam mogao izračunati visinu tražbine. S obzirom na zauzet stav sudske prakse da usklađivanje tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka predstavlja opravdani razlog za preinaku tužbe iz članka 191. stavka 2. ZPP-a, to tužitelj ne bi trpio štetne posljedice nepravilnog izračuna za potrebe sastava tužbe, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
45. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. stavak. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) u vezi s člankom 151. stavak 3. ZPP- a, tekuće od presuđenja do isplate.
46. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VIII.
U Krapini 30. ožujka 2026.
Sutkinja
Jasmina Božić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Vanja Joka Brkljačić, iz ZOU Joka&Vegar iz Zagreba
2. Odvjetnik Iris Šanjug, iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba
