REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3482/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-2307/18, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Mariju Maričević, odvjetnicu u Zagrebu i CH, odvjetničku vježbenicu, i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zgrebu, Su-2307/18, kao generalnog punomoćnika tuženika, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 152,08 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu teče od 29.01.2014. pa do isplate, a koja je do 31.07.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 186,39 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 01.08.2014. pa do isplate, a koja je do 31.07.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 88,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.03.2019. pa do isplate, koje je kamata do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 859,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2026. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana. sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 06.06.2024. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi da su dana 23.01.2014. godine tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika, SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao Kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 208195., temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit od 23.000,00 EUR, a dana 30.07.2014. Ugovor o kreditu 223282 temeljem kojeg je isplaćen iznos od 30.000,00 EUR.

2. U čl. 7.1. Ugovora 208195 ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 0.80% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a u čl. 7.2. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

3. U čl. 12.2. Ugovora 208195 i Ugovora 223282 ugovoreno je Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku naplatiti naknadu od 1% ako Zakonom nije drugačije regulirano.

4. Temeljem navedenog, tužitelju su naplaćene naknade:

- 29.01.2014. tzv. ulazna naknada od 184,00 EUR

- 01.08.2014. tzv. izlazna naknada od 223,78 EUR

- 14.03.2019. tzv. izlazna naknada od 88,72 EUR.

5. Tužitelj napominje da je u dopisu tuženika od 16.05.2014. očito omaškom navedeno da su prve dvije naknade obračunate u valuti CHF, iako iz kreditne dokumentacije proizlazi da se radilo o valuti EUR, dok je treća naknada naplaćena u iznosu od 668,49 kn, odnosno 88,72 EUR.

6. Iz navedenog slijedi da tužitelju nametnute navedene naknade, koje su ugovorene po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da su ništetne:

- odredaba čl. 7.1. Ugovora 208195 u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 0.80% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita, te čl. 7.2. kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita;

- odredaba čl. 12.2. Ugovora 208195 i Ugovora 223282 u dijelu kojim je ugovoreno da Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku naplatiti naknadu od 1% ako Zakonom nije drugačije regulirano.

6. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda neosnovano naplaćenim ulaznim i izlaznim naknadama, te da je slijedom navedenog, razvidno kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate.

7. Tužitelj se obratio tuženiku dopisom od 09.05.2024. sa zahtjevom za dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada, pa tužitelj predlaže da sud da na temelju provedenih predloženih dokaza donese sljedeću presudu:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 184,00 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 29.01.2014. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 223,78 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 01.08.2014. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 88,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.03.2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.“

8. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 04.09.2024. godine, gdje se očituje na tuženikov odgovor na tužbu.

9. Tužitelj ističe da je bez osnove prigovor zastare, jer da u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastara potraživanja na temelju ništetnosti počinje teći danom utvrđenja ništetnosti, a to znači tek pravomoćnošću presude u svakom konkretnom sporu. Budući da su predmet ovog spora tražbine po osnovi nepoštenih naknada naplaćenih temeljem ugovornih odredaba, čiju ništetnost tek treba utvrditi, proizlazi da ne može biti govora o zastari.

10. Tužitelj napominje da su neutemeljeni i navodi tuženika o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, pa da u pogledu tzv. ulazne naknade za obradu kredita, ista je ništetna zbog toga jer tuženik nije imao nikakav dodatni trošak kod ugovaranja kredita, iz samog kredita je izuzeta ulazna naknada, pa je onda još naplaćena i na to kamata, radi se o ugovornoj odredbi koja nije proporcionalna jer je ugovarana u istom postotku za sve iznose kredita, te je ugovaranje tipski i bez mogućnosti pregovaranja, te bez jasnih informacija na što se odnosi i u čemu se sastoji, a ne odnosi se na nikakav realan dodatni trošak ili uslugu.

11. Kada je u pitanju prijevremena otplata kredita, potpuno je jasno da pritom tuženik ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

12. U tijeku postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, tužitelj svojim podneskom od 27.11.2025. godine navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje vještakinje za financije, u vezi kojeg ne stavlja primjedbe, te da sukladno nalazu i mišljenju, tužitelj u nastavku usklađuje i specificira tužbeni zahtjev, te predlaže da sud, nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu: „I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 152,08 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 29.01.2014. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 186,39 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 01.08.2014. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 88,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.03.2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.“

13. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva, tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje i troškove postupka prema troškovniku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na te troškove od presuđenja pa do isplate.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora.

15. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 208195., temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit od 23.000,00 EUR, a dana 30.07.2014. Ugovor o kreditu 223282 temeljem kojeg je isplaćen iznos od 30.000,00 EUR (dalje: „Ugovori o kreditu“ ili „Ugovori“), ali je sporno da li su u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, a tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te u odgovoru na tužbu obrazlaže to svoje protivljenje.

16. Tuženik navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2024. godine pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 155/23, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

17. Tuženik ističe da vezano uz naknadu za obradu i administraciju kredita, da tužitelj nije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pa prema tome nije uopće jasno na kojem temelju postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu, ali će se tuženik očitovati na samu valjanost odredbe o naknadi za obradu.

18. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

19. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

20. Tuženik navodi da se tužitelj tuženiku obvezao platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od iznosa kredita, te da je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju, pa da su tako ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, te da je očito je da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

21. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

22. U odnosu na tvrdnju tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik osporava da bi se radilo o tipskom ugovoru, jer se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugom.

23. Tuženik ističe da Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ tekst koje je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisala da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik se poziva i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

24. Tuženik napominje da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da su neosnovane tužiteljeve tvrdnje da bi tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, jer su troškovi obrade opravdani.

25. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu, te da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj, jer da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe.

26. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, te da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita. Tuženik ističe da je notorno da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita, a neke od tih radnji su npr.:

- Analiza prikupljene dokumentacije (potvrda o zaposlenju, potvrda o visini prihoda, jamstvo i sl.)

- Prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno

- Ocjenu prihoda i rashoda klijenta

- Ocjenu kreditne sposobnosti

- Ocjenu vjerojatnosti vraćanja kredita te napokon

- Proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva.

27. Tuženik tvrdi da slijedom iznesenog, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora, a da trenutna sudska praksa potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika.

28. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja, pa tuženik navodi kako tužitelj u obrazloženju tužbe obrazlaže tvrdnju o ništetnosti tzv. izlazne klauzule, tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz zahtjev za isplatu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe o prijevremenoj otplati Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, jer i na stranicama Hrvatske Narodne Banke stoji objašnjenje naknade za prijevremeni povrat kredita pod linkom: https://www.hnb.hr/-/kada-se-placa-naknada-za-prijevremenipovrat- kredita- u kojem stoji: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren dok su, za potrošačke kredite ugovorene nakon 01.01.2010. godine, propisana određena ograničenja.“ 29. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

30. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu), pa ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu.

31. Tuženik naglašava da je obveza korisnika kredita, ovdje tužitelja:

(i) plaćati ugovorene kamate;

(ii) iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno; (iii) a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u članku 10. Ugovora.

32. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela, te tuženik detaljno obrazleže ovu svoju tvrdnju.

33. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja.

34. Tuženik objašnjava da u slučaju prijevremene otplate bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza, ali u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu.

35. Tuženik navodi da tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO- a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora od 20.7.2004., a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Tuženik napominje da aktualna sudska praksa ne priznaje ništetnost tzv. „izlazne naknade“.

36. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, te tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

37. Tuženik u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu, te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom, uz naknadu tuženiku parničnih troškova prema troškovniku zajedno sa zateznim kamatama tekućima na isti od presuđenja pa do isplate.

38. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu u spis po stranakama, provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan tužitelj osobno kao stranka, pa kako stranke nakon tako provedenog dokaznog postupka nisu stavljale daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

39. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a kao u izreci ove presude.

40. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika kao korisnik kredita uzeo dva kredita kako to navodi u tužbi i tuženik potvrđuje u odgovoru na tužbu, kao i da je platio ulaznu i izlaznu naknadu za ulazak i prijevremeni izlazak iz tih kredita, ali tuženik spori osnov i visinu tih zatražnih isplata za plaćene naknade, da bi plaćanje tih naknada bila nepoštena i ništetna ugovorna odredba, da bi tužitelj imao pravo potraživati njihovu isplatu i povrat od tuženika, kao i da li je za to potraživanje nastupila zastara, te da li tužitelj ima pravo potraživati isplatu od tuženika, ako prije toga nije postavio i deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje navedenih ugovornih odredbi, sve smatrajući da su naplaćeni troškovi bili opravdani, kao i da je tuženik koristio poštenu poslovnu praksu, da nisu ništetne ugovorne odredbe o obvezi korisnika za plaćanje ulazne i izlazne naknade.

41. Sud je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio da vještak navodi da mu je zadatak provođenje financijskog vještačenja na okolnosti predložene po tužitelju što je utvrđenje visine plaćene naknade jedne ulazne i dvije izlazne, pa da nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje nalaz vještačenja u kojem ističe da je uvidom u spis razvidno da se tužbeni zahtjev odnosi na dvije partije kredita istog korisnika protiv istog tuženika i to u odnosu na:

-Ugovor o kreditu br. 208195 sklopljen dana 24.01.2014. godine

-Ugovor o kreditu br. 223282 sklopljen dana 30.07.2014. godine

42. Nadalje, da je razvidno iz dokumentacije u spisu da je za svaki pojedini kredit predloženo financijsko vještačenje na prethodno navedene okolnosti.

43. Financijski vještak dostavlja izračuni po svakom od predmetnih kredita.

1.Ugovor o kreditu broj 208195: Ugovor o kreditu - tužitelj je dana 24.01.2014. godine sklopio, Ugovor o kreditu broj: 208195 s kreditorom OTP Banka d.d. (ranije Societe Generale - Splitska banka d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

JH

Kreditor

OTP  banka  d.d.  (ranije  Societe Generale - Splitska banka d.d.)

Ugovor/ kreditna parija

Datum ugovora

24.01.2014

Iznos kredita

23.000,00 CHF

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 8,68% otplatni plan)

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja 44. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 24.01.2014. godine u iznosu od 23.000,00 EUR. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 8,68% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 120 mjeseci. Sukladno čl. 2, st. 4, Ugovora o kreditu ugovoreno je da će sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti valute Ugovora, a sve izračunato korištenjem srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke važećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.

45. Vezano uz izračun visine potraživanja vještak navodi da na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu ustanovio da je tuženik obračunao i naplatio ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te izlaznu naknadu, odnosno naknadu kod konačne prijevremene otplate kredita. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

46. Temeljem čl. 7 Ugovora o kreditu, ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koja se naplaćuje jednokratno prije korištenja kredita u iznosu od 0,80% od iznosa odobrenog kredita. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 23.000,00 EUR, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 0,80% iznosi 184,00 EUR što je razvidno iz dopisa tuženika od dana 16. svibnja 2024. godine (stranica 18 spisa) kao i ostale dokumentacije koja prileži spisu. Naknada je naplaćena i obračunata na dan isplate kredita, odnosno dana 29.01.2014. godine u iznosu od 184,00 EUR što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 EUR= 6,227394 kn) daje iznos od 1.145,84 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR iznos od 152,08 EUR.

47. Nadalje, iz dokumentacije u spisu razvidno je da je, temeljem čl. 12 Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća s tim da je za odobrenje istog dužan podnijeti pisani zahtjev. Prema čl. 12 Ugovora također se navodi kako Kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita može naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Nastavno na prethodno navedeno, a uvidom u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku proizlazi da je tuženik obračunao i naplatio naknadu kod prijevremene otplate kredita u iznosu od 1,0% od iznosa plaćene glavnice kredita kod konačne prijevremene otplate kredita.

48. Tužitelj je kod konačne prijevremene otplate kredita dana 01.08.2014. godine platio glavnicu u iznosu od 22.378,37 EUR, na koji iznos je izvršen obračun naknade od 1,0% u iznosu 223,78 CHF što je primjenom ugovorenog tečaja na dan plaćanja (1 EUR = 6,275543 kn) iznosilo 1.404,34 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR za 7,53450 HRK) iznos od 186,39 EUR. Navedeno vještak prikazuje u Tabeli 1 na listu spisa 99, što je Obračun naknada – Ugovor o kreditu broj 208195. Ukupan iznos naknada koje su tužitelju obračunate i naplaćene prema Ugovoru o kreditu broj 208195 iznosi 338,47 EUR.

49. Ugovor o kreditu broj 223282, gdje financijski vještak navodi da je tužitelj dana 30.07.2014. godine sklopio, Ugovor o kreditu broj: 223282 s kreditorom OTP Banka d.d. (ranije Societe Generale - Splitska banka d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

JH

Kreditor

OTP banka d.d. (ranije Societe Generale - Splitska banka d.d.)

Ugovor/ kreditna parija

Datum ugovora

30.07.2014

Iznos kredita

30.000,00 CHF

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 7,88% otplatni plan)

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja 50. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 30.07.2014. godine u iznosu od 30.000,00 EUR. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 7,88% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 120 mjeseci. Sukladno čl. 2, st. 4, Ugovora o kreditu ugovoreno je da će sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti valute Ugovora, a sve izračunato korištenjem srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke važećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.

51. Vezano uz izračun visine potraživanja, sudski vještak financijske struke navodi da na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu ustanovio da je tuženik obračunao i naplatio izlaznu naknadu, odnosno naknadu kod konačne prijevremene otplate kredita. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Temeljem čl. 7 Ugovora o kreditu, ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koja se naplaćuje jednokratno prije korištenja kredita u iznosu od 0,00% od iznosa odobrenog kredita, pa nastavno na prethodno navedeno, jasno proizlazi iz Ugovora o kreditu kako se ulazna naknada neće obračunavati i naplaćivati, a što je razvidno iz dopisa tuženika od dana 16. svibnja 2024. godine (stranica 18 spisa) kao i ostale dokumentacije koja prileži spisu.

52. Nadalje, iz dokumentacije u spisu razvidno je da je, temeljem čl. 12 Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća s tim da je za odobrenje istog dužan podnijeti pisani zahtjev. Prema čl. 12 Ugovora također se navodi kako Kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita može naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

53. Nastavno na prethodno navedeno, a uvidom u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku proizlazi da je tuženik obračunao i naplatio naknadu kod prijevremene otplate kredita u iznosu od 0,5% od iznosa plaćene glavnice kredita kod konačne prijevremene otplate kredita. Tužitelj je kod konačne prijevremene otplate kredita dana 14.03.2019. godine platio glavnicu u iznosu od 19.146,62 EUR, na koji iznos je izvršen obračun naknade od 0,5% u iznosu 102,50 CHF što je primjenom ugovorenog tečaja na dan plaćanja (1 EUR = 6,521637 kn) iznosilo 668,49 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR za 7,53450 HRK) iznos od 88,72 EUR. Isto je prikazano u Tablici broj 2 ovog nalaza, a što je naknada obračunata po Ugovoru o kreditu broj 223282, koja se nalazi na listu spisa 100, te je tako ukupan iznos naknade koji je tužitelju obračunat i naplaćen kod konačne prijevremene otplate kredita prema Ugovoru o kreditu broj 223282 iznosi 88,72 EUR.

54. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. mišljenja na postavljeni zadatak na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, kako slijedi:

Ad 1) Ugovor o kreditu broj 208195 sklopljen dana 24.01.2014. godine

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita iznosi ukupno 152,08 EUR.

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 186,39 EUR.

Ad 2) Ugovor o kreditu broj 223282 sklopljen dana 30.07.2014. godine

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 88,72 EUR.

55. Stranke nisu prigovorile ovom provedenom financijskom vještačenju, a tužitelj je prema istom konačno postavio svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 27.11.2025. godine, a prema kojem predlaže da sud donese presudu, kako je to već navedeno u ranijem dijelu obrazloženja ove presude, te presuđeno kao u izreci ove presude.

56. Sud je nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti kao objektivno, detaljno obrazloženo i dano prema zadatku suda, a u cijelosti sačinjeno kao stručno i objektivno.

57. Na osnovi ovako provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je od strane tuženika mu naplaćeno slijedeće:

Ad 1) Ugovor o kreditu broj 208195 sklopljen dana 24.01.2014. godine

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita iznosi ukupno 152,08 EUR.

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 186,39 EUR.

Ad 2) Ugovor o kreditu broj 223282 sklopljen dana 30.07.2014. godine

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 88,72 EUR.

58. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, te je iz njegova iskaza sud utvrdio da je tužitelj rođen 1990. godine, po zanimanju medicinski tehničar i da je Prije dizanja predmetnih kredita bio klijent Splitske banke d.d. koja je kasnije postala banka tuženika. Krediti su mu trebali za osobne potrebe, a prvenstveno za uređenje stana u kojem je živio.

59. Tužitelj ističe da je on digao dva kredita te su oba bila vezana uz EUR kao valutu. Tužitelj navodi da mu je bilo rečeno u banci tuženika da mora platiti tzv. ulaznu i izlazne naknade, a kada je tužitelj tražio da mu pojasne nije dobio odgovor zašto to mora učiniti. Tužitelj je iskazao da je on sve platio kako je bilo navedeno u Ugovoru, jer inače ne bi dobio kredit, a nije znao od čega se sastoji pojedina naknada, a iz onoga što je pročitao to nije mogao vidjeti, već mu je gospođa u banci rekla da to mora platiti.

60. Sud je ovom iskazu tužitelja saslušanog osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužitelj iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utuženih naknada (ulazne i izlazne) nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto, a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati na te dvije sporne ugovorne odredbe, čiju ništetnost traži u ovoj presudi, kao i da ih je platio tuženiku kako je to sud utvrdio iz provedenog financijskog vještačenja i priležeće dokumentacije. Tužitelj traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od njega, pa se prema utvrđenju ovog suda, ne radi niti o naknadi štete, niti o plaćanju povremenih davanja, već potraživanju od tuženika stečenog bez pravne osnove. Tužitelj je dokazao i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva kao u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovornih odredbi kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o nenamjenskim kreditima, a i iz samog sadržaja oba ugovora o kreditu, proizlazi da se radi o potrošačkim ugovorima.

61. Sud je iz spisu priležeće dokumentacije, kao i iz provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj dokazao slijedeće:

- da su dana 23.01.2014. godine tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika, SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao Kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 208195., temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit od 23.000,00 EUR, a dana 30.07.2014. Ugovor o kreditu 223282 temeljem kojeg je isplaćen iznos od 30.000,00 EUR.

- da je u čl. 7.1. Ugovora 208195 ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 0.80% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja kredita, a u čl. 7.2. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

- da je u čl. 12.2. Ugovora 208195 i Ugovora 223282 ugovoreno je Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku naplatiti naknadu od 1% ako Zakonom nije drugačije regulirano.

62. Iz financijskog vještačenja, sud je utvrdio da je u kreditu broj 208195, temeljem čl. 7 Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, koja se naplaćuje jednokratno prije korištenja kredita u iznosu od 0,80% od iznosa odobrenog kredita. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 23.000,00 EUR, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 0,80% iznosi 184,00 EUR što je razvidno iz dopisa tuženika od dana 16. svibnja 2024. godine (stranica 18 spisa) kao i ostale dokumentacije koja prileži spisu. Naknada je naplaćena i obračunata na dan isplate kredita, odnosno dana 29.01.2014. godine u iznosu od 184,00 EUR što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 EUR= 6,227394 kn) daje iznos od 1.145,84 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR iznos od 152,08 EUR.

63. Nadalje, iz dokumentacije u spisu razvidno je da je, temeljem čl. 12 istog Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća s tim da je za odobrenje istog dužan podnijeti pisani zahtjev. Prema čl. 12 Ugovora također se navodi kako Kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita može naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Nastavno na prethodno navedeno, a uvidom u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku proizlazi da je tuženik obračunao i naplatio naknadu kod prijevremene otplate kredita u iznosu od 1,0% od iznosa plaćene glavnice kredita kod konačne prijevremene otplate kredita.

64. Tužitelj je kod konačne prijevremene otplate kredita dana 01.08.2014. godine platio glavnicu u iznosu od 22.378,37 EUR, na koji iznos je izvršen obračun naknade od 1,0% u iznosu 223,78 CHF što je primjenom ugovorenog tečaja na dan plaćanja (1 EUR = 6,275543 kn) iznosilo 1.404,34 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR za 7,53450 HRK) iznos od 186,39 EUR. Navedeno vještak prikazuje u Tabeli 1 na listu spisa 99, što je Obračun naknada – Ugovor o kreditu broj 208195. Ukupan iznos naknada koje su tužitelju obračunate i naplaćene prema Ugovoru o kreditu broj 208195 iznosi 338,47 EUR.

65. Sud je iz financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika sklopljen dana 30.07.2014. godine, Ugovor o kreditu broj: 223282 s kreditorom OTP Banka d.d. (ranije Societe Generale - Splitska banka d.d.), te da je iz dokumentacije u spisu razvidno je da je, temeljem čl. 12 Ugovora o kreditu, ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća s tim da je za odobrenje istog dužan podnijeti pisani zahtjev. Prema čl. 12 Ugovora također se navodi kako Kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita može naplatiti naknadu od 1% ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije drugačije regulirano Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Financijski vještak je uvidom u dokumentaciju koja je stavljena na raspolaganje vještaku proizlazi da je tuženik obračunao i naplatio naknadu kod prijevremene otplate kredita u iznosu od 0,5% od iznosa plaćene glavnice kredita kod konačne prijevremene otplate kredita. Tužitelj je kod konačne prijevremene otplate kredita dana 14.03.2019. godine platio glavnicu u iznosu od 19.146,62 EUR, na koji iznos je izvršen obračun naknade od 0,5% u iznosu 102,50 CHF što je primjenom ugovorenog tečaja na dan plaćanja (1 EUR = 6,521637 kn) iznosilo 668,49 kn, odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR za 7,53450 HRK) iznos od 88,72 EUR. Isto je prikazano u Tablici broj 2 ovog nalaza, a što je naknada obračunata po Ugovoru o kreditu broj 223282, koja se nalazi na listu spisa 100, te je tako ukupan iznos naknade koji je tužitelju obračunat i naplaćen kod konačne prijevremene otplate kredita prema Ugovoru o kreditu broj 223282 iznosi 88,72 EUR.

66. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. mišljenja na postavljeni zadatak na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, kako slijedi:

Ad 1) Ugovor o kreditu broj 208195 sklopljen dana 24.01.2014. godine

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kredita iznosi ukupno 152,08 EUR.

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 186,39 EUR.

Ad 2) Ugovor o kreditu broj 223282 sklopljen dana 30.07.2014. godine

-Ukupan iznos obračunate i naplaćene izlazne naknade kod konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 88,72 EUR.

67. Ove isplate tuženiku je tužitelj izvršio i tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove. Iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužitelja, potpuno je jasno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužitelju, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada za ulaznu naknadu sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužiteljem, koja jasno navodi da joj je novac iz kredita trebao, te da je morala platiti sve što se od nje tražilo, ako je htjela dobiti isplatu tog kredita.

68. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, tj. njegova pravnog prednika prilikom sklapanja ovog ugovora, gdje dovodi tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj na njezinu štetu, naplaćuje joj koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalaži u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

69. U odnosu na prijevremeno zatvaranje kredita, sud je utvrdio da je tuženik sam, naveo da je potreban iznos za zatvaranje kredita koji je nesporno tužitelj tuženiku platio. Sud je utvrdio da je ova obveza tužitelja utvrđena u odredbi čl. 12., predmetnih ugovora gdje se navodi da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor a propisano je da je to 1%, s time da je u Ugovoru broj 208195 u tom postotku i naplaćena ova naknada, dok je kod Ugovora broj 223282 naplaćeno 0,5% na ime ove naknade od iznosa plaćene glavnice kredita kod konačne prijevremene otplate, iako je u Ugovoru bilo pod točkom 12. navedeno da iznosi 1%.

70. Nadalje, sud je utvrdio da je tzv. ulazna naknada, odnosno, naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kod oba kredita bila ugovorena u čl. 7. s time da je u kreditu broj 223282 bila 0,00% i nije bila naplaćena, a kod Ugovora o kreditu broj 208195 je bila ugovorena sa 0,80% i u tom postotku naplaćena tužitelju.

71. Temeljem stanja spisa i njemu priležeće dokumentacije sud je utvrdio da nije sporno da Opći akti i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl. Visina naknade ovisi o tuženikovoj Odluci i Općim akti koje tuženik sam donosi bez ikakvog utjecaja tužitelja kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti bilo kakvo objašnjenje na što se ista točno i pojedinačno naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušane tužitelja, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti je tužitelju itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi je morao platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela, ali i postupanje kreditora), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužitelja kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

72. Nije moguće „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari.

73. Sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platilo i izlaznu naknadu u utuženom iznosu, i to u oba kredita, te da tuženik u jednom od kredita platio i ulaznu naknadu, dok tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao da bi tužitelj u bilo kojem trenutku prekršila svoje ugovorne obveze iz istog kredita, tj. eventualno zakonske obveze ili one iz općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.

74. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne dvije naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, pa je sud slijedom navedenog, utvrdio i da su ništetne odredbe iz čl. 7. i čl. 12. ovih ugovora o nenamjenskim kreditima po kojima je tuženik tužitelju naplatio utužene naknade, sve kao prethodno pravno pitanje radi odluke suda o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja.

75. Na ništetnost sud mora paziti i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, a u smislu odredbe čl. 323 ZOO-a, sud je odlučio kao pod toč. I., II. i III. izreke ove presude, naloživši tuženiku da plati tužitelju iznose koje je bez pravne osnove primio od tužitelja u ova dva ugovora, sve imajući u vidu da je kao prethodno pravno pitanje sud utvrdio ništetnost odredbi čl. 7. i čl. 12. ovih ugovora. Slijedom iznesenog ima se primijeniti odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

76. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. pravo na pozivanje tužitelja na ništetnost tih odredbi se ne gasi u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a, iako ono ne mora biti u vidu postavljanja i isticanja samog petita tužbenog zahtjeva kao deklaratorni zahtjev, to je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, isti nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti ove presude gdje je kao prethodno pravno pitanje sud utvrdio ništetnost ugovornih odredbi temeljem kojih je tuženik tužitelju naplatio utužene naknade, (utvrđenje ništetnosti na drugi način) obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita, kao i izlazne naknade. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je obrazloženo, sud je dosudio tužitelju pod toč. I., II. i III. novčane iznose zatražene konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva u cijelosti, jer je isto tužitelj zatražio i postavio prema financijskom nalazu i mišljenju, te točno u skladu s istim financijskim nalazom i mišljenjem postavio svoje glavne novčane iznose, kao i tijek zateznih kamata na iste.

77. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU. Ništetnost se može utvrditi i na drugi način, a ne samo izrekom, što je ovdje i bio slučaj, jer je sud o ništetnosti odlučivao kao o prethodnom pravnom pitanju. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužitelja s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

78. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratna naknada obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku, kao i obveza plaćanja tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, to treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

79. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,80% od iznosa odobrenog kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, te je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03, dok odredba čl. 9. Ugovora stvara i daljnje i nove obveze tužitelja kao potrošača bez da bi ista bila razumljiva i da bi tužitelj mogao znati kakvi će to biti uvjeti tuženika, kao i kada će ih i kako tuženik odrediti, a kamo li u kojem iznosu i na koji način, te od čega bi se ta naknada sastojala. Isto se primjenjuje na odredbu i čl. 12 ovih Ugovora, uz napomenu da u Ugovoru br. 223282 naknada za obradu zahtjeva za kredit nije tužitelju naplaćena već je u tom Ugovoru navedeno da ona iznosi 0,00%.

80. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

81. Kako je tuženik predmetne naknade odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, tako i ovaj sud zaključuje da su te naknade nametnute tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

82. Sud je također utvrdio da je tuženik tužitelju naplatio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a da iz Ugovora kao niti podzakonskih akata tuženika nije moguće utvrditi kako je tuženik došao do postotka u kojem je istu naplatio, te da nije moguće utvrditi niti sada, a nije moglo biti poznato niti tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora niti naplate te naknade od čega se ona sastoji.

83. Sud je utvrdio da te naplaćene naknade i način na koji je tuženik predvidio njihovu naplatu, su uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, neovisno o visini istih naknada, jer je ovaj sud stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremeno zatvaranje kredita, je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

84. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Sud cijeni da se ova utvrđenja imaju analogno primijeniti i na naknade za prijevremeno zatvaranje kredita.

85. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade u postotku, kao i prema uvjetima tuženika i izlaznu naknadu u postotku, doveo tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj kao ugovornu stranku. Prema tome, navedena ugovorna odredba iz čl. 7. i 12. je nepoštena i ništetna, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz isticanje i pozivanje na ništetnost dijelova ugovornih odredbi.

86. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. I-III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i bez ikakvog objašnjenja i pregovaranja dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog i primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zatražene zatezne kamate na utužene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, upravo kako su i zatražene po tužitelju.

87. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, kao i provedenog financijskog vještačenja s kojim je tužitelj uskladio svoj konačno specificiran tužbeni zahtjev, tj. od dana plaćanja tuženiku po tužitelju pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

88. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, svoj status potrošača, da nije nastupila zastara za njegova potraživanja, dok tuženik nije dokazao osnovanost niti jednog svog prigovora.

89. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude.

90. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

91. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 04.09.2024., ročište 03.04.2025., podnesak 27.11.2025., ročište 11.02.2026. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova; podnesak 04.04.2025. – 12,5 bodova, što čini ukupno 262,50 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 525,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 131,25 EUR, te čini zbir od 656,25 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR te sudske pristojbe na presudu od 26,54 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 859,33 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. IV. izreke ove presude.

92. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 30. ožujka 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

93. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. ožujka 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.