REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1729/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Nikolini Labuhar Bazina, u pravnoj stvari tužitelja ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te zastupnice po zakonu SH, zamjenice, 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČH koji glasi: "Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, zastupanoj po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 52634238587, da tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati naknade izgubljenih mjesečnih plaća od dana 1. siječnja 2016. pa do dana 5. rujna 2019. u iznosu od 23.974,77 EUR-a, uvećano za regres u periodu od 2016. - 2019., kao i božićnice za period od 2016. -2018., te jubilarnu nagradu za 15 godina u državnoj službi, što sveukupno predstavlja iznos od 25.302,79 EUR-a, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu od 1. siječnja 2016. do 31.12.2019. po stopi koja se određuje uvećanjem za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 178,44 EUR/1343,71 kunu od 01. siječnja 2016. do isplate,

- 178,44 EUR/1343,71 kunu od 01. veljače 2016. do isplate,

- 178,44 EUR/1343,71 kunu od 01. ožujka 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. travnja 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. svibnja 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. lipnja 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. srpnja 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. kolovoza 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. rujna 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. listopada 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. studenog 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. prosinca 2016. do isplate,

- 356,88 EUR/2687,42 kune od 01. siječnja 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. veljače 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. ožujka 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. travnja 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. svibnja 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. lipnja 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. srpnja 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. kolovoza 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. rujna 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. listopada 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. studenog 2017. do isplate,

- 588,27 EUR/4429,74 kune od 01. prosinca 2017. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. siječnja 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. veljače 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. ožujka 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. travnja 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. svibnja 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. lipnja 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. srpnja 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. kolovoza 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. rujna 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. listopada 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. studenog 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. prosinca 2018. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. siječnja 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. veljače 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. ožujka 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. travnja 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. svibnja 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. lipnja 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. srpnja 2019. do isplate,

- 664,00 EUR/5000 kuna od 01. kolovoza 2019. do isplate,

- 120,72 EUR/909 kuna od 01. do 05. rujna 2019. do isplate,

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna kamatna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČH koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, zastupanoj po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 52634238587, da tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati naknade izgubljenih mjesečnih plaća od dana 6. rujna 2019. pa do dana 2. srpnja 2021. u iznosu od 15.189,23 EUR, uvećano za regres u periodu od 2020. i 2021. kao i božićnice za godine 2019. i 2020., što sveukupno predstavlja iznos od 15.853,23 EUR-a, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2021. po stopi koja se određuje za, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 543,28/4090,89 kuna EUR od 06. do 30. rujna 2019. do isplate,

- 664,00/5000 kuna EUR od 01. listopada 2019. do isplate,

- 664,00/5000 kuna EUR od 01. studenog 2019. do isplate,

- 664,00/5000 kuna EUR od 01. prosinca 2019. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. siječnja 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. veljače 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. ožujka 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. travnja 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. svibnja 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. lipnja 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. srpnja 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. kolovoza 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. rujna 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. listopada 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. studenog 2020. do isplate,

- 690,57/5200 kune EUR od 01. prosinca 2020. do isplate,

- 717,13/5400 kune EUR od 01. siječnja 2021. do isplate,

- 717,13/5400 kune EUR od 01. veljače 2021. do isplate,

- 717,13/5400 kune EUR od 01. ožujka 2021. do isplate,

- 717,13/5400 kune EUR od 01. travnja 2021. do isplate,

- 717,13/5400 kune EUR od 01. svibnja 2021. do isplate,

- 717,13/5400 kune EUR od 01. lipnja 2021. do isplate te

- 65,23/491,18 kune EUR od 01.-02. srpnja 2021. do isplate."

III. Nalaže se tužitelju ČH naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 30. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja ČH od 22. listopada 2024. povučena za iznos od 1.672,21 EUR.

II. Dopušta se preinaka tužbe predložena podneskom od 11. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 2. rujna 2024. podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu zajedno sa prilozima koji su dostavljeni uz ovu tužbu, koji je taj zahtjev ocijenio kao neosnovanim. Navodi, nadalje, da je tužba podnesena zbog brojnih nepravilnosti koje su bile u vremenskom periodu u kojoj je radio u državnoj službi na Općinskom sudu u Zagrebu (kasnije Općinskom građanskom sudu u Zagrebu) u vremenskom periodu od 12. svibnja 2003. do 31. prosinca 2015., a koje su hrvatski sudovi zanemarili. Tužitelj napominje da ima određeni stupanj invalidnosti, a o svemu tome su saznanja imale tadašnja predsjednica Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda te predsjednica Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Također navodi da smatra da je u njegovom slučaju, a zbog čega je i podnesena ova tužba za naknadu štete, došlo do kršenja brojnih hrvatskih propisa, a koji su dijelom povezani i sa financiranjem projekta od strane EU, te kršenja pravne stečevine Europske unije. Navodi da je dana 12. svibnja 2003. primljen u državnu službu na Općinskom sudu u Zagrebu, na temelju natječaja na određeno vrijeme. Dana 8. prosinca 2015. tužitelj je obavješten pismeno da mu prestaje državna služba na određeno vrijeme sa 31. prosincem 2015. te je 13. siječnja 2016. dobio primjerak rješenja o prestanku državne službe. Nadalje, 27. siječnja 2016. uložio je žalbu na predmetno rješenje Odboru za državnu službu, koji je žalbu odbio 17. listopada 2016. Zatim je 12. prosinca 2016. podnio je tužbu Upravnom sudu u Zagrebu, te je 11. svibnja 2018. održano ročište na Upravnom sudu u Zagrebu i određeno ročište za objavu presudu za dan 17. svibnja 2018., kojom presudom je tužba tužitelja odbijena. Nadalje, uložio je žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, koji je žalbu odbio 8. svibnja 2019. Dana 3. listopada 2019. tužitelj je podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koju je sud odbio dana 2. lipnja 2021. Tužitelj napominje da se u svim navedenim sudskim i upravnim postupcima sam branio, dok je angažirao odvjetnika koji je predao tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu 28. prosinca 2021., te je istoimeni sud pod brojem 955/22 dana 26. ožujka 2024. odbio tužbu kao nedopuštenu, sa svega 4 odlomka obrazloženja na engleskom jeziku, ne odgovorivši na brojne navode za kršenje konvencijskih prava. Nadalje, navodi da je tijekom državne službe upozoravao i na nivou Zemljišnoknjižnog odjela, kao i na nivou suda, na stalna podmetanja tadašnjih voditeljice i predsjednice Zemljišnoknjižnog odjela. Također se obraćao i povjerenicima za etiku na sudu u proljeće 2011. i jesen 2014. zbog odnosa vodećih ljudi u Zemljišnoknjižnom odjelu prema tužitelju, kao što je i napomenuo brojne nepravilnosti u tom Odjelu, te je njegove primjedbe tadašnja Povjerenica za etiku na sudu proslijedila Povjerljivoj osobi na nivou suda. Te nepravilnosti su bile npr. fizički obračuni u Zemljišnoknjižnom odjelu, osnovana sumnja u neovlašteno praćenje elektroničke pošte službenika i druge, a za što nitko nije odgovarao. Poslije razgovara sa povjerljivom osobom na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, tužitelj je kratkotrajno, na 6 mjeseci, premješten na radno mjesto u arhivi suda, da bi poslije isteka tog vremena ponovno bio vraćen na Zemljišnoknjižni odjel, gdje mu je prestala državna služba na određeno vrijeme dana 31. prosinca 2015. Nadalje, tužitelj navodi da smatra da su sva produljenja državne službe na određeno vrijeme od dana 1. srpnja 2010. ništava po članku 128. stavku 1. točke 3. tadašnjeg Zakona o upravnom postupku. Navodi da mu, kao državnom službeniku, Općinski građanski sud u Zagrebu nije produljio službu, a istovremeno su zaprimani i zapošljavani novi službenici, a što je protivno Zakonu o državnim službenicima. Nakon što mu nije produžena državna služba, tužitelj navodi da ima saznanja da je u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda do kraja 2018. zaposleno 32 novih službenika. Stoga tužitelj potražuje naknadu štete u iznosu od 27.000,00 EUR. Tužitelj od tuženika potražuje naknadu imovinske štete i to na način da se tuženiku naloži isplata iznosa koji predstavlja: razliku između primljene novčane naknade za nezaposlene i iznosa tadašnje neto plaće koju bi tužitelj primao da mu radni odnos nije prestao, i to za prva tri mjeseca korištenja naknade počevši od siječnja 2016., zatim razliku između primljene novčane naknade za nezaposlene i pune neto plaće koju bi tužitelj u tom razdoblju ostvarivao od četvrtog mjeseca korištenja naknade pa do isteka prava na novčanu naknadu, potom isplatu cjelokupne neto plaće koju bi tužitelj ostvarivao nakon isteka prava na novčanu naknadu, sve do 5. rujna 2019., odnosno do zaprimanja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, uvećano za pripadajući regres i božićnicu za cijelo navedeno razdoblje, pri čemu se pri utvrđivanju visine potraživanja traži uvažiti realan rast plaća i troškova života u relevantnom razdoblju te smanjenu radnu sposobnost tužitelja.

2. Podneskom od 11. veljače 2026. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev tako da sada potražuje naknadu štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 5. rujna 2019. uvećano za božićnicu za razdoblje od 2016. do 2018., regres za razdoblje od 2016. do 2019. te jubilarnu nagradu za 15 godina rada u državnoj službi, odnosno sveukupno 25.302,79 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je smanjio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, što predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 1.697,21 EUR (tako i VSRH u rješenju od 6. rujna 2022. poslovnog broja Rev-899/2022), na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP), odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

3. Tužitelj je podneskom od 11. veljače 2026., preinačio tužbu postavljanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u kojem traži naknadu štete u vidu izmakle koristi za naredni period od 6. rujna 2019. do 2. srpnja 2021., kao dana zaprimanja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, uvećano za regres za 2020. i 2021. te božićnicu za 2019. i 2020. godinu, odnosno sveukupno 15.853,23 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Kako se radi o preinaci tužbe, sud je na temelju odredbe članka 190. stavka 2. i 4. ZPP-a odlučio kao u točki II. izreke ovog rješenja.

4. Tužena u odgovoru na tužbu ističe kako je tužba tužitelja neuredna i nepotpuna za raspravljanje. Člankom 106. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku propisano je da podnesci, pa tako i tužba moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Podnesci osobito trebaju sadržavati: oznaku suda, ime, prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju, osobni identifikacijski broj stranke koja podnosi podnesak, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja. Člankom 186. stavkom 1. ZPP-a propisano je kako tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106. ZPP-a). Člankom 7. Zakona o parničnom postupku određeno je kako su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima utvrđuju te činjenice. Tužba ne sadrži činjenice ni dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, posebice činjenice i dokaze koje se odnose na okolnost visine naknade štete. Isto tako, tužbeni zahtjev nije određen budući da nije jasno za koje je razdoblje postavljen i što se točno njime traži. Stoga predlaže da sud, na temelju članka 109. Zakona o parničnom postupku, naloži tužitelju da ispravi tj. dopuni svoju tužbu. Osim toga, tužbeni zahtjev postavljen zahtjevom za mirno rješenje spora i tužbeni zahtjev postavljen tužbom, nisu jednaki. U zahtjevu za mirno rješenje spora, tužitelj ne traži naknadu štete u vidu „razlike za vrijeme primanja novčane naknade za nezaposlene za prva tri mjeseca do iznosa tadašnje neto plaće, počevši od siječnja 2016., naknadu štete za iznos razlike za vrijeme primanja novčane naknade za nezaposlene od 4. mjeseca primanja novčane naknade za nezaposlene u odnosu na tadašnju neto plaću kao ni iznos tadašnje cjelokupne plaće do odluke Visokog upravnog suda…“, zbog čega tužbu u tom dijelu treba odbaciti prema članku 186.a ZPP-a, budući da prije tužbe nije postavljen zahtjev za mirno rješenje spora. Ako tužitelj ne ispravi tužbu, predlaže tužbu odbaciti. Nadalje, tužitelj se poziva i na „brojne nepravilnosti koje su hrvatski sudovi zanemarili“ pa nije jasno podnosi li tužbu za naknadu štete s osnove nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave prema Zakonu o sustavu državne uprave (NN 66/19., 155/23.), a ta vrsta spora nije u nadležnosti radnog suda. Ako tužba ne bi bila odbačena, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i visinu štete te izjavljuje prigovor zastare. Tužitelj, naime, traži naknadu štete za koju navodi da je nastala dok je radio na Općinskom sudu u Zagrebu od 12. svibnja 20013. do 31. prosinca 2015. kao državni službenik. Potraživanja iz radnog odnosa, prema članku 139. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23.), zastarijevaju za 5 godina. Prema članku 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023.) tražbina naknade štete nastupa za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Budući da je zahtjev za mirno rješenja spora podnesen 2. rujna 2024., tužbeni je zahtjev je u zastari. Nadalje, u svezi s navodima tužitelja ističemo kako je tadašnji Općinski sud u Zagrebu od Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave 3. siječnja 2003. dobio suglasnost za popunu radnog mjesta viši zemljišnoknjižni referent i to za 80 izvršitelja, na određeno vrijeme od dvanaest mjeseci, a u okviru projekta sređivanja zemljišnih knjiga i prijenosa podataka u EOP zemljišnu knjigu. S obzirom na to da su se u državnu službu na određeno vrijeme primali viši zemljišnoknjižni referenti u svojstvu vježbenika, na temelju čl. 80. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", br. 27/01.), objavljen je natječaj. Na temelju navedene suglasnosti tužitelj je jedan od kandidata koji je primljen u državnu službu te je zasnovao radni odnos u Općinskom sudu u Zagrebu 12. svibnja 2003. Kako je projekt sređivanja zemljišnih knjiga i prijenosa podataka u EOP zemljišnu knjigu trajao godinama, tako je Ministarstvo pravosuđa davalo tome sudu svake godine suglasnosti za produljenja državne službe na temelju istog projekta, te mu je državna služba produljivana bez raspisivanja oglasa za prijam u državnu službu na određeno vrijeme sve do 31. prosinca 2015. Općinski sud u Zagrebu je od 2003. pa do kraja 2015. objavio 8 natječaja za radno mjesto viši sudski zemljišnoknjižni referent na neodređeno vrijeme, a tužitelj se nije javio niti na jedan od tih natječaja, iako je ispunjavao uvjete svih natječaja na neodređeno vrijeme. Valja napomenuti da je tužitelju državna služba produljivana na temelju suglasnosti Ministarstva pravosuđa te da su sva rješenja o prijamu i rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika dostavljana u Ministarstvo pravosuđa, a u skladu s člankom 71. stavkom 3. Zakona o sudovima, ministar pravosuđa u obavljanju poslova pravosudne uprave mogao je ukinuti, poništiti ili oglasiti ništavim svaki nepravilan ili nezakonit akt donesen u obavljanju poslova sudske uprave. Stoga tužba i tužbeni zahtjev nisu osnovani. Predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev te prizna naknadu troška Republici Hrvatskoj sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja odluke po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem rješenja o prijemu u državnu službu od 8. travnja 2003. (str. 84-85 spisa), rješenja o prestanku državne službe od 16. prosinca 2015. (str. 86 spisa), žalbe Odboru za državnu službu od 27. siječnja 2016. (str. 87-93 spisa), rješenja Odbora za državnu službu od 17. listopada 2016. (str. 94-95 spisa), tužbe Upravnom sudu u Zagrebu od 12. prosinca 2016. (str. 96-106 spisa), odgovora na tužbu Odbora za državnu službu od 20. veljače 2017. (str. 107 spisa), odgovora na tužbu Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. veljače 2017. (str. 108-109 spisa), podnesaka Upravnom sudu u Zagrebu od 27. studenog 2017. i 5. ožujka 2018. (str. 110-125 spisa), zapisnika s ročišta na Upravnom sudu u Zagrebu od 11. svibnja 2018. (str. 126-127 spisa), presude Upravnog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2018. (str. 128-131 spisa), žalbe Visokom upravnom sudu u Zagrebu od 20. lipnja 2018. (str. 132-155 spisa), presude Visokog upravnog suda od 8. svibnja 2019. (str. 156-159 spisa), ustavne tužbe od 3. listopada 2019. (str. 160-222), odluke Ustavnog suda RH od 2. lipnja 2021. (str. 223-233), zahtjeva za mirno rješenje spora od 2. rujna 2024. (str. 234-311), odgovora Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu, Građansko-upravnog odjela broj: N-DO-58/2024 od 1. listopada 2024. (str. 312 spisa), rješenja o rasporedu na radno mjesto, Ureda predsjednika suda od 24. prosinca 2014. (str. 313-314), rješenja o rasporedu na radno mjesto, Ureda predsjednika suda od 1. srpnja 2015. (list 315-316), članka s portala Jutarnji list od 29. ožujka 2017. – "Kaos u gruntovnici gužve kao nekada, na upis u zemljišne knjige čekalo se i po par sati" (str. 317-318 spisa), središnjeg kataloga službenih dokumenata RH (str. 319-321), projekta sređivanja zemljišnih knjiga i katastra IBRD Zajam br. 4674- HR, završnog izvješća projekta, rujan 2010., str. 5, 10, 47, 51, 52, 53, 56 i 58 (str. 322- 330), Izvještaja o provedbi projekta za 2011., iz siječnja 2012. (str. 331-353), članka s web stranice Ministarstva financija od 21. rujna 2018. "Svjetska banka nastavlja pružati pomoć u unaprjeđenju hrvatskog sustava zemljišne administracije" (str. 354-355), članka s portala Slobodna Dalmacije od 28. siječnja 2022. – "Pravobraniteljica podnijela kaznenu prijavu zbog neproduljenja ugovora čistačici s invaliditetom u splitskoj Javnoj ustanovi" (str. 356 spisa), članka s portala Večernji list, autora NH, od 27. studenog 2014. – "EU sprečava da se zloupotrebljavaju radnici na određeno vrijeme, pa i kad je poslodavac država" (str. 384-385 spisa), IP obrasca (str. 734 spisa), članka od 13. veljače 2025. (str. 735-737 spisa), članka od 6. travnja 2022. (str. 767-770 spisa), članka od 3. srpnja 2022. (str. 771-776 spisa), stručnog članka autorice HH (str. 819-830 spisa), članka od 24. ožujka 2020. (str. 831-834 spisa), ispisa iz Wikipedije (str. 835 spisa), članka Jutarnjeg lista od 12. svibnja 2023. (str. 840 spisa) te druge dokumentacije prilože u sudski spis.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete (izmakle koristi) u vidu razlike između primljene novčane naknade za nezaposlene i iznosa tadašnje neto plaće koju bi tužitelj primao da mu radni odnos nije prestao, i to za prva tri mjeseca korištenja naknade počevši od siječnja 2016., zatim razlike između primljene novčane naknade za nezaposlene i pune neto plaće koju bi tužitelj u tom razdoblju ostvarivao od četvrtog mjeseca korištenja naknade pa do isteka prava na novčanu naknadu, potom isplate cjelokupne neto plaće koju bi tužitelj ostvarivao nakon isteka prava na novčanu naknadu, sve do 5. rujna 2019., odnosno do zaprimanja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, uvećano za isplatu naknade štete za regres, božićnicu i jubilarnu nagradu za navedeno razdoblje s pripadajućim zateznim kamatama. Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete (izmakle koristi) i za naredni period od 6. rujna 2019. do 2. srpnja 2021., kao dana zaprimanja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u vidu isplate izgubljenih mjesečnih plaća koju bi tužitelja ostvarivao uvećano za isplatu naknade štete za regres i božićnicu za navedeno razdoblje s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u skladu s člankom 186.a ZPP-a (list 234-311 spisa). Tužena je odgovorila na zahtjev za mirno rješenja spora navodeći da je zahtjev neosnovan te da ne pristaju na sklapanje nagodbe (list 312 spisa). Sud u konkretnom slučaju smatra da su ispunjene pretpostavke iz članka 186.a ZPP-a za podnošenje ove tužbe. Naime, svrha postupka iz članka 186.a ZPP-a je izbjegavanje nepotrebnog sudskog spora ako se spor može riješiti na miran način. U predmetnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u postupku pred ovim sudom te je naveo da potražuje naknadu štete. Slijedom navedenog, ovaj sud je mišljenja da tužena neosnovano navodi da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe te da bi trebalo odbaciti tužbu u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a. Sud takvo pravno shvaćanje tuženika smatra pretjerano formalističkim jer je očito da bi tužena odbila zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i da je tužitelj u tom zahtjevu naveo da potražuje naknadu štete kao "razliku za vrijeme primanja novčane naknade za nezaposlene za prva tri mjeseca do iznosa tadašnje neto plaće, počevši od siječnja 2016., naknadu štete za iznos razlike za vrijeme primanja novčane naknade za nezaposlene od 4. mjeseca primanja novčane naknade za nezaposlene u odnosu na tadašnju neto plaću kao ni iznos tadašnje cjelokupne plaće do odluke Visokog upravnog suda…". Također valja reći da se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja također temelji na istoj činjeničnoj osnovi te se odnosi na naknadu imovinske štete za naredni period te da bi tužena zasigurno odbila i takav zahtjev tužitelja za mirno rješenja spora i za naredno razdoblje da je takav zahtjev podnesen. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je tužitelj prije podnošenja tužbe ispunio procesnu pretpostavku iz članka 186.a stavka 1. ZPP-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Rev-1296/22-3 od 28. prosinca 2022.).

9. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio:

- da je tužitelj izabran na radno mjesto službenika II vrste, višeg zemljišnoknjižnog referenta, na rok od jedne godine te da će se radni odnos zasnovat po pravomoćnosti rješenja, a sve temeljem rješenja Općinskog suda u Zagrebu od 8. travnja 2003.,

- da je rješenjem o prestanku državne službe Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2015. utvrđeno da tužitelju prestaje državna služba s danom 31. prosincem 2015.,

- da je tužitelj podnio žalbu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2015.,

- da je rješenjem od 17. listopada 2016., Odbor za državnu službu odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2015.,

- da je tužitelj 12. prosinca 2016. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu u kojem predlaže poništenje rješenja o prestanku državne službe od 16. prosinca 2015. i rješenja Odbora za državnu službu od 17. listopada 2016. te vraćanje na rad,

- da je Upravni sud u Zagrebu donio 17. svibnja 2018. presudu, poslovni broj UsI- 3599/16 kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske od 17. listopada 2016. i rješenja o prestanku državne službe Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2015.,

- da se u obrazloženju presude Upravnog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2018. u bitnome navodi da osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Prema shvaćanju suda, direktive i uredbe dva su osnovna zakonodavna instrumenta na raspolaganju institucijama EU. Za razliku od uredbi koje se ne smiju ugraditi u nacionalno pravo, direktive se moraju ugraditi u nacionalno pravo te stoga sud smatra da tužitelj pogrešno navodi da je u predmetnom slučaju valjalo izravno primijeniti Direktivu na koju se tužitelj poziva. Činjenica da je Direktiva Vijeća 190/70/EZ od 28. lipnja 1999. o okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme ugrađena u Zakon o radu, a ne i u Zakon o državnim službenicima ne daje mogućnost tužitelju da, umjesto tog zakona kojim se uređuju službenički odnosi, primjeni Zakon o radu koji se na državne službenike primjenjuje samo na pitanja koja nisu uređena Zakonom o državnim službenicima. Pitanje prelaska državne službe na određeno vrijeme u državnu službu na neodređeno vrijeme regulirano je odredbom članka 61. stavka 9. Zakona o državnim službenicima, koji je tuženik pravilno primijenio,

- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske 8. svibnja 2019. donio presudu poslovnog broja Usž-3932/18 kojom je odbio žalbu tužitelja ČH te potvrdio presudu Upravnog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2018., poslovni broj UsI- 3599/16,

- da se u obrazloženju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 8. svibnja 2019. u bitnome navodi da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio zakonitost osporavanih rješenja. Naime, člankom 61. stavkom 9. Zakona o državnim službenicima propisano je da državna služna na određeno vrijeme ne može postati državna služba na neodređeno vrijeme. Također se navodi da prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da prigovor tužitelji da okolnost produljivanja državne službe tijekom duljeg vremenskog razdoblja nije od utjecaja na zakonitost rješenja tuženika niti drugačije utječe na rješavanje predmetne upravne stvari,

- da je tužitelj podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske u odnosu na presudu Visokog upravnog sud Republike Hrvatske od 8. svibnja 2019., poslovni broj Usž-3932/18,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 2. lipnja 2021., poslovni broj U-III- 3961/2019, odbio ustavnu tužbu uz obrazloženje da Ustavni sud ocjenjuje da tužitelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje niti pravo da pod jednakim uvjetima bude primljen u državnu službu. Također, Ustavni sud ocjenjuje da u razmatranom slučaju, osim što postojeća stabilna i konzistentna sudska praksa domaćih sudova ne otvara prostor preispitivanju valjanosti pravnih stajališta navedenih u njoj, konkretan spor koji je u potpunosti meritorno razmotren pred za to nadležnim redovnim sudovima za sada ne zalazi u područje primjene nekog od pravnih izvora Europske unije.

10. Sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu imovinske štete po osnovi izmakle koristi za koju tužitelj navodi da mu je prouzročio Općinski građanski sud u Zagrebu (ranije Općinski sud u Zagrebu).

11 . Za odluku o odgovornosti tuženika za štetu, valjalo je prethodno dati odgovor na pravno pitanje – jesu li ispunjene sve pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu.

12. U konkretnom slučaju riječ je o odštetnoj odgovornosti poslodavca koja je propisana odredbom člankom 111. stavkom 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., dalje: ZR) koji je bio na snazi u trenutku prestanka državne službe tužitelju. Čl. 111. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

13. Prema tome, na predmetni slučaju primjenjuju se opći propisi obveznog prava, odnosno članak 1045. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., dalje: ZOO), a poslodavac odgovara po načelu krivnje.

14. Odgovornost po načelu krivnje pretpostavlja kumulativno ispunjenje određenih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti pa tako moraju postojati subjekti – oštećenik i štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost.

15. Da bi došli do zaključka jesu li kumulativno ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete, ovaj sud smatra da je potrebno razmotriti element protupravnosti štetne radnje u konkretnom slučaju, kao i postojanja uzročne veze.

16. Tužitelj je u tužbi u bitnome naveo da nepravilnosti koje je Općinski građanski sud u Zagrebu (ranije Općinskog suda u Zagrebu) kao poslodavca počinio su primanje u državnu službu na nezakonit način, neprimanje u državnu službu na neodređeno vrijeme, neocjenjivanja za tri godine državne službe, produljivanja državne službe na određeno vrijeme na temelju projekta koji je dobrim dijelom financirala Europska unija i koji je već davno završio (koji je potencijalno kazneno djelo) te neproduljenja državne službe nakon 12 godina i 7 mjeseci rada, a istovremeno zaprimanja novih državnih službenika, od kojih je većina bila bez radnog iskustva. Nadalje, na ročištu održanom 26. veljače 2026. tužitelj je naveo da se štetna radnja odnosi na zlouporabu uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme tijekom trajanja njegovog radnog odnosa na Općinskog građanskom sudu u Zagrebu.

17. Iz činjeničnih navoda tužbe te iz sadržaja tužbenih zahtjeva, proizlazi da tužitelj potražuje naknadu štete u vidu izmakle koristi od 1. siječnja 2016. kao prvog idućeg dana od dana prestanka državne službe pa do 5. rujna 2019., odnosno do zaprimanja odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, dok iz eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj traži naknadu štete u vidu izmakle koristi od 6. rujna 2019. do 2. srpnja 2021., kao dana zaprimanja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.

18. Pri utvrđivanju postojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, u domaćoj je pravnoj teoriji i sudskoj praksi prihvaćena tzv. adekvacijska teorija prema kojoj se između različitih događaja koji se mogu smatrati uzrokom nastale posljedice jer prolaze test stvarne i pravne uzročnosti, kao uzrok uzima samo onaj kojem je nastala posljedica adekvatna, tj. onaj koji redovito dovodi do takve štetne posljedice pri čemu se isključuju svi drugi događaji koji su slučajno ušli u konkretnoj situaciji u kompleks uzroka, a koji nisu tipični za takav štetni rezultat. U konkretnom slučaju, pravno relevantni uzrok koji je mogao dovesti do štete koju tužitelj potražuje u ovom sudskom postupku je "neproduljenja državne službe nakon 12 godina i 7 mjeseci rada". Druge navedene radnje u pravilu se mogu promatrati u kontekstu okolnosti koje su prethodile donošenju rješenja Općinskog građanskog suda o prestanku državne službe od 16. prosinca 2015.

19. Nadalje, prema pravnoj teoriji protupravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka, povredu pravnog propisa, odnosno povredu pravne norme. Prema tome, da bi se radnja smatrala protupravnom nužno je da je povrijeđeno neko pravno pravilo pozitivnog pravnog poretka. Stoga u konkretnom slučaju, potrebno je utvrditi da li je Općinski građanski sud u Zagrebu donošenjem rješenja o prestanku državne službe od 16. prosinca 2015. povrijedio kakav pravni propis.

20. Člankom 12. stavkom 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

21. Sukladno prethodno navedenom, ovaj parnični sud je vezan za odluku upravnog suda o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos i ta presuda obvezuje pod uvjetom da postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka (ovdje tužitelj), barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u postupku i to neovisno o tome što se u upravnom postupku nije odlučivalo o pravu na naknadu štete i visini štete.

22. Budući da je u ovom konkretnom slučaju vođen upravni spor o ocjeni zakonitosti rješenja kojima je tužitelju utvrđen prestanak državne službe i donesena je pravomoćna presuda u upravnom sporu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske od 17. listopada 2016. i rješenja o prestanku službe Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2015., a konkretan spor se vodio po tužbi ovdje tužitelja, to je ovaj sud, primjenom članka 12. stavka 1. ZPP-a, u ovom parničnom postupku kojeg je tužitelj pokrenuo protiv tuženika radi naknade štete, vezan navedenom pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom sporu.

23. Dakle, kako u konkretnom slučaju postoji pravomoćna presuda Upravnog suda u Zagrebu od 17. svibnja 2018., poslovni broj UsI-3599/16, kojom je utvrđena zakonitost rješenja kojima je tužitelju utvrđen prestanak državne službe, po mišljenju ovog suda ne postoji protupravna štetna radnja.

24. Stoga je ocjena ovog suda da u konkretnom slučaju nije ispunjena pretpostavka protupravnosti, kao jedna od kumulativno određenih pretpostavki za naknadu štete, slijedom čega nema osnove za odgovornost tuženika za imovinsku štetu koju tužitelj potražuje u ovoj pravnoj stvari.

25. Budući da ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete, sud je odbio prijedlog za provođenje financijskog vještačenja koje se trebalo provesti na okolnost visine tužbenih zahtjeva tužitelja.

26. U odnosu na prigovor tužene o stvarnoj nenadležnosti ovog suda valja reći da je predmet ovog spora naknada štete te da, temeljem članka 42. stavka 1. i 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj: 155/23., 85/24.), postoji nadležnost Općinskog radnog suda u Zagrebu, kao suda koji je nadležan za radne sporove.

27. Ostali priloženi i izvedeni dokazi i navodi stranaka nisu posebno ocijenjeni jer isti nisu bili odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

28. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbene zahtjeve tužitelja te odlučiti kao u točki I. i II. izreke ove presude.

29. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. stavka 1. i članka 163. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa) prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

30. S obzirom na odredbe Tarife tuženiku su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi zastupanja i to za:

- sastav odgovora na tužbu zaprimljenog kod ovog suda 20. siječnja 2025. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 EUR;

- zastupanje na ročištu 11. prosinca 2025. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 EUR;

- sastav podneska zaprimljenog kod ovog suda 22. prosinca 2025. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 EUR;

- zastupanje na ročištu 26. veljače 2026. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 500,00 EUR;

što ukupno iznosi 2.000,00 EUR.

31. Na dosuđeni parnični trošak, tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP- a, u visini određenoj člankom 29. stavcima 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.).

32. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana, sukladno odredbi članka 328. stavka 2. ZPP-a.

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. ožujka 2026.

Sutkinja:

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku po Općinskog građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu