REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U SINJU
Broj: P-3428/2019-30
Petrovac 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
RJEŠENJE
I
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mrklić & Partneri j.t.d. u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupano po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, na ročištu za objavu presude 27. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužitelja IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, sukladno podnesku tužitelja od 11. prosinca 2025. godine.
p r e s u d i o j e :
I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovor o kreditu broj: 216-403/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekrenini dana 10.12.2004. godine, koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Zoja Puljiz u Splitu, dana 14.12.2004. godine, pod brojem OU-787/04 sklopljenog između Tužitelja, kao korisnika kredita i Tuženika u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz Ugovora u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovor o kreditu broj:
216-403/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 10.12.2004. godine, koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Zoja Puljiz u Splitu, dana 14.12.2004. godine, pod brojem OU-787/04 sklopljenog između Tužitelja, kao korisnika kredita i Tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovora kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.
III. Dužan je Tuženik Addiko Bank d.d.Zagreb (Grad Zagreb) , [adresa], OIB: 14036333877, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti Tužitelju IU, I 11, Sinj, OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 5.442,35 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 01. siječnja 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate kako slijedi:
na iznos od 0,46 od 16.02.2005.,
na iznos od 19,47 od 15.11.2008.,
na iznos od 6,01 od 17.12.2008.,
na iznos od 23,22 od 17.01.2009.,
na iznos od 25,92 od 17.02.2009.,
na iznos od 27,14 od 17.03.2009.,
na iznos od 23,77 od 16.04.2009.,
na iznos od 24,42 od 16.05.2009.,
na iznos od 18,27 od 16.06.2009.,
na iznos od 15,48 od 16.07.2009.,
na iznos od 16,49 od 15.08.2009.,
na iznos od 18,49 od 16.09.2009.,
na iznos od 18,31 od 16.10.2009.,
na iznos od 16,29 od 14.11.2009.,
na iznos od 20,08 od 16.12.2009.,
na iznos od 23,12 od 16.01.2010.,
na iznos od 25,68 od 16.02.2010.,
na iznos od 26,63 od 16.03.2010.,
na iznos od 32,32 od 16.04.2010.,
na iznos od 31,20 od 15.05.2010.,
na iznos od 33,37 od 16.06.2010.,
na iznos od 52,14 od 16.07.2010.,
na iznos od 48,28 od 14.08.2010.,
na iznos od 60,08 od 16.09.2010.,
na iznos od 56,01 od 16.10.2010.,
na iznos od 49,81 od 16.11.2010.,
na iznos od 63,29 od 16.12.2010.,
na iznos od 77,46 od 15.01.2011.,
na iznos od 65,12 od 16.02.2011.,
na iznos od 69,87 od 16.03.2011.,
na iznos od 64,35 od 16.04.2011.,
na iznos od 65,36 od 14.05.2011.,
na iznos od 88,68 od 16.06.2011.,
na iznos od 90,95 od 16.07.2011.,
na iznos od 108,60 od 13.08.2011.,
na iznos od 100,43 od 16.09.2011.,
na iznos od 89,47 od 15.10.2011.,
na iznos od 85,71 od 16.11.2011.,
na iznos od 83,71 od 16.12.2011.,
na iznos od 90,06 od 17.01.2012.,
na iznos od 94,58 od 16.02.2012.,
na iznos od 95,19 od 16.03.2012.,
na iznos od 92,06 od 14.04.2012.,
na iznos od 94,17 od 16.05.2012.,
na iznos od 95,61 od 16.06.2012.,
na iznos od 93,18 od 14.07.2012.,
na iznos od 93,82 od 15.08.2012.,
na iznos od 92,00 od 15.09.2012.,
na iznos od 86,96 od 16.10.2012.,
na iznos od 92,32 od 16.11.2012.,
na iznos od 94,33 od 15.12.2012.,
na iznos od 92,86 od 16.01.2013.,
na iznos od 84,94 od 16.02.2013.,
na iznos od 91,67 od 16.03.2013.,
na iznos od 90,97 od 16.04.2013.,
na iznos od 89,62 od 16.05.2013.,
na iznos od 81,13 od 15.06.2013.,
na iznos od 82,12 od 16.07.2013.,
na iznos od 83,23 od 15.08.2013.,
na iznos od 86,46 od 14.09.2013.,
na iznos od 90,93 od 16.10.2013.,
na iznos od 88,62 od 16.11.2013.,
na iznos od 90,26 od 17.12.2013.,
na iznos od 92,11 od 16.01.2014.,
na iznos od 63,73 od 15.02.2014.,
na iznos od 65,96 od 15.03.2014.,
na iznos od 65,23 od 16.04.2014.,
na iznos od 62,76 od 16.05.2014.,
na iznos od 61,97 od 14.06.2014.,
na iznos od 62,33 od 16.07.2014.,
na iznos od 65,13 od 15.08.2014.,
na iznos od 66,73 od 16.09.2014.,
na iznos od 66,99 od 16.10.2014.,
na iznos od 69,03 od 15.11.2014.,
na iznos od 69,82 od 16.12.2004.,
na iznos od 69,60 od 16.01.2015.,
na iznos od 69,83 od 14.02.2015.,
na iznos od 69,83 od 14.03.2015.,
na iznos od 69,83 od 16.04.2015.,
na iznos od 69,83 od 16.05.2015.,
na iznos od 69,83 od 16.06.2015.,
na iznos od 69,83 od 16.07.2015.,
na iznos od 69,83 od 15.08.2015.,
na iznos od 69,83 od 16.09.2015.,
na iznos od 69,83 od 01.10.2015..
IV. Dužan je tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb (Grad Zagreb) , [adresa], OIB: 14036333877, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti Tužitelju IU, I 11, Sinj, OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 1.364,75 EUR, uvećano za zakonsku zatezne kamatu koja teče od 01.10.2015. pa do konačne isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 01. siječnja 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena
V. Dužan je Tuženik Addiko Bank d.d.Zagreb (Grad Zagreb , [adresa], OIB: 14036333877, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju IU, I 11, Sinj, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog postupka u iznosu od 2,350,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena., dok se za više traženo u odnosu na trošak sudskih pristojbi zahtjev odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je ovom sudu 11. lipnja 1019. podnio tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 216-403/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 10. 12. 2004., da je temeljem tog Ugovora tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu od 49.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, da su u Ugovoru sadržane nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a prema već dovršenim postupcima koji su se vodili o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Također, u tužbi tužitelj navodi da je između stranaka zaključen dodatak Ugovoru o kreditu čime je tužena kao vjerovnik nedvojbeno očitovala volju da želi ostati vezana uz osnovni ugovor. Nadalje navodi se da ako bi se konverzija smatrala konvalidacijom odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, navedeno bi značilo da su se potrošači odrekli svog prava na utvrđivanje ništetnosti tih odredbi ugovora, a da toga nisu bili ni svjesni, što je u suprotnosti s ciljevima zaštite potrošača koji su pravom EU i Poveljom EU o temeljnim pravima podignuti na razinu pravnih pravila javnog poretka.
3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe nepostojanje pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe. Tuženik o odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj provedbom konverzije u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, što predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Tuženik ističe i prigovor zastare utuženih tražbina, te da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Osnovnom ugovoru s obzirom na izvršenu konverziju. Nadalje, tuženik navodi da je neosnovano pozivanje na utvrđenja iz presuda iz Kolektivnog spora, te nedostatak pravog interesa za utvrđivanje ništetnoti odredbi Osnovnog ugovora.
4. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 11. prosinca 2025. (list 748- 752 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja, te tužitelj navodi da nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku JUT d.o.o. od 22.06.2025. a sukladno čl. 186.b ZPP-a, uređuje tužbeni zahtjev. Budući da je utvrđena ukupna sveukupna preplata kao i razlika preostale glavnice, te je nesporno da tužitelj konverzijom nije stavljen u položaj u kojem bi bio primjenom početnih parametara (kamatna stopa i tečaj). Vještak je utvrdio stvarno plaćene anuitete, pozitivne razlike ukupno (promjena kamate i tečaja) koje iznose ukupno 5.442,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos i razliku glavnice koja iznosi 1.364,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.10.2015. godine.
5. Podneskom od 29. 12. 2025. tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i u odnosu na preinačeni (povišeni) tužbeni zahtjev, s obzirom da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev na iznos od 6.807,10 EUR. 6. Tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi 11. studenoga 2025. koja je počela iznova zbog održavanja ročišta pred sudom u izmijenjenom sastavu sud je suglasnošću stranaka pročitao dokumentaciju dostavljenu uz tužbu, te uz odgovor na tužbu, financijsko vještačenje dostavljeno sudu 23. travnja 2025.
6. Uzimajući u obzir da je tužitelj nakon provedenog vještačenja povećao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a u pogledu koje preinake nisu nastali posebni troškovi postupka, sud je temeljem članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
7. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja, te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu, prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanje zahtjeva).
8. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:
- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana, 10. prosinca 2004. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj:216-403/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 49.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d. d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, sa ugovorenim trajanjem kredita do 31. 12. 2019, uz kamatu od 5,25% koju je temeljem čl. 6. Ugovora Banka ovlaštena promijeniti svojom odlukom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d. d.. te je korisnik kredita svojim potpisom dao suglasnost da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.,
- da su stranke 05. 02. 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj:216- 403/2004, temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da su ugovorne strane suglasno utvrdile da je na dan 30. 09. 2015. utvrđena preplata u iznosu od 4.157,43 EUR, da će se taj iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta,
- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,
- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,
9. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.
13. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
14. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
16. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP
17. U nalazu i mišljenju vještaka mr. Anisije Bešlić, dipl. oec., stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze, JUT d. o. o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje od 22. 06. 2025. Centar za vještačenja d. o. o. Split iz travnja 2025. se navodi da je se vještak tijekom izrade vještačenja rukovodio zakonskim propisima, pravilima struke te vjerodostojnošću dokumentacije koja prileži u spisu.
Vještak je dao mišljenje kako slijedi:
- Tužitelju je temeljem ugovora o kreditu bio isplaćen iznos od 49.000 CHF, odnosno 238.823,99 kn.
- Tužitelj je stvarno platio anuitete u iznosu 52.518,69 CHF,
- Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku zbog promjene kamatne stope iznos od 1.939,11 CHF, a ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne razlike.
- Tužitelj je do dana konverzije preplatio tuženiku anuitete zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni iznos od 30.292,46 kn, odnosno 4.020,50 EUR.
Vještak je naveo da sagledavajući obje osnove (promjenu kamatnih stopa i promjenu tečaja CHF), tužitelj je preplatio tuženiku anuitete u iznosu od 5.442,35 EUR.
- Tuženik je priznao tužitelju prilikom konverzije kredita preplatu u iznosu od 544,25 EUR (prema dokumentu u spisu Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom švicarski franak od 15.11.2015.). Taj priznati iznos sastoji se od uplaćene glavnice i redovne kamate.
- Tužitelju je u provedenoj konverziji priznat cjelokupni iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli, uz napomenu da je izračun preplate izvršen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).
- Tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju
- Razlika preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 10.282,74 kn, odnosno 1.364,75 EUR, a izračunata je kao razlika između iznosa od 97.870,17 kn, odnosno 12.812,19 EUR - neotplaćena nedospjela glavnice u EUR priznatog konverzijom i iznosa od 87.587,43 kn - neotplaćene nedospjele glavnice koji se izračunava primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja.
- Na iznos pozitivne razlike više plaćenih anuiteta od 5.442,35 EUR obračunate su zatezne kamate na svaku pojedinu razliku iz kolone br. 12. Ukupno obračunate zatezne kamate iznose 1.926,47 EUR.
- Kada se primijeni čl. 172 ZOO (u odnos stavi iznos zateznih kamata od 1.926,47 EUR s iznosom preplate od 544,25 EUR koliko je tuženik priznao tužitelju u konverziji), zatezne kamate su veće od iznosa priznatog u konverziji. Razlika iznosi -1.382,22 EUR koja povećava iznos od 5.442,35 tj. ukupnu razliku anuiteta zbog promjene kamate i valute.
- Za daljnji obračun zateznih kamata od 01.10.2015. do isplate tužitelju ostaje iznos od 6.824,57 EUR.
- Konačna sveukupna preplata koju je tužitelj više platio s osnova promjene kamatne stope i tečaja za valutu CHF iznosi 8.189,33 EUR.
18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić jer je izrađeno u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje nisu proturječni.
19. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
20. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
21. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:216-403/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. veljače 2016. godine kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
22. Stoga, tužitelj unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.
23. Takvo pravno shvaćanje, suprotno stajalištu tuženika, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., VU protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.
24. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.
25. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.
26. Sklapanjem Dodatka/Sporazuma kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 13. 04. 2005. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.
27. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, odnosno da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom od 5.442,35 EUR stvarno plaćenih anuiteta, pozitivne razlike ukupno zbog promjene kamate i tečaja, te za iznos razlike preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije koji iznosi 1.364,75 EUR povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO. Naime, vještak je u svom mišljenju decidirano i jasno naveo da sagledavajući obje osnove – promjenu kamatnih stopa i promjenu tečaja CHF tužitelj je preplatio tuženiku anuitete u iznosu od 5.442,36 EUR, te da je razlika neotplaćene glavnice na dan konverzije 1.364,75 EUR. Vještak stoga jasno navodi da tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.
28 . U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
29. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena ovom sudu neposredno dana, 11. lipnja 2019., kako i proizlazi iz štambilja prijamne pisarnice Općinskog suda u Splitu, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.
30. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, a niti da bi tužitelja upoznavao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na štetu tužitelja, kao niti o promjeni kamatne stope i uvjetima promjene kamatne stope, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2004. sklopio ugovor o kreditu sa Hypo bankom u iznosu od 49.000,00 CHF, bio je podstanar sa dvoje djece i kredit je iskoristio za kupnju stana u kojem i danas živi. Tada su bili privlačni krediti u švicarskim francima, pričalo se da je to stabilna valuta i stabilna kamata. Ne može se sjetiti je li mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu išta objašnjeno u pogledu valute i kamatne stope, to je bilo prije 21 godinu. Nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, to je sve bilo zadano. Iz ugovora se vidi da su sredstva kredita odmah prebačena na račun prodavatelja stana.
31. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se radi o namjenskom/stambenom kreditu za kupnju stana (članak 2. Ugovora), te da su ugovorne stranke suglasne da će se odobreni iznos kredita umanjen za troškove obrade i interkalarnu kamatu isplatiti na račun BU, kao prodavatelja nekretnine opisane u čl. 10. Ugovoara (stan u površini od 76,67 m2, u zgradi u [adresa]), koji služi za stanovanja tužitelja i njegove obitelji na adresi na kojoj i tužitelj ima prebivalište [adresa], a za koju nije utvrđeno da bi služio zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
32. Naslanjajući se na pravno shvaćanje koje je o spornom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u više svojih odluka (primjerice Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., Rev 545/2023-3 od 23. siječnja 2024. i dr.), ocjena je ovog suda da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tražbinu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli s tzv. potplaćenim iznosima.
33. Tuženik tijekom postupka nije na određeni način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO), odnosno nije podnio protutužbu, već je samo istaknuo prigovor usmjeren na visinu iznosa kojeg tužitelj ostvaruje na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO.
34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužitelja se odnose na zastupanje po odvjetniku: sastav tužbe 100 bodova, podnesak od 11. 02. 2025. (očituje se na odgovor na tužbu, obrazloženi podnesak) -100 bodova, podnesak od 11. 12. 2025. (uređen tužbeni zahtjev) -100 bodova, podnesak 19. 01. 2026. (obrazloženi podnesak kojim odgovara na prigovor tuženika) -100 bodova, ročište: 12. 03. 2025. (pripremno ročište) -100 bodova, ročište 11. 06. 2025. (glavna rasprava, saslušanje tužitelja) -100 bodova, ročište 02. 02. 2026. (glavna rasprava-zaključena) – 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, pomnoženo sa 2,00 EUR po bodu daje sveukupno 1.400,00 EUR, sa PDV-om od 25 % daje sveukupan iznos od 1.750,00 EUR. Troškovi vještačenja koje je tužitelj platio prema računu vještaka i rješenju ovog suda posl. br. P-3428/2019-20 od 15. rujna 2025. iznose 600 EUR. Tako sveukupan trošak tužitelja potreban za vođenje parnice iznosi 2,350,00 EUR. Nisu se mogli priznati troškovi sudskih pristojbi s obzirom da tužitelj nije dostavio dokaz da su sudske pristojbe plaćene, pa je u tom dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen kao neosnovan. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).
U Sinju, 27. ožujka 2026. godine
Sudac:
Željko Gusić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
1. pun. tužitelja,
2. pun. tuženika.
