REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Poslovni broj: P- 1356/2023.-51.
Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Baričević, odvjetnica u Sesvetama, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 24. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika Branimira Žarkovića, odvjetnika u Zagrebu, 30. ožujka 2026. donio je, objavio je,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 166-164/2005 sklopljenog dana 15. studenog 2005.godine između tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., Zagreb, kao pravnog prednika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, solemniziran od javnog bilježnika Ignaca Vuger iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod br.OU- 1903/05, i to:
Članak 2.
prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…"
Članak 3.
„Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“
Članak 4.
„…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. odnosno na dan plaćanja.”
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.284,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos, i to kako slijedi:
iznos 2,62 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 18,40 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 23,70 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 8,91 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 13,63 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 5,91 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 7,03 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 7,63 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 4,02 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 5,91 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 4,62 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 5,91 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 18,95 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 18,78 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 18,78 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 26,50 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 36,45 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 47,09 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 47,26 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 52,49 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 72,66 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 61,68 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 58,42 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 80,56 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 102,01 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 76,19 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 82,62 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 81,70 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 93,46 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 116,16 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 120,63 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 160,31 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 127,96 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 112,83 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 113,76 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 114,86 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 126,88 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 133,26 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 128,52 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 128,22 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 134,02 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 134,12 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 131,66 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 130,28 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 116,88 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 119,94 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 119,95 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 129,72 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 130,13 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 123,80 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 121,81 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 132,46 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 118,17 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 117,97 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 113,89 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 117,68 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 121,00 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 128,27 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 125,67 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 127,52 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 124,51 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 132,30 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 134,28 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 135,39 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 129,50 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 129,33 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 150,55 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 155,06 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 155,53 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 156,90 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 160,09 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 163,17 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 163,42 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 163,10 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 163,06 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 163,02 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 162,97 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 162,93 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 162,89 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 162,84 EUR od 01/10/2015 pa do isplate,
iznos 162,80 EUR od 01/10/2015 pa do isplate
iznos 4.128,69 EUR od 01/10/2015 pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.629,28 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.700,00 CHF
(stodvadesttritisućesedamsto švicarskih franaka),… mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 683,08 CHF (šestosamdesttri švicarskih franaka i 82/100)".
V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 523,83 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:
- Na iznos od 1,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 1,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 6,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 8,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 12,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 8,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 11,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 13,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 10,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 9,35 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 10,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 11,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2006. pa do isplate,
- Na iznos od 17,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 18,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 17,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 18,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 26,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 26,93 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 31,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 30,02 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 28,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 33,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 31,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 28,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2007. pa do isplate,
- Na iznos od 24,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. pa do isplate,
- Na iznos od 19,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2008. pa do isplate,
- Na iznos od 11,77 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2008. pa do isplate,
- Na iznos od 17,06 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. travnja 2008. pa do isplate,
- Na iznos od 23,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. svibnja 2008. pa do isplate,
- Na iznos od 6,45 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. lipnja 2008. pa do isplate,
- Na iznos od 4,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 2008. pa do isplate.
i
r i j e š i o j e
VI. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 14. studenoga 2025. ispravljenog na ročištu od 24. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 166- 164/2005 dana 15. studenog 2005. godine koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa] pod brojem OU-1903/2005 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“). Navedeni Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika (kreditora). Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Namjena podizanja kredita jest kupnja i adaptacija kuće. Rok otplate kredita iznosi 30 godina. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio 683,08 CHF. Tužitelj se obvezao platiti i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnih stopama tuženika. Na dan sklapanja ugovora o kreditu redovna kamatna stopa iznosila je 5,25% koja je sukladno čl. 6. Ugovora ugovorena kao promjenjiva temeljem odluke banke. O promijeni kamatne stope nije se posebno pregovaralo, niti je za tužitelja postojala takva mogućnost. Tužitelj ističe kako je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome. Tuženik je tužitelju dao na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni, ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, a ponajmanje o načinu promjene kamatne stope. Tužitelj ističe da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze. Također, tužitelj ističe kako tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak. Navedeno je utvrđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god. kojima je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedeno je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015.god. Isto tako, tužitelj smatra kako su i odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica kredita vezana uz švicarski franak ništetne i nepoštene jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarskog franka. Naime, tužitelj ističe da ga tuženik nije u dovoljnoj mjeri upoznao sa rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarskog franka. Tuženik nije tužitelja informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu EUR. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Postupanje tuženika opisano u točkama II. do točke IV. ove tužbe protivno je načelu savjesnosti i poštenja te je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posebice jer tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82., čl. 83., čl. 85., čl. 86. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP“) te Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora o kreditu iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je takav prijedlog tuženika prihvatio te je sa tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 05. veljače 2016. koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Zinke Batušić-Šlogar iz Sesveta pod brojem OV-600/16 dana 05. veljače 2016. godine (dalje u tekstu: „Aneks ugovoru“).Tužitelju pripada i razlika između iznosa koje je više platilo zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope prema kojoj iznos preplate iznosi 18.675,42 kuna koji je tuženik priznao u konverziji. Međutim, posebice se naglašava kako se tužitelj provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa. Međutim, unatoč konverziji provedenoj sukladno ZID ZPK/15 nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužitelj ističe kako prilikom konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer zakonodavac ZID ZPK/15 nije omogućio ponovnu uspostavu, kako pravno tako i činjenično, situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da gore citirane nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku nisu postojale. Ovakav stav potvrđen je i od strane Suda Europske unije u presudi broj C-188/17 od 14. ožujka 2019. godine. U navedenoj presudi broj C-188/17 Sud Europske unije, između ostalog, utvrdio je kako čak i u slučaju da zakonodavac putem zakona nepoštene i ništave odredbe zamijeni novim odredbama, a sve kako bi se održao predmetni ugovor, ne može utjecati na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Praksa Suda Europske unije obvezujuća je za nacionalne sudove te predstavlja izvor prava za iste. Također, utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u gore citiranim predmetima posl. broj: P-7129/13 i posl. broj: Pž-6632/2017 donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene od strane Potrošač
– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, imaju primijeniti na ovaj konkretan spor na temelju odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica koju navedene odluke imaju na ovaj konkretan predmet jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je utvrđenjem da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatim prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja njegovo pravo na povrat primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa odnosno zakonski određena kamatna stopa. Isto tako, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja njegovo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Ukupan iznos preplate tuženika po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznosi 11.210,06 EUR/84.462,19 kn. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju i to otplatni plan, pregled prometa za klijenta, popis uplata, specifikacija uplata, izračun razlike anuiteta i glavnice. Ukoliko Naslovni sud iz nekog razloga ne bi prihvatio izračun razlike anuiteta i glavnice, tužitelj predlaže u daljnjem tijeku postupka provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost razlike između plaćene kamate unutar svakoga anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan isplate kredita tj. visine duga tuženika prema tužitelju, a po pribavi podataka i provedenom vještačenju taj će iznos tužitelj uskladiti po potrebi s vještačkim nalazom, kako u pogledu visine, tako i tijeka zateznih kamata. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine („Presuda VTS - valutna klauzula“) u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju je podnijela udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ („Parnica Potrošač“), presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. (''Presuda VTS – promjenjiva kamatna stopa''). Međutim, tužitelj nije dokazao da ima status potrošača u smislu primjenjivih odredbi Zakona o zaštiti potrošača na koje se isti poziva u tužbi, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Prema tome, tuženik osporava tužitelju status potrošača definiran Zakonom o zaštiti potrošača, a koji status je preduvjet da tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj koji takav status nije dokazao ne uživa zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača budući da se isti ne može smatrati potrošačem. S obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, nije dokazao ni svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba bit odbačen, a podredno odbijen. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Budući da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja iz tužbe bila bi zastarjela jer sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila još 2010. godine. Također, budući da tužitelj u osnovi potražuje povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno članku 372. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje: „ZOO“) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Sukladno tome, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat anuiteta za koje je u trenutku podnošenja tužbe dana 24. kolovoza 2023. godine nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku. Posljednje, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koje su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) tako i objektivni (petogodišnji) rok zastare davno protekao. Osim toga, tužitelj u tužbi traži i utvrđenje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna. Tuženik će u nastavku obrazložiti kako je zastara za takvo potraživanje u svakom slučaju nastupila, čak i ako naslovni sud ne prihvati prethodno iznesenu argumentaciju u odnosu na zastaru. Iako tuženik izričito osporava primjenjivost prethodno navedenih presuda u ovom slučaju, čak i kada bi se uzelo da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, potraživanja u odnosu na promjenjivu kamatu u svakome slučaju bila bi u zastari. Presuda VTS - promjenjiva kamata postala je pravomoćnom 13. lipnja 2014. godine, a tužitelj je tužbu podnio 2. kolovoza 2023. godine, dakle više od 9 godina od dana pravomoćnosti presude VTS-a o promjenjivoj kamati. Dakle, potpuno je jasno kako bi bilo kakvo potraživanje tužitelja na temelju navodno preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope bilo u zastari, stoga uopće nije jasno iz kojeg razloga tužitelj spominje ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također, a s obzirom da je tužba podnesena sudu 24. kolovoza 2023. godine, tužitelj ne može potraživati niti isplatu na temelju valutne klauzule, a iz sličnih razloga kao što je već navedeno za promjenjivu kamatnu stopu. Naime, Presuda VTS
– valutna klauzula postala je pravomoćnom 14. lipnja 2018. te je zastara potraživanja na temelju takve presude nastupila 15. lipnja 2023. godine. Budući da je tužba podnesena tek u kolovozu 2023. godine, tužiteljevo potraživanje je u svakom slučaju u zastari. Tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“), odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, „ZPK“). Dužnost na sklapanje Aneksa, tj. provođenje konverzije je posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK-a koji po svojoj prirodi predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Ne ulazeći u pitanje pravilnosti i ustavnosti ovakve zakonodavne intervencije, tuženik ističe da provedba konverzije nije ovisila o želji i volji tuženika, već je za njega provedba konverzije predstavljala dužnost i obvezu u situacijama u kojima korisnik kredita želi provesti konverziju. U ovom predmetu se upravo to dogodilo, tj. tužitelj je htio izvršiti konverziju, a toj želji je tuženik udovoljio, sve s učinkom ex tunc. Dakle, Aneks Ugovora o kreditu te sam izračun konverzije koji mu je prethodio je pripremljen u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Isto tako, tužitelj je pristao na izračun konverzije. Sukladno odredbi članka 19. c stavka 6. ZID ZPK, tužitelj je nakon što mu je ponuđena konverzija imao potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun te nastaviti otplatu kredita prema dotad važećim odredbama Ugovora o kreditu. S obzirom da je, kao što je već navedeno, tužitelj htio izvršiti konverziju, tužitelj i tuženik su Aneksom ugovorili promjenu sadržaja Ugovora o kreditu (govoreći u odnosu na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope) na način: da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR; da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu umjesto početno ugovorene kamatne stope Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ugovorili kamatnu stopu jednaku zbroju fiksnog i promjenjivog dijela kamatne stope, a da promjenjivi dio kamatne stope predstavlja EURIBOR, tj. prosjek kamatnih stopa na tržištu između više od 50 europskih banaka. Imajući u vidu promjene iz prethodnog odjeljka koje su se sklapanjem Aneksa ugovorile, jasno je da su sporni dijelovi pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno valutna klauzula u CHF, sklapanjem Aneksa prestali postojati, tj. ima se smatrati da nikada nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama Aneksa s učinkom ex tunc. Zbog navedenog, sve i kada bi sud htio pristupiti ocjeni eventualne ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu na čijoj navodnoj ništetnosti tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev – on to ne bi mogao zbog činjenice da spomenute odredbe više ne postoje, tj. čak štoviše, ima se smatrati da nikada nisu niti postojale. Drugim riječima, sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje niti da su ikada postojale. Kao što je tuženik već istaknuo, s obzirom na to da sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu, da bi tužitelj uspio u ovom sporu, odnosno da bi njegov zahtjev za isplatom „stečenog bez osnove“ bio opravdan, temelj za takvu odluku treba biti utvrđenje ništetnosti Aneksa. Vrhovni je sud zauzeo stav, kojim je naslovni sud vezan, da aneks o konverziji nije ništetan zato što je utemeljen na prisilnom propisu, a koji je tuženik morao sklopiti s tužiteljem dok je tužitelj mogao odabrati želi li to učiniti ili ne. Aneks o konverziji je novi pravni posao među strankama koji je valjano sklopljen i koji obvezuje obje stranke. Aneksom o konverziji riješeno je pitanje navodne ništetnosti odredaba valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Bilo kakva dodatna isplata tužitelju dovela bi do dvostruke koristi tužitelja na štetu tuženika zato što bi takva dodatna isplata bila protivna odredbama ZID ZPK. S obzirom da e poseban propis ZID ZPK uspostavio novi odnos među strankama, na taj se odnos, prema stajalištu Vrhovnog suda, ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu navodno stečenog bez osnove. S obzirom da je Vrhovni sud zauzeo stav kako sporazumi/aneksi o konverziji nisu ništetni u slučaju kad bi ništetne bile odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljev zahtjev za isplatom na temelju utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu treba odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, a podredno odbiti. Postojanje pravnog interesa za vođenje spora opća je procesna pretpostavka za podnošenje pravozaštitnog zahtjeva. Vrhovni je sud zaključio kako se tužbe ne mogu odbacivati zbog nedostatka pravnog interesa u slučaju da je sklopljen aneks o konverziji zato što tužitelji imaju pravni interes zahtijevati npr. naknadu onog iznosa koji im pripadaju na temelju onih konverzija koje nisu provedene u skladu s prisilnim propisom. Međutim, ako tužitelj to ne zahtijeva, nema pravni interes za vođenjem parnice. Sve i kada bi sud utvrdio da može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na spomenute odredbe Ugovora o kreditu – tužiteljev zahtjev na isplatu u svakom slučaju treba biti odbijen. Tuženik smatra da u svakom slučaju ne postoji pravna osnova temeljem koje bi tužitelju pripao određeni novčani iznos zbog navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu. Naime, iz tužbe je vidljivo da tužitelj u tužbi pokušava potraživati iznos koji bi predstavljao iznos onog što je tužitelj navodno preplatio po osnovi razlike svakomjesečnog iznosa anuiteta kredita. Međutim, tužitelj nema pravo potraživati takvu isplatu od tuženika jer takva preplata nije nastala. Tuženik je temeljem obveze navedene u ZPK sklopio Aneks kojim je regulirana konverzija, odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle s učinkom ex tunc, stranke sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Članak 19.c ZPK predviđa, između ostalog, pretvaranje iznosa uplaćenih radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa tužitelj je, a kako to i proizlazi iz odredbe članka 19.b ZPK, doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, s obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita i na koju je primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR. Stoga se svaka pojedina uplata koju je tužitelj izvršio na ime namirenja anuiteta početno utvrđenih Ugovorom o kreditu ima konvertirati u uplatu izvršenu prema novom otplatnom planu. S obzirom na navedeno, tužiteljev tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu treba biti odbijen jer njime tužitelj traži isplatu nepostojeće preplate po osnovi promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, a upravo taj je iznos sporazumno utvrđen da ne postoji između ugovornih strana u skladu s odredbama Aneksa, a s obzirom da je svaki eventualni iznos preplate uračunat za namirenje budućih anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.700,00 CHF. Sporno je između tužitelja i tuženika može li se tužitelj pozivati na utvrđenja iz presude VTS-a o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu ništetne, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu ništetne, jesu li odredbe o mogućnosti prijevremene otplate kredita ništetne te posljedično navodnoj ništetnosti spomenutih odredbi – je li tuženik stekao određene iznose bez osnove. Tuženik smatra da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, tj. da spomenute odredbe nisu ništetne i da tuženik od tužitelja nije stekao određene novčane iznose bez osnove. Kao što je već navedeno, tužitelj u tužbi zahtijeva isplatu određenih iznosa jer smatra da su ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj također traži od suda da utvrdi kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Tužitelj se pritom poziva na utvrđenja iz presude VTS-a o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S obzirom na navedeno, čak i ako naslovni sud na temelju utvrđenja iz presuda VTS-a zaključi da je tuženik u relevantnom razdoblju zaista i „povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita“ na način da je u ugovorima o kreditu koristio navodno „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe“ kojima je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, isti se zaključak ne može automatizmom primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu iz razloga što je sadržaj Ugovora o kreditu bitno drugačiji od sadržaja ugovora o kreditu koji su bili predmet postupaka okončanih presudama VTS-a. U vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, tj. 15. studenog 2005. godine, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, „ZZP/03“) koji, za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007., uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su se članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogli primijeniti, tuženik ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju tužitelj niti ne traži naknadu štete, već svoj tužbeni zahtjev temelji na stjecanju bez osnove. Osim toga, tužitelj nije dokazao ni da su ispunjene pretpostavke za naknadu štete sukladno ZOO-u, a naročito: povredu ugovornog odnosa (štetnu radnju), štetu nanesenu tužitelju, kauzalitet i protupravnost. Drugim riječima, iako je zakonodavac dao jasnu uputu u kojim vrstama parnica je dozvoljeno pozivati se na pravna utvrđenja (u ovom slučaju iz spomenutih presuda VTS-a) tužitelj istu nije poštovao, a posljedično se ne može niti pozivati na pravna utvrđenja iz spomenutih presuda VTS-a. Neovisno o tome što se tužitelj ne može pozivati na spomenute presude VTS-a, tuženik će u nastavku objasniti zašto u ovom predmetu sud uopće ne može ocjenjivati jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu poštene ili ne. Tužitelj u tužbi svoj zahtjev za isplatom temelji na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne budući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su protivne određenim odredbama ZOO-a. Sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir: - da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu izričito potvrdio da razumije sve odredbe Ugovora o kreditu, kao i prava, obveze i pravne posljedice koje iz njega proizlaze; - da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima protumačio tužitelju odredbu o valutnoj klauzuli i objasnila mu smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom; - da je zaposlenik banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli; - da je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF; - da su bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda L i Đ su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF; - da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača (ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl.); - da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka, a razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest što je pak za posljedicu imalo da velika većina depozita kućanstava štedi u devizama odnosno u kunama ali uz valutnu klauzulu; posve je jasno da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Iz toga proizlazi da odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu nepoštene te da stoga nisu ništetne. Nije životno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Naime, opće je poznato da odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Prema tome, podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te je prema tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Tuženik, podjednako kao i tužitelj, nije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao predvidjeti kretanje tečaja kune prema švicarskom franku. Povijesni podaci kretanja tečaja hrvatske kune prema švicarskom franku pokazuju da nije bilo značajnijih fluktuacija sve do 2009. godine iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao i tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajnije šokove. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno da očekivati da tuženik može predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika kao banke da isključivo tuženik snosi valutni rizik. Procjena da li odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Zaključno, proizlazi da je osporena odredba ZOO-a po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Drugim riječima, članak 22. ZOO-a ne nameće obvezu ugovaranja valutne klauzule niti propisuje da je ona rezervirana samo za određene subjekte ili određene vrste ugovora. Slijedom svega navedenog, tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne uzrokuju znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača te stoga iste nisu nepoštene, a prema tome niti ništetne, a što ima za posljedicu da tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu, kao i odgovarajući dio tužbenog zahtjeva na isplatu, treba odbiti.. Naime, u članku 21. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog, pravnu osnovu za naplatu utužene naknade predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o mogućnosti prijevremene otplate kredita se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o jednokratnoj naknadi te da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove je neosnovan iz razloga što odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora o kreditu te na temelju Aneksa Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. S obzirom da tužitelj nije dokazao da bi imao pravo na zakonske zatezne kamate kako je tražio, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži isplata zakonskih zateznih kamata u cijelosti odbije. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo potraživati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani (što u ovom slučaju nisu). Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbaci tužbu, a podredno da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Obavijesti od 5. lipnja 2019. (list 12 do 16 spisa), Pregled prometa za klijenta (list 17 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 18 do 20 spisa), Popis uplata do 30. rujna 2015. (list 21 do 25 spisa), Aneks ugovora o kreditu od 5. veljače 2016. (list 26 do 30 spisa), Otplatni plan (list 31 do 36 spisa), Ugovor o kreditu (list 37 do 46 spisa), Potvrda o kreditu (list 1210 spisa), specifikacija isplate kredita (list 1209 spisa), specifikacija uplata (list 1242 do 1249 spisa), Pregled prometa za klijenta (1246 do 1270 spisa), specifikacija uplata (1271 do 1276 spisa), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl.oec. iz Darfin d.o.o. iz Zagreba (list 1279 do 1297 spisa), proveden je dokaz zamolbenim saslušanjem tužitelja (list 1231 do 1232 spisa), izvršen je uvid u očitovanje vještaka od 16. svibnja 2025. i dopunu nalaza od 1. listopada 2025. (list 1409 do 1410, list 1415 do 1419 spisa), očitovanje vještaka od 19. siječnja 2026. (list 1438 do 1440 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. Između stranaka nije bila sporno:
- da su tužitelj i tuženik dana 15. studenoga 2005. sklopili Ugovor o kreditu,
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 123.700,00 CHF, uz valutnu klauzulu,
-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB na dan plaćanja,
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 5. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela,
-te su utvrdile da preplata tužitelja iznosi 2.478,65 €,
-da provedena konverzija i izračun iste nije sporan.
6. Među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužitelja, ništetnost valutne klauzule osnovnog ugovora o kreditu, te zastara utužene novčane tražbine te aktivna legitimacija tužitelja.
7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan, jer je tuženik primljene uplate prihvatio i knjižio ih na partiju kredita tužitelja, pa su iste dakle bile prihvaćene kao uplate u ime i račun tužitelja. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem, tako da je isti jedini ovlašteni tužitelj i aktivno legitimiran u predmetnom ugovornom odnosu.
8. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
9. Saslušani tužitelj pred Općinskim sudom u Sesvetama, iskazao je da je u tadašnjoj Hypo banci ishodio ovaj kredit za kupnju polovice kuće kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Od sklapanja tog kredita razgovarao je s službenikom banke. Inicijalno je htio kredit u valuti euro, no iz banke mu je rečeno da nema dovoljna primanja za takav kredit, ali da može dobiti kredit u CHF-u. Tada mu je rečeno da je to zapravo ista stvar, da je CHF sigurna valuta i da tečaj godinama stoji isto. Što se tiče prijevremene otplate kredita rečeno mu je da tada ne plaća kamate na dio glavnice koji bi otplatio, a ne sjeća se li mu je rečeno da će u tom slučaju plaćati nekakvu naknadu. Nema obrt, niti OPG. Sada je zaposlen u Ikei, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je u Diokiju kao operater na pripremni vode za kotlove. Navodi da mu je prilikom pregovaranja s bankom o sklapanju kredita službenik banke dao tekst ugovora i objasnio da ne može dobiti kredit u eurima. Ugovor nije pročitao u cijelosti prije potpisivanja, nego je pročitao dijelove koji se odnose na iznos kredita, kamatnu stopu i anuitete. Prilikom čitanja ugovora nije imao na raspolaganju čitav dan i nije ugovor dobio da prouči doma. Pojašnjava da je sa službenikom razgovarao o kreditu u eurima, a kredit u CHF mu je prezentiran na samom kraju razgovora. Što se tiče značenja valutne klauzule navodi da to znači da se tečaj veže na CHF, a on je isplatu kredita dobio u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da je bio svjestan da uzima kredit s promjenjivom kamatnom stopom, a ne fiksnom. Misli da tada nije ni bilo ovako dugoročnih kredita s fiksnom kamatnom stopom. Tu promjenjivu kamatnu stopu je shvatio tako da je smatrao da je u redu da banka malo podigne tu stopu ako dođe do pada tečaja CHF, no smatra da nije u redu da banka kamatnu stopu može dizati kako se njoj svidi. Kad ga je banka obavijestila o promjenama kamatne stope, on na to nije prigovarao jer tada to nije stigao. Naime, u to vrijeme je njegov poslodavac bio u teškom stanju, nije bilo isplate plaća i on je bio fokusiran samo na to da može otplaćivati kredit. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu, on je samo htio isplati taj kredit da ga se što prije riješi i nije prigovarao toj naknadi
10. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
11. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana u kojem je živio. Naime, u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
12. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
13. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
14. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
16. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
17. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod I. izreke, te je odbijen s djelom tužbenog zahtjeva kao pod IV. Izreke, budući tužitelj traži utvrđenje ništetnosti iznosa kredita i mjesečne rate, što nije osnovano, jer je ništetna samo odredba o valutnoj klauzuli, a ne i iznos kredita i početna mjesečna rata.
18. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
19. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
20. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
21. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
23. Cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
24. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
25. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
26. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit isto kad i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
27. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
28. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje iz Darfin d.o.o. u Zagrebu.
29. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, utvrđeno je da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, a umanjena za razliku preplaćene kamate, iznosi 7.632,03 €. Prema izračunu konverzije, utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. i ista iznosi 2.478,65 €. Razlika iznosa preostale glavnice po konverziji iznosi 4.760,77 €.
30. Tužitelj je nalazu i mišljenju prigovarao budući da vještak nije izračunao zakonsku zateznu kamatu na preplaćeni iznos s osnove valute, dok je tuženik također osporio izračun vještaka.
31. Iz očitovanja vještaka od 16. svibnja 2025. utvrđeno je da je vještak razliku između plaćane kamate izračunao kako mu je to naloženo zadatkom suda, te isti ostao kod svog nalaza i mišljenja.
32. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 1. listopada 2025. utvrđeno je da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije iznose 2.370,40 €, više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 8.155,86 €. Pretplata utvrđena konverzijom iznosi 2.478,65 €, a razlika preostale glavnice s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznosi 4.760,77 €. Više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 523,83 €.
33. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke i u skladu s zadatkom koji mu je sud odredio.
34. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to 8.047,61 € na ime više plaćenog iznosa s osnova promjene valutne klauzule. Navedeni iznos je dobiven umanjenjem pretplate s osnove konverzije u iznosu od 2.478,65 € od iznosa ukupno obračunatih zateznih kamata do dana konverzije s osnove promjene tečaja u iznosu od 2.370,40 €, te umanjenjem preostalog iznosa od 108,25 € od više plaćene razlike s osnove promjene tečaja u iznosu od 8.155,86 € sve primjenom članka 172. ZOO-a, te na ime razlike glavnice po konverziji iznos od 4.760,77 €, što ukupno iznosi 12.808,38 €. Kada se od navedenog iznosa odbiju više plaćene razlike s osnove promjene tečaja u iznosu od 523,83 €, dobije se iznos od 12.284,55 €.
35. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 519.746,51 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule, iznosila je 483.876,51HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 35.870,00 HRK odnosno 4.760,77 €. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužitelja i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužitelju je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali ne i uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužitelj potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubilo pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19.
36. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
37. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao podneskom od 1. travnja 2025., te podneskom od 14. studenoga 2025., ispravljenog na ročištu od 24. veljače 2026., u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, pri čemu je sukladno čl. 171 i 172 ZOO-a umanjio svoje potraživanje za pretplatu priznatu konverzijom, te za više plaćene razlike s osnove promjene tečaja.
38. Tuženik se podneskom od 23. travnja 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva od 1. travnja 2025., a zatim se usprotivio preinaci od 14. studenoga 2025. i ispravku tužbenog zahtjeva od 24. veljače 2026., odnosno povećanju tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju i preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbeni zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod VI. Izreke.
39. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod II., bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izreci pod II. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
40. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
41. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.
42. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).
43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.5 ZPP-a.
44. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištima održanim 9. srpnja 2024., 9. rujna 2025., 24. veljače 2026., 17. ožujka 2026., za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 6. kolovoza 2024., 1. travnja 2025., 14. studenoga 2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 € ili 100 bodova, sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 400,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 550,00 € te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,28 € ili sveukupno 2.629,28 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.
45. Tužitelju nije priznat trošak sastava ostalih podnesaka sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući se ne radi o podnescima koji su bili nužni. Tužitelju također nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu budući je tužitelj po Zakonu o sudskim pristojbama, članak 11. točka 20., oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku
46. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 29. stavak. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) u vezi s člankom 151. stavak 3. ZPP- a, tekuće od presuđenja do isplate.
47. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VI.
U Krapini 30. ožujka 2026.
Sutkinja
Jasmina Božić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvjetnica Kristina Baričević, Sesvete
2. Odvjetnik Toni Smrček, Zagreb
