Posl. broj: P-196/2024-63

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnik Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 5 Ugovora o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama koju su tužitelj BA i tuženik prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor zaključili 5. siječnja 2007. u dijelu u kojem je određena plaćanje naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika , te su nezakonite odluke tuženika o kamata i naknada , pa članak 5. Ugovora o kreditu br. 311815 od 5.1.2007. u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju CA na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova troškova isplate kredita iznos od 654,81 EUR (šestopedesetčetiri erua i osamdesetjedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče od dana 6. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. prema stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. prema stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine prema stopi od 12% godišnje, od 1.kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. O d b i j a j u se tužbeni zahtjevi koji glase:

"Utvrđuje se ništetnom odredbe sadržane u članku 4 Ugovora o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama koju je tužitelj BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva br. 4, Zagreb, OIB 87939104217 kao kreditor zaključili dana 5.1. 2007. godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika , te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa , pa članak 4 Ugovora o kreditu br. 311815 od 5.1.2007. godine u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama koju je tužitelj BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva br. 4, Zagreb, OIB 87939104217 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane

Utvrđuje se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama koju je tužitelj BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva br. 4, Zagreb, OIB 87939104217 kao kreditor zaključili dana 5.1. 2007. godine u dijelu u kojem je određeno plaćanje po prodajnom tečaju CHF tuženika , te su nezakonite naplate tuženika primjenom prodajnog tečaja CHF , pa odredbe Ugovora o kreditu br. 311815 od 5.1.2007. godine u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva br. 4, Zagreb, OIB 87939104217 isplatiti na ime tužitelju BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o promjenama kamatnih stopa jednostranim odlukama tuženika iznos od 7.629,85 Eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku na iznos od:

66,00 Eura od dana 16.4.2008.godine

66,48 Eura od dana 16.5.2008.godine

66,22 Eura od dana 10.6.2008.godine

65,18 Eura od dana 5.7.2008.godine

65,66 Eura od dana 2.8.2008.godine

66,91 Eura od dana 5.9.2008.godine

70,64 Eura od dana 6.11.2008.godine

68,93 Eura od dana 6.11.2008.godine

102,49 Eura od dana 6.1.2009.godine

102,68 Eura od dana 7.2.2009.godine

103,54 Eura od dana 5.3.2009.godine

101,40 Eura od dana 4.4.2009.godine

101,74 Eura od dana 6.5.2009.godine

100,45 Eura od dana 4.6.2009.godine

99,50 Eura od dana 4.7.2009.godine

99,61 Eura od dana 7.8.2009.godine

100,19 Eura od dana 5.9.2009.godine

99,63 Eura od dana 6.10.2009.godine

99,60 Eura od dana 7.11.2009.godine

100,58 Eura od dana 5.12.2009.godine

101,63 Eura od dana 8.1.2010.godine

103,39 Eura od dana 5.2.2010.godine

102,74 Eura od dana 5.3.2010.godine

105,04 Eura od dana 3.4.2010.godine

104,97 Eura od dana 6.5.2010.godine

107,73 Eura od dana 5.6.2010.godine

111,38 Eura od dana 10.7.2010.godine

109,05 Eura od dana 4.9.2010.godine

114,82 Eura od dana 7.10.2010.godine

113,27 Eura od dana 5.11.2010.godine

110,60 Eura od dana 11.11.2010.godine

117,05 Eura od dana 11.11.2010.godine

121,13 Eura od dana 6.1.2011.godine

118,60 Eura od dana 5.2.2011.godine

118,22 Eura od dana 5.3.2011.godine

116,47 Eura od dana 7.4.2011.godine

119,48 Eura od dana 10.5.2011.godine

127,06 Eura od dana 7.6.2011.godine

124,57 Eura od dana 8.7.2011.godine

140,72 Eura od dana 5.8.2011.godine

139,69 Eura od dana 9.9.2011.godine

128,11 Eura od dana 8.10.2011.godine

107,30 Eura od dana 10.11.2011.godine

106,25 Eura od dana 8.12.2011.godine

108,04 Eura od dana 10.1.2012.godine

109,93 Eura od dana 8.2.2012.godine

109,67 Eura od dana 7.4.2012.godine

109,30 Eura od dana 8.5.2012.godine

110,20 Eura od dana 7.6.2012.godine

110,98 Eura od dana 9.6.2012.godine

110,17 Eura od dana 7.7.2012.godine

110,49 Eura od dana 7.8.2012.godine

109,68 Eura od dana 7.9.2012.godine

108,56 Eura od dana 6.10.2012.godine

110,17 Eura od dana 8.11.2012.godine

109,76 Eura od dana 8.12.2012.godine

110,32 Eura od dana 8.1.2013.godine

108,48 Eura od dana 8.2.2013.godine

109,23 Eura od dana 8.3.2013.godine

110,36 Eura od dana 8.5.2013.godine

109,34 Eura od dana 8.6.2013.godine

107,43 Eura od dana 6.7.2013.godine

106,81 Eura od dana 3.8.2013.godine

106,99 Eura od dana 7.9.2013.godine

108,30 Eura od dana 28.9.2013.godine

168,35 Eura od dana 7.11.2013.godine

109,10 Eura od dana 7.12.2013.godine

110,26 Eura od dana 14.12.2013.godine

16,25 Eura od dana 8.1.2014.godine

16,44 Eura od dana 8.2.2014.godine

16,54 Eura od dana 7.3.2014.godine

16,45 Eura od dana 8.4.2014.godine

16,32 Eura od dana 7.5.2014.godine

16,34 Eura od dana 7.6.2014.godine

16,45 Eura od dana 5.7.2014.godine

16,53 Eura od dana 5.7.2014.godine

16,55 Eura od dana 2.8.2014.godine

16,63 Eura od dana 6.9.2014.godine

16,75 Eura od dana 7.10.2014.godine

16,77 Eura od dana 7.11.2014.godine

19,06 Eura od dana 6.12.2014.godine

19,15 Eura od dana 10.1.2015.godine

16,25 Eura od dana 7.2.2015.godine

16,25 Eura od dana 7.3.2015.godine

16,25 Eura od dana 4.4.2015.godine

16,25 Eura od dana 8.5.2015.godine

16,25 Eura od dana 4.6.2015.godine

16,25 Eura od dana 4.8.2015.godine

16,25 Eura od dana 8.9.2015.godine

16,25 Eura od dana 8.10.2015.godine

16,25 Eura od dana 7.11.2015.godine

16,25 Eura od dana 5.12.2015.godine

16,25 Eura od dana 8.1.2016.godine

16,25 Eura od dana 6.2.2016.godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva br. 4, Zagreb, OIB 87939104217isplatiti tužitelju BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 11.982,95 Eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku na iznos od :

9,71 Eura od dana 16.3.2007.godine

8,83 Eura od dana 16.3.2007.godine

0,20 Eura od dana 17.4.2007.godine

2,22 Eura od dana 15.12.2007.godine

1,58 Eura od dana 16.1.2008.godine

14,31 Eura od dana 16.2.2008.godine

12,88 Eura od dana 15.3.2008. godine

2,52 Eura od dana 16.4.2008.godine

5,49 Eura od dana 16.5.2008.godine

3,87 Eura od dana 10.6.2008.godine

0,38 Eura od dana 2.8.2008.godine

8,14 Eura od dana 5.9.2008.godine

31,22 Eura od dana 6.11.2008.godine

20,64 Eura od dana 6.11.2008.godine

48,95 Eura od dana 6.1.2009.godine

49,82 Eura od dana 7.2.2009.godine

53,63 Eura od dana 5.3.2009.godine

44,11 Eura od dana 4.4.2009.godine

45,60 Eura od dana 6.5.2009.godine

39,91 Eura od dana 4.6.2009.godine

35,69 Eura od dana 4.7.2009.godine

36,15 Eura od dana 7.8.2009.godine

38,72 Eura od dana 5.9.2009.godine

36,23 Eura od dana 6.10.2009.godine

36,11 Eura od dana 7.11.2009.godine

40,46 Eura od dana 5.12.2009.godine

45,13 Eura od dana 8.1.2010.godine

52,94 Eura od dana 5.2.2010.godine

50,07 Eura od dana 5.3.2010.godine

60,29 Eura od dana 3.4.2010.godine

59,98 Eura od dana 6.5.2010.godine

72,21 Eura od dana 5.6.2010.godine

88,47 Eura od dana 10.7.2010.godine

78,08 Eura od dana 4.9.2010.godine

103,70 Eura od dana 7.10.2010.godine

96,82 Eura od dana 5.11.2010.godine

84,98 Eura od dana 11.11.2010.godine

113,65 Eura od dana 11.11.2010.godine

131,74 Eura od dana 6.1.2011.godine

120,52 Eura od dana 5.2.2011.godine

118,83 Eura od dana 5.3.2011.godine

111,06 Eura od dana 7.4.2011.godine

124,43 Eura od dana 10.5.2011.godine

158,11 Eura od dana 7.6.2011.godine

147,04 Eura od dana 8.7.2011.godine

218,76 Eura od dana 5.8.2011.godine

214,21 Eura od dana 9.9.2011.godine

162,74 Eura od dana 8.10.2011.godine

159,97 Eura od dana 10.11.2011.godine

154,40 Eura od dana 8.12.2011.godine

163,86 Eura od dana 10.1.2012.godine

173,84 Eura od dana 8.2.2012.godine

172,47 Eura od dana 7.4.2012.godine

170,53 Eura od dana 8.5.2012.godine

175,26 Eura od dana 7.6.2012.godine

179,40 Eura od dana 9.6.2012.godine

175,13 Eura od dana 7.7.2012.godine

176,77 Eura od dana 7.8.2012.godine

172,55 Eura od dana 7.9.2012.godine

166,59 Eura od dana 6.10.2012.godine

175,11 Eura od dana 8.11.2012.godine

172,94 Eura od dana 8.12.2012.godine

175,88 Eura od dana 8.1.2013.godine

166,16 Eura od dana 8.2.2013.godine

170,12 Eura od dana 8.3.2013.godine

176,09 Eura od dana 8.5.2013.godine

170,74 Eura od dana 8.6.2013.godine

160,65 Eura od dana 6.7.2013.godine

157,39 Eura od dana 3.8.2013.godine

158,31 Eura od dana 7.9.2013.godine

165,23 Eura od dana 28.9.2013.godine

197,53 Eura od dana 7.11.2013.godine

169,44 Eura od dana 7.12.2013.godine

175,60 Eura od dana 14.12.2013.godine

162,27 Eura od dana 8.1.2014.godine

168,43 Eura od dana 8.2.2014.godine

172,08 Eura od dana 7.3.2014.godine

168,91Eura od dana 8.4.2014.godine

164,41 Eura od dana 7.5.2014.godine

165,34 Eura od dana 7.6.2014.godine

168,85 Eura od dana 5.7.2014.godine

171,44 Eura od dana 5.7.2014.godine

172,11 Eura od dana 2.8.2014.godine

174,90 Eura od dana 6.9.2014.godine

178,89 Eura od dana 7.10.2014.godine

179,61 Eura od dana 7.11.2014.godine

256,81 Eura od dana 6.12.2014.godine

259,77 Eura od dana 10.1.2015.godine

162,17 Eura od dana 7.2.2015.godine

162,17 Eura od dana 7.3.2015.godine

162,17 Eura od dana 4.4.2015.godine

162,17 Eura od dana 8.5.2015.godine

162,17 Eura od dana 4.6.2015.godine

162,17 Eura od dana 4.8.2015.godine

162,17 Eura od dana 8.9.2015.godine

162,17 Eura od dana 8.10.2015.godine

162,17 Eura od dana 7.11.2015.godine

162,17 Eura od dana 5.12.2015.godine

162,17 Eura od dana 8.1.2016.godine

162,17 Eura od dana 6.2.2016.godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva br. 4, Zagreb, OIB 87939104217isplatiti tužitelju BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju isplatiti iznos od 10.006,66 Eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče od dana 1.10.2015. godine do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. kolovoza 2022. protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio 5. siječnja 2007. Ugovor o kreditu br. 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama i to za ugovorenu namjenu kupnju kuće u [adresa], na rok od 30 godina i to u iznosu od 146.400,00 CHF. Dana 10. veljače 2016. tužitelj je s tuženikom zaključio Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dana 5. travnja 2016. tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, dok su dana 19. siječnja 2018. tužitelj i tuženik zaključili Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama. U odnosu na nepoštenost odredbe o kamatnoj stopi navodi da je za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je samovoljno mijenjao visinu kamatne stope, te je time i mjesečni anuitet koji je tužitelj plaćao bio znatno veći. Temeljem čl. 4.1 Ugovora o kreditu ugovorne strane su ugovorile redovnu kamatnu stopu od 4,19 %, rok otplate kredita iznosio je 30 godina , a mjesečni anuitet je ugovoren u kunskoj protuvrijednosti 715,07 CHF obračunat po prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća. Čl. 9.7. Ugovora o kreditu tužitelj je ostvario pravo na umanjenje redovne kamatne stope iz čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu za 0,40 poena, te je tužitelju početno ugovorena kamatna stopa iznosila 3,79 %, a iz razloga ispunjenja propisanih uvjeta iz čl. 9.7. ugovora o kreditu, te je mjesečni anuitet iznosio 681,33 CHF. Tijekom trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa se mijenjala na način da je ista u periodu od 5. 2. 2007. godine do 5. 4. 2008.godine iznosila 3,99 %, od 5. 4. 2008. godine do 5. 12. 2008. godine iznosila je 5,10 %, od 5. 12. 2008. godine do 5. 10. 2011.godine iznosila je 5,60%, od 5. 10. 2011.godine do 16. 12. 2013. godine ista je iznosila 5,30 %, a nakon toga je zakonski uređena visina kamatne stope od 3,23 %, te je 5. 3. 2016.godine tužitelj izvršio konverziju predmetnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR. Sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, preinačena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 i to st. 2 djelomično se odbija žalba između ostalih i ovdje tuženika u dijelu toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojom je utvrđeno da su Banke, a ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine , a koje povrede traju i nadalje , povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna. Presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 potvrđena je presudom Vrhovnog suda RH. Dakle, temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena je ništatnost Odluke tuženika kojom je jednostrano promijenio ugovorenu kamatnu stopu i koji je jednostrano odredio visinu kamatne stope protivno ugovornoj odredbi iz čl. 4.1.i 9.7. Ugovora o kreditu od 5.1.2007. godine. Presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Revt-249/2014 je utvrđen ništetan dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom. Čl. 81 st. 2 Zakona o zaštiti potrošača (2003.godine) odnosno čl. 96 st. 1 i 2 važećeg Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tima da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj , pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84 (2003. godina) odnosno čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po svom nahođenju, bez sudjelovanja tužitelja, a članak 4 temeljem kojeg je tuženik jednostrano mijenjao visinu kamatne stope nije jasan, lako uočljive i razumljiv tužitelju. Tako Vrhovni sud RH u svojoj odluci Revt-249/14 izrijekom navodi: “Prvostupanjski sud prihvatio je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica toga je ništetnost takvih ugovornih odredbi.“… “…Pri tome drugostupanjski sud ocjenjuje kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima s korisnicima kredita – potrošačima, a u kojima su bile ugovorena promjenljiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Stoga primjenom testa poštenosti tih odredbi ugovora, a kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 99 , taj sud je ocijenio da su ove ugovorne odredbe nepoštene, posljedica čega je njihova ništetnost“… “ Odredbom čl. 84 odnosno čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Sporno je međutim i dalje u ovom postupku jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima, a time ima li smisla ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Prema stanju spisa predmeta i baš brojnih ugovora o kreditu koji mu prileže, razvidno je da su 1.-7. tužene banke u spornom razdoblju sa potrošačima sklapale ugovore o kreditu kao standardne ugovore o potrošačkom kreditu, sastavni dio koji su bili opći uvjeti poslovanja banke, a kojima ugovorima je uz ostalo bila sadržana i odredba o ugovornoj kamati i kamatnoj stopi koja je bila određena kao promjenjiva, a čije promjene se vrše skladno odluci banke. Terminologija koja je korištena u ovim odlukama banaka , uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva je ona razumljiva isključivo onim osobama koji imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanje. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivali pitanje promjenljive kamatne stope , uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka ) im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne smatra načelnim i objektivnim kriterijima koje bi trebale omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke , uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamatna stopa mora biti određena odnosno odrediva. Ugovor o kreditu je dvostran pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju bile takve da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako , te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi , osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, a niti je mogao biti razumljiv“. “… Tužene banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici su trebali imati drukčiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu sklapanim u spornom razdoblju. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove , čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada ne na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača toliko je superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato su i u utuženom razdoblju banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stope i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim, nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostalo potpuno nerazumljiva. Dakle, polazeći od nesporne činjenice: da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od banke o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njihov sadržaj a kojim odredbama je , suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zloupotrebe prava.“… Uz to Vrhovni sud RH izrijekom je obrazložio zbog čega je odluka ništetna, a tome ne utječe činjenica tržišnih okolnosti, već nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika prilikom donošenja odluke o promjeni kamatne stope i onemogućavanja sudjelovanja tužitelja kao stranke i upoznavanja istog sa sadržajem takve odluke. U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ističe se slijedeće: Sukladno Ugovoru mjesečni anuitet od početka ugovorne obveze do 5.4.2008.godine iznosio je 681,33 CHF, od 5.5.2008.godine do 5.12.2008.godine iznosio je 791,32 CHF, od 5.1.2009 .godine do 5.10.2011.godine iznosio je 834,71 CHF, a od 5.11.2011. godine do 1.1.2014.godine iznosio je 810,43 CHF, a od 15.1.2014.godine do 15.2.2016.godine, kada je zaključen ugovor o konverziji mjesečni anuitet iznosio je 663,36 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe slijedeće. Presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od dana 14.6.2018.godine odbijena je žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004.godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženi su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev- 221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenom razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81. čl. 82 i čl., 90 .. Zakona o zaštiti potrošača pa se odbijaju kao neosnovane. Na str. 19 obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 navodi se : “ Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim. Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženoj u odluci od 13.12.2016.godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 3.10.2017.godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ) su propustile dati im sve potrebne informacije , a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “ priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama “ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“. “Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373 ZPP-as, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice , a glede postupanja prvo – osmotuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmo tužene banke , a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima , odnosno osmotužene bake i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“ “No kako drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku , drugostupanjski sud , a primjenom odredbe čl. 8 ZPP utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka.“ U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 , a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima, bila je njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula , odlučili zbog informacije koje su ( jedino ) dobili u primamljivim oglasima banaka ( na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredit sa uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF, na upit potrošača jabih se vezano za CHF narator odgovara naravno ) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak. Prvostupanjski sud je, u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan , što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997.godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. Kako prema tumačenju odredbi čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije ( u presudi br. C-26/13 ) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016.godine i prema odluci Vrhovnog suda RH od 3.10.2017.godine propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti , te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU , na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.“ Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “ valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima , pa tako nije znao niti da je , jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak , iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji , jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“ Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale , potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena , jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. “Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da potrošači , polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope zakredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su , suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kaovalutu utočišta, sve to dugoročno , dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“ Navedena utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993.godine. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga , posebno kod jednostranih standardiziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe , one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3 Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da o nekoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. U odnosu na utvrđenje nepoštenosti odredbe o troškovima, a koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita ističe se slijedeće. Ugovorom o kreditu i to čl. 5 ugovoreno je kako se tužitelj obvezuje tuženiku platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika u to administrativnu naknadu 0,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita. Sukladno navedenoj odredbi, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista navedena u tipskom ugovora o kreditu kojeg je sastavio tuženik, bez sudjelovanja tužitelja i bez mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj navedene odredbe, tužitelj je platio tuženiku na dan isplate kredita 5.2.2008.godine iznos od 4.998,64 Kn. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sporna ugovorna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03. Naime, tuženik je navedenom ugovornom odredbom u biti sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade – troškova koje je korisnik kredita dužan platiti kreditoru prilikom isplate kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. O spornoj ugovornoj odredbi nije se posebno pregovaralo, te je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade troška kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13.prosinca 2016. odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga tužitelj s osnova ništetne odnosno nepoštene odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita potražuje od tuženika iznos od 4.998,64 Kn s pripadajućom kamatom. Navedena utvrđenja vezana za ništetnost odredbi o promjenama kamatnih stopa jednostranim odlukama tuženika, odredbi o valutnoj klauzuli i odredbi o troškovima kredita u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993.godine. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga , posebno kod jednostranih standariziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe , one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3 Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe:

Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da o nekoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev- 2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine. Presudom u tom predmetu odbijena je revizija tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi: “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/2007, kako je izmijenjen ) ( u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) tužbu definiranu čl. 241 ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“. Vrhovni sud RH od str.6 presude daje obrazloženje kako slijedi: “ U ovom parničnom postupku utvrđeno je : - da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj… , kreditna partija broj … u iznosu od 26.714,95 CHF; - da se odredbom čl. 2 Ugovora tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima , a na temelju odluke banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; - da je odredbom čl. 6 Ugovora dan pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi anuitet, te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete; - da je stopa kamate od 13. lipnja 2007. godine do 01. listopada 2007. godine iznosila 5,20 %, zatim u daljnjem razdoblju do 01. veljače 2008. godine 6,10 %, potom do 01. srpnja 2009. godine 6,55 %, a nadalje do 23. srpnja 2014. godine 7,55 %, kada je ugovor ispunjen prijevremenom otplatom;

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta, te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 12.854,40 Kn; -da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorene odredbe: - da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 12. veljače 2015. godine; - da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena dana 04. travnja 2012. godine, a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine zbog čega zastara nije nastupila). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godine neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328 ZOO). Revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora DOŠLO DO PREKIDA ZASTARE u smislu čl. 241 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 501 c st. 1 ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ( čl. 502 c ZPP-a. ) Zbog svega izloženog po shvaćanju revizijskog suda , sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241 ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zbog toga je glede pravnog pitanja postavljenog pod slovom B trebalo na temelju odredbe čl. 393 ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu. “ Kako je ovdje riječ o tuženiku NOVA HRVATSKA BANKA d.d., u odnosu na istog nije nastupila zastara niti s osnove nepoštene odredbe o kamatnoj stopi, a niti u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj u ovoj tužbi se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 3142/2018: “Prema navedenom citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502 a st. 1 ZPP-a . S obzirom na citirani sadržaj toč. 4 pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i suviše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.“ Sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u predmetnom postupku nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih personalnih dokaza ( saslušanje tužitelja i saslušanje svjedoka). Prilikom vršenja izračuna konverzije tuženik je pogrešno izvršio izračun konverzije i to na način kako slijedi. Iznos preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015,.godine po tuženiku iznosio je 122.938,20 CHF preračunat u Kune po tečaju 30.9.2015.godine i isti je iznosio 858.203,54 Kn, te isti taj iznos preračunat u kune po tečaju na dan isplate kredita iznosio je 559.675,29 Kn. Iznos preostale glavnice u EUR valuti na dan konverzije 30.9.2015.godine iznosio je 80.270,84 Kn preračunato u kune po tečaju na dan 30.9.2015.godine i dobio se iznos od 612.633,31 Kn. Razlika u glavnici prema kreditu u CHF valuti u kreditu u EUR valuti na dan 30.9.2015.godine iznosi 245.570,23 Kn. Razlika između iznosa nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan 30.9.2015.godine i prema tečaju na dan isplate kredita iznosu 298.528,25 Kn. Tuženik je prilikom izračuna konverzije obračunao manji iznos preostale glavnice koja se dobije kao razlika iznosa od 298.528,25 i iznosa od 245.570,23 Kn, te s osnova pogrešnog izračunate glavnice tužitelj potražuje iznos od 52.958,02 Kn s pripadajućom kamatom. Tuženik jee u ugovoru o kreditu obračunavao sve uplate primjenom prodajnog tečaja CHF tuženika, te je navedena odredba u postupku kolektivne tužbe utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, a jedini tečaj koji se može primijeniti je srednji tečaj HNB na dan isplate. Sukladno navedenom, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u tužbi.

2. Budući da tuženik u danom roku nije podnio odgovor na tužbu, presudom zbog ogluhe posl. broj: P-841/2022-4 od 22. studenoga 2022. tužbeni su zahtjevi u cijelosti usvojeni.

3. Protiv presude zbog ogluhe tuženik je podnio žalbu u kojoj, među ostalim, navodi da je pobijanom presudom prvostupanjski sud potpuno je zanemario odredbu članka 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje: ZPK) i učinak koji je provedba konverzije sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak broj 1.) i Sporazuma o korištenju preplate (dalje: Sporazum o korištenju preplate) (dalje skupno i kao: Sporazum o konverziji) imala na pravni odnos tužitelja i tuženika. Citira odredbu čl. 19.b ZPK-a, kojom je propisano načelo konverzije te odredbu čl. 19.c ZPK-a kojom je propisan način konverzije kredita te zaključuje da je osnovno načelo provedbe konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF jest suglasnom voljom ugovornih strana izmijeniti odredbe osnovnog CHF Ugovora o kreditu s učinkom od danas sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položaj potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da se na tužitelja umjesto početno ugovorne kamatne stope kredita s valutnom klauzulom u CHF ima primijeniti kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na taj način, neovisno o nazivu Sporazuma o konverziji kao Dodatka 1. Ugovora o kreditu, navedeni Sporazum o konverziji ima značenje novog pravnog posla kojim su tužitelj i tuženik uredili svoj pravni odnos nastao temeljem Ugovora o kreditu, i to na način da se: 1.) pravni položaj tužitelja izjednači s pravnim položajem potrošača korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR (ugovorom o kreditu koji nije bio predmetnom ispitivanja i odlučivanja u Parnici Potrošač), kao svojevrsnom pravnom fikcijom predviđenom odredbama članka 19.c ZPK-a; i to 2.) s učinkom od dana sklapanja osnovnog CHF Ugovora o kredit, odnosno retroaktivnim djelovanjem na ugovorni odnos tužitelja i tuženika; uz 3.) pravo tužitelja na povrat tako nastale preplate po osnovi mjesečnih anuiteta plaćenih od strane tužitelja po osnovi odredaba osnovnog CHF Ugovora o kreditu. Unatoč tome što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije izvršiti prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15, Sporazum o konverziji sklopljen između tužitelja i tuženika u vidu Dodatka 1. Ugovora o kreditu potpisan je od strane tužitelja njegovom samostalnom i stvarnom voljom, te se kao takva ima i mora tumačiti svojevrsnim rješavanjem ugovornog odnosa tužitelja i tuženika. Dodatno tome, mogućnost potrošača samostalno odlučiti hoće li ili ne pristati na konverziju svojeg CHF kredita, već dovoljno ukazuje na volju potrošača (ovdje tužitelja) da sklapanjem Dodatka 1. Ugovora o kreditu i provedbom konverzije konačno riješi pravnu neizvjesnost nastalu u osnovnom ugovornom odnosu s bankom (ovdje tuženikom). Opisano teleološko tumačenje odredaba Glave IV.a ZPK-a bio je dužan primijeniti prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude. Međutim, takvo tumačenje je u potpunosti izostalo u pobijanoj presude te se isto svelo na gramatičko tumačenje zakonskih odredaba. Da je smisao postupka konverzije kredita vezanih za valutnu klauzulu u CHF bilo konačno rješenje nastalih pravnih neizvjesnosti između banaka i potrošača u obliku svojevrsnog novog pravnog posla (sporazuma o konverziji) između potrošača i njegove banke s učinkom od početka osnovnog ugovornog odnosa proizlazi i iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. - Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog) na osnovu kojeg su donesene izmjene i dopune ZPK-a i dodana Glava IV.a ZPK-a o postupku konverzije. Tako se, između ostalog, u Konačnom prijedlogu navodi kako je svrha donošenja izmjena i dopuna ZPK-a: „S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF…“ (stranica 4. Konačnog prijedloga) …"Za primjenu povratno djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga)… „…postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova…Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga). Stoga, svrha konverzije kredita u CHF bila je trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti ugovorni odnos banke i potrošača nastao na temelju Ugovora o kreditu, i to sklapanjem novog pravnog posla u obliku dodatka ugovora o kreditu s retroaktivnim učinkom. Upravo iz navedenih razloga, prvostupanjski sud je u Pobijanoj presude bio dužan odbiti zahtjev tužitelja zahtjev za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4.3.2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos 1/19 (dalje: „Rješenje u oglednom sporu“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem u oglednom sporu se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH u obrazloženju Rješenja u oglednom sporu više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi ZPK, koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Štoviše, iako je Vrhovni sud bio vezan pitanjem postavljenim u oglednom postupku, u Rješenju Gos 1/2019 Vrhovni sud navodi: „Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta, u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva.“ (stranica 7.). Nastavno na citirano, Vrhovni sud ističe: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ (stranica 5. i 6.) Tumačenjem navedenog stajališta Vrhovnog suda proizlazi da zahtjevi za isplatu mogu biti usvojeni jedino u situacijama kada bi potrošači imali zakonske osnove utvrđivati pojedine sporazume o konverziji ništetne iz specifičnih razloga (npr. nedostatak poslovne sposobnosti). Sve prethodno navedeno potvrdila je i sudska praksa različitih drugostupanjskih sudova koji su, uz slične ili gotovo iste argumente koje u ovoj žalbi navodi tuženik, odbijali tužbene zahtjeve tužitelja čiji su krediti bili predmetnom CHF konverzije. Tuženik nadalje citira odredbu članka 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003,, dalje: ZZP) te navodi da, imajući na u pravne posljedice nastale stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a time i prisilne odredbe o konverziji kreditnih obveza denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sklapanjem dodataka ugovora o kreditu s pojedinim potrošačima i zamjenom odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, ne postoji mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz Parnice Potrošač u odnosu na ugovorne odredbe u kojima su kreditne obveze konvertirane prema pravilima ZPK. Okolnost koju sud mora utvrditi u svakom posebnom sporu radi zaštite interesa pojedinog potrošača jest da li je sporna odredba izuzeta iz kontrole (ne)poštenosti, a izuzeta je ukoliko sud utvrdi da se radi o ugovornoj odredbi koja zapravo predstavlja u ugovor unesenu zakonsku odredbu prisilne naravi. Odredbama ZPK-a propisana je dužnost banaka da na zahtjev potrošača ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF konvertiraju u ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR po točno definiranim pravilima. U odnosu na navedenu konverziju propisana je dužnost banaka i dobrovoljnost potrošača. Navedenom intervencijom zakonodavca u postojeće pravne poslove (ugovore o kreditu) koji su predmetom ovog spora zakonodavac je spornu odredbu, po volji potrošača i bez ikakvog utjecaja tuženika, pretvorio u ugovor sačinjen od zakonskih odredaba prisilne naravi. Ukoliko se uzmu u obzir navodi tuženika o svrsi konverzije CHF kredita i sklapanja Dodataka 1. Ugovora o kreditu između njega i tužitelja, kao novog pravnog posla s retroaktivnim učinkom na ugovorni položaj tužitelja, može se zaključiti kako odredbe ugovornog odnosa tužitelja i tuženika na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane ex tunc (od samog početka ugovornog odnosa tužitelja i tuženika) te su kao takve zamijenjene odredbama predviđenim prisilnim propisima iz Glave IV.a ZPK-a. Stoga, sukladno citiranoj iznimci iz članka 81. stavka 5. ZZP-a, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i promjenjivoj kamatnoj stopi identičnoj kao u EUR kreditima, kao odredbe predviđene prisilnim propisima ZPK-a i s retroaktivnim učinkom na ugovorni odnos tužitelja i tuženika, nisu i ne mogu biti predmetom ocjene nepoštenosti u parnicama pokrenutim od strane pojedinog potrošača, pa tako niti predmetnom ocjene u konkretnoj parnici. Osim toga, takve odredbe nisu niti bile predmetom ocjene nepoštenosti u Parnici Potrošač. Slijedom navedenih okolnosti, prvostupanjski sud u Pobijanoj presudi, ne samo da je pogrešno tumačio svrhu postupka konverzije i njen učinak na ugovorni odnos tužitelja i tuženika, nego nije ni inicijalno ovlašten ocjenjivati nepoštenost ugovornog odnosa tužitelja i tuženika kao rezultata konverzije CHF kredita i sadržaja predviđenog prisilnim odredbama ZPK-a. Stoga je prvostupanjski sud bio dužan odbiti tuženi zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik nadalje tvrdi da je pobijana presuda protivna stajalištima Suda EU izraženim u predmetima Dunai (C-118/17) i C-452/18 (Ibercaja Banco).

4. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-20/2023-6. od 15. veljače 2024. uvažena je žalba tuženika te je presuda zbog ogluhe ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak.

5. Rješenjem posl. broj: P-124/2024-20 od 13. ožujka 2024. utvrđeno je da na nastupio prekid postupka budući da je Trgovački sud u Zagrebu 10. listopada 2023. rješenjem Tt-23/36488-1 brisao subjekt Nova hrvatska banka dioničko društvo.

6. Rješenjem posl. broj: P-124/2024-22 od 27. ožujka 2024. nastavljen je postupak u odnosu na novog tuženika Hrvatska poštanska banka d.d.

7. Na pripremnom ročištu 6. prosinca 2024. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenih zahtjeva, a tuženik kod svih navoda iznesenih u žalbi protiv presude zbog ogluhe te je istaknuo i prigovor prijeboja zbog preplaćene glavnice temeljem konverzije kredita u iznosu od 799,80 eura.

8. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik je specificirao prigovor radi prebijanja i to u iznosu od 1.470,25 eura, po osnovi tzv. negativnih razlika.

9. Nakon očitovanja vještaka za financije, tužitelj je podneskom od 28. siječnja 2026. konačno specificirao tužbene zahtjeve kao u izreci presude, a tuženik je podneskom od 6. veljače 2026. specificirao prigovor radi prebijanja na iznos od 22,22 eura.

10. Tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o naknadama (čl. 5. ugovora o kreditu) posljedičnoj isplati su osnovani, a ostali tužbeni zahtjevi su neosnovani.

11. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen 5. siječnja 2007. između Volksbanka d.d. kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i NA kao založnog dužnika, aneks br. 1. ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sklopljen 10. veljače 2016. između Sberbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, otplatni plan ko kreditu br. 311815 od 10. veljače 2016., promet po kreditu broj 311815, obavijesti o promjenama auniteta, otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit od 20. travnja 2016., aneks br. 2. ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen 5. travnja 2016. između Sberbank d.d. kao kreditora o tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, aneks br. 3. ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljen 5. travnja 2016. između Sberbank d.d. kao kreditora o tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika s otplatnom tablicom i planom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima, povijesni izvadak iz Sudskog registra za Nova hrvatska banka d.d. (ranije pod tvrtkama: Sberbank d.d., odnosno Volksbank d.d.; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz društva Centar za vještačenja d.o.o. te je saslušana tužitelj.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Nije sporno:

- da je tužitelj 5. siječnja 2007. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 311815 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 146.400,00 CHF prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom definiranom kao kupnja kuće u [adresa] (čl. 2.) i rokom otplate od 30 godina (čl. 3.);

- da je člankom 4. ugovorena redovne kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovori iznosi 4,19 %, te je promjenjiva, vezana za tromjesečni LIBOR uvećan za troškove pribavljanja i kamatnu maržu kreditora;

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 715,07 CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća;

- daje člankom 5. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito: administrativnu naknadu od 0,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita i naknadu za izvršenu konverziju od 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarne troškove koje kreditom ima zbog promjene uvjeta kreditiranja;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 10. veljače 2016. godine sklopile aneks br. 1. ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

14. Sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o jednokratnoj naknadi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

15. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2007. odlučio kupiti kuću te je našao odgovarajuću u Zagrebu i za to sklopio predugovor. Bio je klijent Zagrebačke banke te je kod njih tražio kredit od sto tisuća eura ali su mu tamo rekli da takav kredit ne može dobiti. Onda sam otišao u tadašnju Volksbank d.d. te je tražio kredit od njih. Isto je tražio kredit u eurima, a oni su mu ponudili kredit u CHF pri čemu su rekli da bi za takav kredit zadovoljavao uvjete, odnosno bio bi kreditno sposoban po njihovim kriterijima. Predočili su mu i stimulacije kako za kredit u eurima tako i u CHF te je iz toga ispadalo da je kredit u francima za mene povoljniji. Ponudili su mu i ako račun za stala primanja prebacim kod njih mogu dobiti povoljniju kamatu od 0,4 %. U tom trenutku to mu je sve izgledalo prihvatljivo te sam se odlučio za kredit u CHF. Sam ugovor sastavili su u banci, rekli su da se radi o tipskom ugovoru, da je on takav kakav je, pri čemu se on samo mogao odlučiti o trajanju kredita od 20 ili 30 godina. Izabrao je kredit od 30 godina jer je ionako namjeravao u toj kući živjeti trajno. Kroz tekst ugovora su prošli u banci; vidio je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s time da mu nisu posebno objašnjavali po kojim kriterijima i koliko bi se ona mogla mijenjati, a što se tiče samog CHF, rekli su da se radi o stabilnoj valuti čiji se tečaj u bitnom nije mijenja dugi niz godina. Na nekakve druge rizike ga nisu posebno upozoravali pa se je odlučio na takav ugovor te su mu rekli da ga trebam ovjeriti kod javnog bilježnika. Kod javnog bilježnika mu nitko nije ništa posebno upozoravao i on je potpisao što je trebalo. Kredit jeu cijelosti utrošio za kupnju kuće u kojoj živi i u toj kući se nikada nije obavljala nekakva poduzetnička djelatnost ili nešto slično. Bio je zaposlenik u jednom trgovačkom društvu u kojem je primao plaću i sam se nije bavio poduzetničkom djelatnosti, a situacija je i dalje takva. Kredit je uredno otplaćivao ali su s vremenom rate počele sve više i više rasti te su postale gotovo duple u odnosu na početno razdoblje tako da mu je otplata bila jako teška. Inače prilikom sklapanja ugovora vidio je i da je ugovorena i ulazna naknada te je pitao što to znači, a rekli su mu da je to isto sastavni dio ugovora koji se ne može mijenjati te se odnosi na troškove obrade kredita ali to posebno nisu obrazlagali. Uglavnom, kad su te rate sve više i više rasle, pokušao je u banci dogovoriti nekakvu promjenu ali su mu rekli da to praktično nije moguće, da mu je kredit odobren na maksimalnih 30 godina te da ne mogu produžavati otplatu. Kad se pojavila mogućnost konverzije, banka mu je to ponudila i on je na to pristao isključivo iz egzistencijalnih razloga te je uz ugovor o konverziji priložio i svoj prigovor u kojem je naveo da to pristaje samo iz egzistencijalnih razloga, a da zadržava pravo tražiti naknadu zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Izračunom konverzije utvrđena mu je pretplata od oko 6.000,00 kuna te mu je to uračunata u iduće otplatne rate, a ta je konverzija napravljena po pravilima na koje on nije mogao utjecati. Na posebno pitanje svoje punomoćnika, odgovara da je anuitete otplaćivao on jer je banka tržila da se to napravi administrativnom zabranom na njegovoj plaći te je tako i napravio. Kuću nije nikada iznajmljivao bilo kome. Ne sjeća se sad je li ulaznu naknadu morao posebno platiti ili je bila uračunata u prvu otplatnu radu. Bez plaćanja te naknade nije mogao dobiti kredit. Ugovoren je prodajni tečaj po tečaju banke te on niti na tu odredbu ugovora nije mogao utjecati.

16. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost.

17. Što se tiče ugovorne odredbe o administrativnoj naknadi od 0,75 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 3., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenog standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Prema odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu sastavio tuženik te da tužitelj na sadržaj spornih ugovornih odredbi očito nije mogla nikako utjecati niti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora; da obrada zahtjeva nepobitno spada u osnovu redovitu djelatnost banke; da sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a cijenu kredita (iz koje banka logično namiruje troškove poslovanja u vezi kredita) predstavlja ugovorena kamata; da ugovoru o kreditu ni na koji način nije obrazloženo na što bi se navedeni jednokratni troškovi uopće odnosili (niti je to tuženik konkretno učinio u ovom postupku), proizlazi da je jedina svrha te odredbe da banci priskrbi dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate); sud utvrđuje da je spornom ugovornom odredbom nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa je u stoga i ugovorna odredba u čl. 5. st. 2. doista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništava.

20. Budući da se ne radi o glavnim odredbama ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a, odnosno o predmetu ugovor i cijeni (kamati) već o nuzgrednim odredbama, u konkretnom slučaju nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti tih odredbi sukladno članku 84. ZZP-a.

21. Sukladno navedenom, usvojen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Posljedica nišetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi.

24. Budući da je navedena ugovorne odredba utvrđena nepoštenom, tuženik je temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a dužna platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

25. U odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije osnovan ni prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi utvrđena tek ovom presudom, zastara nije ni počela teći.

26. Kako je tuženik tužiteljici obračunao i naplatio jednokratnu naknadu (jer bez toga tužitelju sigurno ne bi bio isplaćen kredit) u protuvrijednosti iznosa od 654,81 eura, i ovaj je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen.

27. Preostali tužbeni zahtjevu su neosnovani i to zbog provedene konverzije kredita, a zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku.

28. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

29. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

30. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

31. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

32. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

33. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

34. U ovom slučaju nije sporno da je tužitelj konverziju prihvatio (pri čemu nije odlučan njegov navod je uz ugovor o konverziji priložio i svoj prigovor u kojem je naveo da to pristaje samo iz egzistencijalnih razloga, a da zadržava pravo tražiti naknadu zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora) te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

35. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

36. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj:

U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

37. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

38. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

39. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

40. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

41. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

42. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

43. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

44. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

45. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

46. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

47. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

48. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom

izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata

na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

49. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

50. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev

za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

51. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

52. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

53. Imajući u vidu ovakvu situaciju, a kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je rješenjem vještaku odredio zadatak prema varijantama koje bi odgovarale drugom (pod A) te trećem (pod B) pravnom shvaćaju kako su citirana u 48. odlomku obrazloženja, budući da za prvo pravno shvaćanje vještačenje nije ni potrebno.

54. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz društva Centar za vještačenja d.o.o., ugovor o kreditu je sklopljen 5. siječnja 2007., te je isplaćen 5. veljače 2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,19 % godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 5. ožujka 2007., u iznosu od 715,07 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.213,02 kn, a sljedećih anuiteta svakog petog dana u mjesecu, odnosno ukoliko je navedeni dan neradni, prvog sljedećeg radnog dana. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećim na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u otplatnu tablicu po kreditu razvidno je kako je došlo do izmjene u roku dospijeća anuiteta. Dospijeće anuiteta, koje je do 5. rujna 2013. bilo utvrđeno na svaki peti dan u mjesecu, odnosno ukoliko je navedeni dan neradni, prvog sljedećeg radnog dana, izmijenjeno je počevši od sljedećeg dospjelog anuiteta. Novi rok dospijeća anuiteta utvrđen je na svaki 15. dan u mjesecu, počevši od 15. listopada 2013. Dana 10. veljače 2016. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu 80.270,84 EUR što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30. rujna 2015. iznosi 612.633,31 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Sukladno Aneksu broj 1 Ugovoru o kreditu utvrđena je preplata tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 794,30 EUR. Na temelju dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni ugovor o kreditu, otplatna tablica po kreditu te prometnu karticu po kreditu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi: 4,19 % iz ugovora nije primijenjena; 3,79% godišnje do 5. travnja 2008.; 5,10% godišnje do 5. prosinca 2008.; 5,60% godišnje do 5. listopada 2011.; 5,30% godišnje do 16. prosinca 2013. te 3,23% godišnje do dana provođenja konverzije. Prema odredbama čl. 11.b Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 143/13), od 1. siječnja 2014.je za kredite vezane uz valutu CHF u primjeni, a slijedom aprecijacije valute CHF više od 20% te slijedom izračuna HNB da je prosječna kamatna stopa za kredite u CHF iznosila 4,62%, utvrđena nepromjenjiva kamatna stopa od 3,23%. Svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta. S obzirom na to da se anuitet sastoji od glavnice i kamate te se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuiteta. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. S obzirom na navedeno te da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope vještak uzima razliku u visini anuiteta koji je tužitelj stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Stoga je vještak u nastavku sačinio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita, s anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje. Također u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili na dan isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Zakonom o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 9/15), stupio na snagu 26. siječnja 2015., je propisano da za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. U pogledu izračuna razlike za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, usporedbom stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita se daje u Tabeli 1., a uvažavajući promjene nastale zbog broja dana na koji su se obračunavale kamate u svakom anuitetu, primjenjujući metodologiju koju je i sam tuženik primijenio prilikom izračuna kamata u anuitetu i stvarne otplate kredita. Izračun razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita se daje u Tabeli 1, zatim u nastavku se u Tabeli 2 (temeljem izračuna prikazanog u Tabeli 1) daje izračun iznosa preplata po predmetnom kreditu zbog rasta kamatne stope i tečaja te usporedni pregled manje plaćenog zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita te izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije EUR u HRK (1 EUR = 7,534500 HRK). U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 126.769,50 kn od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 30.092,87 kn te zbog promjene tečaja iznos od 96.676,63 kn. Temeljem prethodno prikazanih ukupnih razlika u plaćanju u nastavku se daje pregled pojedinačno preplaćenog zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu u odnosu na kamatnu stopu koja se navodi u Ugovoru o kreditu te u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen te izračuni u EUR primjenom tečaja konverzije. U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je više plaćeno 18.295,57 EUR od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 5.441,04 EUR te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 12.854,53 EUR. U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope i tečaja koji je bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je manje plaćen iznos od 1.470,35 EUR od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 1.447,04 EUR te zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je manje plaćen iznos od 23,31 EUR. Odnosno, primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 16.825,22 EUR od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 3.994,00 EUR te zbog promjene tečaja iznos od 12.831,22 EUR. Temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, odnosno neposredno prije isplate kredita u iznosu od 0,75% od iznosa kredita. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 146.400,00 CHF, te sukladno navedenom iznos ulazne naknade od 0,75% iznosi 1.098,00 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,493300 kn) daje iznos od 4.933,64 kn što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR daje iznos od 654,81 EUR, pod pretpostavkom da je ista i naplaćena u navedenom iznosu. U nastavku vještak temeljem izračuna prikazanih u Tabeli 1, daje izračun zateznih kamata po svakom ukupno preplaćenom mjesečnom iznosu zbog promjene kamatne stope u Tabeli 4 (Prilog 1.) te u Tabeli 5 (Prilog 2.) izračun zateznih kamata na svaki mjesečno preplaćeni iznos zbog promjene tečaja na štetu tužitelja po mjesecima i ukupno, te izračun zateznih kamata na ukupno potraživanje u Tabeli 6 (Prilog 3.) tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa do dana provođenja konverzije kredita. U Tabeli 3 daje se pregled stopa zateznih kamata koje su korištene za izračune. Prilikom izračuna korištene su odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate, odredbi ZOO i Zakona o kamatama. Temeljem navedenog pri izračunu su korištene odredbe o visini stope zatezne kamate za period od 15. 3. 2007. godine do 31. 12. 2007. sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) po stopi od 15% godišnje. Za period od 1. 1. 2008. nadalje zakonska zatezna kamata se određuje temeljem ZOO i Zakona o kamatama odnosno (ZOO NN 35/05) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena te (ZOO NN 78/15) na temelju prosječne kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje uvećano za 3%. Primjenom prethodno prikazanih kretanja stopa zateznih kamata u nastavku se daje rekapitulacija izračuna svakog pojedinačno više plaćenog iznosa od dana plaćanja do dana provođenja konverzije kredita, dok se detaljan izračun po kamatnim razdobljima daje u prilogu. Zatezne kamate, na preplaćene mjesečne iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita iznose 4.375,96 EUR. U tabeli 6. prikazan je izračun zateznih kamata po mjesecima za ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita - do dana provođenja konverzije kredita. Zatezne kamate, na ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita iznose 7.513,62 EUR. U pogledu izračuna konverzije, vještak navodi da je 10. veljače 2016. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. u iznosu 80.270,84 EUR što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 612.633,31 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Sukladno Aneksu broj 1 Ugovoru o kreditu utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 794,30 EUR. Vještak prvotno ističe da ne raspolaže informacijama je li tuženik u vrijeme kada je odobren kredit tužitelju imao u ponudi kredit u EUR, a koji bi se točno primijenio na tužitelja te bi li došlo do sklapanja ugovora o kreditu u EUR, a ne u CHF. Također, vještak nema saznanja da li bi tuženik tužitelju odobrio i pod kojim točno uvjetima kredit bilo u kunama ili EUR na dan odobrenja kredita u CHF, a s obzirom na razlike u inicijalnim iznosima anuiteta primjenom mogućih uvjeta za kredite u EUR i odobrenih uvjeta za kredit u CHF, što sve predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je tuženik u skladu s čl.19. c izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršenih po kreditu u CHF, a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR, te je za izvršene uplate u kn od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate. Tuženik je preračunom izvršio umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kn na dan provedbe konverzije te sveo iznose glavnice sukladno otplatnom planu za EUR po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za simulirani EUR kredit. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Aneksom 1. Ugovoru o kreditu više uplaćeno od strane tužitelja na dan sklapanja Aneksa 1. u iznosu od 794,30 EUR. Tuženik je izračunom konverzije izvršio umanjenje dijela obračunatog iznosa glavnice te je konverzijom ista utvrđena u iznosu 79.523,14 EUR što je primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan provođenja konverzije kredita dana 05.03.2016. godine iznosilo 604.601,87 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj i kamatna stopa u odnosu na početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužitelja prema prilagođenom početnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi iznosila 538.042,97 kn. U Tabeli 7. daje izračun, usporedbu, iznosa glavnice po prilagođenom početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razlika iznosa. U tabeli 7. prikazan je izračun priznate glavnice u konverziji i glavnice po prilagođenom početnom otplatnom planu. Slijedom navedenog razlika u glavnici na dan konverzije primjenom prilagođenog inicijalnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 8.833,88 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

55. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj: 1.) ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 18.295,57 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 5.441,04 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 12.854,53 EUR; 2.) ukupan iznos manje plaćenog, posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.470,35 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ima promjene kamatne stope iznos od 1.447,04 EUR te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 23,31 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 16.825,22 EUR i to: 1.) ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 3.994,00 EUR; 2.) ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 12.831,22 EUR; 3.) ukupan iznos ugovorene naknade za obradu kredita prilikom prvog korištenja kredita iznosi ukupno 654,81 EUR, pod pretpostavkom da je ista obračunata i naplaćena. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 7.513,62 EUR. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 538.042,97 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 604.601,87 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 8.833,88 EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit 56. Tužitelj je podneskom od 9. prosinca 2025. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka. Navodi vještak polazi od pogrešnog utvrđenja kako su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 4,19 %, a kako to po vještaku proizlazi iz ugovora. Pri tome vještak u svom nalazu i mišljenju kako navedena kamatna stopa od 4,19 % iz ugovora nije opće bila primjenjiva u ugovornom odnosu parničnih stranaka, a što je točno i na što je tužitelj ukazao i u tužbi. Naime, čl. 9.7. Ugovora o kreditu ugovorne strane su ugovorile kako korisnik ostvaruje pravo na umanjenje redovne kamatne stope iz toč. 4.1. ovog Ugovora za 0,40 postotnih poena ako odmah po zaključenju ovog ugovora i to ukoliko korisnik kredita već prilikom podnošenja zahtjeva za kredit priloži izjavu / potvrdu poslodavca o isplati plaće korisnika kredita putem njegovog tekućeg računa kod kreditora. Sukladno tome, stanke su ugovorile kamatnu stopu od 3,79 % ona je početna kamatna stopa. Da je tome tako ukazuje se i navodom samog vještaka koji na str. 2 svog nalaza i mišljenja navodi kako kamatna stopa od 4,19 % opće nije primijenjena tijekom trajanja ugovora o kreditu, a upravo iz razloga jer su stranke ugovorile kamatnu stopu od 3,79 %, te je temeljem navedene kamatne stope trebao se vršiti obračun odnosno utvrđenje pretplate s osnova nepoštene odredbe o kamatnoj stopi. Na ovaj način računajući kao početnu kamatnu stopu pogrešnu i to 4,19 % umjesto ispravno 3,79 % vještak je pogrešno izvršio obračun pretplate na štetu tužitelja, te se predlaže Naslovniku pozvati vještaka na ispravak nalaza i mišljenja na način da kao početnu kamatnu stopu utvrdi odnosno uzme kamatnu stopu iz ugovora uzevši u obzir i odredbu čl. 4.1 Ugovora, kao i odredbu čl. 9.7. Ugovora, a očito je iz samog nalaza i mišljenja da kamatna stopa navedena u čl. 4.1. nikada nije uzeta u obzir u predmetnom ugovornom odnosu. Kako se obračun pretplate s osnova kamatne stope temelji na kamatnoj stopi iz ugovora i visina pretplate ovisi o kamatnoj stopi iz ugovora, te kako je vještak pogrešno naznačio visinu ugovorene kamatne stope, samim time sam izračun vještaka je pogrešan. Da su navodi tužitelja osnovani ukazuje se i činjenicom kako je prvi otplatni plan, a i svi kasniji otplatni tuženika obračunati su sa kamatnom stopom od 3,79 %, a navedeno potvrđuje i dokumentacija koja prileži spisu i to Plan otplate i Prometna kartica. Naime, nesporno i po vještaku kako kamatna stopa od 4,19 % nikada nije bila predmetom ovog ugovora, te je stvarno primijenjena kamatna stopa od 3,79 %, te je ista jedini kredibilni polazni parametar. Vještak je u svom nalazu i mišljenju uzeo za period od 1.1.2014.godine kamatnu stopu od 4,19 %, iako u tom periodu je bila zakonska kamatna stopa od 3,23 %, Navedenu visinu kamatne stope odredio je zakonodavac i na visinu iste stranke nisu imali utjecaja, te u tom periodu kod izračuna u tabela 1 prilagođeni inicijalni otplatni plan – fiksna kamatna stopa uzeti u izračun kamatnu stopu od 3,23 % umjesto kamatne stope koju je naveo i to u iznosu od 4,19 % ( što je također pogrešno navedeno, a iz prethodno navedenih razloga jer je ugovorena niža kamatna stopa od 4,19 %). Samim time vještak nije utvrdio pretplatu u navedenom periodu, a koja bi postojala da je koristio ispravnu kamatnu stopu i to zakonsku od 3,23 %, a uz to sve da nema pretplate, svakako samo utvrđen manjak znatno je manji, sve kad bi tuženik i imao pravo na isto, a što nema. Da su polazišta vještaka pogrešna odnosno da je isti trebao primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23 % umjesto ugovorene kamatne stope ukazuje se i samim postupanjem vještaka u ovom predmetu, gdje isti u periodu kada je zakonodavac fiksirao tečaj CHF na iznos od 6,39 Kn / CHF isti primjenjuje, dok u identičnoj situaciji u odnosu na kamatnu stopu tako ne postupa, a što za posljedicu ima pogrešno utvrđenje odnosno izračun na štetu tužitelja. Isto u odnosu utvrđenje preplaćene glavnice vještak je utvrdio glavnicu u CHF primjenjujući početni prodajni tečaj kreditora i početnu kamatnu stopu, ali i u tom dijelu je uzeta prilikom izračunavanja pogrešna kamatna stopa i to 4,19 %, umjesto ispravno 3,79 %.

57. Tuženik je podneskom 16. prosinca 2025. očitovao da ne prigovora samom matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja iz pravnih razloga te specificira prigovor radi prebijanja na iznos od 1.470,35 eura.

58. Vještak se na prigovore tužitelja očitovao pismeno, navodeći da na temelju dokumentacije koja mu je stavljena na raspolaganje nema uvid u izjavu/potvrdu poslodavca o isplati plaće korisnika kredita putem njegovog tekućeg računa kod Kreditora, na osnovu koje bi tužitelj ostvario pravo na smanjenje pa je shodno navedenom kao početno ugovorenu kamatnu stopu primijenio kamatnu stopu određenu čl. 4 u iznosu od 4,19% godišnje. Nadalje, u odnosu na navod tužitelja kako je vještak propustio primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23% primjenjivu od 1. 1. 2014., vještak napominje kako je zadatak vještaka bio „utvrditi koliko je tužitelj tuženiku platio po osnovi predmetnog ugovora o kreditu, a kolika bi njegova obveza bila pod pretpostavkom da se za cijelo vrijeme, do konverzije primjenjuje tečaj CHF za kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, te kamatna stopa koja je vrijedila na dan isplate kredita…“ Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. Uzevši u obzir nove okolnosti, a pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se isto trebalo primijeniti, vještak u nastavku daje nove izračune te prilagođava inicijalni otplatni plan na način da se kao početno ugovorena kamatna stopa uzima kamatna stopa određena čl. 9.7 Ugovora o kreditu od isplate kredita do dana 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % godišnje. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Usporedbom stvarnog otplatnog plana te prilagođenog početnog otplatnog plana, odnosno anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan isplate kredita do 1. 1. 2014., a nakon toga uz primjenu kamatne stope u visini 3,23% godišnje i u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita se daje u Tabeli 1a. Izračun razlika po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita se daje u Tabeli 1a, zatim u nastavku se u Tabeli 2a (temeljem izračuna prikazanog u Tabeli 1a) daje izračun iznosa preplata po predmetnom kreditu zbog rasta kamatne stope i tečaja te usporedni pregled manje plaćenog zbog nižeg tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 147.605,03 kn od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 57.486,91 kn te zbog promjene tečaja iznos od 90.118,12 kn. Temeljem prethodno prikazanih ukupnih razlika u plaćanju u nastavku se daje pregled pojedinačno preplaćenog zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu u odnosu na kamatnu stopu koja se navodi u Ugovoru o kreditu te u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen te izračuni u EUR primjenom tečaja konverzije, u tabeli 2a. U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno je više plaćeno 19.612,80 EUR od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 7.629,85 EUR te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 11.982,95 EUR. U razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita zbog kamatne stope koja je bila niža u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, ukupno je manje plaćen iznos od 22,22 EUR. Odnosno, primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita te promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 19.590,58 EUR od kojeg iznosa se na preplatu zbog promjene kamatne stope odnosi 7.629,85 EUR te zbog promjene tečaja iznos od 11.960,73 EUR. Nadalje, u nastavku je temeljem izračuna prikazanih u Tabeli 2a, dan izračun zateznih kamata po svakom ukupno preplaćenom mjesečnom iznosu zbog rasta kamatne stope i tečaja po mjesecima i ukupno. U tabeli 3. nalaza i mišljenja (stranica 9) prethodno je dan pregled stopa zateznih kamata koje su korištene za izračune. U nastavku je (tabela 4a.) dana rekapitulacija izračuna svakog pojedinačno više plaćenog iznosa od dana plaćanja do dana provođenja konverzije kredita, dok se detaljan izračun po kamatnim razdobljima daje u prilogu Očitovanja. Zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita iznose 4.189,02 EUR (tabela 5a.). Zatezne kamate, na preplaćene mjesečne iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita iznose 4.137,09 EUR. U tabeli 6a. prikazan je izračun zateznih kamata po mjesecima za ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita - do dana provođenja konverzije kredita. Zatezne kamate, na ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita iznose 8.325,85 EUR. Nadalje, temeljem prethodno utvrđenih podataka, vještak u nastavku daje novi izračun koji se odnosi na točku 3. Nalaza i mišljenja. Tuženik je izračunom konverzije izvršio umanjenje dijela obračunatog iznosa glavnice te je konverzijom ista utvrđena u iznosu 79.523,14 EUR što je primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan provođenja konverzije kredita dana 5. 3. 2016. iznosilo 604.601,87 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj i kamatna stopa u odnosu na početni tečaj i početno ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužitelja prema prilagođenom početnom otplatnom planu (koji je prilagođen na način da se kao početno ugovorena kamatna stopa koristila kamatna stopa sukladno čl. 9.7 Ugovora do dana 31. 12. 2013. godine, a od 1. 1. 2014. zakonska kamatna stopa od 3,23%) na dan izračuna konverzije bi iznosila 529.206,72 kn. U Tabeli 7a. dan je izračun, usporedba, iznosa glavnice po prilagođenom početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razlika iznosa. Slijedom navedenog razlika u glavnici na dan 5. 3. 2016. primjenom prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 10.006,66 EUR.

59. S obzirom na navedene izračune, vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak, uzevši u obzir nove okolnosti smanjenja početno ugovorene kamatne stope od 4,19% za 0,40 postotnih poena, odnosno na 3,79%, te uz primjenu zakonske kamatne stope 3,23% od 1. 1. 2014. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 19.612,80 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 7.629,85 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 11.982,95 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 22,22 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 19.590,58 EUR i to: ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 7.629,85 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 11.960,73 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 8.325,85 EUR. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, bi na dan konverzije iznosila 529.206,72 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 604.601,87 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 10.006,66 EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Aneksom 1. Ugovoru o kreditu više uplaćeno od strane tužitelja na dan sklapanja Aneksa 1. u iznosu od 794,30 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

60. Tužitelj se na dopunu nalaza i mišljenja očitovao podneskom od 28. siječnja 2026. na način da nema prigovora ni primjedbi te je sukladno njemu precizirao tužbene zahtjeve kao u izreci.

61. Tuženik se podneskom od 6. veljače 2026. očitovao da opet ne prigovora samom matematičkom izračunu ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja te specificira prigovor radi prebijanja na iznos od 22,22 eura.

62. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim ali, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.

63. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

64. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

65. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

66. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

67. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

68. Tužitelj u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

69. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos 1/2019-36. navodi se i da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11. od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, okviru kolektivne sudske zaštite, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.".

70. S obzirom na navedeno, tužitelj niti u ovoj parnici u biti ne bi imao pravni interes za prejudicijelni deklaratorni zahtjev, u vezi kojeg valja reći da ništetnost pobijanih odredbi proizlazi iz pravomoćnih presuda trgovačkih sudova iz postupka za kolektivnu zaštitu potrošača ali ga, s obzirom na obrazloženu neosnovanost kondemnatornih zahtjeva nije moguće usvojiti jer bi to bilo suprotno osnovnim svrhama deklaratorne pravne zaštite – otklanjanju neizvjesnosti i nesigurnosti prava, utvrđivanju sadržaja prava i pravnih odnosa te sprečavanju budućih povreda prava. Kako je na ovaj način došlo do koincidencije razloga za odbacivanje tužbe u odnosu na prejudicijelni deklaratorni tužbeni zahtjev i razloga za odbijanje tog tužbenog zahtjeva, valjalo je i taj tužbeni zahtjev odbiti budući da se radi o odluci kojom se pruža viši stupanj pravne zaštite.

71. Zbog svega navedenoga, nije odlučan ni tužiteljev iskaz te su tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti.

72. Budući da su tužbeni zahtjevi odbijeni, su nije ni mogao odlučiti o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

73. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP).

74. Naime, iako je tužitelj uspio u bitno manjem dijelu od tuženika, sud je imao u vidu da tuženik nije uspio sa zahtjevima koji ovise o pravnim učincima provedene konverzije, a o kojim učincima i sada postoji izuzetna pravna nesigurnost uslijed različite prakse svih sudova pa stoga podnošenje tužbe sa takvim tužbenim zahtjevima u konkretnim okolnostima nije bilo očito nerazumno, a odlučivanje o troškovima razmjerno uspjehu u parnici bi poništilo i učinke dijela tužbenog zahtjeva s kojima je tužitelj uspio, pa je stoga odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zlataru 30. ožujka 2026.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćniku tuženika Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba