R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-385/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Mariji Tworek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžiji, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tužene OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 16. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja CZ, osobno, punomoćnika Darka Samardžije, odvjetnika i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika nakon javne objave presude, 30. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 93173 sklopljenoga 3. studenoga 2005. između tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, a kojom je odredbom ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1 % od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 da tužitelju CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 190,97 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. studenoga 2005. do 31. prosinca 2008. po stopi od 12 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2024. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d, OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 tužitelju CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja do isplate u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 93173/05 od 3. studenog 2005., a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 29.860,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje, a uz ugovoreni rok otplate od 180 mjeseci. U točki 5. 2. Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Temeljem ove ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i naplatio iznos od 298,60 CHF dana 11. studenog 2005. Tužitelj s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o odredbama članaka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 93173/05, već je tužitelj prihvatio ponudu od strane tuženika, a koji Ugovor je bio unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane prednika tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o postotku naplate naknade za obradu kredita. Zakon o zaštiti potrošača u članku 81. (NN 96/2003) regulira nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto propisuje i odredba članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže da sud nakon provedene rasprave i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare tražbine. Smatra da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 i 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Zatim, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Nadalje, ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 3. studenog 2005. kada je i sklopljen predmetni Ugovor). Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni te da su uvjeti ugovora o kreditu pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, smatra da je u ugovorima o kreditu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 93173/05 od 3. studenog 2005., sklopljen između tada HVB Splitska banka d.d., a sada OTP banka d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dopis od 25. travnja 2024. punomoćnika tužitelja, u dopis tužene od 6. svibnja 2024., u odgovor na tužbu, u podnesak tužitelja od 5. ožujka 2025., u podnesak tužene 4. veljače 2026. i u iskaz saslušanog tužitelja.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je stavljan prigovor zastare utuženog potraživanja.

6. Dakle, sporna je valjanost članka 5.2. iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 93173 sklopljenoga 3. studenoga 2005. te visina postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. Tužitelj iskazuje da je 3. studenog 2005. potpisao ugovor o kreditu broj: 93173/05, sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljenog između tužitelja i pravnim prednikom tužene tj. HVB Splitska banka d.d., a kredit koji je sklopljen za svrhu adaptacije nekretnine i za refinanciranje namjenskih stambenih kredita. Nadalje navodi, da je ugovor sklopljen u Podružnici tuženika u Novoj Gradiški. Tužitelj iskazuje da se ne sjeća da bi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bankarski službenik koji mu je dao potpisati ugovor o kreditu išta objasnio o uvjetima kredita. Tužitelj nadalje iskazuje, da se ne sjeća da bi mu bankarski službenik objasnio na što bi se odnosila točka 5. pod točka 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Tužitelj iskazuje da se ne sjeća da je prilikom isplate kredita iznos od 29.860,00 CHF bio umanjen za iznos naknade za obradu kredita. Tužitelj iskazuje da ga je na dan potpisivanja ugovora o kreditu u podružnici tuženika u Novoj Gradiški već čekao pripremljeni gotov obrazac ugovora o kreditu. On je saznao da mu je naplaćena naknada za obradu kredita iz iznosa kredita od strane svog punomoćnika. Iznos kredita je korišten u svrhu adaptacije nekretnine, u kojoj je tužitelj živio i živi sa svojom obitelji. Tužitelj je iskazao da nije pročitao ugovor o kreditu, jer je potpisao u brzini i bilo mu je bitno da dobije novce. Nadalje je iskazao da ga ni kasnije nije pročitao, odnosno da ga je pročitao površno, a sitna slova nije ni čitao. Ne sjeća se da je prilikom površnog čitanja ugovora primijetio odredbu o ulaznoj naknadi.

8. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan obzirom da je potvrdio bitne sastojke iz Ugovora o kreditu, a koje su predmet ovog postupka.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu te iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se radi o tipskom ugovoru.

10. Temeljem članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11. Temeljem članka 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavak 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u članku 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. s izmjenama (Narodne novine broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

15. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

16. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

17. Dakle, sud cijeni da je tužitelj sporni Ugovor mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

18. Sud cijeni da je tužitelj sukladno članku 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

19. S obzirom da je tužitelj temeljem članka 5.2 predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a.

20. I odredbom članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 5.2. Ugovora o kreditu.

22. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu pobliže opisanom u izreci, a tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, stoga je riješeno kao u izreci.

24. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a i članka 29. stavka 2. ZOO-a.

25. U postupku je sporna visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj je ostao kod argumentacije iz očitovanja na odgovor na tužbu u pogledu prigovora postavljene vrijednosti predmeta spora te je priložio rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 2567/2025-3 od 15. prosinca 2025. u kojem je naznačeno da je vrijednost predmeta spora kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika bez obzira temelji li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Sud je raspravnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 1.518,20 eura.

26. Prigovor zastare nije osnovan.

27. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

28. Sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tuženik je dužan naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu 1.125,00 eura koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastav tužbe prema Tbr. 9. točka 1. OT 200,00 eura, sastav podneska od 5. ožujka 2025. Tbr. 8. točka 1. OT 200,00 eura, zastupanje na ročištu 12. veljače 2026. prema Tbr. 9. točka 1. OT 200,00 eura, zastupanje na ročištu 16. ožujka 2026. prema Tbr. 9. točka 1. OT 200,00 eura ročište za objavu presude prema Tbr. 9. točka 3. OT 100,00 eura, PDV u iznosu od 225,00 eura.

29. Odluka iz rješenja o oslobađanju tužitelja od obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku temelji se na odredbi članka 11. stavka 1. točke 21. Zakona o sudskim pristojbama. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Nova Gradiška, 30. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.

DN-a:

1. odvjetnik Darko Samardžija iz Nove Gradiške

2. odvjetnik Belizar Tomaić iz Osijeka