REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6155/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nicole Kwiatkowski, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Petri Vatavuk, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 9. Ugovora o kreditu od 03.05.2006 . Broj Ugovora 9011243160, sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

'' U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate..''

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 100,69 EUR., s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. kolovoza 2011. pa do pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka 1.079,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 30. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 03.05.2006. godine tužitelj i tuženi su sklopili Ugovor o kreditu broj 9011243160, solemniziran dana 04.05.2006. kod javnog bilježnika Zoran Jelavić iz Zagreba, pod brojem OU-408/2006, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit od 12.525,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u članku 4. određena je kamatna stopa u visini od 5,17 % godišnje, promjenjivo, u skladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

2. Člankom 9. predmetnog Ugovora ugovorena je odredba kojom je propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

3. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovorne odredbe, i to odredbu kojom je ugovoreno naplaćivanje tkz. ''izlazne'' naknade, te smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu.

4. Pitanje zastare riješeno je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora,počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

5. Ništetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

6. Tužitelj je dana 29. kolovoza 2011. prijevremeno otplatio predmetni kredit. Tuženik je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dodatno naplatio iznos od 116,33 CHF (kunska protuvrijednost 758,66 kn prema tečaju CHF na dan plaćanja (6,521644)), dakle iznos od100,69 EUR / 758,66. Naime, tuženik je takvo što učinio temeljem odredbe članka 9. Ugovora o kreditu broj: 9012501251 , a koja glasi: '' U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate'' Tuženik je takvu Ugovornu odredbu koristio kao ugovornu kaznu u smislu Zakona o obveznim odnosima, iako ugovorna kazna nikad nije bila ugovorena, a tuženiku s prijevremenom otplatom kredita nije nastala nikakva šteta. Naime, sukladno članku1024. st.3. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu samo ako ju je davatelj kredita pretrpio. S obzirom da se u gore navedenom slučaju radi o kogentnoj zakonskoj normi možemo zaključiti da je članak 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem sebi daje za pravo zaračunati naknadu sukladno odluci banke, bez obzira na to je li nastupila šteta za davatelja kredita. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj: Gž-1837/14 od 05.11.2014. kojom je taj sud kao drugostupanjski potvrdio presudu Općinskog suda u Županji broj: P-428/13 od 28. ožujka 2014.g. Naime, u

7. spomenutoj presudi navodi se sljedeće:'' Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede utvrđenja ništetnosti odredbe članka 9.stavka 2. Ugovora o kreditu, a polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud,prema ocjeni ovog suda kao drugostupanjskog, smatrajući da je sporna odredba Ugovora zaključenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a glede pravnih posljedica raskida Ugovora i vraćanja kredita prije roka, tj. da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene oplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete za davatelja kredita, a to znači da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba bila bi ništetna, iz čega proizlazi pravno opravdan zaključak o osnovanosti ovako činjenično i pravno koncipiranog tužbenog zahtjeva tužitelja glede utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe....“

8. Gore spomenuti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-112/18.Zbog svega gore navedenog, tuženik je koristeći se nepoštenom ugovornom odredbom od tužitelja neovlašteno stekao ekstra profit od 100,69 EUR.

9. Slijedom svega navedenoga tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

11. Prije svega, tuženik ističe prigovor zastare;

12. Osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. 4.2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.

13. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe.

14. Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

15. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu.

16. Podredno, svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan.

17. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

18. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu.

19. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citirane odredbe ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno.

20. Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita temelji se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača.

21. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu.

22. Prema tome, u vrijeme plaćanje sporne naknade, takva je naknada bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije.

23. Tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna.

24. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe.

25. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

26. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.

27. Prema presudi Suda EU C-415/11 Ž proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“

28. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način te odrediva u svakom trenutku.

29. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati sporne naknade nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste.

30. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

31. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 100,69 EUR.

32. U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH: „U sporu je tužiteljica istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.).

33. „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.).

34. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

35. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, saslušan je tužitelj.

36. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

37. U ovom postupku sporna je osnovnost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

38. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

39. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužitelja.

40. Tužitelj je iskazao da je sa bankom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje automobila koji je kupljen isključivo za osobne potrebe. Iz auto kuće u kojoj je kupovao automobil upućen je u banku, ali u banci se nije posebno pregovaralo oko uvjeta kredita. Dobio je već unaprijed sastavljen ugovor. Prije potpisivanja ugovor je pregledao, uočio je odredbu koja se odnosi na plaćanje naknade, tražio je objašnjenje da li se ta naknada može smanjiti li mijenjati ali nije dobio nikakvo obrazloženje od djelatnika banke. Kredit je otplatio prije vremena, i morao je platiti naknadu zbog prijevremene otplate ali ni tada nije dobio objašnjenje zašto mora platiti tu naknadu. Naknada mu je naplaćena u sklopu ukupnog obračuna prijevremene otplate kredita. To je naplaćeno kao posebna stavka, ali bilo je u okviru prijevremene otplate ugovora.

Nakon saslušanja tužitelja sud je nesporno utvrdio da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu. Ugovor je dobio već unaprijed sastavljen od strane banke i pročitao je ugovor te uočio odredbu koja se odnosi na plaćanje naknade te je tražio objašnjenje da li se ta naknada može smanjiti ili mijenjati, ali nikakva obrazloženja od banke nije dobio. Obzirom je kredit otplatio prije vremena morao je platiti naknadu za tu prijevremenu otplatu kredita, ali niti za tu naknadu nije dobio nikakvo objašnjenje zašto je obvezan platiti naknadu i što ulazi u trošak te naknade. Na taj način banka je iskoristila položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija u odnosu na tužitelja koji nema dovoljno znanja o financijskom poslovanju. Time je tužitelj doveden u potpuno neravnopravan položaj u odnosu na banku. Takvim postupanjem prilikom sklapanja ugovora o kreditu, banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a).

41. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila.

42. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim.

43. Odredba ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je ništetna.

44. Predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je naplatio tužitelju temeljem ništetne odredbe članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade banke“.

45. Predmetni ugovor je dan tužitelju na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika, te tužitelj nije dobio bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja ugovora, a niti prilikom prijevremene otplate kredita što ulazi u naknadu za prijevremenu otplatu kredita tj. ugovoreni obračun naknade je nerazumljiv. U vrijeme zaključenja ugovora je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN broj 96/03,46/07 i 79/07) koji je u odredbi članka 81.stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

46. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorenom odredbom je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. Stavka 1 ZZP/03 kao i smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača.

47. Opravdanosti zahtjeva tužitelja za povrat stečenog bez osnove od strane tuženika i utvrđenja sporne odredbe čl.8 stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu govori i relevantna sudska praksa i to presude Županijskog suda u Splitu Gž-2359/2017, Županijskog suda u Vukovaru Gž-1837/14,sentenca Županijskog suda u Slavonskom Brodu u predmetu Gž-1277/2017.

48. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po 49. ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno.

50. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024.

Zakona o obveznim odnosima.

51. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke.

52. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

53. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita.

54. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

55. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

56. Slijedom svega navedenoga sud smatra da tužitelju pripada iznos od 100,69 EUR koji je platio na ime tzv. izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.8.2011. do isplate.

57. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

58. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

59. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.327,23 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 14.1.2026., 11.2.2026. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 400,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 28.11.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, što sveukupno iznosi 800,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, pristojba na tužbu 26,55 EUR, i na presudu 53,09 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 1.079,64 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. ožujka 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Punomoćniku tuženika