Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5060/2025-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĆJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobiji, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3209077233 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 04.05.2007.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora;

2. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju, FĆJ, F, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 175,32 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju, FĆJ, F, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 299,03 EUR, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka 724,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana 30. ožujka 2026. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 04.05.2007.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3209077233, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.029,98 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

2. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što je rezultiralo time da je tuženik prilikom isplate kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada).

3. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

4. Tuženik je tužitelju dana 13.07.2007. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 175,32 EUR (tzv. ulazna naknada).

5. Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika.

6. Člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

7. Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 2. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

8. Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 2. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe.

9. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita.

10. Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita.

11. Tužitelj navedeno nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj iznos, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste.

12. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 2. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

13. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje motornog vozila, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nema pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Isto tako, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva.

15. Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem iznosu tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj iznos, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

16. 3. O tome da se u slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade prilikom isplate kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH:

17. Tako Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-266/2024 od 09.10.2024.g. navodi:

18. „16. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano koji su to troškovi tuženici nastali.“

19. „18.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.“ 20. „22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.)“

21. „23. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati…“

22. „23. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala o čemu se taj trošak sastoji, utvrdili da je tuženica, koja je takvu odredbu nametnula tužitelju kao potrošaču, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.“ 23. Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-673/2023 od 13.02.2024.g. navodi:

24. „26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kerditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.“ 25. „26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.“

26. Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-1035/2024 od 06.11.2024.g. navodi:

27. „28. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

28. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, tužitelj u posebnoj točci (točka 3. tužbenog zahtjeva), kao jedan glavnični iznos potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata sa tijekom od dana 13.07.2007.g. (dan plaćanja naknade) do dana 31.05.2025.

29. Zakonske zatezne kamate obračunate na iznos jednokratne naknade od dana 13.07.2007. do dana 31.05.2025. iznose 299,03 EUR te tužitelj obračun istih prilaže uz tužbu.

30. Tužitelj dakako na glavnični iznos od 175,32 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od dana 01.06.2025.g. (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen.

31. Slijedom svega navedenog tužitelj je podnio ovu tužbu i tužbeni zahtjev.

32. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj u tužbi postavlja:

(i)

deklaratorni tužbeni zahtjev kojim potražuje da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3209077233 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 04.05.2007.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora;

(ii)

kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 175,32 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.06.2025.g. do isplate s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva;

(iii)

kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 299,03 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznos jednokratne naknade iz tč. (ii) tužbenog zahtjeva sa daljnjim zakonskim zateznim kamatama.

33. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

34. Tuženik ističe prigovor zastare na sve iznose iz kondemnatornih tužbenih zahtjeva.

35. Dodatno se ukazuje da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.320,96 kn odnosno 175,32 EUR naplaćena 13. srpnja 2007. godine, a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon 18 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, isti je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku.

36. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. „

O naravi tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uglavničene zakonske zatezne kamate, tuženik se očituje u nastavku, no s obzirom na isti također ističe prigovor zastare, a sve s obzirom na trogodišnji zastarni rok propisan ZOO.

37. Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo.

38. Deklaratorni tužbeni zahtjev neuredan je jer se svodi na prepričavanje.

O zahtjevu s uglavničenom zakonskom zateznom kamatom (tč. III. Tužbenog zahtjeva), vrijednosti predmeta spora i zabranjenom anatocizmu 39. Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko postavljenoj.

40. Tužitelj je vrijednost predmeta spora postavio u iznosu od 1.674,35 EUR.

41. U vrijednost predmeta spora ne uračunavaju se ni sporedna potraživanja ni deklaratorni tužbeni zahtjev o čemu se tuženik očituje u nastavku.

42. Iznos od 299,03 EUR iz tč. III. tužbenog zahtjeva i nadalje predstavlja sporedno potraživanje, nedjeljiv je od glavne tražbine i s njom čini cjelinu s obzirom da glavna tražbina nije namirena.

43. Naime, ako postoji glavna tražbina koja se primjerice odnosi na naplaćenu naknadu za obradu, ista je neizmirena pa ne može istovremeno postojati poseban osamostaljeni, glavni zahtjev s osnove uglavničene zakonske zatezne kamate. Ovo stoga što je zakonska zatezna kamata po svojoj pravnoj naravi sporedno potraživanje koje se može osamostaliti tek po prestanku glavne tražbine.

44. Tuženik dodatno ukazuje na stav VSRH o tome da se kamate mogu osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina tek po prestanku glavne tražbine (VSRH Rev 1032/2003-2;VSRH Gzz 9/2004-2 od 28. siječnja 2004. godine).

45. Dakle, takav kondemnatorni tužbeni zahtjev od 299,03 EUR i dalje predstavlja neosamostaljeno, sporedno potraživanje (zzk) izraženo u apsolutnom iznosu. Samom činjenicom iskazivanja u apsolutnom iznosu, zakonske zatezne kamate nisu postale nova glavnica.

46. Stoga je tužitelj u vrijednost predmeta spora neosnovano ubrojio i sporedno potraživanje čime je neosnovano povećao vrijednost istog što posljedično ima utjecaj na primjenu višeg tarifnog razreda. U tom pogledu i Županijski sud u Zlataru, presuda i rješenje, posl.br. Gž 1837/07-2 od 17.12.2008.: „Tek nakon prestanka glavne tražbine, neisplaćene zatezne kamate se osamostaljuju i obračunavaju kao glavna tražbina, na koju se mogu zahtijevati zatezna kamate od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

47. Smisao navedene odredbe ZOO upravo je u tome, da na obračunate kamate ne mogu teći daljnje kamate, a kako je to tužitelj tražio tužbenim zahtjevom. Iako dakle ta odredba ne predstavlja zapreku da se kamate obračunaju i izraze u apsolutnom iznosu, one time nisu postale nova glavnica, niti u pogledu daljnjih kamata, a niti u pogledu parničnih troškova.

48. Međutim, neovisno o tome bile kamate izražene u apsolutnom iznosu ili na način kako ih je sud dosudio, one ne gube svoj akcesorni karakter, pa ne utječu niti na visinu parničnih troškova.“

49. U tom pogledu i VSRH u odluci Revt 202/2002-2: „U ovom trgovačkom sporu vrijednost predmeta spora glavnog zahtjeva iznosi 480.000,00 kn, s tim što zakonske zatezne kamate u iznosu od 117.600,00 kn ne čine glavni zahtjev, već one predstavljaju sporedni zahtjev, tj. zakonske zatezne kamate obračunate na iznos glavnog duga od 480.000,00 kn od dospijeća do 27. travnja 1997.“

50. U vrijednost predmeta spora ne ubrajaju se sporedna potraživanja, a niti vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva pa tužitelj nema osnovu za postavljanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.674,35 EUR već isti može iznositi samo koliko i glavna tražbina 175,32 EUR (tč. II. tužbenog zahtjeva). U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH:

„U sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.)“

„Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.).

"Predmet ovog spora je odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za sklapanje ugovora o prodaji stana koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja stjecanja stanarskog prava na tom stanu, a o tom pitanju nije pravomoćno odlučeno. Tužiteljica je u svojoj tužbi to prethodno pitanje postavila kao deklaratorni zahtjev uz zahtjev na činidbu. Takav deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu." (VSRH, br. Rev 688/00 od 07.01.2004.).

„Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (ovdje isplatu razlike plaće) treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.“ (VSRH, br. Revr 31/02 od 09.05.2002.)

„U konkretnom slučaju predmet spora nije odluka o prestanku radnog odnosa, već zahtjev za isplatu svote novca u iznosu od ukupno 2.462,80 kn koja čini vrijednost predmeta spora. Deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništavim rješenja o plaći) istaknut uz zahtjev na činidbu (za isplatu svote novca) služi u konkretnom slučaju samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i stoga ne utječe na vrijednost predmeta spora (VSRH, br. Revr 170/03 od 07.05.2003.)

51. Isto potvrđuje i Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-1313/2023 od 27. studenog 2023. godine: „16. Međutim, osnovana je žalba tuženika protiv odluke o parničnom trošku, jer je prvostupanjski sud prihvatio kao vrijednost predmeta spora onu koju je tužitelj nepravilno naznačio u tužbi, odnosno iznos od 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, a naznačenoj vrijednosti predmeta spora tuženik je prigovorio već u odgovoru na tužbu.

52. Naime, čl. 40. st. 2. ZPP-a propisano je da je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

53. Tužitelj je u točki I. tužbenog zahtjeva zatražio utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, a u točki II. tužbenog zahtjeva zatražio isplatu iznosa od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, odnosno iznosa proizašlog iz takve ništetne odredbe. Kao vrijednost predmeta spora tužitelj je u tužbi naznačio 12.943,18 kuna / 1.717,86 eur, od čega se iznos od 2.943,18 kuna odnosi na kondemnatorni dio zahtjeva, a iznos od 10.000,00 kuna na deklaratorni dio zahtjeva.

54. Prvostupanjski sud je pogrešno prihvatio tako naznačenu vrijednost predmeta spora, jer je deklaratorni zahtjev trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005.). Također, vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.).

55. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 390,63 eur / 2.943,18 kuna, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak.“

56. Isto potvrđuje i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi posl. br. Gž-914/2023 od 6. veljače 2024. godine: „24. Temeljem čl. 40. st. 1. do 3. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

57. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, te je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem prihvatio prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, te pravilno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 305,79 Eur / 2.303,95 kn, koliko iznosi kondemnatorni zahtjev.“

58. Tuženik dodatno ukazuje na novo donesenenu odluku Visokog trgovačkog suda RH, Pž-566/2025-2 od dana 21. srpnja 2025.g. koja je potvrdila navode tuženika da se u slučaju isticanja i deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje samo u skladu s vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva: “Međutim, s obzirom na to da se deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, kako to pravilno smatra prvostupanjski sud, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, nije bilo ni potrebe ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko i postupati po odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a. Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova.”

59. Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 175,32 EUR. U suprotnom troškovi se neosnovano višestruko povećavaju u odnosu na iznos iz glavnog tužbenog zahtjeva.

60. Zabranjeni anatocizam

61. Tužitelj nema pravo potraživati kamatu na zahtjev iz tč. III. tužbenog zahtjeva. Ovo stoga jer se zahtjev iz tč. III. odnosi na zakonsku zateznu kamatu iskazanu u apsolutnom iznosu koja i nadalje predstavlja sporedno potraživanje jer i dalje teče na iznos glavne tražbine iz tč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom da glavna tražbina nije izmirena. Sve dok glavna tražbina ne bude namirena zakonske zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su i čine cjelinu s glavnom tražbinom neovisno o tome kako su izražene. Time je došlo do zabranjenog anatocizma jer tužitelj u tč. III. zahtjeva na neosamostaljenu, sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata potražuje daljnju kamatu.

62. Upravo je i to naveo VSRH u odluci Rev-327/2013 od 06.03.2019.: „ Prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. Dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO).“

63. Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda NIJE RIJEČ O OSAMOSTALJIVANJU kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje).

64. Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena.“ 65. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada)

66. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

67. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska pod točkom V. Prije svega, tuženik pod točkom IV. ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

68. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je valjano ugovorena

69. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

70. -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

71. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

72. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.

73. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.1

74. Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće:

75. „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača;

76. Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke:„(…) 77. (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“

O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje:„(…)

78. (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu; 79. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije.

80. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) 81. Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u svibnju 2007. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u 1 Direktiva 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014., str. 34.).

82. 2 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 28.04.2008., str. 12) srpnju 2007. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. Ovo se ističe primjera radi, obzirom se u konkretnom slučaju radi o ugovoru za kupnju motornog vozila pa se navedeno ograničenje na isti niti ne bi moglo primijeniti. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2007. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU).

83. To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2007. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).

84. Ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva

85. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

86. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 3. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

87. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena.

88. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita.

89. Nadalje, naknada je naplaćena u postotku od 1,5% iznosa kredita, temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge (2007. god) i točke Odluke B3.1.10.1 Obrada kreditnog zahtjeva a) za kupnju motornih vozila u iznosu od 1,5%. Naknada je propisana na jasan, razumljiv, određen

90. 3 Zakon o bankama, Narodne novine br. 84/2002

91. 4 Zakon o kreditnim institucijama, Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020 odnosno odrediv način. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke.

92. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade.

93. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita.

94. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

95. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. K tome je tužitelju još i dodatno umanjen navedeni iznos.

96. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“

97. Ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka

98. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak.

99. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

100. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 V: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ 101. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“

102. 5 Presuda Suda Europske unije od **.**.2013., V, C-415/11, ECLI:EU:C:2013:164. 6„The concept of ‘significant imbalance’ to the detriment of the consumer must be assessed in the light of an analysis of the rules of national law applicable in the absence of any agreement between the parties, in order to determine whether, and if so to what extent, the contract places the consumer in a less favourable legal situation than that provided for by the national law in force.“

103. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma.

104. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

izričito zakonski dopuštena;

ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 3.

Ugovora o kreditu;

određena u postotnom iznosu kredita;

određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

ekvivalentna izvršenim uslugama banke;

105. tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

106. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku

– o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ 107. U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ 108. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

109. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:

Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);

Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;

Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;

Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. 110. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. 111. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

112. Zaključni prijedlog tuženika

113. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

114. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, ugovor o kreditu broj 3209077233, potvrda o naplati naknade, saslušana je tužiteljica.

115. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

116. U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja.

117. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva.

118. Tuženik je prigovarao postavljenoj visini vrijednosti predmeta spora. 119. Glede visine predmeta spora valja napomenuti da je tužitelj u ovom postupku podnio kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjev, stoga je naznačen VPS u iznosu od 1.654,33 EUR, sukladno odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku.

120. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.

121. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je ugovor o kreditu sa bankom sklopila u svrhu kupnje automobila koji joj je trebao za osobne potrebe. Automobil je kupila kod auto kuće Baotić i unutar auto kuće bila je poslovnica banke. Direktno je razgovarala sa djelatnicom banke, međutim ugovor je dobila već unaprijed pripremljen. Pročitala je ugovor, vjerojatno je uočila odredbu koja se odnosi na ulaznu naknadu ali nije postavljala posebna pitanja vezano za tu naknadu, danas se ne sjeća točno, ali moguće je da je djelatnica banke spomenula obvezu plaćanja ulazne naknade. Ali nije joj pojašnjeno na što se ta naknada odnosi. Po njenom sjećanju, naknada joj je naplaćena od iznosa kredita koji joj je odobren za kupnju automobila. Po njenom mišljenju nije mogla ni na koji način utjecati niti na sadržaj ugovora niti na odredbu o ulaznoj naknadi. Nije prigovarala obvezi plaćanja naknade. Nije tražila niti posebno objašnjenje djelatnice banke na što se ta naknada odnosi. (i)

Nakon saslušanja tužiteljice sud je nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljicom nije posebno pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi koja se odnosi na naknadu. Tužiteljica je dobila unaprijed sastavljen i pripremljen ugovor od strane banke kojeg je pročitala, ali nije dobila nikakvo pojašnjenje od djelatnika banke na što se naknada odnosi i zbog čega je mora plaćati, a tužiteljica je smatrala da ukoliko želi ostvariti kredit, da je obvezna ispuniti sve odredbe Ugovora, pa tako i platiti naknadu. Smatra da na sadržaj Ugovora nije mogla ni na koji način utjecati. Time je banka iskoristila položaj jače ugovorne stranke kao financijska institucija u odnosu na tužiteljicu koja nema dovoljno saznanja o financijskom poslovanju, time je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku. Takvim postupanjem prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja ugovora, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (čl. 4. ZOO-a). (ii)

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već

nastupila.

122. Radi navedenog sud smatra prigovor zastare neosnovanim. 123. Glede osnovanosti tužbenog zahtjeva valja napomenuti da u predmetu C-224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. 124. Iako je prethodni postupak vezan uz konkretni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje relevantna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem. Tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala.

125. Pri tome valja naglasiti da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

126. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive." Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. 127. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo.

128. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

129. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u konkretnom slučaju ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik tužiteljici uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Naravno, razlog je taj što (ekonomskog) opravdanja nema! Dakle, banke su morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. 130. Tužiteljica je podmirila administrativne troškove za posao obrade kredita, koji posao spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke. 131. U konačnici, sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica se tuženiku obvezala platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća. Dodatno, s obzirom na potpuno nepostojanje transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tužiteljici pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužiteljica izražava sumnju da joj je tuženik postupajući na opisani način dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. 132. Posebno, nakon saslušanja tužiteljice sud je zaključio da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je, naime, nesporno bla u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, a niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

133. Jasno je iz provedenog saslušanja, da tuženik tužiteljici uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu. Tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade.

134. Banka je bila dužna na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime je zapravo korisnik dovela u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

135. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosila tužiteljica, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, a s obzirom da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike koji su zaposleni u tu svrhu, nije jasno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bila dužna snositi tužiteljica pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena.

136. Tužiteljica je platila ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ali to ne znači da nije imao prigovora na istu.

137. Činjenica je da tužiteljica ne bi ni mogla ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi. Ona je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“ i potrošač nije mogao utjecati na istu. 138. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

139. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

140. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1,90 % iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužiteljica obvezala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“

141. Ponovno valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

142. Osnovano tužiteljica smatra da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužiteljica navodi da tuženik nije dokazao da bi tužiteljici dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi.“ 143. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužiteljici vratiti plaćeni iznos od 175,32 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od prvog dana obračuna kamata 1.6.2025. g. do isplate po čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

144. Glede uglavničenja zakonskih zateznih kamata na utuženo glavnično potraživanje i njihovom obračunu u apsolutnom iznosu kao glavne tražbine, valja napomenuti da je Vrhovni sud RH u međuvremenu je donio presudu Rev 327/2013 od 6.3.2019. iz kojeg je razvidno da u slučaju uglavničavanja zatezne kamate nije riječ o osamostaljivanju kamate, već drugačijem načinu njezinog izražavanja, gdje umjesto da ista teče “od…do..”, ona je sada kapitalizirana u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje.

145. Dakle, za zabranu anatocizma nije odlučno na koji je način kamata izražena, odnosno je li ona kapitalizirana u apsolutnom iznosu, već da je odlučno da se na tu kamatu ne zahtijeva daljnja procesna kamata. 146. Tako I sudska praksa: “Prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje). Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena.”

147. Slijedom navedenog sud je tužiteljici dosudio iznos uglavničene kamate u iznosu od 299,03 EUR.

148. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

149. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 1.654,33 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 100,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 12.1.2026., 11.2.2206. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 24.11.2025., 9.1.2026.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, što sveukupno iznosi 500,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 125,00 EUR, pristojba na tužbu 33,18 EUR, i na presudu 66,36 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 724,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 30. ožujka 2026.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 66,36 EUR

2. Punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte