REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1314/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ĆA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnica Zrinka Prlić iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz [adresa], OIB 52508873833, koje zastupa odvjetnica Sanja Vukina iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 5. ožujka 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika opunomoćenika stranaka, dana 30. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 51047/06 sklopljenog 15. rujna 2006. između tužitelja ĆA i tuženikova prednika Societe Generale-Splitska banka d.d. iz Splita, kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje po potpisu Ugovora o kreditu platiti tuženiku naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, a koji glasi:

„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. platiti tužitelju ĆA 299,31 eur s zateznim kamatama od 20. rujna 2006. godine do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka od 269.91 eur s zateznim kamatama od 30. ožujka 2026. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su u svojstvu potrošača kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 15. rujna 2006. Ugovor o kreditu broj 51047/06 (dalje u tekstu: «Ugovor o kreditu»). Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.500,00 CHF po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika o visini kamatnih stopa koja je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 6,88% godišnje. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit.

Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz izvatka iz sudskog registra u kojem je utvrđeno da je tuženiku kao društvu preuzimatelju, pripojeno društvo Splitska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 69326397242 i Potvrde tuženika od 04. veljače 2025. godine.Tuženik je u članku 5. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će tužitelj po potpisu Ugovora platiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK.Temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je tužitelju obračunao i od tužitelja naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 490,00 CHF / 2.255,18 HRK, odnosno 299,31 EUR.O navedenoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužitelju nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

Navedena je odredba protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ali i u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03). Osim što je odredba protivna citiranim odredbama ZZP/03 kao lex specialis, ista je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava).

Tužitelj ukazuje na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud EU presudom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključuje:

„članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada

financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.“

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., zauzeo pravno stajalište da takva odredba nepoštena te da je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da:"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.

To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“

Jednake zaključke izveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. te presudi poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.

Slijedom svega navedenog, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu te zahtijeva: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 51047/06 sklopljenog 15. rujna 2006. između tužitelja ĆA iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d. iz [adresa], OIB: 52508873833, kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje po potpisu Ugovora o kreditu platiti tuženiku naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, a koji glasi:

„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju ĆA iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 299,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2006. po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz [adresa], OIB: 52508873833 da tužitelju ĆA iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara nedostatku aktivne legitimacije. Tužitelj uz tužbu nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo moguće utvrditi je li uopće tužitelj ili su i treće osobe vršile uplate na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio.

Tužitelj nije potrošač. Stoga se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke vts-a pž-2637/2023 od 9. Travnja 2024. G. Za tražbine stjecanja bez osnove iz ne- potrošačkih ugovora.

Tuženik ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Također, budući da tužitelj nije potrošač na predmetne tražbine se primjenjuje tumačenje zastare iz odluke VTS-a Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. za tražbine stjecanja bez osnove iz ne-potrošačkih ugovora, odnosno primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od dana kada je tužitelj izvršio svaku pojedinu uplatu.

Tužitelj je tužbu podnio odnosno nakon isteka roka od pet godina od posljednje uplate, posljedično su zastarjele sve tužiteljeve tražbine zahtijevane predmetnom podnesenom tužbom.

Predmetno tumačenje nije protivno, već je u skladu s, pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Ovakav stav potvrđuje i Presuda VTS-a, posl. br. Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g. čiji relevantni dio citiramo niže:

„6. Međutim, prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena/odrediva člankom 3. Ugovora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tog potraživanja. Naime, prvostupanjski sud smatra da tužiteljevo potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. (na kojeg se i tužitelj pozivao na pripremnom ročištu od 19. svibnja 2020.; str. 167. i 178. spisa) i poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pa stoga budući da je ništetnost odredbe članka 6. Ugovora utvrđena (tek) predmetnom prvostupanjskom presudom, to prema ocjeni prvostupanjskog suda zastara nije nastupila. Međutim, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno.

Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. taj je sud zauzeo (objedinjeno) pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe dok se pravno shvaćanje prihvaćeno na (ranijoj) sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Ovaj sud napominje da je u potpunosti upoznat s (oba) pravna shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, no, smatra da i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno.

Nadalje, premda je, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, odredbom članka 328. Zakona o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima) može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.

Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).

Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.

Pri tome, ovaj sud napominje da takvim tumačenjem instituta zastare u ovom predmetu nije došlo do povrede prava tužitelja da zahtijeva ispunjenje obveze u smislu članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odmah nakon što je tuženiku isplatio svaki pojedini iznos ugovorne kamate koji je viši od onog ugovorenog člankom 3. Ugovora o kreditu broj sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Naime, kao što to tuženik osnovano ističe u žalbi (ali i tijekom prvostupanjskog postupka), tužiteljeva uprava je dužna voditi poslove društva tužitelja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu članka 430. u vezi članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, a što između ostalog znači da je tužiteljeva uprava mogla (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate te koristiti pravne institute koje tužitelju kao ugovornoj strani stoje na raspolaganju – tako je na primjer, tužitelj sukladno odredbi članka 347. stavka 1. točke 6. Ovršnog zakona mogao zatražiti od suda da privremenom mjerom zabrani protivniku osiguranja-tuženiku da poduzima radnje jednostranog povećanja ugovorne kamate iz članka 6. Ugovora kojima bi se nanijela šteta predlagatelju osiguranja-tužitelju kao i da prema članku 347. stavku 2. Ovršnog zakona sud privremenom mjerom uredi sporni odnos između strankama tako da tužitelj do okončanja postupka radi opravdanja te mjere (na primjer, postupka vođenom povodom deklaratorne tužbe za ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora ili za ništetnost odluke tuženika o povećanju stope ugovorne kamate) plaća ugovornu kamatu u visini ugovorenoj člankom 3. Ugovora.

Osim toga, upravo zato što je tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu trebao u ispunjavanju svoje obveze postupati barem s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (premda ovaj sud smatra da je trebao postupati i s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu članka 10. stavka 2. istog Zakona), tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorne kamate po stopi višoj od one iz članka 3. Ugovora morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima. Upravo zbog navedenog, tužitelj je prilikom svakog pojedinog plaćanja morao znati da plaća ugovornu kamatu po stopi višoj od one ugovorene člankom 3. Ugovora pa je stoga najkasnije slijedećeg dana nakon dana obavljene uplate mogao zahtijevati vraćanje preplaćenog iznosa ugovorne kamate. Slijedom navedenog, budući da sukladno članku 215. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima zastarni rok za povratom svakog tog višeg iznosa ugovorne kamate započinje teći prvog dana poslije dana kad je tužitelj kao vjerovnik mogao zatražiti povrat više uplaćene ugovorne kamate, a koji je (petogodišnji) rok protekao znatno prije pokretanja ovog spora 14. ožujka 2022., to je tužiteljevo potraživanje u cijelosti zastarjelo. Zbog toga, kao i zato što je tuženik još u odgovoru na tužbu sukladno odredbi članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima istaknuo materijalno pravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, to je neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 28.034,53 EUR / 211.226,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada tužiteljevo potraživanje ne bi bilo zastarjelo, tužitelj ne bi mogao potraživati zatezne kamate koje na pojedinačna potraživanja teku od dospijeća do isplate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, nego prema stopi propisanoj za ostala potraživanja. Naime, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (jer je sklopljen između trgovaca i jer je sklopljen u obavljaju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne stranke-tuženika), tužiteljevo potraživanje u ovom sporu se ne temelji na tom ugovoru nego (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) na stjecanju bez osnove budući da je tuženik naplatio ugovorne kamate bez valjane pravne osnove, to jest na temelju ništetne odredbe članka 6. Ugovora (i svojih odluka o promjenama stope ugovorne kamate).

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.“

(Presuda VTS-a od Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. g.)

Stoga, budući da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, predmetnu tužbu treba odbiti iz svih gore navedenih razloga.

ODREDBA O NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA (tzv. ULAZNA NAKNADA) NIJE NIŠTETNA

Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu (dalje: „Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva“) koja ima sljedeći sadržaj:

„NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA

2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

Prvo, tuženik napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: pisana velikim podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu,

pisana na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva može iznositi do najviše 2,00% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva,

sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno. Kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi (kao što je slučaj u ovom postupku), sud je dužan tužbu odbaciti primjenom odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.

Drugo, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, tuženik navodi kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta:

da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva

sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, Tuženik ističe kako sud treba utvrditi: da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“. Treće, tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna.

Stoga, tužiteljev zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnost Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, posljedično i zahtjev za isplatu nastalu uslijed ništetnosti, treba odbiti.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku niže zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 15. rujna 2006. godine, otplatni plan, izvadak,m iz sudskog registra za tuženika, tuženikov dopis od 4. veljače 2025. godine, elektroničke poruke od 12. i 18. veljače 2025. godine, preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan, jer ga tuženik usmjerava na otplatu kreditnih anuiteta, što nije predmet ovog postupka, već naknada za obradbu kreditnog zahtjeva. Neovisno tko je platio ovu naknadu za obradbu kredita, tuženik je istu svotu primio za tužiteljev račun i u njegovo ime te ne može s uspjehom isticati ovaj prigovor, jer predstavlja tužiteljevu imovinu.

6. Nije prijeporno da su parnične stranke 15. rujna 2006. godine sklopile ugovor o kreditu na 24.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi zatvaranja prethodnog kredita te isplate te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti te je ugovorena i naknada od 2,00% od iznosa odobrenog kredita-minimalno 200,00 kn jednokratna koja se naplaćuje odmah po potpisu ovog ugovora, što je sve utvrđeno uvidom u taj ugovor te je neprijeporno da je kredit otplaćen kao i da ga je sastavio tuženik.

7. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj naknadi, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

8. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

9. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 5., pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

10. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je policajac i zvanje - završena srednja škola te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

11. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

12. U odnosu na čl. 5. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

13. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.

14. Visina tužbenog zahtjeva nije prijeporna kao ni činjenica da je ova naknada naplaćena 19. rujna 2006. godine, kao na pripremnom ročištu te je stoga prihvaćen i tužbeni zahtjev pod točkom 2.

15. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

16. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st1, t . 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.

17. Zatezne kamate teku od prvog dana nakon plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

18. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podnesak od 19.5.2025, za ročišta 10.10.2025. i 5.3.2026. po 50,00 eura svaki,što je 200,00 eura, uz PD od 50,00 eur, sudsku pristojbu na tužbu 6,64 eura i presudu 13,27 eura, što je ukupno 269.91 eura.

Trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.

U Zagrebu, dana 30. ožujka 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku tuženika