Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1665/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bilobrk, odvjetnik iz Umaga, protiv tuženika:

Erste & Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 12. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Bilobrka i odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika OČ, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 30. ožujka 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, u roku 15 (petnaest) dana tužitelju IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 6.152,74 (šesttisućastopedesetdva eura i sedamdesetčetiri centa) eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 13. travnja 2007. do isplate po stopi zateznih kamata od 15% godišnje do 30. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, dok je tužitelj odbijen s razlikom iznosa od 7.119,54 (sedamtisućastodevetnaest eura i pedesetčetiri centa) eura, kao neosnovanom.

II Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.871,94 (tisućuosamstosedamdesetjedna kuna i devedesetčetiri lipe) kuna / 248,45 (dvjestočetrdesetosam eura i četrdesetpet centi) eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

20,99 KUNA / 2,79 eura od 02.09.2006. pa do isplate,

21,55 KUNA / 2,86 eura od 02.10.2006. pa do isplate

20,12 KUNA / 2,67 eura od 02.11.2006. pa do isplate,

31,74 KUNA / 4,21 eura od 02.12.2006. pa do isplate,

64,82 KUNA / 8,60 eura od 02.01.2007. pa do isplate,

87,05 KUNA / 11,55 eura od 02.02.2007. pa do isplate,

76,73 KUNA / 10,18 eura od 02.03.2007. pa do isplate,

82,76 KUNA / 10,98 eura od 02.04.2007. pa do isplate,

139,05 KUNA / 18,46 eura od 02.05.2007. pa do isplate,

152,88 KUNA / 20,29 eura od 02.06.2007. pa do isplate,

171,12 KUNA / 22,71 eura od 02.07.2007. pa do isplate,

170,99 KUNA / 22,69 eura od 02.08.2007. pa do isplate,

145,99 KUNA / 19,38 eura od 02.09.2007. pa do isplate,

183,19 KUNA / 24,31 eura od 02.10.2007. pa do isplate,

184,10 KUNA / 24,43 eura od 02.11.2007. pa do isplate,

158,00 KUNA / 20,97 eura od 02.12.2007. pa do isplate,

160,86 KUNA / 21,35 eura od 02.01.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju po kamati nižoj eura od početno ugovorene i to u iznosu eura od 13.155,60 (trinaeststisućastopedesetpet kuna i šezdeset lipa) kuna / 1.746,05 (tisućusedamstočetrdesetšest eura i pet centi) eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: 662,13 KUNA / 2,79 eura od 02.02.2014. pa do isplate,

661,70 KUNA / 2,86 eura od 02.03.2014. pa do isplate

661,26 KUNA / 2,67 eura od 02.04.2014. pa do isplate,

660,82 KUNA / 4,21 eura od 02.05.2014. pa do isplate,

660,38 KUNA / 8,60 eura od 02.06.2014. pa do isplate,

659,93 KUNA / 11,55 eura od 02.07.2014. pa do isplate,

659,47 KUNA / 10,18 eura od 02.08.2014. pa do isplate,

659,02 KUNA / 10,98 eura od 02.09.2014. pa do isplate,

658,55 KUNA / 18,46 eura od 02.10.2014. pa do isplate,

658,09 KUNA / 20,29 eura od 02.11.2014. pa do isplate,

657,62 KUNA / 22,71 eura od 02.12.2014. pa do isplate,

657,14 KUNA / 22,69 eura od 02.01.2015. pa do isplate,

656,66 KUNA / 19,38 eura od 02.02.2015. pa do isplate,

656,18 KUNA / 24,31 eura od 02.03.2015. pa do isplate,

655,69 KUNA / 24,43 eura od 02.04.2015. pa do isplate,

655,20 KUNA / 20,97 eura od 02.05.2015. pa do isplate,

654,70 KUNA / 21,35 eura od 02.06.2015. pa do isplate,

654,20 KUNA / 21,35 eura od 02.07.2015. pa do isplate,

653,69 KUNA / 21,35 eura od 02.08.2015. pa do isplate,

653,18 KUNA / 21,35 eura od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, u roku 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove ovog postupka u iznosu od 1.121,25 (tisućustodvadesetjedan euro i dvadesetpet centi) eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 30. ožujka 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužiteljica odbija s razlikom zatraženog troška od 1.316,25 (tisućutristošestnaest eura i dvadesetpet centa) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, a koji iznos će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknuo i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika.

Tužitelj je podredno istaknuo i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa u visini od 100.00,00 kuna / 13.272,28 eura (po fiksnom tečaju konverzije) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2007. godine.

Tužitelj u tužbi od bitnog navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 10.05.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102980847, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 141.903,71 CHF (švicarskih franaka), s promjenjivom kamatnom stopom početno ugovorenoj u visini od 4,55% godišnje, i otplatom u 360 jednaka mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti od 649,16 CHF. Dalje navodi kako su tužitelj i tuženik dana 20.01.2016. godine sklopili Aneks br.1 uz Ugovor o kreditu br. 5102980847, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tužitelj dalje od bitnog navodi kako se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi čija je promjena ovisila o jednostranim odlukama tuženika kao banke, nije pojedinačno pregovaralo budući da su iste odredbe sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovaca, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj.

Tužitelj dalje navodi kako se u ovoj pravnoj stvari sukladno čl.502.c ZPP -a poziva na pravno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/2012, od 04.07.2013. godine kojom je u odnosu na ovdje tuženika, a tamo trećetuženika, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika tj. banke.

Tužitelj se nadalje poziva na i čl.138.a i čl.131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine prema kojim odredbama odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj dalje navodi kako ne raspolaže s potpunim podacima vezanim uz ugovor o kreditu u odnosu na primjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovora, niti otplatu kredita, a koji podaci su mu neophodni za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a koje podatke mu je na traženje tuženik odbio dati, radi čega ističe manifestacijski zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži da tužitelju dostavi tražene podatke, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčanog iznosa koji traži.

2. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti koji je odbijen kao neosnovan rješenjem naslovnog suda od 02.11.2020. godine (stranica 223-225), a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-672/2021-2, od 15.07.2021. godine (stranica 289-293).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti.

Tuženik navodi kako je tužitelju već dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao, a koja se tiče predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja u cijelosti neosnovan pa stoga potraživanje tužitelja nije

postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku, te predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl.118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl.230. Zakona o obveznim odnosima, jer se radio o postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi naknade štete, te kako je predmetna tužba podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik nadalje ističe kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužitelj i tuženik dana 16.02.2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik smatra kako iz odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Gos 1/2019 proizlazi da korisnici kredita, koji su konvertirali svoj kredit Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je i nesporno među strankama, jer tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Tuženik dalje ističe kako smatra da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, te da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspo laganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Tuženik dalje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer su mu prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci i brošure u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, te mu je i u razgovoru sa službenicima banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa tuženik ističe da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik dodaje kako nije ostvario, a niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam tuženik imao obveze u CHF.

Tuženik dalje navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to čl.175. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06), te čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) prema kojim odredbama je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio.

Tuženik dalje navodi kako je tek od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) bio u obvezi definirati parametar, fiksnu maržu, te razdoblje promjena kamatnih stopa, što je i učinio donošenjem Metodologije utvrđivanja i promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, s primjenom od 01.01.2014., te smatra kako je deklaratorna zaštita koja se tužbom traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa iz razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu.

Tuženik ističe kako je tužitelju zakonskom odredbom čl.11.a st.5. Zakona o potrošačkom kreditiranju fiksirana kamatna stopa na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega, te se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja ne može zanemariti zakonska restitucija s osnove navedene zakonske odredbe. Tuženik nadalje osporava da bi tužitelju nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira.

Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.090,50 kuna, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, zajedno sa zateznim kamatama, te ukoliko sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, a u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o načinu promjene kamatne stope tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnove kamatne stope, u visini od 2.802,82, CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 17.748,43 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, ukoliko sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju. Tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu odnosno podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

4. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom dana 19.12.2022. godine povukao manifestacijski zahtjev budući da mu je tuženik dostavio dokumentaciju radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, te je u podnesku od 19.12.2022. godine (stranica 313314) postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 100.000,00 kuna / 13.272,28 eura (po fiksnom tečaju konverzije) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2007. godine, te je po provedenom financijskom vještačenju specificirao tužben i zahtjev u podnesku od 09.02.2026. (stranica 479-480) na način da potražuje novčani iznos od 6.152,74 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2007. godine, a budući da se tuženik na ročištu glavne rasprave održane dana 12.02.2026. godine protivio djelomičnom povlačenju tužbe, stoga je prvostupanjski sud, sukladno čl.193. ZPP-a i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela održane 26.04.2021. godine broj: Su IV-16/21-8, dužan odlučiti o cijelom tužbenom zahtjevu kako je prvobitno postavljen na iznos od 100.000,00 kuna / 13.272,28 eura (po fiksnom tečaju konverzije).

5. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio u svojem podnesku od 23. siječnja 2023. godine (stranica 318-326) u kojem od bitnog navodi kako je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako su tužitelju bile na raspolaganju informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ponavlja prethodne navode iz odgovora na tužbu kako je uvođenjem fiksne kamatne stope od 3,23% tužitelj temeljem zakona ostvario restituciju sukladno zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju u visini od 2.802,82 CHF odnosno 17.748,43 kune, te vezano uz tijek zakonskih zateznih kamata tuženik se poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, a prema kojem mišljenju ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, te tuženik tvrdi da u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO -a treba smatrati savjesnim.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, te u Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos- 1/2019., od 04.03.2020., doneseno u oglednom postupku, a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

7. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj 240206-1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6- 9), Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12), promet po kreditu (stranica 34-47), prihvat izračuna konverzije (stranica 69-71), pregled prometa po partiji kredita (stranica 71-93), obavijest o kreditu od 15.01.2014. s otplatnim planom (stranica 94-99), konverzija i izračun konverzije (stranica 76-93), Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019-36, od 04.03.2020. (stranica 101-107), sudske odluke (stranica 108-128), brošure tuženika (stranica 129-146), Informacija o pojmu valutna klauzula (stranica 154), Priopćenje za javnost HNB od 07.06.2013. (stranica 159 -161), Izvješće o izloženosti valutnom riziku (stranica 162), Priopćenje za javnost HNB od 21.01.2015. (stranica 163-172), grafički prikaz o otvorenosti devizne pozicije tuženika (stranica 173-174), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženika (stranica 175-181), objava HNB o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi od 09.12.2013. (stranica 188), Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 04.05.2006. (stranica 315-317), odluka VSRH broj: 2781/2011, od 16.03.2015. (stranica 335- 337), Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 1014/2018-2, od 20.10.2021. (stranica 338-341), Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 342), Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2021/2020-6, od 01.06.2022. (stranica 348-351), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo ĆČ od 06. lipnja 2025., (stranica 437-454).

8. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, dok je tuženik na pripremnom ročištu održanom dana 04. travnja 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje-službenice banke HČ.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 100.000,00 kuna / 13.272,28 eura (po fiksnom tečaju konverzije) po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.04.2007. godine.

11. Između parničnih stranaka u postupku nije bilo sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 240206-1031262160/51400607- 5102980847, od 10.05.2006. godine, na iznos od 141.903,71 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,55% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine.

12. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa na strani tužitelja;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- sporan je status tužitelja kao potrošača;

- da li se tužitelj može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu;

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- sporno je da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti obzirom na presudu Suda Europske unije broj C -81/19, od 09.07.2020. godine;

- da li je tužitelj pri sklapanju ugovora bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je proveo konverziju kredita, ima pravo na obeštećenje;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva;

- sporno je da li je nastupila zastara za novčano potraživanje tužitelja;

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata;

- pravovremenost prigovora radi prijeboja, te s tim u vezi da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano.

13. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja, kao procesne pretpostavke za podizanje tužbe protiv tuženika, ovaj prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev-2868/2018, od 12. veljače 2019., prema kojem se pri isticanju kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, te da potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EURO, nije time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006 - 1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu utuženog novčanog iznosa po navedenim osnovama može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja njihove ništetnosti.

15. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

16. Nadalje, sud je, kao prethodno pitanje, utvrđivao i da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102980847, od 10.05.2006. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), sud utvrđuje da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos kredita odnosno da se radi o visini kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 141.903,71 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, u članku 3. ugovora ugovorena je namjena kredita da se radi o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, u čl.7. ugovora ugovoren je način vraćanja kredita odnosno obročna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke, u čl.8. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,550% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke.

18. Čitanjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 04.05.2006. (stranica 315-317), sud utvrđuje da je predmetnim kreditom tužitelj, kao kupac, kupio nekretninu koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], etaža 10607/32996 u naravi trosobni stan u prizemlju zgrade i podrum, ukupne površine 93,75 m[2] .

19. Iz pročitanih ugovora o kreditu i o kupoprodaji nekretnine proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja stana za stanovanje, a ne za obavljanje neke poslovne aktivnosti, poduzetničke djelatnosti, niti za neko zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Stoga sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

21. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste & Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila trećetuženik, i za kojeg je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika tj. banke.

22. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), utvrđeno je da je isti ugovor zaključen upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio trećetuženik

23. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

24. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

25. Ovaj prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014.koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

26. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

27. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

31. U prilog takvog zaključka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

32. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

33. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

34. Vezano uz spornu okolnost da li odredba o valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježe testu poštenosti obzirom na presudu Suda Europske unije broj C - 81/19, od 09.07.2020. godine, sud smatra kako prigovor tuženika nije osnovan.

35. Odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, iz razloga jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u kojoj je sud utvrdio da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, pas zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom.

Kao što je već prethodno navedeno pod točkama 27. - 30. ovog obrazloženja odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te eventualna naknadna suprotna stajališta Suda EU, ukoliko ista postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

36. Vezano uz spornu okolnost da li je tužitelj pri sklapanju ugovora bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, tužitelj u svojem iskazu od bitnoga navodi da mu prilikom sklapanja ugovora valutnu klauzulu nitko nije ni spominjao, niti mu je išta rečeno o rizičnosti valute pod kojom je sklopljen predmetni ugovor, a za kamatnu stopu da su mu rekli da se ista može mijenjati, ali da mu nitko nije pojasnio kako se mijenja kamatna stopa.

37. Nadalje, sud je vizualnim pregledom Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), utvrdio da se doista radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje da je u nazivu naveden broj predmetnog ugovora, što upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

38. Iz pročitanog i pregledanog reklamnog materijala odnosno brošura tuženika (stranica 129-146), i brošure Informacija o pojmu valutna klauzula (stranica 154), utvrđeno je da je tuženik imao u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF ili eura, ali u navedenom reklamnom materijalu nisu navedeni nikakvi parametri o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu švicarski franak, niti sadrži informaciju da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro obzirom da je po stajalištu ovog suda tuženiku, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“, već iz pročitanog reklamnog materijala jedino jasno proizlazi da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju strane valute za koje je vezana valutna klauzula u odnosu na kunu, a što sud smatra kako se radi notornoj činjenici koja je u osnovi jasna svakom prosječnom potrošaču.

39. Prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

40. Tuženik tvrdi kako je tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeni ti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom.

41. Uvidom i čitanjem Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženika (stranica 175-181) utvrđeno je da je tuženik tek 01.01.2014. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljem zaključen ranije tj. 2006. godine, kada tuženik nije imao definirane parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, tako da sud i tu dokaznu ispravu ocjenjuje nevažnim dokaznim sredstvom jer se iz iste ne mogu utvrditi nikakve bitne okolnosti koje se odnose na informiranost tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

42. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.

43. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima tj. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06), te Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08), a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

44. Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP -a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

45. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud je iz tužbe i odgovora na tužbu zaključio da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12).

Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

46. Iz pročitanog sadržaja Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12) kojim je provedena konverzija ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), a na takav zaključak upućuje odredba čl.2.st.2. gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno -pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl.145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba čl.3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora u CHF, kao i dio čl.12.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio Osnovnog ugovora u CHF.

47. Sud stoga utvrđuje kako sklapanjem predmetnog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12) ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tuženikova tvrdnja da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu.

48. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u Preambuli u članku 1. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

49. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

50. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

51. Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

52. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Osim toga u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

53. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

54. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18, a što ovdje nije slučaj.

55. Tužitelj se, kao korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

56. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužitelj, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

57. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

58. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

59. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju, koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

60. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

61. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

62. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

63. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

64. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu JČ protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

65. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

66. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužitelj ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.

67. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužitelj sklapanjem predmetnog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine (stranica 10-12) nije odrekao prava na zaštitu koju mu, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.54. ovog obrazloženja.

68. Sud stoga odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelj, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, a najduže do provedbe konverzije, upravo suprotno sud smatra kako tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje odnosno na povrat iznosa preplaćenih kamata, na povrat iznosa pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kao i na povrat razlike između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR pri postupku konverzije kredita na dan 30.rujna 2015. godine i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF po početnom tečaju kredita i prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi, po uvjetom da tako navedene razlike postoje.

69. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo ĆČ od 06. lipnja 2025., (stranica 437-454) vještak je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji postoji razlika na dan 30.09.2015. godine u visini od 46.357,88 kuna između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom početnog tečaja kredita.

70. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 46.357,88 kuna / 6.152,74 eura, kao i pravo na zatezne kamate na taj iznos.

71. Tužitelj u podnesku od 09.02.2026. godine (stranica 479-480) navodi kako nema primjedbi na vještački nalaz i mišljenje, te je specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem, a kako je to već prethodno navedeno pod točkom 4. ovog obrazloženja.

72. Tuženik u svojem podnesku od 27.11.2025. (stranica 463-473) ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, te ne traži saslušanje vještaka, te ponavlja svoje navode kako nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu, na što je tužitelj slobodno pristao nema osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva budući da su sve preplate uračunate za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR i stoga nama stečenog bez osnove jer više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke.

73. Međutim tuženikovu primjedbu na vještački nalaz i mišljenje sud ne prihvaća kao osnovanu.

Točno je da je vještak utvrdio kako su sveukupne uplate tužitelja uzete u obzir prilikom izračuna konverzije kredita, međutim vještačenjem je utvrđeno i da je konverzija trebala obuhvatiti sve kunske uplate po CHF kreditu sa svim promjenama kamatnih stopa i tečaja za namirenje otplate po EUR kreditu, te da i nakon provedene konverzije ipak postoji razlika u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika i ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, a koja razlika nije iskorištena za namirenje EUR kredita, a radi se o iznosu od 46.357,88 kuna / 6.152,74 eura, koji je utvrđen provedenim vještačenjem, što znači da je tužitelj dodatno uplatio i prethodno navedeni iznos, slijedom čega sud zaključuje da se radi o dijelu imovine tužitelja koja je po ništetnoj pravnoj osnovi prešla u imovinu tuženika, te je stoga navedeni iznos preplate potrebno vratiti tužitelju, budući da je zakonska posljedica ništetnosti ugovora sukladno čl.323. ZOO/05 obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

74. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzu lom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

75. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi u visini od 46.357,88 kuna / 6.152,74 eura koji konverzijom nisu riješeni, kao što je to već navedeno pod toč.73. ovog obrazloženja, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

76. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužitelja treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Nadalje, sud smatra kako nije osnovna niti tuženikova tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužitelj izvršio plaćanja pojedinog iznosa. Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102980847, od 10.05.2006. godine (stranica 6-9), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

77. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužitelj tužbu podnio dana 10.06.2019. godine neposrednom predajom sudu, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

78. Nadalje, vezano za početak tijeka zateznih kamata sud smatra kako se tuženik u ovoj pravnoj stvari ne može smatrati savjesnim stjecateljem.

Tuženik se pozvao na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su -IV- 222/04 koje citirano glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo trećetuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pa do isplate.

79. Sud ne prihvaća kao osnovan tužiteljev prigovor prekluzije u odnosu na prigovor radi prijeboja, budući da je tuženik isti prigovor istaknuo već prilikom podnošenje odgovora na tužbu, te je nakon provedenog financijskog vještačenja isti prigovor dodatno specificirao u svojem podnesku od 27.11.2025. (stranica 463-473), pa je stoga tuženik prigovor radi prijeboja pravovremeno podnio tj. prije zaključenja prethodnog postupka.

80. Tako tuženik s osnove razlike u tečaju, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, specificira istaknuti prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 1.871,94 kune / 248,45 eura, zajedno sa zateznim kamatama, te s osnove promjene kamatne stope, kada je kamata stopa bila niža od početno ugovorene, specificira prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 13.155,60 kuna / 1.746,05 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

Sud istaknuti prigovor prijeboja s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, te s osnove promjene kamatne stope kada je kamata stopa bila niža od početno ugovorene, ocjenjuje neosnovanim, te isti odbija iz razloga jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, radi čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio. Također, po čl.323.st.2. ZOO/05 propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, a to bi u konkretnom slučaju bio tuženik, odgovoran svome suugovaratelju, što bi u konkretnom slučaju bila tužitelj, za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Stoga je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a odlučeno kao u točkom II i III izreke ove presude.

81. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 10.05.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102980847;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredit u kunskoj protuvrijednosti od 141.903,71 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, te ugovorena redovna kamatna stopa od koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,550% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena za kupnju nekretnine za osobne potrebe tužitelja uslijed čega se tužitelja ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102980847, od 10.05.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102980847, od 16.02.2016. godine;

- da tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da visina potraživanja tužitelja prema tuženiku ukupno iznosi 46.357,88 kuna / 6.152,74 eura;

- da za novčano potraživanje tužitelja nije nastupila zastara,

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati savjesnim stjecateljem, te da duguje zatezne kamate od dana stjecanja novčanog iznosa;

- da je tuženikov prigovor radi prijeboja pravovremen i neosnovan.

82. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).

83. Tužitelj je uspio dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelj u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

84. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja ukupno iznosi 46.357,88 kuna / 6.152,74 eura. Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 6.152,74 eura, koji iznos je tuženik naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, dok je tužitelj odbijen s razlikom iznosa od 7.119,54 eura, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

85. Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo trećetuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja novčanog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

86. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

87. Tužitelj je kao početnu vrijednost predmeta spora naveo iznos od 10.001,00 kuna / 1.327,36 eura, koja vrijednost je naknadno izmijenjena na visinu od 100.000,00 kuna / 13.272,28 eura, da bi konačni tužbeni zahtjev tužitelj postavio na iznos od 6.152,74 eura, a uspjeh stranaka u postupku utvrđuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

88. Tužitelj je odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti tj. u omjeru od 100%, dok je obzirom na istaknutu visinu tužbenog zahtjeva od 13.272,28 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 6.152,74 eura, uspio u ovoj parnici u odnosu na visinu u omjeru od 46%, odnosno tužitelj je u parnici s obzirom na osnovu i visinu uspio u omjeru od 73% (100+46=146/2=73), dok je tuženik u odnosu na osnovu i visinu uspio u omjeru od 27% (100-73=27).

89. Razlika uspjeha u sporu utvrđuje se u omjeru od 46% (73-27=46) u korist tužitelja.

90. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46. Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

91. Sud je tužitelju priznao troškove postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav prigovora protiv rješenja o sudskoj pristojbi u visini od 25 bodova, što iznosi 50,00 eura po Tbr.10.toč.4. Tarife;

- za sastav 4 obrazložena podneska od 07.07.2020., 19.12.2022., 11.3.2024. i od 09.02.2026. svaki u visini od po 100 bodova, što ukupno iznosi 800,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za pristup na ročište dana 08.07.2020. - ostala ročišta 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. u visini od 50 bodova, što iznosi 100,00 eura po Tbr.9.toč.2. Tarife;

- za pristup na 4 ročišta dana 19.12.2022. 04.04.2023., 03.12.2025., 12.02.2026. svako u visini od po 100 bodova što ukupno iznosi 800,00 eura po Tbr.9.toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 487,50 eura po Tbr.46. Tarife.

92. Tužitelj je temeljem Rješenja o odobravanju pravne pomoći Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove od 14.02.2020. godine (stranica 22-24), te ispravka rješenja od 15.05.2020. godine (stranica 26-27)oslobođen od plaćanja troškova sudskog postupka i sudskih pristojbi u opsegu od 100%.

93. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.437,50 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 46%, što iznosi 1.121,25 eura, te je temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.121,25 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog troška od 1.316,25 eura, kao neosnovanom, slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom IV izreke ove presude.

94. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

95. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. ZOO/05.

96. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 30. ožujka 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.