REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-183/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja RL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tužene ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Galleria Importane, Iblerov trg 10, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika JL, tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužene odvjetnice Silvije Crnogaća Ćorušić, s danom objave 30. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209167630 od 14. svibnja 2007., zaključenog između tužitelja i tužene, koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da tužitelju RL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 144,20 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od dana 31. svibnja 2007. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004, 35/2005) u visini od 15% godišnje, a nadalje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi kako je on dana 14. svibnja 2007. sklopio s tuženom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209167630, kojim je tužena tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.900,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 2. st. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Navedena odredba članka 5.7. Ugovora o kreditu, temeljem koje je tužena naplatila tužitelju naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) je ništetna kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Ističe, kako je tužena tužitelju prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita dana 31. svibnja 2007. obračunala i naplatila ulaznu naknadu u iznosu od 144,20 EUR / 1.086,55 KN. Naplata predmetne naknade proizlazi iz knjigovodstvene kartice prometa po kreditu koja se dostavlja u privitku. Tužena je naplatu naknade upravo u navedenom iznosu dodatno izričito potvrdila svojim dopisom od 4. ožujka 2025. koji je dostavila na traženje tužitelja. Tužena je ulaznu naknadu naplatila po osnovi spomenutog čl. 2.7. Ugovora o kreditu koji regulira naplatu naknada po kreditu. Tužitelj ističe da je predmetna odredba nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tužena ponudila tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. U odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Naime, tužitelj ističe da mu tužena prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije predočila strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženoj navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tužitelj navedeno nije predočio tuženoj očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tužena niti nema, već je samo paušalno odredila da je Korisnik kredita dužan platiti sve naknade “u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora”, bez navođenja koje su to potencijalne naknade ili bilo kakvih parametara i informacija o tome na čemu se temelji pojedina naknada i kako se visina naknade utvrđuje. Jasno je da navedena odredba pruža banci široku mogućnost da samovoljno određuje vrstu i visinu naknada tijekom otplate kredita, a da potrošač na navedeno nema nikakvog utjecaja. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tužene uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tužena nametnula nepoštenom odredbom, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženom. Stoga je jasno da je tužena prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristila svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za kreditom radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnula nepoštenu odredbu o plaćanju naknada, a koje naknade nemaju pokriće u poslovnim izdacima tužene, pa u konačnici sporna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sudska praksa jedinstvena je u stavu da ugovaranje ulaznih i izlaznih naknada predstavlja nepošteno postupanje, pa da stoga potrošači imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora i isplatu s osnove ništetnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od naplate naknade do isplate. Ukoliko bi tužena osporavala visinu naplaćene ulazne naknade, tužitelj predlaže da se u postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti koliki je iznos naknade i kada tuženik obračunao i naplatio tužitelju prilikom isplate kredita.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe, prigovor zastare utuženog potraživanja, budući da je naknada u iznosu od 1.086,55 KN naplaćena 31 svibnja 2007., a predmetna tužba podnesena je 21. ožujka 2025. Prigovara i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.471,42 EUR kao suviše visoko naznačenoj, budući da tužiteljica dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu potražuje iznos od 144,20 EUR.

3. Ovaj sud je na pripremnom ročištu 10. studenoga 2025. rješenjem i to na temelju odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. I 146/25., dalje: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 144,20 EUR.

4. Naime, ovaj sud ocjenjuje kako je deklaratorni dio predmetnog tužbenog zahtjeva postavljen isključivo u svrhu ostvarivanja povrata plaćenog iznosa od 144,20 EUR, odnosno isti je isključivo u funkciji kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari treba odrediti prema vrijednosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, pa je ista i određena u iznosu od 144,20 EUR.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao dopis tužene od 4. ožujka 2025. (str. 5 spisa), promet po kreditu (str. 7 – 15 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu od 14. svibnja 2007. (str. 17 – 33 spisa), promet po kreditu (str. 35 – 49 spisa), Uputu tužene o odobravanju kredita građana (str. 74 – 82 spisa), Opće uvjete poslovanja tužene (str. 83 – 87 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja RL (str. 100 – 102 spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Između stranaka nije sporno postojanje Ugovora o namjenskom kreditu od 14. svibnja 2007., a kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren namjenski kredit radi dovršenja kuće u iznosu od 97.900,00 CHF.

8. Najprije je sporno pitanje zastare dijela tužbenog zahtjeva za isplatu. Ovaj sud ocjenjuje kako je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Naime, u predmetnom slučaju dio zahtjeva za isplatu vezan je uz dio zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao platiti tuženoj sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Pri takvom stanju stvari, ovaj sud ocjenjuje, kako u predmetnom slučaju zastara nije niti mogla početi teći, već ista može početi teći tek kada bi se pravomoćno utvrdilo da je ugovorna odredba ništetna, budući da se zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti pojedine ugovorne odredbe. Dakle, istaknuti prigovor zastare tužene je u cijelosti neosnovan.

9. Iz Ugovora o kreditu od 14. svibnja 2007. (str. 17 - 33 spisa) razvidno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 97.900,00 CHF, sa rokom otplate od 15 godina i kamatnom stopom od 4,50 % te da se u čl. 2. st. 7. Ugovora o kreditu tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženoj kao kreditoru platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

10. Iz dopisa tužene od 4. ožujka 2025., kojeg je dostavila tužitelju, razvidno je kako je tužitelju 31. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.086,55 kuna, odnosno 144,20 EUR. Dakle, u predmetnoj pravnoj stvari je dokazano, a to tužena niti ne osporava da je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 144,20 EUR.

11. Potrebno je napomenuti kako iz prethodno navedenog dopisa banke proizlazi i da tužitelju nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada.

12. Tužitelj je saslušana kao stranka. U bitnome je istaknuo kako mu je kredit bio potreban za kupnju stana. Netko mu je preporučio referenticu u Zagrebačkoj banci. Onda je otišao u poslovnicu banke na razgovor i rekli su mu koja mu je dokumentacija potrebna za utvrđivanje kreditne sposobnosti. Na poseban upit neka pojasni zašto je kao namjena kredita navedeno u ugovoru u članku 6. da je namjena kredita dovršenje kuće, tužitelj je naveo kako su njegova majka i dvije sestre sklopile ortački ugovor radi izgradnje stambene zgrade sa tri stambene jedinice. Te je njemu bio potreban kredit za financiranje trećine troškova tog projekta. Nakon što je dostavio u banku tri platne liste rečeno mu je da može realizirati kredit do iznos od 100.000,00 CHF i to isključivo u toj valuti. Onda je zamolio da mu se izračuna kolika bi mu bila mjesečna rata ovisno o iznosu kredita i roku za otplatu. Nakon što su se dogovorili da se kredit sklopi na 15 godina onda mu je djelatnica banke rekla kada budu spremni ugovori da dođe na potpisivanje. Potom je došao na potpisivanje ugovora i rečeno mu je da se radi o klasičnom obrascu takvog ugovora o kreditu. Misli da mu je odmah prilikom isplate umanjen iznos koji mu je isplaćen za naknadu. Nije mu ništa rečeno o tome zbog čega mi se naplaćuje ta naknada.

Na poseban upit punomoćnice tužene da pojasni jesu li sredstva kredita bila potrebna njemu ili njegovoj majci za financiranje projekta, tužitelj je naveo kako je njegova majka ušla u taj projekt isključivo da se njemu omogući stjecanje stana tako da je kredit isključivo bio potreban za te potrebe. Ta zgrada nalazi se u Zagrebu, Ivana Antunovića 3 gdje mu je ranije bilo prebivalište. Taj stan je u međuvremenu 2016. ili 2017. prodao. Na poseban upit punomoćnice tužene je li pročitao ugovor prije potpisivanja, tužitelj je odgovorio da je. Na poseban upit punomoćnice tužene je li pitao bankara o kojim se troškovima radi, tužitelj je naveo kako ga je više zanimala izlazna naknada koja se naplaćuje u slučaju prijevremene otplate kredita budući da je ista ugovorena u određenom postupku. Općenito mu je rečeno da se radi o troškovima realizacije samog kredita odnosno, administrativnim troškovima. Na poseban upit punomoćnice tužene gdje je vidio da je takozvana izlazna naknada ugovorena u određenom postotku, tužitelj je naveo kako misli da mu je to rekao djelatnik banke, a čini mu se da je isto i ugovoreno. Na poseban upit punomoćnice tužene je li mu rečeno nešto o iznosu takozvane ulazne naknade i je li pitao djelatnika banke za to budući da je bilo govora o iznosu tzv. izlazne naknade, tužitelj je odgovorio da nije pitao za iznos budući je smatrao da ne može utjecati na to jer je isto određeno pravilima banke. Na poseban upit punomoćnice tužene je li tražio od banke na uvid Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora budući da se ista izričito spominje u odredbi čl. 2. st. 7. ugovora, tužitelj je odgovorio da nije jer nije bio dovoljno ekonomski pismen niti sam imao dovoljno iskustva iz struke da bi smatrao potrebnim da zatraži da mu prezentiraju tu svoju odluku te smatra da su mu oni trebali prezentirati tarifu prilikom potpisivanja ugovora. Na poseban upit punomoćnice tužene kada je saznao o kojem se iznosu naknade radi koja mu je naplaćena, tužitelj je odgovorio kako mu je rečeno da će mu se za tu naknadu odmah umanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti. Na poseban upit punomoćnice tužene je li nakon što mu je ta naknada naplaćena išao u banku i interesirao se za što mu je ista naplaćena i od čega se ista sastoji, tužitelj je naveo da nije niti je to smatrao potrebnim budući da nije imao utjecaja na to, a i banke su općenito tako funkcionirale. Na poseban upit punomoćnice tužene bi li u slučaju da je znao od čega se sastoji trošak tzv. ulazne naknade unatoč tome sklopio ugovor o kreditu, tužitelj je odgovorio kako najvjerojatnije bi pošto nije bilo na tržištu kredita koji se može realizirati bez ulazne naknade. To govorim za tuženu kao banku. Na poseban upit punomoćnice tužene je li išao u druge banke pitati za uvjete kredita, tužitelj navodi da nije.

Na poseban upit punomoćnice tužene je li iznos naknade od 144,20 Eura koliko mu je naplaćeno predstavljao za njega s obzirom na prihode značajan trošak, tužitelj je naveo da je obzirom na veličinu plaće, tekuće troškove u koje je ulazila i rata kredita smatram da je. Na poseban upit punomoćnice tužene gdje je radio za vrijeme sklapanja ugovora i za vrijeme trajanja ugovora, tužitelj je naveo kako je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlen u trgovačkom društvu C. I. O. S. d.o.o. kao pravnik pripravnik, a kasnije je zaposlen kao pravni savjetnik u istom trgovačkom društvu. Tamo se zaposlio polovicom 2006. Na poseban upit punomoćnice tuženika je li stan koji je kupio ikada davao u najam, tužitelj je odgovara da nije. On nije imao na toj adresi registriran obrt niti trgovačko društvo, a ne može se sjetiti je li netko drugi imao.

13. Ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan iskaz tužitelja RL.

14. Ovaj sud u svakom slučaju smatra da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknada i troškova koje je korisnik kredita dužan platiti u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora nije moglo posebno pregovarati, tim više što je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima.

15. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno odredbama čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

18. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a tužena suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije dokazala da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

19. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

20. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu čl. 2. s. 7,, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ utvrdio ništetnom (točka I. izreke presude).

21. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda tužena je dužna vratiti tužitelju sve što je stekla temeljem ništetne ugovorne odredbe i to sukladno pravilima obveznog prava o stjecanju bez osnove.

22. S obzirom na to da nije niti sporno da je tužena naplatila tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 144,20 EUR dužna je tužitelju istu vratiti i to sa zateznim kamatama od dana nakon dana kada je istu naplatila, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke presude).

23. S obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 21. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 50,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 11. srpnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na ročištu 10. studenoga 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 50,00 EUR, zastupanja na ročištu 16. veljače 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 50,00 EUR, dakle ukupno 200,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 250,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 EUR, dakle sveukupno 276,54 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka III. izreke presude).

24. Naprotiv, tužitelj nema pravo na naknadu troškova po poduzetoj radnji u iznosu od 250,00 EUR sa uključenim PDV-om za svaku radnju, budući da je ovaj sud rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 144,20 EUR pa tužitelj ima pravo na nagradu po poduzetoj radnji u iznosu od 62,50 EUR sa uključenim PDV-om. Nadalje, tužitelj nema pravo na naknadu troška dostavljenog troškovnika od 16. veljače 2026. u iznosu od 62,50 EUR budući da mu taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, troškovnik je mogao predati na ročištu 16. veljače 2026., a pored toga troškovnik po ocjeni ovog suda nije podnesak za koji bi se trebao priznati trošak već se njime isključivo traži naknada nastalih troškova postupka pa je potpuno nelogično da bi za sastav troškovnika stranci pripadala posebna naknada. Tužitelj nema pravo niti na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, budući da nitko za tužitelja nije pristupio na to ročište. Dakle, tužitelj nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 937,50 EUR (točka IV. izreke presude).

25. Ovaj sud nije smatrao potrebnim u izreci presude odlučivati o zahtjevu za naknadu troškova tužene, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu pa je isti bespredmetan.

U Sesvetama 30. ožujka 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po odvjetniku Marku Ramljaku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 EUR

- tuženoj po odvjetnici Sanji Porobija