Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1662/2019-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: JL, OIB [osobni identifikacijski broj], J 22F, Đuba, Umag (ranije: Ul. Žrtava fašizma 1 B, Umag), kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bilobrk, odvjetnik iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., radi isplate , nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 20. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Tomislava Bilobrka i punomoćnika tuženika FL, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 30. ožujka 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, u roku 15 dana tužitelju JL OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 9.065,42 (devettisućašezdesetpeteura i četrdesetdva centa) eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. do isplate, i to po stopi zateznih kamata koja se za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijsk im trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te za razdoblje od 31. prosinca 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 u roku 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja 30. ožujka 2026. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio stupnjevitu tužbu kojom traži isplatu novčanog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, a koji iznos će određeno postaviti nakon dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, te je istaknuo i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika.

Tužitelj u tužbi od bitnog navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 15.05.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za mlade u kunskoj protuvrijednosti od 58.000,00 CHF (švicarskih franaka), s promjenjivom kamatnom stopom početno ugovorenoj u visini od 4,60% godišnje, i anuitetnom otplatom u 120 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 603,91 CHF.

Dalje navodi kako su tužitelj i tuženik dana 20.01.2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu br. 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj dalje od bitnog navodi kako se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi čija je promjena ovisila o jednostranim odlukama tuženika kao banke, nije pojedinačno pregovaralo budući da su iste odredbe sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovaca, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj.

Tužitelj dalje navodi kako se u ovoj pravnoj stvari sukladno čl.502.c ZPP -a poziva na pravno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/2012, od 04.07.2013. godine kojom je u odnosu na ovdje tuženika, a tamo petotuženika, odlučeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena va lutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

Tužitelj se nadalje poziva na i čl.138.a i čl.131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine prema kojim odredbama odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj dalje navodi kako ne raspolaže s potpunim podacima vezanim uz ugovor o kreditu u odnosu na primjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovora, niti otplatu kredita, a koji podaci su mu neophodni za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, a koje podatke mu je na traženje tuženik odbio dati, radi čega ističe manifestacijski zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži da tužitelju dostavi tražene podatke, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčanog iznosa koji traži.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, navodi da izričito osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati, te pored toga dodaje kako je tužba nedopustiva jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku, te da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti prema čćl.186.b st.3. ZPP-a.

Tuženik u nastavku odgovora na tužbu navodi kako ističe nepostojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje kondemantorne tužbe navodeći kako je provedena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2015) na način da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, te su navedenim Aneksom parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik ističe kako su tužitelju plaćene odnosno priznate preplaćene svote na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu, čime je tužitelj potpuno namiren sa svojim potraživanjem i nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, radi čega bi tužbu trebalo odbaciti.

Tuženik dalje ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja iz razloga jer tražbine za anuitete zastarijevaju za 3 godine po čl.226.st.2. ZOO-a od dospjelosti svakog pojedinog davanja, odnosno u slučaju stjecanja bez osnove tražbina zastarijeva za 5 godina koji teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev-x-183/11, od 16.10.2013. Kako je od dana sklapanja osnovnog ugovora proteklo više od 5 godina, tuženik smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Tuženik dalje ističe kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi sporne odredbe iz ugovora o kreditu bile ništetne, te smatra kako se tužitelj nema pravo pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe udruge "Potrošač" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12., te se pravomoćnost presuda donesenih u istom sporu ne odnosi na predmetni ugovor o kreditu, niti se utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u kolektivnom sporu automatski primjenjuje, niti znači da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

Tuženik ističe kako je prema Zakonu o obveznim odnosima u čl.22.st.1. izričito dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, te isto nije protivno niti Ustavu RH, niti prisilnim propisima, niti moralu društva, pri čemu se poziva na Rješenje Ustavnog suda RH br. U-I-392/2011 i dr., od 13.12.2016., te navodi kako u odnosu na valutnu klauzulu nije dopušteno provoditi test poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora obzirom da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora, te je ista uočljiva, jasna i razumljiva radi čega je isključena od provedbe testa poštenosti, osim toga tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja bi dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te tvrdi da se o istoj pojedinačno pregovaralo.

Tuženik dalje tvrdi kako u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, jer se radi o odredbi koja predstavlja predmet ugovora, ista je uočljiva, jasna i razumljiva, te je od strane službenika banke tužitelju objašnjeno što znači valutna klauzula i koja je njezina svrha i cilj odnosno o valutnoj klauzuli se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj imao izbora između više kreditnih proizvoda tuženika jer nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imala mogućnost uzeti kredi s valutnom klauzulom u drugim valutama kao npr. EUR ili USD ili pak kredit u kunama bez ikakve valutne klauzule, te tuženik navodi kako odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

Tuženik dalje tvrdi kako niti u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, niti su ispunjeni uvjeti iz čl.81. isto zakona da bi se navedene odredbe mogla utvrditi ništetnima.

To iz razloga jer ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom, kako je to propisano čl.26. Zakona o obveznim odnosima, a što ovdje nije slučaj. Nadalje, radi se o odredbi ugovora koja je uočljiva, jasna i razumljiva , te se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom, te je nakon razmatranja konačno odlučio sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik dalje tvrdi kako ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika, te je kamatnu stopu mijenjao sukladno Zakonu o bankama kojom prilikom se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata pri čemu nije dolazilo do promjene marže tuženika. Tuženik navodi kako je 01.01.2011. godine propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, te je po istoj metodologiji postupao.

Tuženik zaključno predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbaci odnosno podredno da isti odbije kao neosnovan, te da se tužitelja obveže na naknadu troškova ovog postupka.

3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužitelja odlučio rješenjem od 06. travnja 2023. godine (stranica 471-474), te naložio tuženiku da dostavi tužitelju zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužitelja, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 01.12..2023. godine (stranica 514-516) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 29.04.2024. (stranica 594-596), naložio tužitelju da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora, te je tužitelj podneskom od 10. lipnja 2024. (stranica 611-612) postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 9.065,42 eura, a što predstavlja i novu vrijednost predmeta spora.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, te u Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos- 1/2019., od 04.03.2020., doneseno u oglednom postupku, a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

5. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.01.2016. godine (stranica 11-13), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2011. (stranica 323-326), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 09.01.2013. (stranica 327- 336), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2014. (stranica 337-347), Opći uvjeti za poslovanje s građanima od 15.05.1997. (stranica 348-353), izračun konverzije (stranica 362- 375), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića od veljače 2024. (stranica 539-567), Dopuna Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića od travnja 2024. (stranica 582-589), druga dopuna nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od veljače 2025. (stranica 626-633).

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, dok je tuženik svojim podneskom od 04.02.2026. (stranica 647) odustao od saslušanja svjedoka - službenice banke JLČ.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 9.065,42 eura sa zateznom kamatom, po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica.

9. Između parničnih stranaka u postupku nije bilo sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 15.05.2007. godine, na iznos od 58.000,00 CHF (švicarskih franaka), s promjenjivom kamatnom stopom početno ugovorenoj u visini od 4,60% godišnje i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,60% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.01.2016. godine.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužiteljice;

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 15.05.2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se tužitelj može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013.;

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, te da li je u odnosu na iste odredbe dopušteno provođenje testa poštenosti;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,

- da li je nastupila zastara tužiteljevog potraživanja,

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva.

11. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja, kao procesne pretpostavke za podizanje tužbe protiv tuženika, sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan o čemu je odlučeno raspravnim rješenjem od 10.12.2024. godine.

12. Vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 15.05.2007. godine, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu utuženog novčanog iznosa od 9.065,42 eura sa zateznom kamatom po navedenim osnovama može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja njihove ništetnosti.

13. Sud utvrđuje kako je u Republici Hrvatskoj u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

14. Nadalje, sud je, kao prethodno pitanje, utvrđivao i da li se tužitelj može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 15.05.2007. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelj u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), sud utvrđuje da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos, namjena i korištenje kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju stana i refinanciranje kredita, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,60%, u članku 4. ugovora ugovoren je način otplate kredita da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, te da je dospijeće anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu, dok je u članku 6. ugovora ugovoreno da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

16. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana u [adresa], blizu Umaga, na adresi [adresa], u kojem tužitelj i danas živi, te kako je predmetni stan korišten za stanovanje njega i supruge, te njihove djece, da predmetna stan nije korišten za poslovanje stomatološke ordinacije u vlasniš tvu tužitelja, te da se predmetni stan iznajmljivao 2017. ili 2018., ne bi znao točno, te da tužitelj svoju stomatološku ordinaciju imao do 2024. u Domu zdravlja u Umagu, E. Pascalia 3, a sada ima ordinaciju u Umagu na adresi [adresa].

17. Tuženik je osporavao tužitelju status potrošača budući da je tužitelj iskazivao kako je predmetnu nekretninu koristio u poslovnu svrhu iznajmljivanja.

18. Iz pročitanog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi nedvojbeni zaključak da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i tijekom trajanja otplate kredita namjena kredita bila stambene prirode, te da u istom stanu tužitlej nije obavljao stomatološku djelatnost, niti drugu gospodarsku aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da je isti stan bio iznajmljivan od strane tužiteljeve supruge tijekom 2017. ili 2018. godine, te da danas u tom stanu živi tužitelj.

19. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje vjerodostojnim i isti prihvaća budući da je tužitelj na uvjerljiv način iskazivao o činjenicama koje su mu neposredno poznate i kojih se zbog proteka vremena mogao sjetiti, te sud nije pronašao nelogičnosti, niti proturječnosti u njegovom iskazu u odnosu na druge izvedene dokaze.

20. Stoga sud smatra kako je tužitelj u postupku dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

21. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž -7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

22. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 15.05.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

23. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007., pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

24. Sud stoga smatra kako se tužitelj u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P -1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

25. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj: Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazala osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku, kao prethodno pitanje.

29. Vezano uz spornu okolnost da li je tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

31. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je na upit suda odgovorio kako nije sudjelovao u sastavljanju isprave o kreditu, isti je već bio sastavljen kada mu je uručen.

Pored navedenog iz iskaza tužitelja dalje proizlazi kako je kod tuženika 2006. podignuo kredit koji je glavnicom bio vezan za valutnu klauzulu EUR, a koji je po nagovoru osobne bankarice JLČ reprogramirao u kredit koji je glavnicom vezan uz valutnu klauzulu CHF-a te navodi kako ga je osobna bankarica telefonom zvala i predložila mu da kredit veže uz CHF, te je izračunala da će mu mjesečni obrok biti manji zbog kamate, te da mu stoga može dodati još jedan iznos kredita kako bi si eventualno mogao izjednačiti rate kako je imao za kredit u EUR- u, a tužitelju je to odgovaralo pa je na to pristao, te se ne sjeća da li je s osobnom bankaricom tom prilikom razgovarao o tome pod kojim uvjetima se kamatna stopa može mijenjati i tko o tome odlučuje, dok mu je vezano uz valutnu klauzulu CHF-a osobna bankarica jedino rekla da i ona osobno ima takav kredit.

32. Uvidom i čitanjem Općih uvjeta za poslovanje s građanima od 15.05.1997. (stranica 348-353), utvrđeno je da se u istim uvjetima uopće na navode nikakve informacije vezane uz kamatne stope, a uvidom i čitanjem Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2011. (stranica 323-326), Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 09.01.2013. (stranica 327-336) i Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima od 01.01.2014. (stranica 337-347) utvrđeno je da je tuženik tek 01.01.2011. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljem zaključen ranije tj. 2007. godine, kada tuženik nije imao definirane parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, tako da sud i tu dokaznu ispravu ocjenjuje nevažnim dokaznim sredstvom jer se iz iste ne mogu utvrditi nikakve bitne okolnosti koje se odnose na informiranost tuži telja prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

33. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.

34. Nadalje, po ocjeni ovog prvostupanjskog suda potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

35. Niti tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule (EUR, USD), te izbor jedne od ponuđenih opcija prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika također ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika o kojima se nije pregovaralo.

36. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).

37. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP -a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP -a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

38. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužitelj dokazao činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012.

39. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako mu u konkretnom slučaju to pravo pripada.

40. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.01.2016. godine (stranica 11 - 13), ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

41. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.01.2016. godine (stranica 11 -13), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama kako je navedeno u čl.2.st.1. predmetnog aneksa.

42. Nadalje, iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356- 62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), kako to tvrdi tuženik, a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnih Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa pro izlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

43. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

44. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

45. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

46. Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

47. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Osim toga u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljio na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

48. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

49. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356- 62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.01.2016. godine (stranica 11-13), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18, a što ovdje nije slučaj.

50. Tužitelj se, kao korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

51. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije , te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužitelj, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

52. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužitelj, koji je kredit konvertirao, to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

53. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

54. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužitelju , koji je izvršio konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

55. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

56. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

57. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije.

58. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

59. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĐL protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

60. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

61. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužitelj ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.

62. Stoga se temeljem prethodnih utvrđenja tužitelj sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu nije odrekao prava na zaštitu koju mu, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.48. ovog obrazloženja.

63. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića od veljače 2024. (stranica 539-567), Dopune Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića od travnja 2024. (stranica 582 -589), te Druge dopuna nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Dinka Brajnovića, dip. oec., od veljače 2025. (stranica 626-633) vještak je utvrdio:

- da novčana razlika / preplata koja je nastala zbog povećanja početne kamatne stope od 4,60% na više od dana zaključenja ugovora pa sve do 30.09.2015 iznosi 1.601,55 eura;

- da novčana razlika / preplata koja je nastala zbog povećanja početnog tečaja CHF od dana zaključenja ugovora pa sve do 30.09.2015 iznosi 9.583,21 eura;

- da ukupna novčana razlika / preplata s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u otplati kredita iznosi 11.184,76 eura;

- da zakonske zatezne kamate na svaku pojedinačnu preplatu do 30.09.2015 ukupno iznose 4.296,82 eura

- da je umanjenje glavnice u postupku konverzije na dan 30.9.2015. manje za iznos 716,18 eura;

- da preplata koju je tuženik priznao tužitelju u postupku konverzije iznosi 7.132,34 eura;

- da je tuženik proveo konverziju kredita sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);

- da tužitelj izvršenom konverzijom nije u cijelosti namiren sa svojim potraživanjem kada se isto stavi u odnos s potpunim obeštećenjem koja ga pripada u slučaju ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

64. Ovaj prvostupanjski sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužitelj stoga ima pravo na povrat razlike i to između iznosa preplaćenih kamata od 1.601,55 eura, zatim s osnova promjene tečaja CHF od 9.583,21 eura, zatim s osnova obračunatih zakonskih zateznih kamata na svaku pojedinačnu preplatu do 30.09.2015 od 4.296,82 eura, te s osnove nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije od 716,18 eura, što ukupno iznosi 16.197,76 eura i uplaćenog iznosa koji je tužitelju, kao potrošaču, tuženik, kao banka, uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u visini od 7.132,34 eura, jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da takva razlika postoji na štetu tužitelja, slijedom čega sud zaključuje da tuženik prilikom konverzije nije obeštetio tužitelja budući da postoji razlika na štetu tužitelja u utuženom iznosu od 9.065,42 eura.

65. Tužitelj nije istaknuo nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok je tuženik primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 10.05.2024. godine (stranica 598-601) navodeći da osporava nalaz i mišljenje iz razloga što su sklopljenim Aneksom u cijelosti i retroaktivno izmijenjene navodno ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora o kreditu na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu zbog stjecanja bez osnove, kao i zbog razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te se iznos eventualne preplate nikako ne može računati u odnosu na početnu kamatnu stopu kroz cijelo ugovorno razdoblje, te je vještak za izračun trebao uzeti promjenjivu kamatnu stopu koju je tuženik koristio za kunske kredite.

66. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak.

67. Vezano uz tuženikovu primjedbu da stoga što je je tužitelj sklopio aneks ugovoru o kreditu i prihvatilo konverziju slijedom čega mu je predmetni ukupni iznos preplate uračunat prilikom konverzije, sud isti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

To zapravo znači da je tužitelj podmirio sve svoje obveze (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata kao što je to navedeno pod točkom 64. ovog obrazloženja.

68. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. (stranica 6-10), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,60% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 4,60% iz čl.3. predmetnog ugovora

69. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 9.065,42 eura, kao i pravo na zatezne kamate na taj iznos.

70. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužitelja treba primijeniti trogodišnji zastarni rok sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima odnosno radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Nadalje, sud smatra kako nije osnovna niti tuženikova tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužitelj izvršio plaćanja pojedinog iznosa. Kao što je već navedeno obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana od 15.05.2007, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se ZOO/05.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

71. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P - 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P -1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužitelj tužbu podnio dana 10.06.2019. godine neposrednom predajom sudu, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

72. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 15.05.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredit u kunskoj protuvrijednosti od 58.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, te ugovorena redovna kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,60% godišnje, koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena adaptacija stana za osobne potrebe tužitelja i reprogram prethodnog kredita, uslijed čega se tužitelja ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.05.2007. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-62/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.01.2016. godine (stranica 11-13);

- da tužitelj, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da visina potraživanja tužitelja prema tuženiku ukupno iznosi 9.065,42 eura;

- da za novčano potraživanje tužitelja nije nastupila zastara.

73. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).

74. Tužitelj je uspio dokazati činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelj u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.

75. Nadalje, obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja ukupno iznosi 9.065,42 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 9.065,42 eura, a koji iznos je tuženik naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

76. Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

77. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. u svezi s čl.155. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

78. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za vrijednost predmeta spora od 9.065,42 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 100 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

79. Nadalje, obzirom da je tuženik izgubio parnicu isti je dužan tužitelju nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav 3 obrazložena podneska od 02.02.2023., od 11.03.2024. i od 10.06.2024. u visini svaki od po 100 bodova, što ukupno iznosi 600,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja dana 03.02.2023. u visini od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.9.st.5. Tarife - za pristup na 4 ročišta dana 06.04.2023., 10.12.2024., 21.11.2025. i 20.02.2026. svako u visini od po 100 bodova što ukupno iznosi 800,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 412,50 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 870,33 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

80. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

81. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.985,92 eura, dok sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, što iznosi uvećano za PDV 125,00 eura, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelj ili njegov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.2. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točkom II izreke ove presude i naložio tuženiku da nadoknadi parnični trošak tužitelju u visini od 2.985,92 eura.

82. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

83. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. ZOO/05.

84. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 30. ožujka 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.