REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-4650/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu, i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Grad Pregrada, OIB: 01467072751, Pregrada, Josipa Karla Tuškana 2, zastupan po opunomoćenici Snježani Burić, odvjetnici iz Pregrade, Ulica Stjepana Radića 2, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 30. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-16/25- 01/25, URBROJ: 513-04-25-2 od 07. listopada 2025. godine i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Krapina, Ispostave Krapina, KLASA: UP/I-410-01/25-10/02, URBROJ: 513-07-02-01-25-01 od 09. lipnja 2025. godine.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 400,00 €.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 07. listopada 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 09. lipnja 2025. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je utvrđen dug javnih davanja po četiri osnove i na temelju deset ovršnih isprava iza pok. ČČ (preminulog **.**.2020.), iza kojeg je naslijedio imovinu više vrijednosti (11.672,52 €) od ukupnog iznosa duga (1.759,72 €).
Naime, porezno tijelo je utvrdilo da je tužitelj, kao jedinica lokalne samouprave, iza ČČ kao ošasnu imovinu naslijedio nekretnine tržišne vrijednosti 11.672,52 €, na temelju rješenja o nasljeđivanju od 07. travnja 2022. godine, pravomoćnog 22. travnja 2022. godine.
Tužitelj je u tužbi naveo da je vrijednost naslijeđenog poljoprivrednog zemljišta arbitrarno utvrđena, s obzirom na suvlasništva, nesređeno zemljišnoknjižno stanje, vođenje pojedinačnih zemljišnoknjižnih ispravnih postupaka, kao i uzimajući u obzir i terete na nekretninama. Tužitelj navodi da se ovrha ionako može provesti samo na stvarima i pravima koja su sastavni dio ostavine . Tužitelj dalje ističe da mu je kao nasljedniku pok. ČČ od tijela socijalne skrbi isplaćeno svega 145,12 € i od jedne poslovne banke 192,95 €, ali i da je kao nasljednik za ostavinski postupak platio javnobilježnički račun od 368,11 € i provjeru u upisniku oporuka od 2,65 €. Tužitelj posebno napominje da je bio primoran platiti sporni dug kako bi zbog prijavâ na natječaje dobio potvrdu o nepostojanju dugovanja, a to plaćanje je onda izvršio i izvan naslijeđene imovine. Posebno ističe da je u međuvremenu nastupila zastara i da je dug zbog toga trebalo otpisati.
Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Osporavana rješenja su nezakonita.
Na temelju čl. 139. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - ZN) nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
U konkretnom slučaju nije sporno da je dug ostavitelja (pok. ČČ) iznosio 1.759,72 €, po četiri osnove javnih davanja, odnosno na temelju deset ovršnih isprava.
S druge strane, upravna tijela su utvrdila da je tužitelj kao ošasnu imovinu naslijedio nekretnine koje su procijenjene na tržišnu vrijednost od 11.672,52 €. Međutim, čak i bez obzira na tužiteljeve tvrdnje o općenito nesređenom zemljišnoknjižnom stanju, sud utvrđuje da zapisnik o procjeni tržišne vrijednosti nekretnina od 13. studenog 2024. godine ne sadržava ništa osim navođenja zbirnog iznosa od 11.672,52 € za sve nekretnine - pa tako u tom zapisniku nema navedene ni jedne usporedne nekretnine.
Već zbog toga je dovedena u pitanje vrijednost naslijeđene imovine, a time i odnos te vrijednosti prema visini naslijeđenih ostaviteljevih dugova, u smislu čl . 139. st. 3. ZN-a.
Međutim, sud smatra da i bez obzira na to osporavano prvostupanjsko rješenje uopće nije ni trebalo biti doneseno.
Naime, na temelju čl. 24. st. 1. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - OPZ) tužitelj kao univerzalni pravni sljednik u cijelosti preuzima pravni položaj pravnog prednika, te je kao takav dužan platiti obveze iz porezno- dužničkog odnosa do visine vrijednosti naslijeđene imovine (čl. 24. st. 2. OPZ-a). To znači da ne postoji nikakva pravna osnova da se u odnosu na tužitelja kao univerzalnog pravnog sljednika pok. ČČ pored već postojećih ovršnih isprava donesenih u odnosu na ČČ donosi posebno rješenje za isti dug iz tih istih ovršnih isprava.
Rješenje o pravnim sljednicima koje ima u vidu odredba čl. 24. st. 4. OPZ-a (prema kojoj od dana smrti poreznog obveznika do trenutka izvršnosti rješenja o pravnim sljednicima ne teče zastara za dug ostavitelja u trenutku smrti) nije ništa drugo nego rješenje o nasljeđivanju - jer se upravo tim i samo tim rješenjem mogu utvrđivati pravni sljednici preminule fizičke osobe.
Svako suprotno tumačenje bi u primjeni navedene odredbe čl. 24. st. 4. OPZ-a u pogledu nasljednika preminule fizičke osobe dovelo do toga da porezno tijelo onda ne bi bilo podvrgnuto nikakvim zastarnim rokom za donošenje svog novog, posebnog rješenja o pravnim sljednicima.
Suprotno tome, vjerovnik (pa makar i javnopravni subjekt - jer za takve ništa posebno nigdje nije propisano) na temelju ovršnih isprava koje glase na ostavitelja i na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju može neposredno zatražiti ovrhu protiv nasljednika. Međutim, u tom ovršnom postupku nasljednik onda može istaknuti prigovor vrijednosti naslijeđene imovine u smislu čl. 139. st. 3. ZN-a i čl. 24. st. 2. OPZ- a, a ovrha se u slučaju ošasne imovine ionako može provoditi samo na naslijeđenoj imovini (čl. 139. st. 6. ZN-a) te samo u okviru šestogodišnjeg zastarnog roka za naplatu, koji u ovom slučaju na temelju čl. 24. st. 4. OPZ-a zbog zastoja zastare nije tekao samo od dana smrti ČČ (**.**.2020.) do trenutka izvršnosti rješenja o pravnim sljednicima, a to znači do izvršnosti rješenja o nasljeđivanju iza pok. ČČ (**.**.2022.).
Dakle, u konkretnom slučaju (u kojem je porezno tijelo raspolagalo ovršnim ispravama donesenim u odnosu na pok. ČČ, kao i pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. ČČ) nije postojala nikakva pravna osnova da se u odnosu na tužitelja kao nasljednika (univerzalnog pravnog sljednika preminule fizičke osobe) donosi novo, posebno rješenje o utvrđivanju položaja pravnog sljednika.
Kao što je već rečeno, porezno tijelo u takvoj situaciji na temelju postojećih ovršnih isprava i na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ima mogućnost neposrednog pokretanja ovrhe protiv tužitelja kao pravnog sljednika pok. ČČ, ali je u tom slučaju ograničeno mogućnošću provedbe ovrhe samo na stvarima i pravima koja su sastavni dio ostavine, i to u propisanim zastarnim rokovima. Zbog toga, osporavano prvostupanjsko rješenje uopće nije ni trebalo biti doneseno pa je i osporavano drugostupanjsko rješenje o odbijanju tužiteljeve žalbe nepravilno i nezakonito. Stoga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i oba osporavana rješenja poništena, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak.
Zbog iznesenih razloga - koji se odnose na mogućnost neposrednog pokretanja ovrhe protiv tužitelja (samo na stvarima i pravima koja su sastavni dio ostavine) i zbog činjenice da vrijednost naslijeđene imovine ni inače nije utvrđena na način koji bi mogao biti provjerljiv - porezna tijela će samostalno ili po posebnom zahtjevu tužitelja biti dužna vratiti mu uplaćeni iznos duga javnih davanja pok. ČČ. Sud je na raspravnom ročištu kao nepotreban, neadekvatan i nesvrsishodan odbio prijedlog tužitelja za saslušanje „stranaka“.
S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalno j opunomoćenici - odvjetnici, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a - a u okviru postavljenog zahtjeva za naknadu troška na raspravnom ročištu
- pripada ukupno 400,00 €.
U Zagrebu, 30. ožujka 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Snježana Burić
2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak
