REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-190/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja InterCal Croatia d.o.o., Sirač, Ruđera Boškovića 52, OIB:92618981627, zastupanog po opunomoćeniku Franji Šebijanu, odvjetniku u Varaždinu, Pavlinska 5, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ul. grada Vukovara 49, OIB:72910430276, radi šutnje uprave, 30. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Upravni spor se obustavlja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 250,00 € (slovima: dvjesto pedeset eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora iznad dosuđenog iznosa od 250,00 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi šutnje uprave, odnosno, zbog nedonošenja odluke u predmetu osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koji se kod prvostupanjskog tijela, Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša vodi pod oznakom KLASA: UP/I-943-02/25-01/06.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu obavijestio Sud da je o tužiteljevoj žalbi odlučio rješenjem od 13. ožujka 2026., KLASA: UP/II-943-02/25-01/190, URBROJ: 514-04-03- 01/02-26-10.

3. Sukladno odredbi čl. 100. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS) Sud je rješenjem posl. br. Us I-190/2026-4 od 20. ožujka 2026. pozvao tužitelja da se očituje da li je zadovoljan donesenom odlukom ili proširuje tužbeni zahtjev i na drugostupanjsko rješenje.

4. Podneskom od 24. ožujka 2026. tužitelj je obavijestio Sud da je zadovoljan donesenom odlukom te da neće proširivati tužbeni zahtjev. Predlaže donošenje odluke kojom se predmetni spor obustavlja i kojom se nalaže tuženiku da mu nadoknadi trošak u iznosu 2.500,00 €.

5. Obzirom da je nakon pokretanja upravnog spora nadležno javnopravno tijelo odlučilo o zahtjevu stranke to je, na temelju čl. 106. st. 1. tč. 2. u svezi čl. 103. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS) odlučeno kao u tč. I. izreke ovog rješenja.

6. Tužitelj je uspio u sporu te mu pripada naknada troškova spora koji se sastoje u opravdanim izdacima učinjenima tijekom ili u povodu spora (čl. 144. i 147. ZUS-a). Međutim, stajalište je Suda da pri dosuđenju naknade troškova tužitelju na teret tuženika u okolnostima konkretnog predmeta nema mjesta mehaničkoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 38/23,107/25, dalje: Tarifa), prema kojoj bi tužitelju pripala naknada troška sastava tužbe u iznosu od 1.250,00 € (PDV uključen).

7. Posebnost odlučivanja o naknadi troška prema okolnostima konkretnog predmeta proizlazi iz stajališta Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), primjerice u predmetima Zubac protiv Hrvatske (zahtjev br. 40160/12 od 5. travnja 2018.), Dragan Kovačević protiv Hrvatske (zahtjev br. 49281/15 od 12. svibnja 2022.), i dr., kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice, odluke u predmetima broj U-I-2753/2012, U-III-2086/2018 i dr.). Prema tim stajalištima, troškove postupka treba pažljivo odmjeriti, uzevši u obzir pravne i sve druge okolnosti svakog pojedinog slučaja. Dakle, iz prakse navedenih sudova proizlazi da ni propis (zakon) ni ustaljena sudska praksa nisu, sami po sebi, dovoljan razlog za određenu odluku, nego svaki slučaj valja promatrati u kontekstu posebnih okolnosti svakog predmeta, kao i vrste postupka o kojemu je riječ, uzevši u obzir, između ostaloga, složenost predmeta. Pritom se svi interesi trebaju respektirati (pojedinačni i opći), prije svega pravo stranke na pristup sudu (pitanje ograničava li odluka o troškovima spora to pravo), ali nije bez utjecaja i potreba zaštite države od plaćanja neopravdanih troškova, kao svojevrsne ravnoteže interesa, jer ni država ne raspolaže neograničenim resursima (npr. presuda Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10 od 18. srpnja 2013.).

8. S obzirom na to da se odluka o glavnoj stvari odnosi na šutnju uprave, tužba u ovome predmetu sadržajno predstavlja samo požurnicu, dakle potpuno jednostavnu i tipiziranu radnju, koju može sastaviti i neuka stranka samostalno (što one često i čine) ili stranka može pristupiti sudu radi davanja tužbe na zapisnik. Mogućnost da stranka ne uspije u ovakvom sporu zbog propuštanja tuženika svodi se na "rizik" nepravodobnog (prijevremenog) podnošenja tužbe u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZUS- a, te je, uz tu jednostavnu pretpostavku, uspjeh stranke jedini mogući ishod spora. Dakle, u ovome predmetu, budući da su tužiteljice tužbu podnijele pravodobno, a tuženik nije pravodobno odlučio o zahtjevu (što je tužiteljicama poznato), tužiteljice su mogao samo uspjeti u sporu. Stoga je suštinska narav tužbe u ovakvom sporu samo ubrzanje rada tuženika. Takva tužba neusporedivo je jednostavnija od tužbe u upravnom sporu pokrenutom radi ocjene zakonitosti upravnog akta, iako prema važećoj Tarifi u odnosu na obje radnje stranci pripada jednak iznos nagrade. Sud ovime ne dovodi u pitanje pravilo svaki podnositelj (urednog i dopuštenog) zahtjeva ima pravo da se o njegovom zahtjevu odluči u propisanom roku, niti dovodi u pitanje važnost troškova pravnog zastupanja stranke za pravičnost postupka i za ostvarivanje prava na pristup sudu.

9. Pravne norme ne treba, dakle, tumačiti na način koji bi doveo do zaključka da pravni poredak razumijeva i prihvaća očito nerazumne, čak i apsurdne ishode njihove primjene (pojam apsurdnoga u tom se kontekstu koristi u praksi europskih sudova). Zadaća je sudova da to spriječe, ne dovodeći u pitanje samu bit prava na pristup sudu. Pri odlučivanju o pravu na naknadu troškova spora, kao elementu prava na pristup sudu, riječ je o pravu stranke u sudskom postupku, a ne o pravu opunomoćenika stranke.

10. Sud nije utvrdio da je tužitelj u ovome predmetu zlouporabio prava koja mupripadaju u sporu (čl. 147. st. 8. ZUS-a), niti je tuženik iznio takvu argumentaciju, ali zatraženi iznos naknade troška sastava tužbe Sud smatra neprimjerenim stvarnom karakteru poduzete radnje odnosno tužbe.

11. Pritom je na umu potrebno imati i da načelo nadređenosti prava Europske unije "nameće nacionalnom sucu koji je u okviru svojih nadležnosti zadužen za primjenu odredaba prava Unije obvezu da, ako nacionalni propis ne može protumačiti u skladu sa zahtjevima prava Unije, osigura puni učinak zahtjevâ tog prava u sporu koji je pred njim pokrenut, prema potrebi izuzimajući po službenoj dužnosti iz primjene svaki nacionalni propis ili praksu, čak i naknadni, koji su protivni izravno primjenjivoj odredbi prava Unije, pri čemu ne mora tražiti ni čekati prethodno ukidanje tog nacionalnog propisa ili te prakse kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen Ustavom (presuda od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C-430/21, EU:C:2022:99, t. 53. i navedena sudska praksa)" – kako to proizlazi, između ostalih, iz presude Suda Europske unije (dalje: SEU) od 25. siječnja 2024. u povodu zahtjeva za prethodnu odluku i u provedbi presude SEU od 23. studenoga 2017., CHEZ Elektro Bulgaria i FrontEx International (C-427/16 i C-428/16, EU:C:2017:890, u predmetu C- 438/22, na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) – u nastavku teksta: presuda SEU. Kontekst presude SEU primjenjiv je i u ovome predmetu, u odnosu na Tbr. 27 Tarife, kod sporova vezanih uz šutnju uprave. Cijena usluge odvjetnika kao opunomoćenika u Republici Hrvatskoj, koja je utvrđena Tarifom i odnosi se na sve sudionike na tržištu (odredba čl. 37. st. 1. Zakona o odvjetništvu, NN br. 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11, 126/21, 98/25), ne može se smatrati stvarnom tržišnom cijenom. Upravo je dogovor svih sudionika na tržištu o cijenama usluga, koji predstavlja ozbiljno narušavanje tržišnog natjecanja u smislu čl. 101. st. 1. UFEU-a, prepreka primjeni stvarnih tržišnih cijena (točka 60. presude SEU). Naime u Republici Hrvatskoj sudovi izravno primjenjuju Tarifu, koju donosi Hrvatska odvjetnička komora uz suglasnost ministra pravosuđa (čl. 18. Zakona o odvjetništvu), kao mjerodavan kriterij za utvrđivanje visine troškova odvjetničkog zastupanja. Istodobno, ZUS, u odredbi čl. 144. st. 3. propisuje da se vrijednost predmeta spora beziznimno smatra neprocjenjivom, što je u opreci s Tbr. 27. tč. 1. podst. 1.Tarife. Upravni sudovi, dakle, dosljedno ne primjenjuju navedeni Tbr. 27. tč 1. podst. 1. Tarife, budući da je on suprotan odredbi ZUS-a. Nema, stoga, osnove da sudovi mehanički primjenjuju Tarifu ni kada je njezina primjena u konkretnom slučaju protivna europskom pravu.

12. U točki 2. izreke presude SEU navedeno je: "Članak 101. stavak 1. UFEU-a u vezi s člankom 4. stavkom 3. UEU-a, treba tumačiti na način da nacionalni propis koji, s jedne strane, ne omogućava odvjetniku i njegovoj stranci da naknadu dogovore u iznosu nižem od najnižeg dopuštenog iznosa određenog pravilnikom profesionalnog udruženja odvjetnika (…) i, s druge strane, ne omogućava sudu da naloži naknadu nagrade za rad u iznosu nižem od tog najnižeg dopuštenog iznosa, treba smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” u smislu tog članka 101. stavka 1. U slučaju takvog ograničenja, kako bi se predmetno postupanje izuzelo iz zabrane sporazuma i djelovanja koji ograničavaju tržišno natjecanje iz članka 101. stavka 1. UFEU-a, ne može se pozvati na legitimne ciljeve koji se navodno nastoje postići navedenim nacionalnim propisom".

13. U kontekstu legitimnog cilja - osiguranja pružanja kvalitetnih usluga pravnog zastupanja stranke radi ostvarivanja njezina prava na pristup sudu, opravdano je, razumno i utemeljeno propisani iznos nagrade odvjetniku iz Tar. 27. kod predmeta šutnje uprave dovesti i u korelaciju s javno objavljenim podacima o prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj neto plaći po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za rujan 2025. (objava od 20. studenoga 2025.), Državnog zavoda za statistiku, koja je iznosila 1.456,00 €.

14. K tomu, iznos od 1.000,00 € (500 bodova), usporedbe radi, priznaje se odvjetniku za sastav tužbe u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora od 33.181,01 do 66.361,00 €, a u kaznenom postupku odvjetniku za zastupanje na raspravi za kaznena djela za koja je predviđena kazna dugotrajnog zatvora (dakle, za najteža kaznena djela).

15. Zbog toga ovdje ima mjesta i sadašnjoj postupnoj promjeni upravnosudske prakse do koje dolazi vezano uz naknadu troškova upravnog spora pokrenutog zbog šutnje uprave, kako kod donošenja presude kojom se nalaže prekid šutnje uprave, tako i pri obustavi spora kada tuženik donošenjem rješenja prekine šutnju uprave i na taj način postupi prema tužbenom zahtjevu (npr. rješenje Upravnog suda u Osijeku, posl. br. Us I-897/2025-5 od 15. siječnja 2026.).

16. Slijedom dosad iznesenog, Sud nagradu propisanu Tarifom u kontekstu sporova pokrenutih zbog šutnje uprave te u okolnostima konkretnog slučaja ocjenjuje nerazumno visokom i nerazmjernom. Ta nagrada izrazito prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje legitimnih ciljeva i za zbiljsko ostvarivanje prava tužitelja na pristup sudu. Sud ocjenjuje da je opravdano, razumno i razmjerno za sastav tužbe u ovome sporu priznati iznos od 100 bodova. Taj iznos korespondira s radnjama usporedive složenosti propisanih Tarifom (Tbr. 4. st. 1. podst. 7.; Tbr. 7. st. 1. podst. 4; Tbr. 7. st. 5.; Tbr. 32. st. 2.). To posebice vrijedi za Tbr. 45. st. 1. tč. 1. Tarife, kojom je propisano da u neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužbe na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom i tijelima iste razine u visini 100 bodova.

17. Izneseno u tč 14. i 16. ovog obrazloženja ukazuje na to da, u situaciji u kojoj očito postoje opravdani razlozi za odstupanje od mehaničke primjene Tarife, iznos priznate naknade troškova tužitelju Sud nije odredio proizvoljno, arbitrarno, nerazumno, niti nerazmjerno, nego sveobuhvatnom usporedbom s nagradama koje su odvjetnicima kao opunomoćenicima / punomoćnicima stranaka priznate za radnje koje nedvojbeno nisu manje složenosti te ne zahtijevaju manje znanja i profesionalnog angažmana nego što zahtijeva sastav tužbe zbog šutnje uprave u upravnome sporu (dapače). U tom pogledu razumne ni logičke osnove ne može imati ni eventualno stajalište da odluka Suda u ovom slučaju generalno omalovažava rad odvjetnika.

18. Slijedom ovako izloženog stanja stvari tužitelju je priznat trošak zastupanja kojeg čini sastav tužbe (200,00 €) uvećan za pripadajući PDV u iznosu 50,00 €, odnosno sveukupno 250,00 € (tč. II. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen (tč. III. izreke). Odbijajući dio odluke o trošku spora obuhvaća i trošak sastava podneska od 24. ožujka 2026., a koji trošak tužitelju nije priznat iz razloga što se po ocjeni ovog Suda ne radi o opravdanom trošku, odnosno trošku koji bi bio nužan za vođenje ovog upravnog spora.

Dosuđenom naknadom troška sastava tužbe nije dovedena u pitanje sama bit prava tužitelja na pristup sudu.

U Rijeci 30. ožujka 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Franji Šebijanu, odvjetniku u Varaždinu, Pavlinska 5

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ul. grada Vukovara 49