Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-30/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sudcu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja DH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr - 1248/2019-57 od 26. lipnja 2025., dana 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr - 1248/2019-57 od 26. lipnja 2025. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužitelju bruto iznos od 503,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, osim zateznih kamata koje na teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 1.321,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u istoj točki odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 970,99 eura.

2. Tuženica je protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.- odluka USRH, 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu te da u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno podredno, da je preinači na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

4. Žalba tuženica nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica kao poslodavac isplati neisplaćeni dio plaće za razdoblje od 1. veljače 2014. do 30. svibnja 2018. u ukupnom bruto iznosu od 503,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos plaće da je ostvario radeći prekovremeno.

6. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Na neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženica u žalbi ne ukazuje.

7. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je u predmetnom razdoblju od 1. veljače 2014. do 30. svibnja 2018. tužitelj bio zaposlen kod tuženice i to kao državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, Odjelu za osiguranje pravosudnih tijela, na radnom mjestu ovlaštene službene osobe,

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju s osnove prekovremenog rada ostvario plaću u bruto iznosu od 3.789,73 kune (sada 503,00 eura),[1]

- da tuženica ovaj iznos nije isplatila tužitelju.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke dosudio tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama pravilno se pozivajući pri tome na odredbe kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji su u predmetnom razdoblju bili na snazi.

9. Prvostupanjski je sud osnovanost visine tužbenog zahtjeva od 3.789,73 kune bruto (sada 503,00 eura bruto) utvrdio na temelju stručnog, logičnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o. (za koga je nalaz i mišljenje sačinila Petra Blašković, stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze) od 14. srpnja 2021. Ovaj nalaz i mišljenje sačinjeno je po nalogu prvostupanjskog suda.

10. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro = 7,53450 kuna.

(odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

11. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, ni razlozima obrazloženja niti sa sadržajem spisa. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredbe parničnog postupka ukazuje tuženica opisno u svojoj žalbi. Za naglasiti je i da presuda ima potpuno i jasno obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev uz pozivanje na pravilno primijenjeno materijalno pravo i to baš odgovarajuće odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 104/13., 150/13., 153/13. - ispravak, 71/16, i 121/16., dalje KU/13) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 112/17. i 12/18., dalje: KU/17). Za spomenuti je kako su obveza poslodavca za isplatu plaće, te pravo radnika na povećanu plaću, pored ostalog, i zbog prekovremenog rada i rada blagdanom, propisani odredbama članaka 84. i 86. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), te odredbama članaka 92. i 94. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23.).

12. U ovom je postupku, pa tako i sada u ovoj njegovoj žalbenoj fazi, bilo je sporno je li tuženica u predmetnom razdoblju, obračunavala mjesečni fond sati u skladu s odredbama članka 44. KU-a/13, odnosno odredbama članka 38. KU-a/17, tj. je li u mjesečni fond sati pored radnih dana trebala uračunavati i dane blagdana kada bi oni padali u dane u tjednu od ponedjeljka do petka.

13. Naime, svoj tužbeni zahtjev tužitelj, pored ostalog, temelji na tvrdnji da je u utuženom razdoblju prema rasporedu radnog vremenu ostvarivao prekovremeni rad, a koji mu nije plaćen i to u redovnom radu od ponedjeljka do petka, jer je radio duže od 8 sati u tjednu, subotom i nedjeljom, te u radu na drugi način, te da je radio duže od 8 sati dnevno i 40 sati tjedno sukladno odredbama KU-a/13 i KU-a/17.

14. Prema odredbi članka 44. stavak 1. KU-a/13, odnosno odredbe članka 38. stavak 1. KU-a/17, propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, između ostalog i za prekovremeni rad za 50%. Dodaci na osnovnu plaću se ne isključuju, a što je propisano stavkom 2. navedenih članaka KU- a/13 i KU-a/17. Odredbom članka 44. stavak 1. točka 5. KU-a/13, kao i odredbom članka 38. stavak 1. točka 5. KU-a/17 propisano je da, ako službenik i namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom i na Uskrs ima pravo na plaću uvećanu za 150%.

15. Nadalje, odredbom članka 44. stavak 10. KU-a/13, kao i odredbom članka 38. stavkom 10. KU-a/17, određeno je da se prekovremenim radom, kad je rad službenika organiziran u turnusu, smatra svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, dok je stavkom 11. članka 44. KU-a/13 i članka 38. KU-a/17, određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno.

16. Prekovremenim radom, a u slučaju kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada, utvrđenog dnevnim rasporedom rada (članak 44. stavak 10. i 11. KU-a/12 i članak 38. stavak 10. i 11. KU-a/17). Odredbom članka 44. stavak 12. KU-a odnosno odredbom članka 38. stavak 12. KU-a/17 propisano je da su redovni mjesečni fond radnih sati, oni sati koje službenik i namještenik treba raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati.

17. Upravo na temelju citiranih odredbi KU-a/13 i KU-a/17, te na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kao i na temelju dostavljenih isprava od strane tuženice – obračunskih lista i evidencije radnog vremena, prvostupanjski sud zaključuje kako je tuženica isplaćivala tužitelju u predmetnom razdoblju umanjenu plaću za obavljeni rad, u bruto iznosu od ukupno 503,00 eura.

18. S tim u svezi žalbeni navodi tuženice se ukazuju neosnovanim, jer se mjesečni fond odrađenih sati treba obračunati na način da se rad na dan blagdana ne smatra radnim danom i množi sa 8, kako bi se dobio redovni mjesečni fond sati, već se sati odrađeni na taj dan imaju smatrati prekovremenim radom, ako prelaze redovni mjesečni fond sati, radi čega za takvu vrstu rada tužitelju pripada uvećanje plaće, a kako to pravilno cijeni i prvostupanjski sud.

19. Naime, kada službenik odradi dan na blagdan on odmah ne ostvaruje pravo na prekovremeni rad, već tek kada se na kraju mjeseca ukaže razlika iz koje je vidljivo da je prijeđen redovni fond radnih sati, što je u konkretnom slučaju na temelju dostavljene dokumentacije tuženice i utvrđeno.

20. Tuženica u žalbi posebno ističe kako je dostavila odgovarajuću dokumentaciju iz koje da su vidljive naknade isplate prekovremenih sati. To što se iz platnih lista odnosno obračunskih lista za isplatu ne navodi za koji su mjesec plaćeni prekovremeni sati kako ne mijenja na stvari (da su isplaćeni) jer da se prekovremeni sati obračunavaju po satnici tog mjeseca, neovisno iz kojeg mjeseca da je izvršen prijenos, odnosno „donos neplaćenih prekovremenih sati.“ Tuženica nadalje ističe kako je neutemeljeno promatrati predmetno razdoblje na način da se na teret tuženice stavlja obveza namirenja prekovremenih sati u mjesecu u kojem su nastali i nisu plaćeni u istom mjesecu, a ne uzeti u obzir preplatu s osnova prekovremenog rada u narednim mjesecima unutar istog utuženog razdoblja. U bitnome, tuženica tvrdi kako je platila sve prekovremene sate tužitelju i to u narednom mjesecima s obzirom na mjesece u kojima su ostvareni prekovremeni sati od strane tužitelja.

21.1. U svezi sa navedenim žalbenim razlogom za reći je slijedeće. Iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi kako taj sud smatra da iz izvedenih dokaza nije moguće zaključiti da su „dodatne isplate“ tuženice učinjene tužitelju baš s osnova plaćanja prekovremenog rada u spornom razdoblju. Za ovaj zaključak prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude dao dostatno obrazloženje (iz tog razloga prvostupanjski sud nije prihvatio dopunu predmetnog nalaza i mišljenja (str. 263. spisa) koja je dopuna izrađena pod pretpostavkom da su se prekovremeni sati u jednom mjesecu isplaćivali u narednim mjesecima utuženog razdoblja).

21.2. Slijedom navedenog razvidno je kako se u konkretnom slučaju radi o činjeničnom pitanju (da li se isplate tužitelju u narednim mjesecima, odnose na plaćanje prekovremenog rada u prethodnim mjesecima). Već je navedeno kako prvostupanjski sud navodi kako za takav zaključak nema dokaza.

21.3. Stoga, kako se u predmetom slučaju radi o sporu male vrijednosti (odredba članka 458. stavak 1. ZPP-a), a kako se žalba u ovoj vrsti postupaka ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a) to ovaj drugostupanjski sud nije u mogućnosti razmatrati je li činjenično stanje točno i potpuno utvrđeno u odnosu na pitanje je li tuženica isplatila ili nije isplatila tužitelju plaću za prekovremeni rad koji je nesporno ostvario u predmetnom razdoblju (i sama žaliteljica u žalbi zaključuje kako je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud pogrešno primijenio materijalno pravo).

22. Odluka o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke pobijane presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a

23. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkama I. i II. izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 27. ožujka 2026.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi