Poslovni broj: UsI-3191/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Radojke Ćupurdije, u upravnom sporu tužitelja ĐS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe (OIB: 84397956623), Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi prava na invalidsku mirovinu, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/25-03/00250011054, URBROJ: 341-99-06/2-25-2854 od 24. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 141-02/25-03/00250011054, URBROJ: 341- 99-06/2-25-2854 od 24. studenog 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe Split, KLASA: UP/I 141-02/24-03/00250011054, URBROJ: 341-18-06/2-24-22849 od 28. ožujka 2025., kojim je odbijen zahtjev tužitelja, rođenog **.**.1973., pripadnika borbenog sektora Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO), za priznanje prava na invalidsku mirovinu.

2. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenje tuženika navodeći da je iz medicinske dokumentacije koja prileži spisu razvidno da kod njega postoji vidljiv ožiljak u predjelu desnog ručnog zgloba kao posljedice ranjavanja, da su mu pokreti u desnom ručnom zglobu ograničeni, bolni, srednje teškog oblika. Navodi da je liječen u [adresa] i da je pod stalnom kontrolom kirurga. Navodi da je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, unatoč liječenju, kod njega nastupilo značajno i trajno smanjenje radne sposobnosti zbog oštećenja organizma, pozivajući se na obavijest Doma zdravlja Tomislavgrad od 24. siječnja 2024. Smatra da je iz navedenog razvidno da je kod njega sukladno članku 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. - dalje: ZOMO) nastupio trajni gubitak radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad). Nadalje navodi da mu je 2010. dijagnosticiran AML M4, citogenetski s tetrasomijom kromosoma 11. i 16. i da je liječen na Zavodu za hematologiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, a da je liječenje obavljeno alogenom transplantacijom koštane srži od HLA podudarnog srodnika. Ističe da je akutna mijeloična leukemija (mijelocitna, mijelogena, mijeloblastična, mijelomonocitna) po život opasna bolest u kojoj mijelociti (stanice koje se normalno razvijaju u granulocite) postaju kancerogeni (maligni) i brzo nadomještaju normalne stanice u koštanoj srži. Tvrdi da navedena bolest, odnosno stanje nakon ranjavanja ima isključivo uzrok u stradavanja u ratu u Bosni i Hercegovini. Ističe da u osporenom rješenju nije navedeno koje poslove obavlja, a prema kojima bi se trebala procijeniti njegova radna sposobnost. Postavlja pitanje zašto mu se ne može priznati nastup potpunog gubitka sposobnosti za rad, osobito imajući na umu razinu obrazovanja. ukupnog mirovinskog staža, zanimanja, te opisa poslova, a što je trebalo biti navedeno u obrascu 2-IN. Postavlja pitanje koje poslove obavlja, odnosno prema kojim poslovima je određena radna sposobnost i da li može raditi s navršenih 53 godine života, odnosno zar kod njega ne postoji nikakav gubitak radne sposobnosti. Postavlja pitanje postoji li u spisu obrazac 2-1N. Ističe da nije jasan navod iz obrazloženja rješenja da kod njega još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti. Nadalje navodi da nije jasno koliko će liječenje po nadležnim specijalistima po mišljenju vijeća vještaka Zavoda još trajati i zašto vijeće vještaka Zavoda smatra da stanje nije konačno te da se ne može donijeti konačna ocjena njegove radne sposobnosti. Tvrdi da tuženik nije obrazložio zbog čega se olako prelazi preko ozbiljnosti njegovih dijagnoza, odnosno zašto smatra da navedene zdravstvene tegobe kao posljedica ranjavanja, odnosno ozljede ne uvjetuju smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti te ističe da nisu navedene indikacije, odnosno kontraindikacije za poslove koje je obavljao, a na osnovu čega bi se moglo zaključiti da kod njega nema gubitka radne sposobnosti. Ukazuje na Zaključak mirovinsko - zdravstvenog odjela sa sjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske održane dana 14. lipnja 2013. kojim je zauzeto stajalište da se osnova oštećenja organizma utvrđuje na temelju dokaza izvedenih u postupku priznavanja prava prema propisima Republike Hrvatske što uključuje i nalaze i mišljenja ovlaštenih tijela medicinskog vještačenja predviđenih propisima Republike Hrvatske. Navodi da se ocjena o postojanju invalidnosti pojedinog pripadnika HVO-a utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja stručnog tijela medicinskog vještačenja, a koje mora imati u vidu rješenje nadležnog tijela Bosne i Hercegovine o osnovi oštećenja organizma koje je utvrđeno u Bosni i Hercegovini, vodeći računa o zanimanju pojedinog pripadnika HVO-a kao i svim dotadašnjim poslovima koje je obavljao, pri čemu se uzima u obzir medicinska dokumentacija te se prema načelima medicinske znanosti donosi ocjena je li oštećenje organizma pojedinog pripadnika HVO-a od utjecaja na njegovu radnu sposobnost. Ističe da sud ima mogućnost ispitati zakonitost istih na temelju pravne logike, utvrđenih činjenica, predloženih dokaza, odnosno medicinske dokumentacije. Navodi da sud primjenom stručnih pravnih znanja treba tražiti utvrđivanje provjere podudarnosti, odnosno suglasja između dva vještva s priloženom medicinskom dokumentacijom, koja govori o pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja. Smatra da su vještaci trebali pojasniti kako su vrednovali pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja, a ne rukovoditi se samo činjenicom sukladnosti (podudarnosti) oba vještva, Predložio je da se provede dokaz saslušanjem stranaka. Predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i da mu prizna pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, uzrokovanog 100% ili najmanje 30% zbog stradavanja - ranjavanja u svezi sa sudjelovanjem u ratu u Bosni i Hercegovini i da naloži prvostupanjskom tijelu da donese rješenje o određivanju iznosa invalidske mirovine i početku isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana. Istaknuo je da je priznanje statusa ratnog vojnog invalida u Bosni i Hercegovini zakonom propisana pretpostavka na temelju koje se medicinska dokumentacija dostavlja Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom radi donošenja nalaza i mišljenja o tome postoji li invalidnost prema članku 39. ZOMO-a. S obzirom na činjenicu da su tijela stručnog vještačenja oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti iz članka 39. ZOMO-a, nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na invalidsku mirovinu iz članka 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (''Narodne novine'', 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23. - dalje: ZHBDR). Smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora održana je rasprava 10. ožujka 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

5. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem u ovom upravnom sporu jer su sporne činjenice medicinske naravi o kojima tužitelj nema stručnih znanja. Također treba reći da tužitelj nije određeno naveo koga od službenih osoba predlaže da se saslušaju u upravnom sporu.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/2024., dalje: ZUS), sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 29. veljače 2024. kojim traži priznavanje prava na invalidsku mirovinu kao pripadnik HVO-a.

8. Člankom 142. stavkom 1. ZHBDR-a propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela Bosne i Hercegovine priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela Bosne i Hercegovine, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.

9. Člankom 39. stavkom 1. ZOMO-a propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. S tim u vezi, prema članku 14. stavku 1. točki a) Uredbe o metodologijama vještačenja ("Narodne novine", 96/23. - dalje: Uredba) vijeće vještaka će dati nalaz i mišljenje da ne postoji smanjenje radne sposobnosti osobe koja se vještači ako kod osobe još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenu radnu sposobnost.

10. Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj rođen **.**.1973., da je hrvatski državljanin, da je bio pripadnik HVO-a u razdoblju od 18. rujna 1991. do 20. siječnja 1996., da je na vojnoj dužnosti dana 4. studenoga 1994. u Kupresu - Zlosela, prilikom topničko minobacačkog napada ranjen krhotinama granate u desnu ruku, da mu je pravomoćnim rješenjem Uprave za pitanja branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane, Tomislavgrad, broj: UP-R/10-03-41-422/05 od 16. kolovoza 2006. (na koje je Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata, Sarajevo u postupku revizije dalo suglasnost), priznato i dalje od 1. siječnja 2005. svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta trajno, po osnovu rane zadobivene kao pripadnik OS HVO-a, s pravom na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom.

11. Nalazom i mišljenjem vijeća viših vještaka Središnjeg ureda Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 17. studenoga 2025. potvrđena je pravilnost nalaza i mišljenja vijeća vještaka Zavoda od 19. prosinca 2024. prema kojem kod tužitelja još nisu nastale promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti. U tom nalazu i mišljenju, između ostalog, navedeno je da medicinska dokumentacija ne potvrđuje neurološki ili drugi funkcionalni deficit kao posljedicu ranjavanja. Konstatirano je da je tužitelj dostavio izjavu da ne radi i da nikada nije radio.

12. Tuženik je cijeneći činjenicu da su tijela stručnog vještačenja u oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji invalidnost po osnovi ranjavanja, rješenjem od 24. studenoga 2025., pozivajući se na članak 39. ZOMO-a te članak 142. ZHBDR- a odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

13. U odnosu na tužbene navode, treba reći da nije sporno da je tužitelj izvršavajući zapovijedi na prvoj crti bojišnice - ranjen krhotinama granate u desnu ruku te da mu je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe s 30% vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja, a koje činjenice je vijeće viših vještaka Zavoda imalo u vidu kao i svu medicinsku i drugu dokumentaciju koja prileži spisu tuženog tijela, a na kojoj temelji svoj nalaz i mišljenje, što je razvidno i iz obrazloženja osporenog rješenja. Stoga je neosnovana tvrdnja tužitelja da nalaz i mišljenje nije donesen u skladu s medicinskom dokumentacijom. U odnosu na prigovor tužitelja da iz nalaza i mišljenja nije razvidno koje je poslove obavljao, treba reći da je u nalazu i mišljenju navedeno da je tužitelj dostavio izjavu (koja prileži spisu tuženika) u kojoj je naveo da nikada nije bio u radnom odnosu. S obzirom na navedeno, neosnovan je prigovor tužitelja da je spisu tuženika trebalo priložiti obrazac 2IN, a u kojem se treba navesti opis i popis poslova koje je tužitelj obavljao.

14. Imajući na umu članak 39. stavak 1. ZOMO-a, članak 14. stavak 1. točku a) Uredbe te članak 142. ZHBDR-a i obrazloženje nalaza i mišljenja vijeća vještaka Zavoda kojim je ocijenjeno da kod tužitelja još nisu nastale promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti, a koje su posljedica ranjavanja tužitelja kao pripadnika borbenog sektora HVO-a, ovaj sud isti ocjenjuje objektivnim i vjerodostojnim dokazom. Pri tome treba reći da tužitelj navedeni nalaz i mišljenje ničim nije doveo u sumnju, te je odustao od provođenja sudskog medicinskog vještačenja kao adekvatnog dokaznog sredstva za dovođenje u sumnju ocjene vještaka Zavoda na temelju koje je doneseno rješenje tuženika.

15. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora, pravilnost u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, a slijedom toga i primjena materijalnog prava. Uzevši u obzir sve izneseno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, a u upravnom postupku nisu povrijeđene odredbe postupka koje bi bile od utjecaja na drugačije odlučivanje, niti je povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

16. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude.

U Splitu 27. ožujka 2026.

S U T K I N J A:

Mirela Valjan - Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju ĐS, putem opunomoćenika za prijem pismena u [adresa] ZS, [adresa]

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb, Antuna Mihanovića 3

- u spis