Poslovni broj: Us I-116/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Zrinki Pivac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćniku Tonćiu Miliću, odvjetniku u Metkoviću, Kneza Domagoja 2/II, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, [adresa]., OIB: 66486182714, zastupanog po GF (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 27. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa:

UP/II 561-01/21-01/405, Urbroj: 512-25-24-17 od 5. prosinca 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak, u kojem je tuženik dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama iz obrazloženja ove presude.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužitelju iznos od 2.500,00 eura na ime naknade troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 561-01/21-01/405, Urbroj: 512- 25-24-17 od 5. prosinca 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561- 01/21-01/471, Urbroj: 512M2-6510-24-33 od 11. listopada 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem djelomično se usvaja zahtjev tužitelja (točka 1. ); utvrđuje se tužitelju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblja od 4. srpnja 1995. do 31. kolovoza 1995. temeljem pripadnosti VP 3049 Zadar, te od 22. rujna 1995. do 25. listopada 1995. temeljem pripadnosti VP 3087 Split u statusu ročnog vojnika (točka 2.); odbija se zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblja od 1. rujna 1995. do 21. rujna 1995., te od 26. listopada 1995. do 26. veljače 1996. temeljem pripadnosti VP 3087 Split u statusu ročnika (točka 3.); nalaže se pravnim sljednicima po izvršnosti upravnog akta, za imenovanog izdati potvrde sukladno točki 2. izreke tog rješenja (točka 4.).

3. U pravodobnoj tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužitelj u bitnom navodi da isto nije sastavljeno u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Posebno ističe da rješenje ne sadrži propisano obrazloženje – umjesto utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, ono se svodi na citiranje zakona i kratke zaključke bez konkretnih razloga. Drugostupanjsko tijelo da uopće nije razmatralo žalbene navode tužitelja niti ih je saželo ili ocijenilo, već se bavilo dijelovima prvostupanjskog rješenja koji nisu bili predmet žalbe. Ključni dio – odbijanje zahtjeva za određena razdoblja – ostao je neobrazložen. Tužitelj naglašava da prvostupanjsko tijelo također nije pravilno ocijenilo dokaze, niti je objasnilo zašto prihvaća ili odbacuje određene iskaze (posebno svjedoka koji potvrđuju njegov boravak u istoj postrojbi). Uz to, postoje i proturječnosti u dokazima koje tijela nisu razjasnila. Zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama, rješenje se ne može ispitati. Tužitelj smatra da su činjenično stanje i dokazi pogrešno i nepotpuno utvrđeni te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Zaključno, tvrdi da ispunjava uvjete za priznavanje statusa hrvatskog branitelja za sporna razdoblja, ali mu je zbog nepravilnog postupanja tijela onemogućeno ostvarenje tog prava. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se poništava osporeno rješenje, te da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju troškove upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj podnio tužbi iz istih razloga koji su neuspješno ponuđeni tijekom žalbenog postupka, te ističe da navodi tužitelja nisu utemeljeni. Iz podataka spisa predmeta da je razvidno da predmet ove upravne stvari zahtjev tužitelja, rođenog **.**.1976. prvostupanjskom tijelu za priznavanje statusa hrvatskog branitelja Domovinskog rata u statusu ročnog vojnika. Provjerom u službenim evidencijama utvrđeno je da tužitelj nije evidentiran kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata. Iz očitovanja VP 3049 razvidno je da je imenovani u razdoblju od 03.07.1995. do 19.10.1995. bio pripadnik VP 3049 - Zrakoplovno nastavno središte Zadar. U navedenom razdoblju tužitelj je bio na odsluženju vojnog roka u statusu ročnog vojnika. Nadalje iz očitovanja VP 3458 razvidno je da se imenovani u razdoblju od 16.09.1995. do 17.10.1995. nije nalazio u evidenciji 93. zrakoplovne baze, nego se nalazio na ustroju Zrakoplovno nastavnog centra, čiji je pravni slijednik VP 3049. Prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da je tužitelj tamo bio u svojstvu ročnika na redovitom služenju vojnog roka. Ta su razdoblja evidentirana u vojnoj iskaznici u rubrici „služenje vojnog roka". Iz očitovanja VP 3468 Karlovac razvidno je da je tužitelj u razdoblju od 19.10.1995. do 26.02.1996. evidentiran kao ročnik na redovitom služenju vojnog roka. U ponovljenom upravnom postupku u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 18 Usl-112/22-4 od 12. rujna 2022., saslušan je svjedok FF koji je u izjavi od 6. svibnja 2024., izjavio da je bio djelatni pripadnik VP 3049 Zadar (Centar za obuku zrakoplovnog kadra) od 1. kolovoza 1993. Ne sjeća se tužitelja. Ročni vojnici su za vrijeme akcije Oluja u sklopu obuke izašli van kruga vojarne, neposredno uz sam krug, odnosno žicu, te na taj način osiguravali vojarnu od mogućeg zračnog napada, odnosno bili su protuzračna potpora tog istog dana do uvečer kad su se ponovno vratili u krug vojarne. Svjedok ZF u svojoj izjavi od 23. rujna 2024. izjavio je da je tužitelj bio ročni vojnik na služenju vojnog roka u VP 3049 Zadar pred akciju „Oluja". On je u svojstvu zapovjednika voda provodio obuku ročnih vojnika na kojoj je bio prisutan tužitelj. Pretpostavlja da je evidencija o borbenim djelovanjima ročnih vojnika u to vrijeme mogao voditi tadašnji zapovjednik vojarne „ [adresa] VF ili netko na njegov prijedlog. Nadalje je iz spisa predmeta razvidno da je u svrhu utvrđivanja činjeničnog stanja pribavljeno očitovanje Operativnog odjela za financije Karlovac KLASA: 120-01/23-02/3, URBROJ: 512M4-020302-23-52 od 12. lipnja 2023., iz kojeg proizlazi da ne postoji dokaz o isplati ratnog dodatka za UF. Radi pojašnjenja, ratni dodatak je isplaćivan pripadnicima OS RH za vrijeme boravka na prvoj crti bojišnice. Dakle za tužitelja ne postoji takva dokumentacija koja bi dokazivala da su zapovjednici zabilježili njegov boravak na prvoj crti bojišnice u spornom razdoblju. Svjedok ĐF je u izjavi od 27. prosinca 2022. naveo kako se sa tužiteljem nalazio u borbenim operacijama. Aktivnost opisuje na način da su bili posada na protuavionskom topu i to on kao ciljač, a tužitelj kao poslužilac. Tužitelj je naveo da su on i ĐF bili u istom vodu i na istom topu i da je ĐF ostvario status hrvatskog branitelja, a on ne. Zbog dragovoljnog davanja krvi da je otpušten iz vojske 6 dana ranije nego ĐF. Iz svega iznijetog tuženik smatra da su posve neosnovani navodi tužitelja kojima prigovora da je formalistički i selektivan pristup u rješavanju njegovog statusa. Tuženik smatra da je prvostupanjsko tijelo vrlo blagonaklono pristupilo priznavši status hrvatskog branitelja razdoblju od 4. srpnja 1995. do 31. kolovoza 1995. temeljem pripadnosti VP 3049 Zadar te od 22. rujna 1995. do 25. listopada 1995. temeljem pripadnosti VP 3087 Solin u statusu ročnog vojnika. Naime, iz spisa je razvidno da su bili u pripravnosti na protuavionskom topu iako nema zabilježenog borbenog djelovanja protiv neprijateljskih snaga. Točkom 3. izreke pobijanog prvostupanjskog rješenja, je zakonito i osnovano odbijen zahtjev za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za tužitelja u razdoblju od 01.09.1995. do 21.09.1995. te od 26.10.1995 do 26.02.1996., temeljem pripadnosti VP 3087 Split u statusu ročnog vojnika. Naime u postupku je, suprotno navodima iz tužbe, utvrđeno da u tom razdoblju tužitelj ni na koji način nije sudjelovao u ratnim operacijama niti u izravnom borbenom djelovanju prema neprijatelju kao ročni vojnik. Naime u to vrijeme su sve ratne operacije završene, te ročna vojska nije imala aktivnosti niti borbenih djelovanja, pa tako i tužitelj. Navedene aktivnosti redovitog služenja vojnog roka u vojarni, ne mogu se smatrati borbenim aktivnostima u smislu odredbe članka 3. stavka 2. ZHBDR-a. Kako je sudjelovanje u oružanom otporu agresoru i djelovanju u izravnoj svezi s tim otporom, jedan od propisanih uvjeta, koji mora biti kumulativno ispunjen radi priznavanja traženog statusa, to nije bilo osnova da se tužitelju prizna traženi status. Tužitelj uz tužbu nije ukazao na nove činjenice koje bi dovele do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, osim subjektivnog stava da bi se njegove djelatnosti kao ročnog vojnika tijekom Domovinskog rata, trebale podvesti pod obranu suvereniteta. Ovo tijelo ne može utjecati na činjenicu da je svjedoku SF zapovjednik potpisao potvrdu o sudjelovanju u Domovinskom ratu u određenom razdoblju, niti je ta činjenica predmet ovog upravnog spora. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu kao neosnovanu.

5. U sporu je održana rasprava 27. veljače 2026., a čime je, kao i dostavom podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je opunomoćenik tužitelja naveo da osporava sve navode iz odgovora na tužbu. Tuženik u sporu u odgovoru na tužbu ne može otkloniti nedostatke pobijanog rješenja, koji su u konkretnom slučaju brojni, a na koje tužitelj ukazao u tužbi. Jedina osoba koja, s obzirom na stanje stvari, ima saznanja o tužiteljevim aktivnostima u utuženom razdoblju jest CF, kojemu tuženik očito ne vjeruje, ali ne navodi iz kojeg razloga, nije poklonio vjeru iskazu toga svjedoka. Ostali svjedoci se ne sjećaju tužitelja i njegovi iskazi nisu u bitnome pridonijeli rasvjetljenju činjeničnom stanju. Očito je da tuženik u ovom predmetu prednost daje formalnim dokazima, a zanemaruje vjerodostojnost iskaza svjedoka CF, kao i tužiteljev iskaz. Protivno tuženikovom tvrdnji, tužitelj jest u većem dijelu promatranog razdoblja primao ratni dodatak, koji je bio isplaćivan i SF. Znakovito je da tuženik za tog svjedoka nije dostavio dokaze o mjesečnim isplatama ratnog dodatka CF. Tužitelj predmnijeva da i za njega ne postoje dokazi o isplatama, ali usprkos tome njemu je priznato svojstvo branitelja za razdoblje, za koje se tuženik osporava priznati tužitelju. Tužitelj ustraje da ga sud sasluša u svojstvu stranke.

5.1. Opunomoćenik tuženika je naveo da se protivi prijedlogu za saslušanjem tužitelja kao stranke i ističe da da u potpunosti ostaje pri svim navodima iz odgovora na tužbu, a time i do zahtjeva da ovaj Sud odbije tužbu.

6. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledan cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja, kao suvišno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.

8. Stranke drugih dokaznih prijedloga nisu imale.

9. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a po ocijeni ovog Suda tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17 , 98/19 i 84/21; dalje: ZHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i; f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite kjoi je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

11. Stavkom 2. istog članka propisano je da pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Repbulike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

12. Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) ZHBDR-a propisano je status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenog upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi evidenciju.

13. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja Domovinskog rata u statusu ročnog vojnika za razdoblje od 4. srpnja 1995. do 15. rujna 1995. temeljem pripadnosti VP 3049 Zadar, od 16. rujna 1995. do 17. listopada 1995. temeljem pripadnosti VP 3047 Zadar i od 9. listopada 1995. do 26. veljače 1996. temeljem pripadnosti VP 3087/10 Divulje; da je u ponovljenom postupku po rješenju tuženika od 15. ožujka 2024. doneseno prvostupanjsko rješenje, a na koje je tužitelj izjavio žalbu u odnosu na odbijajući dio odnosno u odnosu na točku 3. izreke, a u povodu koje je doneseno osporeno rješenje tuženika kojim je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana.

14. S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajuću u vidu citirane zakonske odredbe, prema ocjeni ovog Suda, osporenim rješenjem tuženika, uz obrazloženje koje je njime dano povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

15. Ponajprije, za istaći je da je iz podataka spisa predmeta razvidno da je tužitelj žalbu protiv prvostupanjskog rješenja izjavio samo protiv dijela tog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev odnosno samo protiv točke 3. izreke prvostupanjskog rješenja, dok se osporenim rješenjem tuženika odbija žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja (u cijelosti), dakle, istim se odlučuje i o zakonitosti nepobijanog dijela prvostupanjskog rješenja, a čime je tuženik postupio protivno odredbi članka 115. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21; dalje: ZUP) kojom je propisano da drugostupanjsko tijelo ispituje zakonitost i ocjenjuje svhovitost pobijanog rješenja u granicama zahtjeva iz žalbe, ali pri tome nije vezan žalbenim razlozima.

16. S tim u svezi, a polazeći od sadražaja obrazloženja osporenog rješenja, osnovano tužitelj prigovara da se tuženik u osporenom rješenju usredotočio na dio prvostupanjskog rješenja kojim je (djelomično) prihvaćen tužitelj zahtjev, a koji u konačnici nije niti pobijan predmetnom žalbom tužitelja, dok ne navodi razloge za drugi dio rješenja kojim je (djelomično) odbijen zahtjev tužitelja, a u odnosu na koji dio rješenja je i izjavljena žalba tužitelja. Nadalje, tuženik u osporenom rješenju uopće nije naveo koji bi to bili žalbeni razlozi koje je tužitelj naveo u žalbi na prvostupanjsko rješenje, pa je posljedično tome u osporenom rješenju u cijelosti izostala ocjena žalbenih navoda tužitelja. U navedenom, tuženik je počinio povredu odredbe članka 120. stavka 2. i 3. u svezi članka 98. stavka 5. ZUP-a, a što također osporeno rješenje tuženika čini nezakonitim.

17. Tuženik, tek u odgovoru na tužbu iznosi razloge zbog kojih je pod točkom 3. izreke prvostupanjskog rješenja odbijen predmetni zahtjev tužitelja, međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi odgovorom na tužbu se ne može konvalidirati nedostatke obrazloženje osporenog rješenja.

18. Naime, odredbom članka 98. stavku 5. ZUP-a propisano je da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka u tijeku postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar.

19. Dakle, obrazloženje se sastoji iz činjeničnog i pravnog dijela, te se u činjeničnom dijelu navode podaci u vezi s činjenicama koje su utvrđene u postupku, a u pravnom dijelu se navode odgovarajuće odredbe materijalnog prava i razlozi podvođenja činjeničnog stanja pod te odredbe materijalnog prava. Naime, valjano obrazloženje po prirodi stvari predstavlja neophodnu pretpostavku, jer bez takvog obrazloženja nije moguće ocijeniti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti zakonitost osporene odluke u upravnom sporu.

20. U navedenom, osporenim rješenjem tuženika, uz obrazloženje koje je njime dano, povrijeđena je naprijed citirana odredba članka 98. stavka 5. u svezi članka 120. stavka 2. ZUP-a, a na što s pravom prigovora tužitelj u tužbi i tijekom ovog spora.

21. Slijedom svega navedenog osporeno rješenje tuženika se ne može ocijeniti zakonitim. Stoga, valjalo je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a poništiti osporeno rješenje tuženika, te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak u kojem je tuženik vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. U ponovljenom postupku tuženik će donijeti novo rješenje kojim će odlučiti o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv točke 3. izreke prvostupanjskog rješenja, te će sačiniti rješenje koje će biti obrazloženo u skladu s odredbom člankom 98. stavkom 5. u vezi s člankom 120. stavkom 2. ZUP-a, pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

23. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu valjalo je pozivom na odredbu članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 27. veljače od 2026. u iznosu od ukupno 1000 bodova, odnosno 2.000,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 2.500,00 eura (Tbr. 27. toč. 1. u svezi Tbr. 46. i Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23). Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 27. ožujka 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti

- u spis.